Liberazione di Auschwitz 27 gennaio 1945 – La memoria contro l'oblio
Auschwitz, un meccanismo industriale di distruzione, divenne il luogo in cui i nazisti assassinarono sistematicamente oltre 1,1 milioni di persone: ebrei, rom, oppositori politici, prigionieri di guerra, antifascisti e altri. Ma è proprio in questa oscurità che emerge la luce della resistenza: i prigionieri organizzano la resistenza e le ribellioni, dimostrando che solo la solidarietà collettiva può opporsi all’oppressione sistematica.
Sebbene Auschwitz fosse situato fuori dai confini della Jugoslavia, gli occupanti fascisti e i loro collaboratori interni perpetrarono i loro crimini di massa nella nostra regione. Dopo l'occupazione del 1941, nel territorio dello Stato Indipendente di Croazia, il regime degli Ustascia diede inizio a un genocidio contro serbi, ebrei, rom e antifascisti di tutte le nazionalità. Il campo di Jasenovac, gestito dagli Ustascia, divenne l'"Auschwitz dei Balcani": oltre 80.000 persone vi furono uccise, massacrate a colpi di ascia, gettate nel fiume Sava o bruciate nei forni. Nello stesso periodo, i nazisti in Serbia sparavano ai civili come rappresaglia per gli attacchi partigiani: a Kragujevac nel 1941 furono uccisi 2.300 uomini e adolescenti, e a Novi Sad nel 1942, unità fasciste ungheresi seppellirono vive o gettarono in aria tra le 3.000 e le 4.000 persone. il Danubio ghiacciato.
Il fascismo non aveva nazionalità: gli Ustascia in Croazia, i Cetnici in Serbia, la "Guardia Bianca" in Slovenia, i "Balisti" in Kosovo erano traditori interni che aiutarono gli occupanti a rompere la solidarietà tra i popoli.
Al contrario, i partigiani jugoslavi divennero il movimento antifascista più imponente d'Europa. Tra le loro fila, sotto la guida del Partito Comunista di Jugoslavia e di Tito, c'erano croati, serbi, sloveni, macedoni, montenegrini, italiani, ebrei, musulmani e altri. Sono la prova che la solidarietà di classe e umana supera le divisioni etniche e l'odio. Delle 100.000 donne che facevano parte delle unità partigiane, molte provenivano dalla Croazia. Ma il prezzo della resistenza fu enorme: i fascisti bruciarono villaggi come Dragotina in Serbia o Prkos in Croazia, e solo in Croazia furono uccisi oltre 50.000 bambini.
Il ricordo di questi crimini non è semplice nostalgia. Quando oggi in Croazia alcuni relativizzano i crimini degli Ustascia o ne celebrano i simboli, non si tratta di un "dibattito storico", bensì della peste bianca dell'oblio. Jasenovac, Jadovno, Pag e gli altri campi devono essere il centro dell'identità antifascista. Auschwitz e Jasenovac ci ricordano che il fascismo non inizia con i campi, ma con la demonizzazione dell'“altro”, della povertà e della disuguaglianza sociale.
La storia ci insegna che il fascismo può essere sconfitto, ma la vittoria del 1945 non è definitiva. Oggi stiamo lottando contro nuove forme di oppressione: il capitalismo neoliberista, il razzismo istituzionale e l'imperialismo. L'educazione al destino individuale delle vittime, ai meccanismi della propaganda e all'eroismo della gente comune costituisce il fondamento della resistenza contro i mali odierni.
Come Giovani Socialisti della Croazia, ereditiamo la tradizione di coloro che hanno anteposto la dignità umana alle divisioni etniche e religiose. Auschwitz e Jasenovac non sono solo tracce del passato, ma moniti che cose simili non devono mai più accadere. Il nostro antifascismo deve essere attivo: nella lotta contro l'incitamento all'odio, a sostegno dei più deboli, nella costruzione di una società basata sull'uguaglianza. Perché, come hanno dimostrato i partigiani, solo l’unità può spezzare le catene della violenza.
Non dimentichiamolo! Non smettiamo di lottare!
Oslobođenje Auschwitza 27. siječnja 1945. – Sjećanjem protiv zaborava
Auschwitz, industrijski mehanizam za uništavanje, postao je mjesto gdje su nacisti sustavno ubili preko 1,1 milijun ljudi: Židove, Rome, političke protivnike, ratne zarobljenike, antifašiste i druge. No, upravo u tom mraku izranja svjetlo otpora – zarobljenici su organizirali otpor i pobune, dokazujući da se sustavnom ugnjetavanju može suprotstaviti samo kolektivna solidarnost.
Iako se Auschwitz nalazio izvan granica Jugoslavije, na našim su prostorima fašistički okupatori i njihovi domaći suradnici izvodili vlastite masovne zločine. Nakon okupacije 1941., na području NDH, ustaški režim pokrenuo je genocid nad Srbima, Židovima, Romima i antifašistima svih narodnosti. Logor Jasenovac, kojeg su vodili ustaše, postao je „Auschwitz Balkana“ – u njemu je ubijeno preko 80.000 ljudi, klanih sjekirama, bacanih u Savu ili spaljivanih u pećima. Istodobno, nacisti su u Srbiji strijeljali civile kao odmazdu za partizanske napade: u Kragujevcu 1941. ubijeno je 2.300 muškaraca i adolescenata, a u Novom Sadu 1942., mađarske fašističke jedinice zakopale su žive ili bacile u ledeni Dunav između 3.000 i 4.000 ljudi.
Fašizam nije imao nacionalnost: ustaše u Hrvatskoj, četnici u Srbiji, „Bela garda“ u Sloveniji, „balisti“ na Kosovu – bili su domaći izdajice koji su pomagali okupatorima da slome solidarnost među narodima.
Nasuprot tome, jugoslavenski partizani postali su najmasovniji antifašistički pokret u Europi. U njihove redove, pod vodstvom KPJ i Tita, stali su Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Talijani, Židovi, Muslimani i drugi. Oni su dokaz da klasna i ljudska solidarnost nadjačavaju etničke podjele i mržnju. Od 100.000 žena u partizanskim jedinicama, mnoge su bile iz Hrvatske. No, cijena otpora bila je ogromna: fašisti su palili sela poput Dragotine u Srbiji ili Prkosa u Hrvatskoj, a samo u Hrvatskoj ubijeno je preko 50.000 djece.
Sjećanje na ove zločine nije puka nostalgija. Kada danas u Hrvatskoj neki relativiziraju ustaške zločine ili slave njihove simbole, to nije „povijesna rasprava“ – to je bijela kuga zaborava. Jasenovac, Jadovno, Pag i ostali logori moraju biti središte antifašističkog identiteta. Auschwitz i Jasenovac podsjećaju nas da fašizam ne počinje logorima, već s demonizacijom „drugog“, siromaštvom i društvenom nejednakošću.
Povijest nas uči da se fašizam može poraziti, ali pobjeda iz 1945. nije konačna. Danas se borimo protiv novih oblika ugnjetavanja: neoliberalnog kapitalizma, institucionalnog rasizma i imperijalizma. Obrazovanje o pojedinačnim sudbinama žrtava, mehanizmima propagande i herojstvima običnih ljudi, temelj je otpora protiv zla današnjice.
Kao Mladi Socijalisti Hrvatske nasljeđujemo tradiciju onih koji su iznad etničkih i vjerskih podjela stavili ljudsko dostojanstvo. Auschwitz i Jasenovac nisu samo tragovi prošlosti nego opomene da se takve stvari nikad više ne smiju ponoviti. Naš antifašizam mora biti aktivan: u borbi protiv govora mržnje, u podršci ugroženima, u izgradnji društva jednakosti. Jer kako su partizani pokazali – samo jedinstvo može slomiti okove nasilja.
Ne zaboravimo! Ne prestajmo se boriti!