logo cnj

COORDINAMENTO NAZIONALE PER LA JUGOSLAVIA

ITALIJANSKA KOORDINACIJA ZA JUGOSLAVIJU



 


Implikacije i teške posljedice kako simbolične, tako i praktične inicijative koja je institucionalizirala takozvani «Dan sjećanja», su svima pred očima. Manje su poznati materijalni interesi koji konkretno motiviraju tu operaciju...

ZEMLJE IREDENTE


(2006)

A. Martocchia

(politički zadužen za Nacionalnu koordinaciju za Jugoslaviju, Italija)

QUI PER LA VERSIONE IN LINGUA ITALIANA


rright10.gif (248 byte) iniziative

rright10.gif (248 byte) documentazione


Documento Costitutivo

rright10.gif (248 byte) solidarietà

rright10.gif (248 byte) informazione

rright10.gif (248 byte) cultura

rright10.gif (248 byte) politica

rright10.gif (248 byte) amicizia

rright10.gif (248 byte) valori fondativi




Talijanska propaganda o «foibama» i «egzodusu» koja je neprestano cvjetala za vrijeme hladnog rata, da bi kasnije vrlo teškim optužbama krenula u masovni napad od polovice devedesetih godina, zasniva se na ad hoc mnogobrojnim lažima i na uvećavanju stvarnih događaja, ad hoc sa ciljem da kao ogromnu strahotu prikaže događaje proizašle iz samog toka stvari kojih je bilo svugdje tokom Drugog svjetskog rata.

Ta i takva propaganda ima dvostruki cilj: s jedne strane moralnu osvetu onih koji su rat izgubili, a htjeli bi ga s tačke gledišta historijske presude, dobiti sada; istovremeno postoji i sasvim konkretan geo-strateški interes da se ponovo potegnu ta pitanja kako bi se vršile presije na štetu novih zemalja nastalih na Balkanu čerečenjem Jugoslavije. Te zemlje nisu u stanju da se efikasno brane od propagandnih kampanja, a još manje od neokolonijalnih težnji zemalja sa kojima graniče. 

Spor oko istočne granice Italije, koji se na prvi pogled predstavlja pod sramnim oblikom historijskog revizionizma, ustvari je sasvim drugačiji od nekakve jednostavne prepirke o povijesti. Cilj koji sebi postavljamo ovim napisom jeste da se rasvijetle upravo konkretni i materijalni aspekti ove složene političke optužbe

Da li ćemo se vratiti?

8. novembra 1992. Gianfranco Fini je fotografisan kako do Roberta Menia-e, u to vrijeme sekretara MSI-DN za Trst, u jednoj barci u istarskom primorju baca u more boce obojene u vidu talijanske trobojke sa sljedećim tekstom:

<< « Istra, Rijeka, Dalmacija, Italija!... Nepravična granica dijeli Italiju od Istre i Rijeke, Dalmacije - od zemalja koje su bile rimske, mletačke i talijanske. Yugoslavia (pisano sa Y) umire rastrgana ratom: nepravični i sramotni mirovni ugovor iz 1947 te Osimski sporazumi iz 1975, više ne važe... Nad time se zaklinjemo: Istro, Rijeko, Dalmacijo: mi ćemo se vratiti!» >>.(1)
1992:
                          MSI irredentista

Roberto Menia, sadašnji deputat u parlamenta talijanske republike, već je tada bio poznat po izvjesnim ekspedicijama na Kras zajedno sa svojim «kameratima» u kojima je pijukom skidao dvojezične natpise posvećene oslobođenju od nacifašizma, kao i po svojim rasističkim uvredama koje je upućivao svojim sugrađanima slovenske narodnosti, za što je bio i krivično gonjen. On se i danas hvali da oktobra svake godine običava slaviti godišnjicu (fašističkog prim. pr.) Marša na Rim. Među slavnim rečenicama Roberta Menie, sina onih tršćanskih sredina čiji je poklič bio «Dvojezičnost nikada!», treba se podsjetiti i na ovakve:«Istra može postati i evropskom regijom. Pod uvjetom da bude dio talijanske države.», kao i na ovu:«Ukinuti Osimske sporazume i vratiti Trstu Zonu B, ukinuti i Mirovni Ugovor na osnovu kojeg smo izgubili Istru, Rijeku i Zadar i na kraju tražiti i vraćanje Dalmacije».(2)

Preskočimo sad na datum 30. marta 2004. kada je u Parlamentu talijanske republike ustanovljen 10. februar kao «Dan sjećanja». U toj su prilici poslanici desnice i prvi među njima, članovi vlade iz stranke Forza Italia (sic) i iz Alleanza Nazionale (sic), a naravno među njima pomenuti Fini i Menia, proslavljali izglasavanje zakona zalivajući ga zdravicama i suzama.
Šta imaju da slave i čime da budu dirnuti ovi deputati? 10. februar je datum potpisivanja Mirovnog ugovora u Parizu (1947) kojim su se između Italije i Jugoslavije formalno okončala neprijateljstva u Drugom svjetskom ratu. Prema zvaničnom tekstu «Republika priznaje 10. februar kao Dan sjećanja kako bi se sačuvala i obnovila uspomena na tragediju Talijana i svih žrtava foibi» (kraških jama prim. prev.). U stvari, 10. februar je uzet kao simbolični datum početka takozvanog «egzodusa Talijana iz Istre i Dalmacije». Uostalom, kao i u tezama koje je svojom publicistikom tradicionalno podržavala krajnja desnica, to jeste bio simbolički datum, a «egzodus» je navodno prouzročen progonima i «etničkim čišćenjem» koje je slavensko stanovništvo sprovelo na štetu talijanskog stanovništva, samo iz razloga što su talijani. Ti progoni potkrepljeni su primjerima užasnih zločina, među kojima su upravo te «foibe» (jame).


Ratni zločini na «istočnoj granici» i «egzodus Talijana»

Foibe (jame) su duboke pukotine prouzrokovane hiljadugodišnjom erozijom vode u kraškim stijenama. Njih su stanovnici kraških područja oduvijek upotrebljavali za odbacivanje svega što im više nije služilo: predmeta, životinjskih tjelesa, žrtava ličnih tragedija ili nasilja tokom historije. Historiografija desnice daje protivurječne verzije ali koje su uvijek krvlju zalivene, o navodnim masovnim ubojstvima «mnogo hiljada Talijana» bacanih (živi? ili mrtvi?) u dubine «foibi», što je bilo djelo «slavenskih komunista» tokom Oslobodilačkog rata. Međutim, kad se radi o ovim tobožnjim zajedničkim grobnicama i o broju nađenih leševa, stvar se, u silnoj dreci progandističkih verzija, teško dade shvatiti. Kad je riječ o foibama, za čije se korisnike trenutno isključivo okrivljuju Titovi partizani, poznato je ujedno da su one bile upotrebljavane za brzo sahranjivanje svih žrtava oružanih sukoba u tim krajevima. 

U talijanskim su se medijima, za vrijeme hladnog rata, kampanje o «foibama» javljale s vremena na vrijeme i uvijek su bile u vezi sa psihološkim operacijama propagande tajnih službi – u zoni Julijske krajine one su se formirale i narastale oko Decima Mas (Desete Mas) koja se poslije pretvorila u Gladio (Štit): tko se još sjeća nastanka u Aurisni /Nabrežini/ na Krasu? Kampanja o «foibama» počinje međutim ranije. Nju je u novinamaAdriatisches Küstenland započela nacistička štampa. (Cernigoi 2002, 2005). Ta se propaganda ponovo javila s naročitom snagom 1991. u vidu pritiska na Sloveniju i Hrvatsku. Danas se ona služi povjesničarima «demokratama» u revizionističkom smislu, te je zapljusnula i školske udžbenike u školama obaveznog obrazovanja.(3)

Kako bi državna operacija pod imenom «Dan sjećanja» imala uspjeha, talijanske su se vlasti poslužile konzultantima povjesničarima s jednostranim ili političkim obojenim gledanjima, ili pak, državni organi nisu uopće niti koristili njihove usluge. Nije se nimalo vodilo računa o radovima povjesničara koji nisu revanšisti. Naročito su bila cenzurirana istraživanja Mješovite talijansko-slovenske komisije. (4) Nakon deset godina proučavanja i istraživanja ove tematike, ta je komisija izradila završni izvještaj, koji, iako je ograničen vlastitom političko-ideološkom perspektivom vidljivom svakome, ipak predstavlja tačku susretanja različitih pogleda na ove događaje.

No sve to ništa nije vrijedilo. Predsjednik Ciampi je u toku proslave Dana sjećanja dodijelio zlatnu medalju Normi Cossetto koju su ubili istarski antifašisti. U obrazloženju se navodi: «Mlada istarska studentica, uhvaćena i uhapšena od strane slavenskih partizana i barbarski način bačena u foibu. Svjetao primjer hrabrosti i ljubavi prema domovini». U svojoj najnovijoj knjizi Giacomo Scotti je putem dokumenata dokazao kako je Norma Cosetto, kćer fašističkog poglavara iz Višnjana (Visinade), bila predvodnica Studentske fašističke omladine (GUF). Norma Cossetto pojavljuje se zajedno s ostalim fašistima i kolaboracionistima u spisku od 26 imena koji su dobili odlikovanje prilikom Dana sjećanja 2006. godine. Ovaj svjetli primjer ljubavi prema domovini je isticala do kraja vlastito fašističko uvjerenje i uzvikivala je pokliče u slavu Mussolinija pred onima koji su je uhvatili i ubili. Iz zapisnika šefa vatrogasca u Puli koji je vodio zapisnik, ne vidi se da je bila izložena groznim surovostima koje se obično spominju kad se govori o njenom ubojstvu: Scotti prezentira tu seriju protivurječnosti, Ciampi se na njih uopšte ne obazire.

Niti tadašnji Predsjednik Scalfaro, kada je prije desetak godina donio odluku da ista bude proglašena spomenikom od nacionalnog interesa, nije se postarao da provjeri šta je tačno bilo ili pak nije bilo pronađeno u «foibi u Basovici». Kako je dokazano (Cernigoi 2005), nema ni jednog konkretnog elementa po kojem bi se moglo smatrati da su na dnu te foibe nađeni nagomilani leševi ubijenih Talijana; upravo suprotno, kad je foiba odmah poslije rata ispražnjena, nađeni su ostaci životinja i vojnika poginulih u sukobima, a zatim je ta foiba upotrebljavana kao općinsko odlagalište smeća, prema odluci Gianni Bartoli-ja, tadašnjeg demokršćanskog predsjednika tršćanske općine – koji je bio, što treba istaći, prvi sastavljač spiska «bačenih u foibe».

U vezi spiskova: ne postoji baš ni jedan vjerodostojan. Trik kojim su se često služili jeste oznaka «bačenih u foibe» za sve nestale osobe, ali također ima i najgrubljih falsifikovanja. Početkom 2004. objavljen je popis od 1048 imena lica nestalih iz pokrajine Gorica kao posljedica akcija IX Korpusa mjeseca maja 1945. ANSA i mnogi talijanski dnevnici odmah su se okoristili tim brojem. «Onih 1048 imena koja su izronila iz foibi», glasio je naslov Paola Rumiz-a u listu Repubblica od 10/3/2006. A ipak među osobama koje su nabrojane u tom spisku, nađeno je 110 lica koja su još i danas živa i zdrava, dok se najveći broj imena odnosi na imena nacifašističkih vojnika ili kolaboracionista – bilo je čak i domobrana, odnosno slovenskih fašista prethodno interniranih u Sloveniji i dijelom, očito, strijeljanih ili umrlih od bolesti. Nedostaje naznaka mjesta pronalaska leševa. Prema slovenskom povjesničaru Borisu Gombaču, «tvorci zategnutosti na granici upotrijebili su te spiskove u propagandne svrhe».(5)

Ne priliči nam ovdje da u potpunosti analiziramo ispiranje mozgova koje se događa svake godine od ustanovljavanja «Dana sjećanja». Ograničit ćemo se ovdje da se podsjetimo na neke aspekte uobičajenih dezinformacija i da damo naputke za konsultaciju izvrsnih studija i materijala koji su se pojavili zadnjih godina dok je službena i akademska sfera bila potpuno podređena političkom oportunizmu. Ova proučavanja u suštini su plod volonterskog rada malobrojnih intelektualaca koji su se pobunili zbog ovakvih interpretacija.(6)

Vratimo se ponovo u prošlost. Nakon faze «kasnog preporoda»: Prvog svjetskog rata, prisilne italijanizacije i iridentizma (treba se sjetiti «pohoda na Rijeku» Gabriela D'Anunzia), kolonijalna okupacija zamašnih teritorija od Ljubljane do Prištine (1941 – 1943) pod fašizmom bila je naročito surova... Na jugoslavenskom teritoriju postojali su talijanski koncentracioni logor, na primjer Rab/Arbe, a i logori za jugoslavenske zarobljenike na današnjem talijanskom teritoriju, kao na primjer Gonars u Furlaniji .(7) Postotak smrtnosti u tim je logorima bio veoma visok. Ratni zločini koje je učinila talijanska okupaciona vojska – paljenje sela, masovna streljanja, itd..- po pravilu se ispuštaju iz službenog «javnog» pripovijedanja. Oni ustvari nisu dio kolektivnog pamćenja Talijana; a odgovorni za ove zločini bili su zaštićeni ili su se ponovo reciklirali u posljeratnoj Italiji.(8)

Nakon 8. septembra Trst i zaleđe postali su dio regije Trećeg Reicha pod imenom Adriatisches Kustenland. U tom su kraju kolaboracionisti svih «narodnosti» - talijanski fašisti republike iz Salo-a, ali i domobrani, ustaše i četnici – postali počinioci zločina koje bi bilo teško ukratko rezimirati u ovakvom napisu... Odgovor partizana bio je nužan koliko i pravedan i vrlo je rijetko prelazio u ličnu osvetu. U svakom slučaju, lične osvete, zbog kojih su presude donosili i sudovi poslijeratne Jugoslavije, u Julijskoj Krajini uzrokovale su daleko manje krvoprolića (govori se o brojevima manjim za jednu ili dvije nule), od onih koja su u istom razdoblju zabilježena u Piemontu ili u Emiliji- Romanji. Radi orijentacije u brojevima, evo jednog podatka: u Milanu i njenoj pokrajini, streljano je više od 20.000 kolaboracionista.

U tekućem talijanskom kontekstu zbivanja obilježenih najezdom nacionalizma i revanšizma, ostaju bez odgovora više puta ponovljeni prijedlozi sa slovenske i hrvatske strane za susret i simboličnan čin koji bi značio konačno pomirenje svih triju strana: od Ciampija ili njegovog nasljednika zahtijeva se da oda poštu žrtvama slavenskog porijekla koncentracionih logora Gonars ili Rab/Arbe, ili da posjeti mjesta gdje su talijanske okupacione trupe palile sela ili činile masovne zločine. Druga strana, hrvatska i slovenska, sa svoje bi strane, odale bi počast «žrtvama foibi». Ciampi se nije ni udostojio da odgovori na takvu mogućnost: s druge strane i on je bio vojničić talijanske okupacione vojske na Balkanu u to vrijeme – tačnije rečeno, na Kosovu.

Pogledajmo sad takozvani «egzodus iz Istre i Dalmacije». Razlozi za taj egzodus bili su mnogostruki, ali se ne može baš tvrditi, kako to opisuje izvjesna neofašistička i poskomunistička historija, da je bio izazvan sveopćim neprijateljstvom lokalnog naroda. S jedne strane, migracija sa sela u gradove u to vrijeme bila je redovna pojava, pa su na primjer Tršćani i istrani migrirali u veće industrijske centre i u inozemstvo. S druge strane, u to su se umiješali i djelovali faktori političkog i ideološkog karaktera. Među onima koji su napuštali Jugoslaviju bilo je i priprostih ljudi podleglih vrlo jakoj antikomunističkoj propagandi koju je uglavnom plasirao crkveni kler; bilo je i uvjerenih antikomunista, ljudi pod optužnicom ili prestrašenih da će biti optužene za kolaboracionizam; među njima bilo je i pravih fašističkih zlikovaca. Nije slučajno u to vrijeme Trst u bukvalnom smislu vrvio od slovenskih, hrvatskih i srpskih izbjeglica koji su bili povezani s fašističkim i nacističkim pokretom u vlastitom kraju a koji su također izgubili rat. Ne samo od njih: među izbjeglicama talijanskog maternjeg jezika bilo je i puno poklonika monarhije, to jest onih Talijana koji su se iz Italije bili preselili u Istru i Dalmaciju tek prije malo godina, najčešće u periodu između dva svjetska rata. Među njima je bilo i fanatika talijanske iredente i možemo lako zamisliti kakva je bila politička njihova pozicija u času nastajanja višenacionalne i socijalističke Jugoslavije. Ukratko, svi zajedno, odlazili su i Talijani i slavensko stanovništvo i siromašni ljudi koji su krenuli u potragu za srećom negdje drugdje, jednako kao i bogati posjednici u bijegu, lica koja nisu vjerovala u izgradnju socijalizma ili ljudi koji uopće nisu bili politički izgrađeni. Od jula 1948. nadalje, odlazili su i komunisti filosovjetskog usmjerenja. Poslije Rezolucije Informbiroa otišli su i mnogi radnici i predstavnici radničke klase iz priobalnih lučkih gradova, na primjer, radnici iz Pule. Treba kazati da je prema mirovnom ugovoru potpisanom u Parizu, stanovnicima Rijeke, Istre i Dalmacije, bila dana mogućnost da sasvim otvoreno i pošteno izaberu da li pristaju na nov jugoslavenski suverenitet ili više vole da odu: zato su oni koji su izabrali da odu, tehnički bili definirani kao optanti a ne kao izbjeglice

Dolazak desetina hiljada ljudi u Trst trajao je godinama, ali je najveća koncentracija bila između 1946 i 1954. U izvjesnom smislu taj dolazak iz ekonomskih razloga nikad nije ni prestajao, kao što i danas on opstaje zbog razaranja Jugoslavije. Taj priliv je teško pogodio grad već u krizi, i koji od kraja Prvog Svjetskog rata vrlo teško pronalazi vlastitu ulogu i identitet. Od velikog lučkog mediteranskog grada kakav je bio, Trst je 1918 postao u mladom talijanskom kraljevstvu u stvari periferni centar i na kraju krajeva marginalan, «važan» samo simbolički i kao baza za lansiranje «epskih poduhvata» iredentista. Od kraja Drugog Svjetskog rata, kad je postao pozornicom tragičnih ratnih događaja, budući da se geopolitički nalazi u dosta nezgodnom položaju, čini se da Trst neprekidno pati od egzistencijalne krize. Njegovo ideološki i kulturno već podijeljeno stanovništvo, sa veoma različitim i nestabilnim ekonomskim položajem, s razumljivim nepovjerenjem i ogorčenjem postalo je svjedokom i očevicem ovog ogromnog priliva ljudi iz Istre i Dalmacije; tim je ljudima trebalo naći stan i zaposlenje. Mnogi su na svom putu od Trsta otišli mnogo dalje, uputili su se u Ameriku a ponekad i u Australiju ili pak u druge krajeve Italije. Sve u svemu, govori se o cifri od 350.000 ljudi .(9)

Tokom proteklih decenija više je odgovaralo ne pričati ništa o Talijanima koji su ostali u Jugoslaviji, ili o onima koji su se čak onamo preselili namjerno iz ideoloških razloga. S druge strane, još i danas u tematici koja se odnosi na istro-dalamatince postoji izrazit aspekt podjele na «esule» (izbjegle) i one koji su «ostali». Stanovništvo talijanskog maternjeg jezika koje je ostalo, danas broji oko 30 hiljada i oni su zaista u vrlo teškom položaju nakon promjene političke klime, to jest od 1989. godine na ovamo. Netko od njih se reciklira i nastoji se prodati kao super-talijan i stavlja se na različite načine u službu interesa koji sežu «s onu stranu granice», a netko od njih, s ogromnim poteškoćama, nastoji ostati u dobrim odnosima sa svima, spašavati i vrednovati svoju talijansku kulturnu ukorijenjenost, ali koristeći se njome prije svega na dobrobit vlastitog zavičaja – znači, radeći na demokratizaciji Hrvatske i Slovenije i na njihovom uklapanju u evropski kontekst, kada će, kao što se pretpostavlja, biti ukinute sve granice. Svakako se ne može poreći da su upravo ti stanovnici, koji obitavaju «između» granica i među «drugim» narodom, najviše pretrpjeli zbog stanja izazvanog jugoslavenskim secesijama, odnosno zbog stvaranja daljnjih podjela i granica i to u kraju u kojem nijedna granica ne može biti legitimna u socijalnom ili kulturološkom smislu.(10)


Desno-lijevo-desno-lijevo

Prilikom proslave Dana sjećanja 2006., najužim centrom Trsta prošla je povorka koju je pratilo pjevanje pjesama u čast Mussolinija uz fašistički pozdrav dizanjem ruke. Preko stotinjak osoba koje pripadaju organizaciji GUD – Gruppo Unione Difesa (Skupina za jedinstvo i obranu, prim. prev.) željela je proslaviti na svoj način taj dan, zahtijevajući povratak Julijske krajine koja je prešla pod jugoslavensku vlast nakon rata. Na trgu Goldoni manifestanti su u znak protesta zapalili dimne zavjese pred hrvatskim konzulatom. Poslije kratkog mitinga koji su održala dva kandidata liste «Na prvom mjestu Talijani», povorka se vratila na polaznu tačku. Među razlozima osnutka GUD-a stoji i namjera da se ospori zakon (38/2001) kojim se štiti slovenska manjina.

Na to netko može kazati: neofašisti su postojali oduvijek. Ali vrlo zabrinjavajuća novina s političkog gledišta, jeste uloga koju je, barem od polovice devedesetih godina, u svim tim događajima odigrala ljevica.

21. avgusta 1996. kada je u članku objavljenom u listu «Unita'», Stelio Spadaro, tadašnji sekretar PDS za Trst (bivši komunisti. prim.prev.), ponovo na nacionalnoj razini potegao «pitanje» foibi, u nadi da će se na ljevici odigrati jedna «snažna autokritika», jer je on ovu smatrao «krivom što je zataškala tragediju foibi i Titove zločine». Slijedeće su godine, izjave Luciana Violante-a, tada predsjednika Parlamenta, o «dječacima iz Salo-a», izazvale još izrazitije polemike.

8. marta 1998. u kazalištu Verdi odigrao se susret Luciana Violantea i Gianfranca Finija sa studentima historije iz Julijske Krajine. Tom prilikom Violante je kazao: «Bilo je teških odgovornosti u komunističkom i u fašističkom pokretu; ne radi se o tome da se jedno sjećanje suprotstavi drugom, već da se stvari shvate i da se poslije odmjerimo s drugim na osnovu vlastitog historijskog sjećanja». I Fini se izjasnio kako je neophodno «definirati zajedničku historijsku memoriju». Vrlo oštro neslaganje s tom rečenicom iznijelo je 75 talijanskih povjesničara, između kojih je bio i Angelo Del Boca, koji su u jednom dokumentu iznijeli kritike protiv «historijske neutemeljenosti argumentacije i nekonzistentnosti postavljenih zahtjeva» od strane Violantea i Finija: «takve i slične inicijative ne odgovaraju povijesnoj istini i nisu u saglasnosti s temeljnim vrijednostima iz Ustava».(11)

Najteži moment te preorijentacije snaga ljevice ka duhu historijskog revizionizma i nacionalnog revanšizma, zbio se upravo oko «Dana sjećanja»: Piero Fassino, sekretar DS (bivšeg PDS, bivših komunista) na jednoj konferenciji za štampu u Trstu 5 februara 2004, nekoliko nedelja prije glasanja za to, dao je sramne izjave. On je doslovno ustvrdio da se zbog fašističke agresije na Jugoslaviju ne može opravdati ni «gubitak teritorija"» niti «egzodus Istrana». Bila je to prva otvorena iredentistička izjava jednog lidera talijanske ljevice. U pismu upućenom sa te konferencije za štampu, esulima, moglo se pročitati: «KPI je pogriješila što nije obazirala na tragične posljedice slavenskog ekspanzionizma koji je već tokom aktivne antifašističke borbe ispoljio vlastito ponašanje i jezik koji mu je bio i ostao svojstven, kao što su to isto ponašanje i govor ostali svojstveni njegovim teritorijalnim pretenzijama i vidnom nacionalizmu, prisutnom decenijama u ovim krajevima». Pogreška KPI bila je dakle u tome što je gledala na zbivanja na istočnoj granici kao na borbu fašizma i antifašizma; te je događaje, dakle, trebalo čitati «kao jednu od manifestacija opasnog nacionalizma koji je doveo do tolikih patnji u ovom dijelu Evrope i koji se s vremena na vrijeme ponovo budi, kako smo to vidjeli u proteklom desetljeću na Balkanu». Bilo je to jasno pozivanje na nedavni bratoubilački i imperijalistički rat u Jugoslaviji u kojem je baš on – da se ne smetne s uma – Fassino, aktivno sudjelovao godine 1999. kao predstavnik D'Alemine vlade.

Pošto su odigrali ovu dotad neviđenu predstavu u Trstu, predstavnici talijanskog nacionalizma diesinske (DS) marke, kao i bivši antifašisti, krunisali su svoje djelo glasanjem u Parlamentu.

Godine se brzo nižu jedna za drugom. Zajedno s njima i na «Dan sjećanja», ulice i trgovi dobijanu nazive i posvećuju se mučenicima foibi», snimaju se emisije državne televizije nadahnute slavofobijom i naročito antipartizanskim stavom. Tako i film «Srce u bunaru» koji je naručio Gasparri, ministar za telekomunikacije(12), prikazuje jugoslavenske partizane kao okorjele zločince koji siluju i uz to pale dječje vrtiće; protagonist tog TV filma, jedan glumac kabaretskog tipa koji sam sebe naziva «ljevičarem», smatra da je telefilm «dvanaestmilionskom gledateljstvu Italije pokazao šta su bile foibe». U toku ceremonije za «Dan sjećanja» održane 2006 u Rimu na Kampidolju, (Predsjedništvo republike prim. prev.) javlja se gradonačelnik Veltroni – koji je u međuvremenu izgleda po vlastitom izboru postao pravi «specijalist za foibe», budući da je dao more izjava na tu temu čak i ženskoj reviji Vanity Fair – on je iznio teoriju da se moraju «objelodaniti nasilja i nedjela čije su žrtve bile ne samo fašisti, već i antifašisti, pa čak i obični civili bez ikakvog političkog opredjeljenja. Bili su to jednostavno Talijani čija je krivica bila da su to što jesu»

Ni na strani takozvane «alternativne ljevice» stvari nisu ništa čišće.

Tokom septembra 2003. Bettin, podgradonačelnik Venecije, za kojeg je poznato da je veoma blizak pokretu Padovanska Autonomija /a to su «Društveni centri» na sjeveroistoku zemlje»/ kao i Paolo Costa, gradonačelnik Venecija, uz pristanak, kao što je kasnije sam priznao, općinskog funkcionera Paola Cacciari-ja u PRC –u (Obnovljena komunistička partija prim.prev.), zaduženog za očuvanje okoline, odlučili su da preimenuju Trg Tommaseo u Margheri i tako se taj trg danas zove Trg «Mučenika foibi». Dio lokalnog PRC –a se razumljivo ne slaže i objavljuje naravno mirnu protestnu manifestaciju protiv tog revizionističkog mijenjanja toponomastike. Na toj manifestaciji uzele su učešća slijedeće organizacije: Partija talijanskih Komunista i Zelena Colomba (Golubica –Boato) i Cobas (Comitati di Base – Sindikati baze prim. prev.) Škola i Antirasistička mreža. Dana 28 septembra umiješali su se takozvani «Društveni centri sjeveroistoka» Oni dolaze i isprva prijete, a zatim napadaju predstavnike Rifondazione comunista kao i jednu grupu Nacionalnog Saveza (AN –desničarska bivša profašistička partija - prim. prev.), koja se naravno našla na poprištu iz vlastitih pobuda, te stvaraju službu reda koja je ustvari služba batinaša na toj revizionističkoj svečanosti. Petoro ljudi završava u bolnici. Bila je to ciljana provokacija, dakle, koja je trebala učiniti neprobavljivim javni protest na trgu i koja je otvorenim nasiljem branila opredjeljenje da se promijeni ime Trga Tommaseo, a željela je da na taj način utjera strah u kosti predstavnicima PRC-a i svima onima koji živo žele ponovno, ali ispravno vrednovanje kako antifašizma tako i historijske memorije Pokreta Otpora.

Akciju skvadrista Društvenih centara «Pedro» i «Pobuna» kasnije je potvrdio i njihov vođa Luca Casarini: «Mi lično odobravamo novi naziv trga ne samo zato što nam izgleda veoma važno kritički se ponovo vratiti na jednu od najtragičnijih stranica historije dvadesetog stoljeća u našoj zemlji, već i da bismo fašističkoj desnici izbili iz šaka svaki alibi kojim bi se mogli pozivati na mučeništvo vezano uz ove događaje... Jasno je iz događaja da unutar Rifondazione postoje nostalgičari koji su za Dan sjećanja organizirali manifestaciju na trgu, kako bi je osporili... Mi smo protiv staljinizma i fašizma»''.(12)

Nakon te epizode, većina PRC iz Venecije organizira javni susret i skup sa temom «foibe» na kojem će uzeti učešća i sam Bertinotti i na njemu dati izjave čiji smisao ne ostavlja nikakvog prostora za sumnju. Bertinotti je potvrdio da je u prošlosti Pokret otpora bio predstavljen kao «anđeoski», a navodni teški zločini bili su prikrivanni i prećutkivani. Bilo je to 13. decembra 2003. U slijedećim mjesecima Bertinottijev input urodio je plodom: s jedne strane na stranicama partijskih novina Liberazione (Oslobođenje - prim. prev.), otvara se jedna vrlo klizava polemika o «nenasilju» koje biva uzdignuto do dodatne najviše vrijednosti partije Rifondazione, dok s druge strane većina članova PRC – a u lokalnim organizacijama biva kreće u akciju s provođenja takvih stavova, ovo stoga jer su lokalne sredine postale poprištem nebrojenih manifestacija revizionističkog karaktera, kao što je preimenovanja ulica i trgova, poslednje, na primjer, u Ceseni (13). Ta će se operacija nastaviti sve do VI Kongresa Partije, novog Bad Godesberga.(14) Završni napad na «anđeosko predstavljanje Pokreta otpora» okončan je, dakle, upravo u Veneciji, gdje je i otpočeo. (15)

Od podjela među komunistima, do razaranja Jugoslavije

Između toliko gorkih stvari u poslednjim godinama, moramo konstatirati da je kulminacija takvog revizionizma upravo pala u vrijeme kad se proslavljao šezdeseti rođendan Oslobođenja. Za vrijeme te godišnjice, vrlo je rijetko bilo pominjano da je Trst oslobodio jugoslavenski IX Korpus i da je slavenski dio stanovništva bio i ostao brojan u tom kraju, naročito u četvrtima gdje stanuju narodne mase, u radničkim periferijama i u kraškim predgrađima u kojima se još uvijek govori slovenski. U jesen 2004. godine, pri proslavi pedesetodišnjice «talijanskog Trsta», bilo je organizirano mnogo toga o čemu se čuo samo po koji slab glas kritike od strane ljevice. A ipak, tom je prilikom grad Trst bio poprištem jedne hiper militarizirane ceremonije iz koje je slovenska komponenta bila sasvim isključena. Napomena: u mjesecu martu, dekret Zakona za zaštitu slovenske manjine br. 38/2001, koji je trebao postati izvršan, bio je blokiran od strane talijanske vlade.

U nacionalističkom taboru igra se jedna vrlo ambiciozna dvobojna politička partija. Ona prolazi kroz razaranje sjećanja na Pokret otpora, štaviše, kroz njegovo demonizovanje, ona čini sve kako bi se došlo do takozvane «zajednički prihvaćene memorije»: to bi trebalo biti tumačenje nacionalne historije, tobože super partes, a sastoji se od arhiviranja dihotomije fašizam-antifašizam i od izjednačavanja i međusobne izmjene pozicije i uloge krvnika i žrtve. Cilj svega toga je ponovna izgradnja nacionalne svijesti, a takvo ponovno stvaranje te svijesti neminovno prolazi kroz negaciju historije i vrijednosti demokratske Italije, Pokreta otpora i dopire sve do odnosa sa zagraničnim narodima.

Otvoreno priznajmo: na demonizovanje partizanskog oslobodilačkog pokreta na «istočnom frontu» koje je tokom decenija s antikomunističkom i nacionalističkom motivacijom decenijama sprovodila desnica i umerenjaci, talijanska ljevica čak ni u prošlosti nije nikada odgovorila neophodnim protuinformacijama. Nasuprot tome, s vremenom su se učvrstili apsurdni koncepti i više se voljelo potisnuti sjećanje na Pokret otpora koji je postojao u ovim krajevima. Taj je pokret otpora bio jedna čista internacionalistička borba i nikad nije uzimao formu «etničkog čišćenja». Partizani koji su ratovali u jugoslavenskim formacijama pripadali su svim nacijama – i u Istri i u Trstu – jednako kao i njihove žrtve (one ratne kao i one eventualnih ličnih osveta), jer se rat vodio između fašista i antifašista, a ne između talijana i slavenskog življa. «Etnička čišćenja» u historiji su činili i nastavljaju da ih čine samo nacifašisti i njihovi sljedbenici.

Talijanska ljevica snosi i veliku odgovornost zato što nije dovoljno govorila ni o kolonijalističkom i imperijalističkom karakteru fašizma, niti o zločinima koji su učinili crnokošuljaši i oficiri talijanske vojske u inozemstvu, prije svega na Balkanu. Danas ona više voli govoriti o «Titovom lageru»: eto tako fašistička i postfašistička desnica i komunistička i postkomunistička ljevica u tim slavenofobnim kampanjama naizmjenično igraju svoju partiju ping-pong-a, jedna drugu zamjenjuju i podržavaju u potrazi za legitimizacijom i prostorom za političko-institucionalni sistem sklon novim kolonijalnim pothvatima, pripremljen za novu ulogu sile srednje snage u regiji. Ponovno pisanje historije na našoj «istočnoj granici» dio je strategije za ponovno ekonomsko osvajanje Balkana.

Oni koji se eventualno strastveno zalažu za jednu hipotetičku naučnu disciplinu nazad-ologiju prošlosti, krenut će u potragu za «idealnim» korijenima (bolje rečeno, /ideološkim, u smislu lažne svijesti) kojima će moći rastumačiti trajnu distancu između talijanske ljevice i jugoslavenskog svijeta. A suštinu te distance čini neznanje, nepovjerenje, nerazumijevanje.

Za analizu takvih tobože odavno postojećih razlika i stavova, strastveni nazadolozi nalaze vrlo široko polje djelovanja: mogu započeti s rekonstrukcijom prošlosti sve do momenta prekida odnosa Jugoslavije sa Kominformom 1948. godine, ili obuhvatiti čak i prijašnje razdoblje. Napetost među komunistima različitih orijentacija – koja se uvijek ne slaže sa nacionalnom pripadnošću – počevši od 1948. na ovamo, bila je zaista velika; ona je trajala u svojoj najžešćoj formi sve do 1953. godine kad je KPI odlučila da može da se zalaže za potpuni legitimitet na nacionalnom planu, prihvaćajući u vezi pitanja «talijanskog Trsta» nacionalnu, socijalnu i institucionalnu liniju, (Galeazzi 2005). Od godine 1948. bile su praktički prekinute prirodne veze između talijanskih i jugoslavenskih komunista - u to su se ubrajali i jugoslavenski građani talijanskog maternjeg jezika u Sloveniji i u Hrvatskoj, čija je zastava svih tih godina bila i ostala zeleno-bijelo-crvena trobojka s crvenom zvijezdom u sredini. A ipak kroz te je veze tekla krv partizanske Italije, Italije antifašizma iskušanog u vatri borbe. Groblja na kojima je sahranjeno na stotine jugoslavenskih partizana koji su se borili na talijanskom poluotoku (naročito u centralnoj Italiji, u mjestu Visso u Markama), otada su pala u zaborav, kao što su zaboravljene i herojske epizode bratske partizanske borbe u planinama s druge strane Jadrana (16).

Jedna druga nazadološka škola izgleda da se usredsređuje na uspoređivanja raznih vidova «realsocijalizma». I u ovome se na ljevici izgleda nalaze najstrastvenije pristaše crne knjige komunizma - i u ovoj se problematici mora razgovarati u množini, jer svak piše ili zamišlja ono poglavlje koje mu se najviše dopada i koje mu najbolje služi – umjesto da to čine oni koji mogu da se upuste u vrednovanja, a to bi bili komunistički mislioci i antifašistički borci.Taj je autodestruktivni stav naročito ukorijenjen u trockističkoj i post-trockističkoj i takozvanoj socijalističko-utopističkoj kulturi. Dočim, jednako žestoko u tom smjeru napadaju, zbog «komunističkih zločina», novi konvertiti koji su se naprečac zaljubili u divnu sudbinu liberalizma, kao i oportunisti svih vrsta.

U svakom slučaju, iako postoje «ideološki» korijeni distance između ova dva svijeta, talijanskog i jugoslavenskog, isti, osim što su danas očito anakronični, ostaju ipak neprirodni i njima se ne mogu objasniti konkretni materijalni razlozi za razlaz i nerazumijevanje koje odlikuje našu ljevicu u vezi tekućih događaja na Balkanu. Stoga se potrudimo shvatiti kakvi se materijalni interesi kriju iza ovih ideologija.

«Velika igra» u vezi Balkana

Italija se do vrata zaglibila u imperijalističkoj igri koja se otvorila komadanjem Jugoslavije. Ona je priznala secesije – divide et impera – sudjelovala je u vojnoj agresiji, ekonomski je investirala i vojno okupirala teritorije. Najveći vojni kontingent talijanske vojske u inozemstvu, nalazi se upravo na Balkanu.

Slika na prvi pogled, u odnosu na nove države koje graniče s Italijom ne pokazuje suprotnosti političko-vojnog karaktera: Slovenija je već član NATO-a i Evropske Zajednice, pa čak i talijanski avioni vrše regularno patroliranje nad njenim teritorijem (jedna činjenica koja ima ozbiljno simboličko značenje); i Hrvatska je također u izvrsnim odnosima s NATO paktom i EU i očekuje da postane član NATO-a i Evropske unije što prije. Ali se protivurječnosti ne rješavaju pripadnošću istim političkim ili vojnim savezima: u centru velike raspre u ovoj regiji nalaze se u prvom redu isključivo ekonomski interesi koje je vrlo lako analizirati slijedeći pravce takozvanih «koridora»: naročito je u posmatranoj zoni za Italiju važan Koridor broj 5, onaj koji iz Ukrajine ide na Zapad i koji bi trebao prolaziti kroz cijeli sjeverni dio naše zemlje sve do Val di Suse i ići još i dalje, a čiji bi jedan krak silazio u tršćansku luku – a u zaokruživanju ove dionice koja bi počinjala od Trsta taj bi krak dolazio do svog završetka na jadranskom obalnom pravcu. Taj pak, pravac predstavljen je sistemom cesta i željezničkih veza koje treba da prolaze cijelim balkanskim poluotokom uz jadransku obalu od Trsta do Grčke, a njega danas karakterišu veliki strukturalni nedostaci. Turistički razvoj Hrvatske obale zahtijevao bi hitne intervencije, «torta» za natjecanja u građevinskim radovima je velika, a Italija ima izrazit interes da šalje (ili zaustavi) investicije, već kako joj se to bude učinilo shodno. Zbog talijanskog nacionalnog interesa od prvenstvene je važnosti pobijediti u natjecanju oko luka u području Istre. Trst naime trpi vrlo jaku konkurenciju luka Kopar, Pule i Rijeke, te gradova koji se vrlo brzo razvijaju u odnosu na infrastrukturu, jer ujedno predstavljaju i ogranke Koridora broj 5. Treba naglasiti da je upravo Pula dobila strateško-vojni značaj, jer predstavlja bazu za kontroliranje Jadranskog mora, kako se to da zaključiti po kretanju oficira i vojnih baza SAD od prije nekoliko godina pa sve do danas.

U tom kontekstu, za stanovnike Istre, pitanja kao što je dobijanje talijanskog državljanstva, nisu nipošto drugorazredna.

Istovremeno dok su talijanski mediji bukvalno ludovali zbog «Dana sjećanja», talijanski je Parlament donio propis koji dovodi u pitanje Mirovni ugovor iz 1947. godine i koji je do sada regulirao pitanja koja su se odnosila na suverenitet i državljanstvo u tim zonama! 9. februara parlament je definitivno odobrio «Odredbe za stjecanje talijanskog državljanstva za lica s boravkom u Republici Hrvatskoj i Sloveniji, i njihove potomke» (Zakon8/3/2006, br124). Tim zakonom treba da budu obuhvaćeni ne samo oni koji su imali talijansko državljanstvo i govorili talijanski maternji jezik prije rata (svjetskog - prim. prev.) (a takvih je već 8.000 koristilo prelazne propise donesene u periodu od 1992. do 2000. godine), već i njihovi potomci, a ne postoje niti bilo kakva vremenska ograničenja da se formulira takav zahtjev. Ovog puta za to nisu zainteresirani samo aktualni pripadnici manjine u Hrvatskoj i u Sloveniji, čiji je maternji jezik sigurno talijanski (gotovo 30.000 ljudi) već i ostali dio autohtone slovenske i hrvatske populacije koje je fašistička Italija prisiljavala da uče i da se služe talijanskim jezikom kao i da italijaniziraju vlastita imena i prezimena, a to se odnosi i na njihove potomke. S druge strane šta znači formulacija «osobe talijanskog jezika i kulture»? «Slovenci i Hrvati koji će svoju djecu slati u talijanske škole neće dakle imati ista prava kao oni Slovenci i Hrvati koji ne govore talijanski jezik, makar da su i djeca Talijana u pravom smislu te riječi».(17) Evo kako Prijatelji tršćanskog kraja (Amici della Terra di Trieste) iz toga izvlače zabrinjavajuće zaključke:

<< Talijansko je Ministarstvo vanjskih poslova otvorilo nova konzularna predstavništva u Istri i u Dalmaciji predviđajući više od 100 hiljada zahtjeva osoba koje se u vezi s novim zakonskim propisom, na bazi novog državljanstva nadaju nekakvoj mogućnosti zaposlenja ili pomoći. Na osnovu ovog novog ustavnog zakona (br.2/2000) ti novi građani proširit će i broj vlastitih predstavnika u talijanskom Parlamentu, oni već imaju vlastite predstavnike u slovenskom i hrvatskom parlamentu te anomalno stanje «dvostrukog suvereniteta» tako postaje operativno. Ta inicijativa talijanskog parlamenta dakle predstavlja povredu fundamentalnih principa međunarodnog prava kao i evropskog prava o suverenitetu i o državljanstvu, multilateralnosti i nepovredivosti ugovora. To je činjenica bez presedana i predstavlja pravu političku bombu koja će biti usmjerena da destabilizira talijansku i evropsku političku ravnotežu a također i međunarodnu, jer ona može destabilizirati kako same talijansko-slovensko-hrvatske odnose, tako i analogne situacije tamo gdje već postoje napetosti u Evropi – od tenzije između Njemačke u odnosu na Češku republiku i Poljsku, kao i mađarske tenzije prema Rumuniji, Slovačkoj i Srbiji, kao i balkanske napetosti između Srba, Muslimana i Hrvata iz Hercegovine, te Albanaca i turskih Bugara – kao i tenzije među najvažnijim vanevropskim zonama uključivši i arapsko-izraelsku...). O tom je slučaju slovenska deputatkinja Mojca Drcar Murko (18), već podnijela (13/2) parlamentarnu interogaciju u Evropskom parlamentu. Ona je optužila Italiju za kršenje međunarodnog prava u odnosu na državni suverenitet Slovenije >>.(19)

Međutim, za Sloveniju, koja je već ušla u EU, praktične posljedice novog talijanskog zakona neće biti od velike važnosti. Drugačiji je slučaj sa Hrvatskom, u kojoj, dok ovo pišemo, upravo bukti polemika. Ukoliko priključenje Hrvatske EU ne bude brzo, u Istri i u Dalmaciji uskoro će biti sto hiljada «Evropljana» (Talijana ili onih koji se za takve budu proglasili), a svi ostali bit će «ekstrakomunitarci» (nečlanovi evropske zajednice – prim. prev.), znači bit će lišeni prava slobode kretanja, pristupu tržištu rada, i tako dalje, odnosno onih prava koja vrijede za sve one koji posjeduju pasoš Evropske Zajednice. Zato su hrvatske vlasti poduzele neophodne korake kako bi tužile Italiju Evropskoj komisiji i Vijeću Evrope i također su prolongirale dan potpisivanja deklaracije o namjerama stvaranja Euroregije Furlanije-Julijske Krajine, Slovenije, Koruške u Austriji, Istre i Kvarnera. Predstavnici talijanske manjine u Hrvatskoj reagirali su braneći isukanom sabljom propis o talijanskom dvostrukom državljanstvu i zaprijetili da će uskratiti povjerenje Sanaderovoj vladi. Treba naglasiti da po «pravu narodnosti» «talijanska Unija» raspolaže u Saboru s jednim poslanikom, Fulvijom Radinom, koji naravno podržava (baš čudno...) koaliciju nacionalističke desnice koja se oslanja na čuveni HDZ. A ustvari Hrvatska nema nikakvog načina da spriječi da novi talijanski zakon postane važeći kao ni da se on ne primjenjuje: to i stoga što se taj zakon u potpunosti poklapa s njenim zakonima koji regulišu dobivanje hrvatskog državljanstva za lica «hrvatske narodnosti», a danas žive u susjednim zemljama kao što su Bosna i Hercegovina ili u vrlo udaljenim zemljama (smatra se da je sve u svemu Hrvatska dala vlastito državljanstvo broju od milion ljudi koji žive izvan njenog teritorija). Kao zemlja koja je osnovana na nacionalizmu i nacionalnom identitetu, Hrvatska sada plaća cijenu drugima za svoj nacionalizam i demografsko gutanje drugih naroda.

«Dobra»

Materijalna dobra koja je nacionalizirao socijalistički režim kao i ona dobra koja su ostavili «optanti», predstavljaju još jedan predmet sporenja. I to je pitanje već ranije bilo riješeno cijelom serijom dogovora, počevši od Mirovnog ugovora (1947), do Osimskih sporazuma (1975) i Rimskog ugovora (1983) ali... Radi se o tome da, iako još postoje obeštećenja koja bi trebalo platiti, ona više ne zadovoljavaju zahtjeve organizacija julijsko-dalmatinske «dijaspore» koja se tokom decenija tako restrukturirala i ojačala da danas predstavlja pravi lobby za pritisak koji je u stanju da utiče na odluke vanjske politike naše zemlje. Te su organizacije ustvari odlučile da se na najveći mogući način okoriste razaranjem Jugoslavije i da, prema tome, stalno povećavaju vlastite zahtjeve.

<< Stare kuće , ruševine, mala imanja uz obalu ili na otocima koje su Dalmatinci bili prisiljeni da napuste kako bi drugdje potražili svoju sreću... radi turističkog razvoja vrijede zlata. Polurazvaljene kolibe i komadi terena koji do prije nekoliko godina na slobodnom tržištu nisu imali vrijednosti, danas su postigli cijene koje je moguće nazvati luđačkim. Ko je ostao u Dalmaciji i bio sreće da ne ostane bez vlastitog imetka zbog poslijeratnih nacionalizacija i konfiskacija, danas ih može prodati uz ogromnu zaradu. >>(20)

Pitanje povraćaja «dobara» prevazilazi zahtjeve nacionalnog karaktera: to se pitanje uvrštava u kontekst zahtjeva koji se upućuju od strane različitih subjekata (od Katoličke crkve do Jevrejske općine, te do svih bivših posjednika), koji zahtijevaju «povrat» nacionaliziranih dobara za vrijeme socijalističke epohe. U tu ukupnu problematiku uklapa se specifična problematika Talijana. Mirovni je ugovor iz 1947 godine zaduživao Italiju da obešteti esule za ostavljena dobra, što je bio dio ratne odštete koju je Italija dugovala Jugoslaviji. Da bi se shvatilo kako su predmetni zahtjevi porasli, napravit ćemo jedan primjer. U novinama Gazzetino od 7/2/2006 ispričana je priča o jednoj porodici istarskih izbjeglica koji sada žive u provinciji Venecije.Ta je porodica uspjela da nakon gotovo šezdeset godina bude dosuđeno da joj Ministarstvo Privrede i financija isplati dodatnu odštetu uz onu koju su svojevremeno već bili primili, kao djelomično pokriće za vrijednost izgubljenih nekretnina i komercijalnih aktivnosti koje je imala u Puli: radilo se o malom ekonomskom carstvu koje se sastojalo od gostionice, jednog transportnog poduzeća koje je vezivalo Pulu s Porečem, jednog autotransportnog poduzeća i još jednog koje se bavilo prodajom na veliko i s još jednom koncesijom za prodaju soli i duhana te poduzeća koje se bavilo prodajom ugljena, drveta i građevnog materijala...

Prva stvar koju možemo primijetiti jeste da je imovno stanje većine Talijana koji su živjeli u Istri i u Dalmaciji prije pada fašizma bilo prilično dobro. Radilo se o predstavnicima trgovačke buržoazije koji su živjeli na obali i stekli svoj povlašteni status još u doba vladavine Venecijanske republike. Ta se buržoazija godine 1945 našla deklasirana i iznenada lišena svega, u korist seljačkih masa koje su prije pretežno živjele u zaleđu i koristilo se slavenskim jezikom.

I eto: sva ta dobra Ministarstvo financija bilo je toj porodici esula isplatilo sa nešto više od 38 miliona nekadašnjih lira, što su trebale odgovarati vrijednosti napuštenih dobara, koja su 1938. bila procijenjena na 192 hiljade lira. Dakle, vrijednost dobara je porasla samo 200 puta suočena sa monetarnom devalvacijom koja danas ima koeficijent od dvije hiljade. Ta porodica se i dalje tuži kako bi dobila najviše što može dobiti i to u ovom slučaju od talijanske države.

18. januara 2006. ministar Fini započeo je proceduru radi prijedloga zakona za ponovno izračunavanje obeštećenja za «esule» (izbjeglice).(21) Ta je inicijativa bila ostala «visiti» niz godina što je izazvalo nezadovoljstvo u lobby-ju, naročito zbog činjenice što se Fini toga sjetio kad je već gotovo isticao zakonski mandat vladi. Za to zakašnjenje postoje dva razloga: prvi je, da je evidentno to pitanje bilo korišteno kao element izborne propagande, a drugi je što se materija oko koje je potegnuta raspra smatra vrlo krupnom, što bi za talijansko državu značilo vrlo velik trošak koji nijedna vlada neće rado da natovari sebi na pleća. Treba istaći da je – kako bi se dodvorila esulima – talijanska država u periodu posle Drugog svjetskog rata imala ogromne troškove! Samo do 1975. godine talijanska je država potrošila 45 milijardi lira kako bi izgradila stambene četvrti za 8.326 porodica, a u toj cifri nisu ubrojani takozvani IACP stanovi. O.A.P.G.D: - Djelo Asistencije za Izbjeglice iz Julijske Krajine i Dalmacije - pronašla je u kratkom roku zaposlenje za 60. 542 lica. Esuli koji su već bili državni činovnici bili su automatski ponovno zaposleni u sličnim strukturama bez prekida radnog staža i sa isplaćenim dohotkom i to ono vrijeme za koje su bili bez posla zbog egzodusa... Oni su osim toga imali sve povlastice bivših boraca. Mogli su sudjelovati na konkursima za javne službe sve do starosne dobi od 55 godina. Dobili su posebna financijska sredstva kako bi ponovo započeli aktivnost vlastitih poduzeća (tako je oko hiljadu poduzeća dobilo milijardu lira). Država je dala u te svrhe posebne kredite s minimalnim kamatama i sa rokom povratka od 30 godina. I još je za mlade esule bilo potrošeno dodatnih tri i po milijarde lira za izgradnju škola, za stipendije za određena zanimanja; sve do godine 1956. studenti porijeklom iz Julijske Krajine i Dalmacije nisu plaćali nikakve školske takse, a u izvjesnim slučajevima nisu morali služiti ni vojsku. Penzionerima su se u godine službe uračunavale i godine provedene u ratu 1914-1918, kao i služba koju su imali u Austriji ili na slobodnom teritoriju Rijeke kao i sve godine službe koje su eventualno ostvarili u vrijeme kad su ti krajevi došli pod jugoslavensku upravu – mada za to nisu bili plaćani nikakvi doprinosi. A da se i ne spominju penzije za učešće u ratu kao i ostali pokloni i povlastice.

Tako je «esule» talijanska država tretirala na specijalan način sve do godine 1954.(22)

Drugačija je priča o dobrima istarskih esula koja su napuštena odmah nakon potpisivanja Londonskog Memoranduma (1954), koji je priznao vlast Jugoslavije u zoni B Slobodnog Teritorija Trsta - Libero Territorio di Trieste (TLT), dakle u sjeverozapadnom dijelu Istre koja je danas podijeljena između dvije nove republike. Obeštećenje za dobra koja su se tamo nalazila nije bilo uključeno u Mirovni ugovor. Zato su 1983. vlade Italije i Jugoslavije postigle sporazum prema kojem bi Jugoslavija bila dužna da za imanja izbjeglica iz zone B, plati sumu od 110 miliona dolara u 13 godišnjih rata počev od 1990. Prije no što se raspala, Jugoslavija je 1991. platila prvi dio, tako da je dug smanjen na 93 miliona dolara, a Zagreb i Ljubljana su taj dug podijelile na 37 i 56 miliona međusobno. Iako uopće nije poštovala rokove plaćanja, Slovenija je tu sumu uplatila na jedan račun otvoren u filijali Dresdner Bank u Luxemburgu. Italija nije nikad povukla tu sumu. Hrvatska se ponudila da će učiniti istu stvar sa 37 miliona, koje bi ona imala da plati. Rim je odbio da naznači bankovni račun na koji bi ta suma bila doznačena. Prema Stipi Mesiću, predsjedniku Hrvatske, prema Osimskim sporazumima, Hrvatska ima još uvijek dug « prema Italiji od 34 miliona dolara i želi ga pokriti čim Rim bude označio broj računa na koji treba izvršiti plaćanje. Na taj će način biti riješena sva pitanja koja se odnose na Drugi svjetski rat»(23). Udruženja esula potežu za rukav, tvrdeći da ugovor iz 1983. više nije na snazi, jer ga se druga strana nije pridržavala i one više ne traže obeštećenje, već vraćanje dobara napuštenih nakon 1954. godine.

Ne radi se samo o pitanju «napuštenih dobara». Italija postavlja pitanje slobodnog pristupa tržištu nekretnina.

Tržište nekretnina u Hrvatskoj je u teoriji još uvijek zatvoreno za strane građane, među kojima su i građani Italije s kojom ne postoji bilateralni sistem ugovora o reciprocitetu i osim toga, svi stranci koji žele da nešto kupe moraju tražiti dozvolu Ministarstva vanjskih poslova, a prije toga o tome mora dati mišljenje ministarstvo Pravosuđa. Zagreb tvrdi da je spreman da izmijeni ovu odredbu do 2009., kada bi tržište trebalo biti potpuno liberalizirano, imajući u vidu ravnopravan pristup EU. Opreznost koju je do sada pokazala Hrvatska, je razumljiva: stranci koji su pristizali odmah nakon proglašenja «nezavisnosti» puni novaca u tvrdim valutama mogli bi doslovno opljačkati sve nekretnine zemlje i to u nekoliko sedmica. Ali i se danas ostaci tihi protekcionističkih mjera, koje su službeno još na snazi, mogu sasvim lako zaobići. Sudeći po ciframa koje daju agencije za promet nekretnina, trgovanje ispod ruke naveliko se razmahalo. Smatra se da je 30 do 40 hiljada kuća raznim neizravnim putevima prešlo u ruke građana koji nisu Hrvati: treba samo potpisati koji dodatni ugovor i platiti za dobijanje neophodne dokumentacije. U katastru je još uvijek zapisan stari vlasnik, ali novi vlasnici su isto tako upisani kao i njihovi nasljednici, kao doživotni korisnici. Postoji još dodatna podvala: otvoriti poduzeće i nasloviti na njega nekretninu koja je upravo kupljena. Prema dnevniku Novi list sa tim smicalicama «polovinu kuća prodatih u starom centru Rovinja kupili su talijanski građani".

Obratite pažnju: «Od početka devedesetih godina, kad je u Hrvatskoj izbio rat, velik dio vlasnika kuća i stanova u Rovinju bio je srpske nacionalnosti, a ovi su odlučili da napuste zemlju i u strahu da ih ne izgube, prodali su kuće vrlo jeftino. Naravno, Talijani su iskoristili tu mogućnost»(24) Bez komentara.

Autohtoni ili pak neautohtoni Talijani nisu propustili taj «lov na zlato». A njima se pomaže i «preko granice» katkad političkim pritiscima na Hrvatsku kako bi ona liberalizirala vlastito tržište, a katkad s propisima koji su ponekad upravo skandalozni. Prošlog novembra važna «Privredna banka Zagreb» (Pbz), koja je već od nekog vremena dio talijanske grupe Banca Intesa, bila je odlučila da ponudi «pripadnicima talijanske nacionalne unije u Hrvatskoj, ali i simpatizerima talijanskog jezika i kulture»(25) bankovne kredite pod povoljnijim uvjetima od onih koji vrijede za hrvatske građane. Konkretno, ugovor, koji je potpisala Zajednica Talijana - Unione degli Italiani (UI) predviđao je ugovor sa daleko manjim kamatama za «Talijane» nego za «one koji nisu Talijani» za kupovanje kuća i isto to je vrijedilo za kredite za kupnju automobila, potrošačku robu, dozvoljeno prekoračenje računa i ostale bankovne usluge. Potpredsjednik PBZ je naivno objasnio štampi da «bankarska grupa želi pojačati vlastitu prisutnost na području Istre i Rijeke preko Talijanske Unije».

Ta je odluka PBZ odmah izazvala ogroman skandal. Dok je Glas Istre iz Pule otkrivao da su odluku donijeli izvršni organi direkcije Banca Intesa, predsjednik Republike Stipe Mesić navodio je kako «bi svi građani morali imati jednaka prava kad se obraćaju bankama ... te da nije pravedno da jedna nacionalna zajednica ima neka posebna prava», a predsjednik vlade Ivo Sanader sa svoje je strane izjavljivao da je zabrinut «zbog politizacije bankarskog sistema, što nećemo dopustiti». Tako je ta inicijativa bila povučena.

Pritisci

17. januara 2006. jedna delegacija evropskih parlamentaraca u Strasburgu iz AN – a tada je to bila partija koja je u Italiji činila vladu i kojoj je pripadao Ministar spoljnih poslova – zahtijevala je da «se prekinu pregovori o pristupanju (Hrvatske) Evropskoj Uniji, sve dok hrvatske vlasti budu zadržale zabranu za talijanske građane da pristupe tržištu nekretnina». A kao drugi uvjet za pridruživanje postavljao se naravno zahtjev «za potpunim obeštećenjem zaplijenjenih dobara hiljadama građana talijanskog porijekla koji su istjerani sa hrvatskog teritorija počev od 1946. godine»,, uz priznanje «deportiranja u logore, surovih zločina, masovnih ubojstava i etničkog čišćenja uperenog protiv hiljada lica talijanskog porijekla, koje je Titov režim počinio godine počev od 1946.».(26) 

Dan zatim, uz prisustvo Unije Istrijana u Strasburu se održala manifestacija u prisustvu neofašističkog parlamentarca Romagnolija iz Fiamma Tricolore (Trobjene baklje), koja je zahtijevala uspostavljanje međunarodne evropske arbitraže «koja bi ustanovila nevažećim i poništila talijansko-jugoslavenske ugovore i shodno tome, formalno priznala potpuno pravo vlasništva nad dobrima koja su protupravno oduzeta, i uspostavila pravo na njihov povratak bez ikakvih dodatnih klauzula.»(27). Tu su delegaciju primili u Predsjedništvu Evropskog parlamenta i u Komisiji za proširenje s njom je razgovarao Olli Rehn i svi su zahtjevi potom upućeni na međunarodne organe. Inicijativa je nadalje podržana sa jednom obostranom odlukom od strane deputata Roberta Damianija (mješovita grupa, prvi potpisnik), zatim Ettore Rosato, Roberto Menia, Marco Boato, Giovanni Bianchi, Luana Zanella i drugi. Nakon nekoliko tjedana «imali smo seriju razgovora i sastanaka vrlo plodonosnih od kojih je najznačajniji onaj s predsjednikom Evropske Komisiije za Kooperaciju i sigurnost (CSCE), sa američkim senatorom (!) Samom Brownbackom, koji se pokazao kao osoba veoma osjetljiva prema bilo kojoj vrsti povrede prava privatne svojine»...(28)

Fini kao ministar spoljnih poslova, nekoliko je puta opomenuo Hrvatsku da, ukoliko želi ući u EU, mora prethodno podmiriti dug prema istarskim esulima: ona «mora prvo platiti dug historiji»(29). «Neće se viši desiti kao onda kad je ljevica na vlasti na brzinu pristala na ulazak Slovenije u Evropu»(30)

Berlusconi smatra da «iako su Hrvatskoj otvorena vrata da započne sa pregovorima o ulasku u Evropsku zajednicu, koalicija(...) /na vlasti prim. prev./ bit će uvijek apsolutno odlučna da od hrvatske strane zahtijeva respekt i neophodne slobode, kako bi prišla evropskom udruženju, a prije svega tražit će pravo za talijanske građane da kupuju nekretnine u Hrvatskoj».(31) «Mi se nalazimo u poziciji koju moramo apsolutno iskoristiti. Hrvatska može ući jedino ako mi na to pristanemo. Mislimo se na to pozvati kako ne bi bilo diskriminacija». To su riječi premijera tokom proslave na Quirinalu 10. februara u kojoj on nije propustio priliku istaći, kako je «komunizam bio najnehumaniji i najkriminalniji poduhvat u historiji».(32)

Gustavo Selva, u svojstvu predsjednika vanjskopolitičke komisije Senata, je sa svoje strane potvrdio da Italija sada može otvoriti spor sa Hrvatskom radi izričitog dobijanja naknada za esule i njihove nasljednike kao i radi moralne naknade za stravične operacije počinjene protiv Talijana: «ulazak Hrvatske u Evropsku uniju prelazi preko italijanskog praga i njene snage veta da se usprotivi ukoliko ne budu prihvaćeni ovi minimalni uslovi».(33) 

Priznanje koje svi ovi predstavnici traže je moralno priznanje... ali i veoma, veoma materijalno.

Pritisak na Hrvatsku ne vrši samo Italija. Na osnovu ugovora postignutih sa Austrijom u jesen 2005. godine, Hrvatska bi morala platiti odštetu prognanicima njemačke narodnosti koji su napustili njezin teritorij i izgubili vlastite posjede nakon poraza nacifašizma.(34) Prema izvjesnim procjenama, Hrvatska bi morala odgovoriti na otprilike hiljadu zahtjeva za obeštećenje od strane sadašnjih austrijskih državljana. Nakon negativnog mišljenja Ustavnog suda i nakon negodovanja koja su se javila i u inozemstvu (počevši od Češke republike, odakle je nakon nacifašističke okupacije pobjeglo na stotine hiljada Nijemaca iz Sudeta) i poslije javne izjave predsjednika Mesića – koji je bio odlučno protiv sadržaja tog dogovora, nazvavši ga «opasnim presedanom» ne samo za Hrvatsku – hrvatska je vlada odustala da s njim izađe pred Sabor i najavila je donošenje općevažećih zakona za sve zahtjeve za obeštećenje, bilo da ovi dolaze izvana ili iznutra.(35) Radi se ustvari da se odobre neke promjene u «Zakonu o denacionalizaciji», što bi se trebalo završiti tokom ljeta 2006. Te preinake bi obuhvatile i građane drugih zemalja i njihove nasljednike u pravu da zahtijevaju povrat dobara koja su svojevremeno bila nacionalizirana, ali to će se pravo odnositi samo na one građane čija prava nisu zaštićena prethodnim sporazumima – dakle ne stavljaju se na diskusiju Osimski sporazumi i neće biti moguć nikakav novi separatni međudržavni ugovor.

Dakle, i predstavnici «izbjeglica njemačkog govornog jezika», pošto su uživali u spektaklu krvavog bratoubilačkog rata u Jugoslaviji, mogu formalno zahtijevati povratak «svojih» dobara, upravo kako to čine i Nijemci iz Sudeta na štetu Češke republike i kako to čine talijanski esuli iz Istre i Dalmacije. Među njima postoji faktična podudarnost koja je djelovala tako da su se oni udružili na transnacionalnom planu, a potencijalno su ti zahtjevi otvoreni za «etničke grupe» čije su upravljačke klase svojevremeno bile kolaboracionisti sa nacifašizmom. Njemački «Bund der Vetriebenen» (Savez prognanika) saopćio je u Berlinu, da namjerava surađivati sa talijanskim esulima «naročito u cilju da se stvori centar za izgnanike» Erika Steinbach, predsjednica BdV - najavila je svoju podršku inicijativi «Istarske Unije» za ustanovljavanja «Evropskog dana sjećanja na sve žrtve protjerivanja».(36)

Naročito je aktivan u podršci svih revanšističkih zahtjeva prognanika nakon II Svjetskog rata već spominjani Sjevernoamerikanac, Sam Brownback. On je «već lično intervenirao (...) osuđujući diskriminacije u Varšavi u odnosu na njemačke prognanike kojih je otprilike pet miliona prognano iz današnje geografske regije koja se nalazi u Poljskoj, a tom prilikom je njemu lično već upućen poziv od strane Unije Istrijana, da se provjere teške diskriminacije i «krađe» kojima su pogođeni istarski prognanici, kao i oni iz Rijeke i iz Dalmacije koji su ilegalno razvlašćeni i oduzeta su im dobra. Istovremeno se javljaju neki vrlo važni činioci koji zahtijevaju međunarodnu evropsku arbitražu kako bi se uredilo pitanje dobara, a sve ih predlaže Unija Istriana. Bavarski poslanik u Evropskoj Zajednici češkog porijekla Bernd Posselt, predsjednik Sudetndeutsche Landsmannschaft (Organizacije preko tri miliona sudetskih prognanika) je pristao uz ove zahtijeve i ocrtava se na horizontu, za vrijeme skorog sastanka prognanika iz Sudeta koji je zakazan u Nirbmbergu za kraj prvog tjedna juna mjeseca, na kojem će sudjelovati i delegacija Unije Istrana, zajednički samit na vrhuški njemačkih i istarskih prognanika koji je predložila u ime Federacije njemačkih udruženja poslanica Bundestaga Erika Steinbacha, ta je baš poslanica sa svoje strane vrlo bliska kancelaru Angeli Merkel...»(37)

Zaključak

Pitanja povezana s «Danom sjećanja» nemaju dakle samo moralno i ideološko značenje, već se radi o pitanjima od ogromne konkretnosti i vrlo aktualnim u međunarodnoj političkoj ravnoteži. Još se jednom iza zavjese borbe političkih ideja prikriva njihova istinska suština sazdana od materijalnih interesa, a ove bi, pri analizi zbivanja, u prvom redu komunisti morali uvijek imati pred očima.

Pretpostavka prema kojoj se naduvavaju revizionističke teze iz razloga koristi na izborima i koristi na planu unutrašnje politike (38) izgleda nam, nažalost, tješiteljska. Ona nije u stanju objasniti perverznu ulogu u igri raznoraznih ljevica pri potezanju ove tematike. Isto tako jako reducira stvar i shvatanje da se radi samo o jednoj «zakašnjeloj» manifestaciji historijskog revanšizma koji, nakon osamdeset i devet godina, nema više nikakvih kočnica i može dakle da se upušta u ponovno pisanje historije Dvadesetog stoljeća, mijenja uloge krvnika i žrtve». Sigurno je da su prisutne i ove dvije komponente, komponenta izborne koristi kao i kulturna komponenta, naravno, ali iza svega toga krije se nešto daleko ozbiljnije i dublje. Radi se o konkretnim materijalnim rivendikacijama, koje uvijek mogu prerasti u zahtjev za vraćanjem teritorija u evropskom kontekstu u kojem su granice među zemljama stavljene na diskusiju neodgovorno i radosno im je, uz učešće ljevice, oduzet pravni legitimitet nakon 1989. godine.

To je objasnio talijanski ambasador u Zagrebu: «U odnosu na pitanja slobodnog pristupa talijanskih građana tržištu nekretnina i dobijanju talijanskog državljanstva, sve postojeće partije (u Italiji prim. prev.) imaju isti stav, stoga se to ne može ticati izborne kampanje. Kad bi Italija imala i sasvim drugačiju vladu, ta bi dva pitanja ostala od prvorazrednog značaja... Radi se o nacionalnom interesu i treba podvući da su talijanske političke partije složne kad se radi o ta dva pitanja». «Ukoliko se radi o dugoročnoj politici ne može se biti isuviše optimističan kad se radi o perspektivi odnosa Hrvatske i Italije», komentira osoba koja je intervjuirala ambasadora.(39)

Uvođenjem «Dana sjećanja», Italija se bacila u balkansku svađu sučeljenih nacionalizama ubacila u ulogu protogonista. Tu su sve primjese: falsifikovanje historije, nacionalističke partije na vlasti, televizijski rasizam, iredentističke izjave političkih lidera, vojne trupe izvan granice zemlje, fašistički gadovi na trgovima. Italija je umiješana u događaje na Balkanu, bombardirala je, iskorištavala u ekonomskom smislu, a sada se u odnosu na Istru ponaša kao Albanija u odnosu na Kosovo, Bugarska u odnosu na Makedoniju, Hrvatska u odnosu na Hercegovinu... Drugdje se Njemačka ponaša isto u odnosu na Kaliningrad i na Sudete – a to će i na nekom drugom mjestu dati materijala za zabrinuto razmišljanje, bar tako nešto priželjkujemo. Uopće uzevši, u cijeloj je Evropi na djelu izvrtanje ishoda Drugog svjetskog rata, ishoda koji upravo u izmučenoj balkanskoj regiji koja je na dramatičan način osiromašila u okolnostima nestanka multinacionalne i antifašističke Jugoslavije, ima svoj istinski geografski epicentar i svoju najpotpuniju izražajnu tačku. A Trst već spada u Balkan.

Slika pritisaka, rivendikacija, konkretnih akata uplitanja u unutrašnje stvari od strane Italije u odnosu na Hrvatsku i na Sloveniju, obogaćena je i još više izoštrena posljednjih tjedana. Dvije male jugoslavenske republike koje nisu nimalo slučajno uživale priznanje vlastite «nezavisnosti» na onaj neumjesan i ushitren način od strane Italije, plaćene cijenom građanskog rata čije se posljedice još uvijek povlače – nemaju ni pregovaračke moći ni geopolitičke važnosti velike Jugoslavije, već naprotiv moraju pristati na sve spoljašnje «diktate» kako bi ih ipak primili u «gostinjsku sobu». Upravljačke klase tih republika ograničenog suvereniteta trajno karakterizira kompradorska buržoazija potčinjena stranom imperijalizmu. One su po svom biću i svom pozivu duboko reakcionarne te ne poznaju nikakvo drugo sredstvo izražavanja osim nacionalizma. Zbog toga one nisu u stanju da odgovore na talijanske pritiske i provokacije niti na planu obrane sjećanja na antifašističku prošlost – jer su upravo na revizionizmu i na antipartizanskom i antijugoslavenskom revanšizmu «izmislile» i stvorile same sebe - a još manje to mogu učiniti na razini socijalne pravde i obrane vlastitog suvereniteta – jer je njihova religija: religija «slobodnog tržišta». Tako da one nemaju načina da stave kočnice na prepotentnost stranog kapitala. Nacionalizam je za njih jedina mogućnost njihove lažne svijesti, njihovog ugroženog opstanka i nesigurnog identiteta.

U manje društveno uskogrudom i politički pozitivnijem smislu, kod raznih naroda regiona, od strane raznih antifašističkih i antiimperijalističkih saveza, trebalo bi očekivati istinski odgovor na talijanski iredentizam. Protivurječje je kao uvijek i društveno i materijalno; i ono je u suštini sukob, i to kao i uvijek - klasni sukob. Buržoaski teoretičari i propagandisti nikada neće naći rješenje za svojatanja nacionalnih buržoazija, jer su i oni sami upravo dio istog tog problema.

S druge strane sama činjenica da divne vile u Opatiji i Lovranu završavaju u rukama sasvim sumnjivih lokalnih bogataša nastalih preko noći, ili čak u rukama poljske mafije, nije uopće žalosnija od mogućnosti da se one ponovo vrate nekadašnjim vlasnicima, Talijanima ili Austrijancima. Jednako je tako negativna činjenica da su divni dijelovi obale na kojima su decenijama podizana turistička naselja državnih ili kooperativnih poduzeća Jugoslavije, danas predmet pljačke od strane njemačkih poduzetnika ili anglosaksonskih hotelskih lanaca.

Napadati talijanski iredentizam ne podrazumijeva bilo kakvu blagost u odnosu na sadašnju upravljačku klasu u Hrvatskoj i Sloveniji, a još manje bilo kakav blagi stav u odnosu na velike transnacionalne špekulacije. No isto je tako pogrešno zauzimanje stava «što gore- to bolje», ili «razorili su socijalizam, neka idu do đavola» - jer revanšistička ideologija može imati teških posljedica za sve. Štete koje su prije svega u Italiji, prije no u Sloveniji i u Hrvatskoj, izazvale revizionističke i revanšističke kampanje posljednjih godina, već su danas veoma teške, kako na političkom tako i na kulturno-ideološkom planu.

Radi zaključka, navodimo riječi poznatog akademika i masona Augusta Sinagre, pravnika i osobe od povjerenja Licia Gellija, advokata na strani optužbe u sudskom procesu protiv Piskulića i drugih (u «procesu zbog foibi», u kojem su se optužbe rastopile kao mjehurići od sapunice, jer tužitelj i njegova strana nisu podnijeli nikakve valjane dokaze, (Cernigoi 2992): «Raspad Jugoslavije (...) otvara za Italiju perspektive koje su ranije izgledale nezamislive. Tako bi se konkretizirala nada, od koje ne možemo odustati, da vratimo našu Trobojku u krajeve, koji su domovini otkinute po diktatu i Osimskim sporazumima».


Kratka bibliografija

Spartaco Capogreco: I campi del Duce, Einaudi, Milano 2004

Claudia Cernigoi: "Le foibe tra storia e mito" , dossier n.6 de La Nuova Alabarda", Trieste 2002 (www.nuovaalabarda.it)

Claudia Cernigoi: “Operazione Foibe tra storia e lito”, ed. KappaVu, Udine 2005 (l'edizione 1997 è anche online, alla pagina: http://www.cnj.it/FOIBEATRIESTE/index.htm )

Avio Clementi: POKRET! Il Matteotti in Bosnia 1943-1944, ed. ANPI, Roma 1989

Costantino Di Sante (a cura di): Italiani senza onore. I crimini in Jugoslavia e i processi mancati (1941-1951), ed. Ombre Corte, 2005

Marco Galeazzi: Togliatti e Tito. Tra identità nazionale e internazionalismo, Carocci 2005

Ovidio Gardini: Canta canta burdél (Canta canta ragazzo). Una storia tante storie 1943-1945, Maggioli Editore, Rimini 1987

Alessandra Kersevan: Un campo di concentramento fascista. Gonars 1942-1943, ed. KappaVu , Udine 2003

Gianfranco Piazzesi: La caverna dei sette ladri, Baldini & Castoldi, Milano 1996

Giacomo Scotti: Dossier Foibe, Piero Manni Editore, 2005

Giacomo Scotti: Tre storie partigiane. Dalla Macedonia alle Alpi, dappertutto italiani, ed. Kappavu, Udine 2006

Pol Vice: Scampati o no. I racconti di chi 'uscì vivo' dalla foiba, ed. KappaVu, Udine 2005

Davide Rodogno: Il nuovo ordine mediterraneo. Le politiche di occupazione dell'Italia fascista (1940-1943), Bollati Boringhieri 2003

Sandi Volk: Esuli a Trieste. Bonifica nazionale e rafforzamento dell'italianità sul confine orientale, ed. KappaVu, Udine 2004


Bilješke

(1) http://www.cnj.it/immagini/meniafini.jpg .

(2) La Voce del Popolo, 28/2/2006.

(3) Čak i sajt ANPI (Antifašistički savez partizana Italije prim. prev.) iz Rima daje prostora čuvenim dezinformacijama o «foibama»: http://www.romacivica.net/anpiroma/DOSSIER/Dossier1a8.htm .

(4) Stvorene 1990. godine baš zato da bi radila na odnosima između dva naroda i to od druge polovice devetnaestog stoljeća do godine 1956:http://www.kozina.com/premik/indexita_porocilo.htm#kazal .

(5) Il Piccolo, 14/3/2006.

(6) Na primjer: Cernigoi 2005, Pol Vice 2005, Scotti 2005.

(7) Vidi: Potocnik 1979, Kersevan 2003, Capogreco 2004, http://www.gonarsmemorial.org/ , http://www.cnj.it/documentazione/campiconcinita.htm .

(8) Za produbljivanje pogledaj, na primjer, Brignolija 1973, Di Sante 2005, http://www.criminidiguerra.it/html/DocumentiE.htm , http://muceniskapot.nuovaalabarda.org/ , il documentario della BBC "Fascist Legacy".

(9) Za svaku vrstu produbljenja teme, obratiti se na Volk 2004.

(10) O toj kulturi koja prevazilazi obje granice napisao je vrlo značajne stranice Fulvio Tomizza. Njegove su knjige lišene ideoloških pretjerivanja i slvenofobije nekih novijih autora, koji su , na nesreću, veoma u modi (E. Bettiza, S. Tamaro. A.M. Mori...)

(11) Izvor MMo. u Il Manifesto od 10/2/2006.

(12) Vidi Stampa od 18/ 4/ 2002.

(13) ANSA 30 SET-03.

http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2830http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2838 .

(14) Za izvore vidi: http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/3179 ;  http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/4271 .

(15) Za vrijeme Kongresa jedna veoma važna točka dnevnog reda protiv historijskog revizionizma povezanog s «Danom sjećanja» je odbijena od strane većine koja je bila uz Bertinottija . O tome pročitaj odličan tekst na stranici http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/4308 .

(16) Treba vidjet: Scotti 2006, Clementi 1989, Gardini 1987, http://www.cnj.it/PARTIGIANI/ . Mnogi su italijani bili u okviru svojih specifičnih formacija, bili uključeni u Titovu Armiju, podsjetimo se samo sa zahvalnošć.u heroizma Divizije Garibaldi, koju je predvodio Giuseppe Maras

(17) Fabrizio Radin danas kandidat za potpredsjednika grada Pule, listu «Primorske novice» od 1992, izvor Voce del Popolo, 28/2/2006.

(18) Slovenska eurozastupnica koja pripada Liberaldemokratskom Savezu Evrope (ADLE) govorila je čak o «o ponovnoj okupaciji prepuštenih teritorija od strane Italije» kao posljedica ugovora koji su slijedili nakon kraja II Svjetskog rata '', (ANSA 13/2/2006). Pogledati njen internet sajt: www.drcar-murko.si/en/index.php .

(19) Izvor: Il Gazzettino, 17/22006, rubrika Pisma.

(20) La Voce del Popolo, 20/01/2006.

(21)  svojem uvodnoom govoru u velikoj dvorani Fini j objašnjavao: "«Prema provjeri indeksa devalvaciije, koju je izradio ISTAT, u usporedbi s onima ustanovljenima % aprila 1985 , broj 136, da su obaštećenja, koja su u nekim slučajevima izvršena, bila sasvim iluzorna...Ujedno smo se pobrinuli....(uspostavlja se) jedna komisija a ponovno uvođenje reda u materijale kojsi se odnose na obeštećenja»" ( http://www.camera.it/_dati/leg14/lavori/schedela/trovaschedacamera.asp?PDL=6273 ).

(22) Izvor Gianni Ursini, prema članku Flaminia Rocchi u «Il Piccolo» od 30 augusta 1975.

(23) La Voce del Popolo, 20/o1/2006.

(24) Il Piccolo,9/3/ 2006.

(25) Tako ANSA 14/11/2005.

(26) ANSA 17/01/2006.

(27) La Voce del Popolo,20/1/2006.

(28) Predsjednik Unije Istrana Lacota, u Piccolu od 31/3/2006.

(29) La Voce del Popolo, 11/2/2006.

(30) Izjava Finija u Trstu, 17 oktobra 2005 godine.

(29) La Voce del Popolo, 11/2/2006.

(32) Repubblica online, 10/2/2006 - http://www.repubblica.it/2006/b/sezioni/politica/foibe/foibe/foibe.html .

(33) Ured za štampu AN, Regija Marche 13/02/2006.

(34) Vidi: http://www.german-foreign-policy.com/de/fulltext/56086  .

(35) Treba vidjeti hrvatske novine od 25 i 25/01/2006: http://www.consolatospalato.org/archivioNOTIZIE/1trim2006/Risarcimenti26gennaio2006.htm .

(36) «Manevar u vidu klješta. Talijansko – njemačko suradnja prognanika», na german-foreign-policy.com - 13 aprile 2005 - http://www.german-foreign-policy.com/de/fulltext/52462  .

(37) Il Piccolo31/3/2006.

(38) Pogledati na pr. Di Francesco u listu Manifesto, 11/2/2006. U stvari i sam lobby esula djeluje u okviru obostrane strategije  bipartisan (obostrane prim.prev.). Dokument Federacije Esula redigiran "za političke stranke na slijedećim političkim izborima", od 21. marta 2005, upućen Prodiju i Berlusconiju sa zahtijevom da sastanak, sadržava zahtjev za osnivanje «Stola za dogovaranje» na razini predsjedništva vlade. Taj stol bi između ostaloga, imao svrhu da dodatno proširi sadašnje propise u vezi državljanstva!

(39) La Voce del Popolo, 10/3/2006.


Ostali izvori: Mailing liste Jugoinfo ( http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/ ) i "Tera de confin"(pogranične zemlje) ( http://it.groups.yahoo.com/group/tera_de_confin/ ), giornale La nuova Alabarda ( http://www.nuovaalabarda.org).  

Autor zahvaljuje Pinu Katapanu, Klaudiji Cernigoi, Alessandri Kersevan i Jasni Tkalec za korisne sugestije.





Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia- onlus
 
sito internet: http://www.cnj.it/
posta elettronica: j u g o c o o r d @ t i s c a l i . i t
notiziario telematico JUGOINFO:
http://groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/messages