[hrvatskosrpski / français / english / italiano]
 
  

Des Non-alignés aux BRICS

 
 
 
 
0) Bruxelles 30/4/2025: "The Spirit of Bandung"
1) 18–24 aprile 1955: La Conferenza di Bandung
– A 70 anni di distanza, dobbiamo ancora custodire lo Spirito di Bandung (Shao Zhicheng e Zhai Kun)
– Des Non-alignés aux BRICS - La longue marche des peuples contre le colonialisme, le néocolonialisme et l'hégémonisme fasciste ! (Diagne Fodé Roland)
2) 1.–6.9. 1961.: Prva konferencija Pokreta nesvrstanih zemalja i Beogradska deklaracija
63 godine Pokreta Nesvrstanih Zemalja: nesvrstanost – imperativ mira (SRP)
 
 
Pogledaj takodjer:
 
1974: “Puna je Pula”
Prije 45 godina na današnji dan, bila je srijeda, drug Tito je zauvijek otputovao s Briona i kroz Pulu na VI. konferenciju nesvrstanih u Havanu:
Puna je Pula (TV Nova Pula – tvnova.hr, 14.02.2024.)
 
BRICS: un'alternativa del tutto infondata (Communistes, 07/05/2024)
... È difficile trovare nelle dichiarazioni dei BRICS in chiusura del vertice del 2023 qualche accenno di critica all'attuale organizzazione economica globale...
 
 
=== 0 ===
 

The Spirit of Bandung

April 30, 2025 – 19h - 21h30

Les Atelier des Tanneurs

Rue des Tanneurs 60A, 1000 Brussels

Free of charge but registration is required through the form below

The event will be in English with interpretation in Dutch and French

In April 1955, Indonesian president Sukarno brought together leaders from 29 African and Asian nations together in the city of Bandung. The Bandung Asian-African Conference remains a seminal event in global history as it highlighted the participants’ concerns of decolonization, economic development, and global peace. This conference laid the groundwork for the Non-Aligned Movement, fostering a vision of solidarity, mutual respect, and cooperation among developing nations.

In 2025, the 70th anniversary of this historic event offers an opportunity to reflect on its enduring legacy and relevance with distinguished speakers:

  • Introduction by MEP Marc Botenga (PVDA-PTB)

  • Vijay Prashad (Tricontinental Institute for Social Research) – “The spirit of Bandung: How do we let the genie out of the bottle?”

  • Varsha Gandikota (Progressive International) – “A new New International Economic Order for the 21st century.”

  • Peter Mertens (PVDA-PTB) – “Mutiny: How our world is tilting 70 years after Bandung.”

 
 
=== 1 ===
 
 

A 70 anni di distanza, dobbiamo ancora custodire lo Spirito di Bandung

A 70 anni dalla storica Conferenza di Bandung, riaffiorano l’urgenza di cooperazione aperta e la solidarietà fra nazioni, in un contesto globale segnato da protezionismo e frammentazione. Lo Spirito di Bandung offre la bussola per ripristinare consenso e credibilità multilaterale.

Nel 2025 il mondo celebra il 70º anniversario della Conferenza di Bandung. L’incontro, svoltosi in Indonesia dal 18 al 24 aprile 1955, riunì 29 Paesi asiatici e africani. Grazie al consenso e al rispetto reciproco, fu emanato un comunicato finale che diede vita a ciò che poi fu chiamato Spirito di Bandung, fondato sulla solidarietà, l’amicizia e la cooperazione. Oggi il multilateralismo è sotto pressione e il sistema globale rischia di andare in frantumi. Rivisitare e commemorare lo Spirito di Bandung non è soltanto un’eredità storica, ma anche una scelta pratica.

Attualmente la logica della cooperazione internazionale — basata su apertura, consultazione e reciproco vantaggio — è messa in discussione da unilateralismo e protezionismo. La frammentazione istituzionale e lo svuotamento delle organizzazioni si sono intensificati, e i quadri di cooperazione globale si caratterizzano sempre più per esclusività e strumentalizzazione. In questo contesto, la sfida centrale per la governance mondiale è ricostruire un consenso internazionale e ripristinare la credibilità delle istituzioni. Lo Spirito di Bandung — che sottolinea il rispetto della diversità, il dialogo inclusivo e la cooperazione fondata sul consenso — offre una base normativa cruciale per avanzare.

Uno dei traguardi della Conferenza di Bandung del 1955 fu la creazione di uno spazio politico al di là del dominio delle grandi potenze e dei blocchi ideologici. Malgrado le profonde differenze di sistemi politici e livelli di sviluppo, i 29 Paesi asiatici e africani approvarono i Dieci Principi di Bandung. Lo Spirito di Bandung non fu un’estensione passiva dell’ordine internazionale esistente, bensì una ricerca precoce di equità e convivenza tra sistemi diversi. Si staccava dalla convergenza istituzionale guidata dall’Occidente e dalle divisioni ideologiche della Guerra Fredda, esprimendo una visione meridionale di equità globale. Non si proponeva di sostituire le norme vigenti, ma di correggerne le storture. Non rifiutava la diversità, bensì la abbracciava.

Nel corso dei decenni successivi, lo Spirito di Bandung è stato tessuto all’interno di organismi multilaterali come il Movimento dei Paesi Non Allineati, i BRICS e l’ASEAN. La crescita della cooperazione Sud‑Sud, l’ascesa delle organizzazioni regionali e la formalizzazione del discorso sullo sviluppo riflettono la trasformazione graduale dello Spirito di Bandung in un linguaggio istituzionale. Lo Spirito di Bandung è divenuto un modo concreto per il Sud Globale di partecipare alla governance mondiale.

È fondamentale sottolineare che lo Spirito di Bandung non era destinato a rimanere confinato nel Sud Globale. Esso non solo ha unito politicamente le nazioni asiatiche e africane, ma ha offerto indicazioni pratiche per promuovere una cooperazione Nord‑Sud più equilibrata. A 70 anni di distanza, mentre le regole globali subiscono squilibri crescenti e le ansie sullo sviluppo si approfondiscono, la ricerca di un rinnovato consenso sullo sviluppo non è soltanto una richiesta centrale del Sud Globale, ma una condizione necessaria per evitare fratture ancora più profonde nella governance mondiale.

Oggi lo Spirito di Bandung offre un prezioso punto di partenza. Riposizionare il diritto allo sviluppo e fare dello sviluppo una priorità globale sono passi essenziali per ricostruire le fondamenta della cooperazione internazionale. Principi quali uguaglianza, mutuo vantaggio e consultazione collettiva rimangono imprescindibili per la cooperazione globale.

Commemorare l’eredità dello Spirito di Bandung non deve limitarsi a un rito simbolico, ma portare alla rinascita dell’agenda globale per lo sviluppo. I Paesi possono utilizzare forum politici e piattaforme regionali per discutere concretamente di questioni quali equità istituzionale, finanziamento dello sviluppo e facilitazione commerciale, contribuendo a costruire partenariati che superino i rigidi confini Nord‑Sud. Tale cooperazione sarà un pilastro per evitare la frammentazione nella collaborazione tra Stati e mantenere la coerenza del sistema.

Settant’anni fa lo Spirito di Bandung fornì una risposta storica alla convivenza delle differenze tra nazioni. Oggi esso offre una bussola per affrontare la coercizione unilaterale, la frammentazione sistemica e gli squilibri globali.

Shao Zhicheng e Zhai Kun (Global Times) – 13 aprile 2025

Giulio Chinappi 21/04/2025
 
---
 
 

Des Non-alignés aux BRICS - La longue marche des peuples contre le colonialisme, le néocolonialisme et l'hégémonisme fasciste !

Dimanche 20 Avril 2025

Du 18 au 24 avril 1955, il y a 70 ans, 29 pays d’Asie et d’Afrique plus des mouvements de libération nationale se réunissaient en Indonésie pour exiger la fin du colonialisme et un ordre international de paix respectant les souverainetés nationales.

  

Dans la première décennie du XXIème siècle, Brésil, Russie, Inde, Chine et Afrique du Sud fondent les BRICS pour exiger le respect des souverainetés nationales et la fin de l’hégémonisme prédateur Otano/UE/G7/Israël piloté par l’impérialisme US.

Les contradictions inhérentes à l’impérialisme stade suprême du capitalisme se manifestent de plus en plus ouvertement faisant prendre conscience au peuple de leur existence que l’hégémonie unilatérale des impérialistes US flanqués de l’UE/G7/Israël étouffait à leurs yeux.

  

Bandung était un front uni contre le colonialisme et le néocolonialisme

L’interprétation la plus répandue de Bandung est le « non alignement » sur les « deux blocs en guerre froide » qu’étaient les camps capitalistes et socialistes. Ce n’est là qu’une demi-vérité qui ne doit pas nous cacher qu’il s’agissait aussi d’un front uni des pays, nations ex-colonies contre le colonialisme et le néocolonialisme dont la majorité était bourgeoisie à l’exemple de l’Inde, de l’Indonésie et la minorité appartenant au camp socialiste comme la Chine.  

C’est ce que pointait fort justement le Manifeste du PAI : « A l’heure historique de Bandung et de la désintégration du système colonial de l’impérialisme, à l’heure où la confusion politique submerge l’Afrique Noire sous domination française, notre devoir d’Africains nous oblige à porter devant les masses de notre pays le problème de l’indépendance nationale et de la transformation socialiste de notre économie » (Manifeste du PAI, Thiès 15/09/57).

Les 23 signataires du Manifeste du PAI énonçaient « une situation qui plaide pour le seul mot d’ordre juste : L’INDÉPENDANCE NATIONALE », laquelle situation était caractérisée par le fait qu’« après la deuxième guerre mondiale avec l’apparition du camp du socialisme sur un tiers du globe, une immense vague démocratique a déferlé sue le monde entraînant tous les peuples dans la lutte pour la socialisme, l’indépendance nationale et la paix. C’est ainsi que la Chine Populaire instaurait le socialisme pour 600 millions d’hommes, que le Vietnam, l’Inde, l’Indochine, la Syrie et le Liban secouaient pour toujours le joug des impérialistes étrangers… l’Afrique bouge… la chaîne des indépendances africaines a prouvé que notre pays n’était pas à l’écart des grands courants de pensées mondiaux ».  

Le « non alignement » était donc une tactique permettant d’allier les bourgeoisies, les petites bourgeoisies et les communistes à l’échelle étatique et des mouvements de libération nationale contre le colonialisme et le néocolonialisme.

Il faut dire que les impérialistes ont réussi à contenir cette tactique frontiste indépendantiste pour imposer le néocolonialisme en Afrique en massacrant (Thiaroye, Madagascar, Cameroun), en assassinant les leaders radicalement indépendantistes (Abane Ramdane, Krim Belkacem, Ben Mhidi, Lumumba, Um Nyobé, Félix Moumié, Osende Afana, Ernest Ouandié, Ben Barka, Eduardo Mondlane, Thomas Sankara, etc.), en organisant des coups d’états contre Sylvanus Olympio, Kwame Nkrumah, Modibo Kéita ou en isolant par blocus Sékou Touré.  

La tenue de la Tricontinentale associant à l’Asie et l’Afrique l’Amérique du sud en 1966 montrait les limites à cette alliance frontiste en tant que réponse des révolutionnaires indépendantistes au délitement réformiste du « non alignement » différenciant puis opposant « voie capitaliste » et « voie non capitaliste » de sortie du sous développement colonial et néocolonial. Les révolutionnaires communistes représentaient les classes laborieuses ouvrières et paysannes alors que le national-réformisme représentait les classes bourgeoises et les petites bourgeoisies enclines aux compromissions.

C’est le tournant révisionniste à la tête de l’URSS à la fin des années 50 et début 60 qui va engendrer à la fois la division du Mouvement Communiste International (MCI) et l’éloignement puis le renforcement de l’anti-communisme des bourgeoisies et de la petite-bourgeoisie dans les semi ou néo-colonies et dans les pays dépendants. Les révisionnistes ayant développé des tendances à soutenir les bourgeoisies nationales dont certaines n’hésitaient pas à naviguer sous un faux drapeau communiste.  

C’est ainsi qu’en Afrique, se sont installées des régimes néocoloniaux contre lesquels ont émergé les organisations révolutionnaires petites bourgeoises d’orientations marxistes-léninistes mais qui, malgré leur division, vont être les chevilles ouvrières de toutes les luttes sociales, syndicales et démocratiques qui vont permettre des conquêtes sociales et démocratiques.

Ces révolutionnaires marxistes vont ensuite être happés par le système bourgeois et petit bourgeois néocolonial pour les intégrer à la gouvernance libérale consécutive à la défaite du camp socialiste d’Europe et de l’URSS. La « lutte des places » dans les gouvernements néocoloniaux va remplacer la « lutte des classes » pour la « rupture et la transformation systémique » contre la domination impérialiste. Un vide sidéral va s’installer dans l’espace politique qui fera progressivement réagir les résistants de la gauche communiste traumatisés par la défaite externe et interne du communisme. Comme nous l’écrivions en 2008 « La victoire temporaire de la contre-révolution bourgeoise a, dans un premier temps, accéléré les abandons, les reniements, les capitulations au sein des forces de la gauche révolutionnaire partout dans le monde. L’Afrique et le Sénégal n’ont pas échappé à cette débandade qui a conduit un libéral bourgeois apatride comme le président A. Wade à se moquer parlant de ses alliés du PIT, de la LD/MPT et de And Jëf : : « Pour moi, c’était des gens qui jouaient un jeu, l’histoire avait fait qu’ils avaient basculé dans un camp qui les soutenait. Ceux qui recevaient des subsides de Moscou, il fallait qu’ils jouent les communistes, comme ceux qui recevaient des armes aussi » (Chronique d’une Alternance - Malick Diagne - p.64-édition Xamal-juillet 2000) ».  

Entre temps, les illusions du totalitarisme de la pensée unique libérale vont peu à peu se volatiliser sous les effets d’une aggravation de la paupérisation des masses laborieuses alors que la gestion de l’appareil d’État néocolonial fabriquait des milliardaires et que les firmes monopolistes impérialistes s’emparaient des secteurs économiques stratégiques, d’une émigration forcée meurtrière et l’esclavage sans papiers pour les rescapés, etc.

La nature ayant horreur du vide, l’espace politique abandonné par les renégats de la gauche historique va être rempli par la rébellion d’une jeunesse intellectuelle souverainiste civile et militaire dans nos différents pays d’Afrique, jeunesse qui cherche à accomplir sa mission de libérer l’Afrique.

  

Les BRICS sont un front uni contre l’hégémonie impérialiste sur la mondialisation capitaliste

Les guerres impérialistes contre l’Irak, l’Afghanistan, la Yougoslavie, la Libye, la Côte d’Ivoire et les effets socialement dévastateurs des plans d’ajustement structurel du FMI et de la BM sous prétexte de la dette ont été les principaux facteurs d’une prise de conscience de la nature intrinsèquement barbare de la domination impérialiste sur le monde. Comme nous l’écrivions en 2008 au « colloque commémoratif des 50 sur L’actualité du Manifeste du PAI : Quelle perspective de reconstruction d’une gauche ouvrière et anti-impérialiste au Sénégal ? » : « La crise générale de surproduction du système capitaliste fait découvrir à l’humanité ce que décrivait Karl Marx : « Le capital a horreur de l'absence de profit. Quand il flaire un bénéfice raisonnable, le capital devient hardi. A 20% il devient enthousiaste; à 50% il est téméraire; à 100% il foule au pied toutes les lois humaines et à 300% il ne recule devant aucun crime... » (Le Capital). Les peuples et les travailleurs expérimentent dans la douleur l’enseignement de Lénine selon lequel l’impérialisme stade suprême du capitalisme « a développé les forces productives au point que l’humanité n’a plus qu’à passer au socialisme ou bien à subir pendant des années et même des dizaines d’années la lutte armée des grandes puissances pour le maintien artificiel du capitalisme à l’aide de colonies, de monopoles, de privilèges et d’oppressions nationales de toute nature » (Le Socialisme et la Guerre) ».  

Les crises financières, notamment celle de 2008 ont accéléré le transfert à l’échelle de certains États de cette prise de conscience des peuples. C’est cela qui donne les BRICS et aujourd’hui les BRICS + avec de plus en plus de candidats à l’adhésion à cette alternative multilatérale à l’OTAN/UE/G7/Israël.

Les BRICS sont donc un front défensif anti-hégémonique qui associe pays, nations bourgeoises comme l’Inde, le Brésil et pays, nation communiste comme ce rescapé du camp socialiste qu’est la Chine Populaire. Si l’Inde, le Brésil et l’Afrique du Sud sont d’anciennes colonies comme le fut en partie la Chine, la Russie bourgeoise bénéficie, après avoir été temporairement vassalisée par les impérialistes vainqueurs, de toute l’édification scientifique, technologique, industrielle, culturelle de la défunte URSS.

Ce front défensif fondé sur l’intérêt commun d’en finir avec l’hégémonisme impérialiste et la nécessité d’un monde multipolaire n’est certes pas éternel, mais contribue objectivement à l’obtention de la souveraineté nationale des pays et nations du monde.  

La domination économique, financier, commercial, scientifique, technologique, culturel et militaire de ce que d’aucuns appellent « Occident global » est remise en cause par les puissances alternatives économique, scientifique, technologique, culturelle et militaire qui constituent les BRICS +. A ceux-là, il faut ajouter la formidable résistance de la Corée du Nord puissance militaire nucléaire, Cuba puissance médicale et pharmaceutique qui explique le blocus injuste dont la petite île fait l’objet du géant US, le Vietnam puissance industrielle, tous des pays, nations communistes rescapés du camp socialiste. En fait, à y regarder de plus près, les bourgeoisies des BRICS opposent plus ou moins radicalement le « capitalisme d’état » au libéralisme débridé de la « mondialisation capitaliste » piloté par les USA/UE/G7 alors que les rescapés du camp socialiste Chine, Vietnam, Corée du Nord, Cuba maintiennent le cap sur le « socialisme de marché » parce que le « marché » qui est antérieur au capitalisme obéit à des lois à prendre en compte dans toute société l’échange existe.

L’évolution du rapport des forces entre hégémonisme et anti-hégémonisme contribue ainsi objectivement à l’exercice de leur souveraineté à nos pays et nations en construction de l’AES et du Sénégal et du coup fait apparaître plus nettement qu’avant la vassalisation néocoloniale de l’UEMOA/CEDEAO.

Compter avant tout d’abord sur ses propres forces tout en prenant en compte l’existence des BRICS sont les deux mamelles des politiques de souveraineté nationale et panafricaine.  

Les bourgeoisies nationales tout comme les classes laborieuses africaines doivent forger des alliances stratégiques sur ce qui les unit, à savoir la souveraineté nationale, tout en appliquant la politique d’unité, critique, unité pour surmonter les contradictions secondaires et frapper ensemble l’ennemi principal l’impérialisme.

Les formules de Mao Tsé Toung « unité, critique, unité » et « contradictions secondaires et contradictions principales » ou encore de « contradictions non antagoniques et contradictions antagoniques » sont une boussole indispensable pour maintenir l’unité du front jusqu’à la victoire contre l’ennemi principal. Appliquer cette tactique à portée stratégique, c’est démocratiser le mouvement souverainiste et permettre l’expression des courants représentant les classes sociales qui le composent, c’est favoriser que les bouches dans notre camp souverainiste et panafricain s’ouvrent dans le cadre du maintien de l’unité d’action commune pour régler la contradiction principale qui est celle de la contradiction antagonique du moment. Le débat démocratique d’idées est une force du camp souverainiste qui précède la mise en œuvre du centralisme dans l’action commune. C’est cela le vrai sens du centralisme démocratique.  

Une fois cet objectif du moment atteint vont éclore les nouvelles contradictions et les tâches y afférentes que prépare d’ailleurs la nécessaire libre expression démocratique des tenants du front uni souverainiste.

Nos expériences souverainistes en cours au Sénégal et dans l’AES doivent s’abreuver de connaissances scientifiques des expériences multiformes et protéiformes tant de la première phase de libération nationale dans les rapports de ses forces internes des classes sociales que dans les rapports qui furent tissés à l’échelle africaine et internationale qui ont été des jalons de la longue marche en cours de Bandung aux BRICS.

  

18/04/25

Diagne Fodé Roland

 
 
=== 2 ===
 
 

63 GODINE POKRETA NESVRSTANIH ZEMALJA: NESVRSTANOST – IMPERATIV MIRA

Tito je otišao na više od 120 putovanja i posjetio 60 zemalja na 4 kontinenta, te razgovarao s 230 državnika iz svih dijelova svijeta.

Prije 63 godine na Prvoj, beogradskoj, konferenciji Pokreta nesvrstanih zemalja, održanoj od 1. – 6. 9. 1961. prije svega velikom zaslugom Tita i Jugoslavije, ovaj važan međunarodni događaj u Beogradu je okupio 25 država trećeg svijeta. Osnivački kongres izazvao je ogromni medijski interes, a glavni grad SFRJ su tih dana novinari nazivali prijestolnicom svijeta.

Na konferenciji je usvojena Deklaracija šefova država ili vlada, a uz nju su bila još dva dokumenta: Opasnost od rata i Apel za mir. Glavni i završni dokument konferencije bila je Beogradska deklaracija, kojom su konstatirani problemi međunarodnih odnosa, izraženo je stajalište okupljenih zemalja o pitanju kolonijalizma, hladnog rata i ratne opasnosti, kao i ekonomske eksploatacije manje razvijenih zemalja, da bi ta stajališta postala temelj na kojima se izgradio i djelovao Pokret.

Ideja je rođena u jeku „hladnog rata“ kao plod razmišljanja o „trećem putu“, a temelji su udareni 19. 7. 1956. Brijunskim povijesnim sastankom na kojem su dogovorena načela vezana uz osnivanje Pokreta nesvrstanih zemalja. Domaćin je bio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, a gosti su mu bili indijski premijer Jawaharlal Nehru i egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Tito je važne državnike ugostio na otočiću Vangi. Nakon razgovora, Tito, Naser i Nehru potpisali su u Bijeloj vili na Velikom Brijunu Brijunsku deklaraciju u kojoj je navedeno:

„Mir se ne može postići podjelom, već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom.“

Bio je to odgovor na hladnoratovsku podjelu tadašnjeg svijeta, između Istočnog (SSSR) i Zapadnog bloka (SAD). Pokret nesvrstanih pružit će svojevrsnu alternativu toj bipolarnoj podjeli svijeta, široko otvarajući vrata smirivanju međunarodnih tenzija politikom miroljubive koegzistencije, kontroli atomskog naoružanja i općeg razoružanja

Pokret nesvrstanih zemalja nastao je s ciljem podrške nacionalnoj borbi za neovisnost, iskorjenjivanju siromaštva, otporu kolonijalizmu, neokolonijalizmu, apartheidu, rasizmu i imperijalizmu te suprotstavljanju svim oblicima okupacije, dominacije i blokovske podjele svijeta, ali i kao odgovor zabrinutog čovječanstva na sve opasniju bipolarizaciju svijeta kao izravnu posljedicu trke u naoružavanju konvencionalnim i atomskim oružjem, prvenstveno dvije antagonističke sile i njihovih vojnih blokova, SAD-a s NATO savezom i Sovjetskog Saveza s članicama Varšavskog ugovora.

Pokret je počivao na pet osnovnih principa miroljubive koegzistencije:

  1. Uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta
  2. Uzajamno nenapadanje
  3. Uzajamno nemiješanje u unutarnje poslove
  4. Jednakost i uzajamna korist
  5. Miroljubiva koegzistencija

Snažne su to poruke nepristajanja na politiku hladnog rata, blokovskog svrstavanja, ideoloških sukoba na relaciji Istok – Zapad, bipolarizacije i mogućeg izbijanja svjetskog sukoba, kao i prvi otpor tendencijama opće globalizacije svijeta.

Bilo je to vrijeme velikih političkih uspjeha Pokreta u smirivanju nagomilanih svjetskih problema, naročito u periodu djelovanja njegovih osnivača, Tita, Nasera i Nehrua.

Pokret nesvrstanih nije predstavljao samo suprotstavljanje blokovskoj podjeli svijeta, već je pokazao da svijet nužno ne mora funkcionirati na dominaciji i hegemoniji, a još manje da se radi o pukoj neutralnosti ili nezauzimanju stava. Sugerirao je i davao odgovore i rješenja za najteža politička i ekonomska pitanja, a radi svoje društvene i političke heterogenosti zemalja koje su u većoj ili manjoj mjeri, osim međusobno, imale izvjesne odnose i sa silama i blokovima, ukazuje da je bio vrlo liberalan, djelujući na principima uzajamnoga poštovanja, nenapadanja, nemiješanja u unutarnje poslove, gradeći jednakosti i uzajamnu korist te miroljubivu i aktivnu koegzistenciju.

Pokret je naglo rastao i u kratko vrijeme okupio gotovo dvije trećine članica Ujedinjenih naroda, ili, u to vrijeme, 55% ukupnog stanovništva planeta.

Tako je Pokret postao nezaobilazan faktor međunarodne politike i odigrao značajnu ulogu u sprečavanju globalnog blokovskog sukoba. Znatno je ubrzao procese dekolonizacije Afrike, zalagao se za opće razoružanje, napose potpisivanjem sporazuma između super-sila SAD-a i SSSR-a o smanjenju, neširenju i uništenju nuklearnog oružja te stvaranje bezatomskih zona, podržavajući detant – zabranu nuklearnih pokusa pod vodom, u atmosferi i svemiru Zalagao se i za uklanjanje raketnih sistema srednjeg i kraćeg dometa u Evropi, smanjenje konvencionalnog oružja i zabrani kemijskog i mnogo drugog, čime je bitno doprinio svjetskom miru te smanjenju vojne i političke napetosti uz porast povjerenja i suradnje.

Kroz desetljeća djelovanja, Pokret je povezao mnoge male narode i njihove ekonomije, oslobađajući ih dominacije velikih i moćnih.

Djelujući nešto više od pola stoljeća, Pokret nesvrstanih je doživljavao uspone i padove, ovisno o političkoj i ekonomskoj situaciji u svijetu. Bio je niz godina u krizi identiteta, naročito u vrijeme naftne krize, opće globalizacije i sovjetske intervencije 1979. u Afganistanu, ali i nastojanjem jedne grupe zemalja da se približe sovjetskom bloku, pod izlikom stvaranja antiimperijalističke alijanse.

Josip Broz Tito, autoritetom ratnog pobjednika i iskusnog državnika, čovjek koji se uspješno suprotstavio hegemonima tog vremena, Hitleru, Staljinu i Zapadu, i time postao inspiracija generacijama političara Afrike i Azije, kao i Jugoslavija, originalna i jedinstvena u svijetu po radničkom samoupravljanju i jedina od evropskih zemalja, uz Cipar, postali su lideri Pokreta nesvrstanih, politikom aktivne miroljubive koegzistencije među zemljama s različitim političkim sistemima. Ostvarili su golemi ugled u svijetu, koji daleko nadilazi ekonomsku i vojnu moć jedne male zemlje, te poštovanje i znatni utjecaj na političkoj sceni svijeta.

Tako se Josip Broz Tito okupljenima obratio istakavši da će Nesvrstani učiniti veliku uslugu svijetu ako jasno i odlučno ukažu na put koji vodi ka smirivanju, slobodi, ravnopravnosti i miroljubivoj suradnji svih naroda.

Tito je ubrzo postao neformalni vođa pokreta, a historičari i politički analitičari slažu se da je nesvrstavanje bilo jedini pravi put za Jugoslaviju, koja se poslije Drugog svjetskog rata našla između SSSR-a i SAD-a kao čekića i nakovnja. U najkraćem, Tito nije htio pod rusku informbiroovsku kapu, ali nikako ni s američkim progonom komunista, pa se formiranje Pokreta i ulazak u „treći svijet” ispostavilo kao dobar potez da izbjegne dva vojna pakta koja su bi polarizirala svijet.

Jednom prilikom o Nesvrstanima Tito je rekao:

„Nesvrstana politika, koju slijedi i Jugoslavija, dala je, što je dobro poznato, ogromne rezultate u borbi za mir i društveni progres. Nesvrstane zemlje su danas glavni pobornici ravnopravnih odnosa u svijetu, odnosa bez ikakve diskriminacije i miješanja u unutrašnje poslove drugih. Istovremeno, one pokazuju najrazvijeniju sposobnost za demokratsku suradnju u svim oblastima ljudske i društvene djelatnosti, i to kako u međusobnim odnosima tako i u odnosima sa svim drugim zemljama. Nesvrstane zemlje su na čelu borbe za stvaranje pravednijega ekonomskog poretka u svijetu, u kome bi već jednom narod svake zemlje trebalo da koristi svoja prirodna bogatstva prvenstveno za sebe i vlastiti razvoj“. 

Zahvaljujući naporima Tita i SFRJ, Pokret je uspješno djelovao, a posljednji samit kojem je prisustvovao Tito odigravao se na Kubi 1979., godinu dana prije njegove smrti, kada je dana podrška „pravu naroda Zapadne Sahare na samoopredjeljenje“.

Nakon Tita i raspada Jugoslavije, dolazi i do slabljenja utjecaja Nesvrstanih. Većina novonastalih državica nije te sjajne diplomatske i državničke pozicije koristila niti je pristupila Pokretu. Politikom dijametralno suprotno onoj koja je plijenila svjetske simpatije, otvarala mnoga vrata suradnji i povoljnim ekonomskim interesima, a zemlju činila politički, ekonomski i vojno neovisnom, mnoge republike nisu iskoristile, već su bezglavo pohrlile pod „sigurnosni kišobran“ NATO saveza, poput Hrvatske, Slovenije i, odnedavno, Crne Gore, a neke, kao Makedonija i BiH, planiraju to u bliskoj budućnosti, bez obzira na opći prezir i neslaganje većine svojih građana, kao i s politikom kojom politokracija ne dopušta referendumsko izjašnjavanje naroda po ovom važnom pitanju. Jedino još Srbija održava prisnije odnose s Nesvrstanima, dok Hrvatska ima status promatrača.

Zadnjih desetljeća, padom socijalističkog sistema i Istočnog bloka, umanjen je utjecaj Pokreta nesvrstanih navodnim nestankom politike hladnog rata. Ipak, njegova zadaća nije završena, jer je hladni rat zamijenjen politikom „vrućeg mira“ – stari antagonizmi i imperijalistička želja za dominacijom nad svijetom i dalje su prisutni, a obračuni starih antagonističkih saveza i dalje proizvode ratna žarišta i tenzije poput rata u Ukrajini, na Bliskom istoku i dr. No, daleko od očiju ostatka svijeta, koji se više – manje bori s privrednim i sigurnosnim krizama, Pokret nesvrstanih se bavi temama koje ostatak svijeta baš previše i ne zanimaju, što pokazuje i više nego oskudna razina izvještavanja u Zapadnim medijima do samog ignoriranja, kao i u medijima država koje su nastale raspadom jedne od njegovih osnivačica – Jugoslaviji.

Politika Nesvrstanosti, usprkos potpune marginalizacije pa i medijske blokade od strane Zapada, u što se u potpunosti uklopila i politika Hrvatske, neosporno je ostavila dalekosežne političke, ekonomske i društvene dosege, jer su u temelje političke nesvrstanosti duboko ugrađene ideje humanizma, pravde, jednakosti i zajedništva naroda i zato ta ideja i danas nailazi na svoje poklonike širom svijeta.

Pogledom na kartu svijeta, upada u oči da Pokret nesvrstanih još uvijek okuplja zemlje kao i prije više od pola stoljeća kada je okupljao najsiromašnije zemlje svijeta. No, usprkos odlasku nekih članica i nestanka Jugoslavije, čije se nasljednice nisu pretjerano trudile vratiti u zagrljaj Nesvrstanih, broj zemalja Pokreta stalno se povećavao i sada broji 120 članica. Zato se ne bi moglo reći da Pokret gubi na značaju. Uz vjernost starim principima suzbijanja siromaštva i suprotstavljanja neokolonijalizmu i imperijalizmu, on danas uglavnom okuplja države izvan struktura formiranih oko stalnih članica Vijeća sigurnosti i najjačih gospodarskih sila. Zato mnogi ovaj pokret vide i kao savez južne (siromašnije) političke hemisfere postavljen nasuprot sjevernoj (bogatoj) hemisferi. To u praksi može izgledati i kao neka vrsta političke reprezentacije „ostatka svijeta“ – drugoligaša u stalnoj borbi za preživljavanje, čiji se predstavnici okupljaju na samitima grupe za samopomoć. Stoga se „vanblokovske“ države trude povećati međusobnu gospodarsku suradnju i smanjiti ovisnost o velikim centrima moći.

Kao temeljno uporište za daljnji rad i djelovanje, Pokret pronalazi u borbi protiv neokolonijalizma i globalizacije, pod čijom krinkom centri moći, na novi način, pokoravaju manje i slabije narode i države. Dakle, nestankom bipolarnog svijeta nije nestalo, već se globalizacijom i pojačalo, ugnjetavanje i dominacija jakih nad malima. Sve manji broj ljudi posjeduje sve veću imovinu svijeta – siromašni su sve siromašniji, a bogati sve bogatiji. Stoga, kako je nastao na načelima otpora kolonizaciji s ciljem zaštite malih naroda i njihovog prava na slobodu i samoopredjeljenje, to je i daljnje postojanje Pokreta nesvrstanih zemalja imperativ, jer je svijet još daleko od dosega tih ideala.

1. 9. 2024.
Socijalistička radnička partija Hrvatske