|
|
BRISANJE JUGOSLAVIJE
Andrea Martocchia - Prevod: O.
Juric
|
|
U Saveznoj Skupstini Jugoslavije 4.
februara 2003. simbolicno je krunisan zlocinacki
revansisticki plan uperen protiv jedne velike
evropske zemlje i njenih gradjana. Na taj
dan, postignuto je ono sto se pokusava
postici u najmanju ruku jos od 1990.
“Izbrisana je” Federativna
Jugoslavija cak i iz geografskih karata a u isto
vreme proglasena nekakva labava “Drzavna
zajednica Srbija i Crna Gora” s rokom
trajanja od najvise tri godine.
Paradoksalno, dogadjaj je sam po sebi utoliko
ozbiljniji i problematicniji sto mu stampa nije
poklonila nikakvu paznju, a pogotovo sto
su izostali komentari i odjeci sa
“levice”. Zapravo, dok burzoaska stampa s
nevesto prikrivenim uzivanjem i dalje
“cereci zrtvu” (1) dotle “levica”
koja je oktobra meseca 2000. na sva zvona
pozdravila “pad Milosevicevog rezima”, o
Jugoslaviji smuseno i podlo cuti.
Pokusacu ovde da sto sazetije sagledam to
“potiranje Jugoslavije” kako u najuzem smislu
reci, tako i sire, odnosno, sa
politicko-ideoloskog, kulturoloskog, sociolskog,
pa mozda i psiholoskog i psihoanalitickog
stanovista.
Kako razbiti zemlju na osam delova pa svu
krivicu svaliti na zrtve
Socijalisticka Federativna Republika
Jugoslavija (SFRJ), koja je u periodu
posle Drugog svetskog rata bila tampon
izmedju dvaju blokova i kao takva uzivala siroku
autonomiju i ugled u medjunarodnim odnosima,
razbijena je voljom zapadnih sila kao rezultat
njihove “pobede” na kraju hladnog rata. One su
to razbijanje pomagale i na delu, i formalno.
Strateski interes imperijalistickih zemalja za
Balkan je ocit, dovoljno je samo u hronoloskoj
perspektivi posmatrati njihovu ulogu
u proteklom procesu razbijanja i
podjarmljivanja. Uostalom, nije slucajno sto
analiticari i stampa uopste, po pravilu
izbegavaju upravo to, da dogadjaje
posmatraju “hronoloski”, upustajuci se
umesto toga u iracionalne i lombrozijanske
interpretacije s jasnom namerom da zamazu oci.
Primerice, mogli bismo poci od osamdesetih, od
pogubne politike koju su MMF i SB
nametnuli Markovicevoj Jugoslaviji. Medjutim,
ako se zeli preciznija vremenska
odrednica, moze se poci od 29.
novembra 1990. Dok SFRJ
proslavlja svoj nacionalni praznik (2),
sva stampa stampa da CIA na osnovu “svojih
saznanja prognozira” skori raspad Jugoslavije.
I gle slucaja, pocetkom istog meseca,
Kongres donosi zakon 101/513 kojim garantuje
podrsku svim liberalistickim,
nacionalistickim i secesionistickim
rukovodstvima (3). Takovec krajem juna 1991.
stizu prvi nagovestaji otcepljenja
Slovenije i Hrvatske.
| Uprkos
krajnje alarmantnim i nestabilnim
prilikama na terenu, (4) 15.
januara 1992. zemlje clanice
Evropske Zajednice priznaju i formalno
Sloveniju i Hrvatsku, podlezuci tako
pritisku Nemacke i Vatikana. Nakon toga,
Bosna i Hercegovina biva ohrabrena da se
povede za istim primerom. Tri godine
bratoubilackog rata, neposredna su
posledica proglasenja
“nezavisnosti” BiH . Secesija BiH,
istorijskog jezgra i simbola NOB-a
i bratstva i jedinstva,
najstrasniji je udarac u samo srce
visenacionalne Jugoslavije. Na gradjane
Sarajeva koji su 5. i 6. aprila
izasli na ulice grada da osude sve
podele na nacionalnoj osnovi, pucali su
snajperisti neutvrdjene
nacionalno-politicke pripadnosti. Bila
je to prva epizoda strategije terora
koja ce celishodno
posluzitinarednih godina da
u krvi i lazi mozda zauvek bude uguseno
jugoslovenstvo kao ideja. |

|
Sjedinjene Americke Drzave su isprva koristile
Nemacku a potom celokupnu Evropsku Zajednicu kao
prethodnicu, medjutim, njihova medijska,
diplomatska, finansijska i vojna podrska
secesionistima, a pogotovo bosansko-muslimanskim
separatistima, bivala je iz dana u dan sve
bezobzirnija. Tako ce americko uplitanje na
Balkanu polako daleko nadmasiti evropsko. Posto
su prvo cinicno iskoristile za sopstvene
ciljeve“mitelevropski” revansizam i
evropsku neonacisticku desnicu, povampirene u
periodu nakon 1989. , SAD bezobzirno uzimaju
stvar u svoje ruke. U Bosni, na
diplomatskom planu, neposredni su vinovnici
neuspeha svih mirovnih planova, pocev od
Kutilierovog. (5) Obezvrednile su i
osujetile jedan za drugim svaki pokusaj
ostvaren pod okriljem Ujedinjenih Nacija.
Tako su na kraju sve misije OUN bile istisnute a
na njihovo mesto postavljene nove pod
neposrednijom upravom Atlantskog Pakta.
To je vreme “medijski izlaziranih zlocina”
(6), vreme kada su po kratkom
postupku razreseni duznosti Morijo
(Morillon), Mekenzi (MacKenzie),
Akasi i tako redom, svi njima slicni. To
je vreme prvih NATO oruzanih
tradicionalnih vojnih operacija u samoj
Evropi. Septembra 1995.
SAD i EU besomucno bombarduju polozaje bosanskih
Srba i to je prvi put posle II Svetskog rata da
je bombardovana neka evropska zemlja. Na Srbe su
prvo bacali ljagu a onda bombe i to zbog
toga sto je od svih jugoslovenskih naroda,
srpskom narodu najmanje stalo do deobe
njihove zemlje. To se moze objasniti kako
istorijskim razlozima tako i cinjenicom da Srbi
zive vekovima u gotovo svim
republikama nekadasnje federacije. U jesen 1995.
potpisan je Dejtonski sporazum koji,
izmedju ostalih stvari, dopusta
rasporedjivanje snaga Atlantskog pakta
“sine die” na prostoru koji je u potpunosti
pretvoren u medjunarodni protektorat. (7)
Jugoslavija je vec izdeljena na pet delova, ali
ni to ocigledno nije bilo dovoljno. U
prolece 1999. nakon dugogodisnjeg
manipulisanja sa velikoalbanskim separatistickim
pokretom (8), SAD sa Evropljanima bombarduju
Federativnu Republiku Jugoslaviju, odnosno
Srbiju i Crnu Goru, to sto je jos jedino ostalo
nakon otcepljenja ostalih republika. Sa
kilometarske vazdusne udaljenosti
bombardovane su civilne i vojne infrastrukture i
prozrukovana smrt na stotine civila.
Jugoslovenski gradjani su izvlacili leseve
svojih najmilijih, rodbine i prijatelja iz
gradskih rusevina, iz nagorelih i raskomadanih
vozova, iz bombardovanih izbeglickih kolona, iz
srusenih bolnica, skola, stambenih zgrada. Nato
je bombardovao da bi razaranjem citav
jedan narod bacio na kolena. Bombardovani su
ciljevi udaljeni vise stotina kilometara od
Kosmeta, pokrajine koju su toboze hteli da
spasavaju. Kosmet su bombardovali osiromasenim
uranijumom. Bombardovali su Petrohemijske pogone
u Pancevu, nadomak Beograda, sa ociglednim
ciljem da izazovu ispustanje visokootrovnih
gasova u atmosferu. Kao posledica
produzenog dejstva kancerogenih agensa, NATO
ubija i dalje (9). Eto, kako je Jugoslavija bila
prinudjena na predaju.
Na Kosmetu danas vlada teror: pred nesmotrenim,
odnosno, saucesnickim ocima nekoliko desetina
hiljada natovskih vojnika bezmalo je u celosti
sprovedeno etnicko ciscenje nealbanskog i
stanovnistva koje se protivi otcepljenju.
Neometano se nastavlja rusenje ostataka
vizantijske bastine. (10) Nestalih je na hiljade
a rasisticki motivisana ubistva ne
prestaju. Citava je oblast pod
kontrolom nekadasnjih ratnika Uçk, koji se
samofinansiraju krijumcarenjem oruzja i droge,
kao i od organizovane prostitucije. Velika
prirodna bogatstva pokrajine , a u prvom redu
rudna, oduzeta su jugoslovenskoj drzavi u
ocekivanju da budu ustupljena multinacionalnim
stranim kompanijama. Sva proizvodnja je
zaustavljena.
Ono nesto malo prilika da “posteno” zarade sebi
za zivot, mladim kosmetskim albancima pruza jos
jedino okupatorska vojska : na primer, americka
vojna baza Bondstil, nadomak Urosevca,
najveca americka baza na tudjoj zemlji od
zavrsetka vijetnamskog rata. (11)
Takozvana demokratizacija
Jednim udarcem dve muve. Tako su
bombardovanjem postignuta dva cilja. Pre
svega, beznadezno je zaostren problem
Kosova i Metohije sticanjem prilika za njihovo
prisjedinjenje velikoj Albaniji, koju je Misel
Kolon (Michel Collon) recito opisao kao
“novi Izrael na tlu Evrope”. A zatim, i u samoj
Federaciji se sticu nemoguci uslovi
za vladajucu koaliciju. Od 1999. do 2000.
izvrsen je citav niz politickih ubistava za koja
niko nikad nije preuzeo odgovornost. Oktobra
2000. uoci predsednickih i administrativnih
izbora, a u jeku herojskih napora na obnovi
zemlje od posledica razaranja – navedimo kao
primer samo kragujevacku “Zastavu” –
pritisak Zapada ponovo dostize vrhunac.
Medijska antivladina masinerija je u punom
zamahu, kako u zemlji, tako u
inostranstvu. Ratni brodovi
patroliraju Jadranom. Sve ucestalije pristizu
pretnje novim zaostravanjem nicim
zasluzenog sedmogodisnjeg embarga. Ne biraju se
sredstva da se osujeti drugi krug
glasanja, uprkos tome sto bi sa pobedom Zapadu
naklonjenog nacionaliste Vojislava
Kostunice, neminovno doslo do smene na funkciji
saveznog predsednistva: otud vandalski napad na
Skupstinu – u kojoj je vladajuca koalicija
ponovno osvojila vecinu – otud spaljivanje
glasackih listica i razaranje prostorija
izborne komisije. Ubrzo nakon toga izvrseni su
slicni napadi na sedista kao i na clanove levih
partija i sindikalnih organizacija. (12)
Novi, desnicarski rezim je hibridni DOS, odnosno
Demokratska Opozicija Srbije. On zapravo pociva
na protivrecnim odnosima snaga dveju licnosti.
Sa jedne strane, Vojislava Kostunice koji, i
pored funkcije predsednika i nemale
popularnosti koju uziva zahvaljujuci stavovima
bremenitim nacionalnim ponosom, efektivno nema
nikakvu stvarnu moc, i sa druge, Zorana
Djindjica , predsednika vlade Republike Srbije,
koji iako izrazito nepopularan, uziva podrsku
najvisih krugova medjunarodne zajednice i, u
zemlji, dvolicnih struktura sluzbe drzavne
bezbednosti, zakulisnih centara moci (mafija i
masonerija), kaoi tehnokrata ultraliberalne,
takozvane Grupe 17 neposredno vezanih za MMF i
SB.
Vlast je i dalje u njihovim rukama i danas,
nakon misteriozne Djindjiceve pogibije 12. marta
i “brisanja“ ne samo Jugoslavije nego i njenog
sada vec nepotrebnog predsednika Kostunice. Oni
su srpski Barberini, koji su poradili na onome
sto se bombama nije postiglo: "Quod
Bombardieri non fecerunt, fecerunt
Barberini".
Za otprilike dve i po godine doveli su
stanovnistvo na rub krajnje nemastine,
obustavivsi sve napore na obnovi zemlje od
natovskih razaranja i rasprodavsi strancima sva
bogatstva shodno diktatu medjunarodnih
finansijskih institucija. U Srbiji je
nezaposlenost dostigla nezapamcene razmere i
neprekidno je u porastu (prema zvanicnim
pokazateljima iznosi preko milion). Najveci
industrijski kompleks, Zastava iz
Kragujevca, prvo je rasparcan, pa onda
ponudjena na srebrnom posluzavniku jednom sitnom
poduzetniku iz SAD, koji je verovatno odustao od
kupovine jer do prodaje ocigledno nije doslo. A
za to vreme radnici fabrike sa svojim porodicama
gladuju: utoliko je pomoc koju iz Italije
saljemo kao redovno izdrzavanje “usvojenoj” deci
danas dragocenija nego ikada ranije. (13)
Sve strateski vazne privredne grane su u
postupku razgradnje: likvidirali su vodece
drzavne banke (januara 2000.), rasprodali su
potencijalno veoma produktivne cementare
(uprolece 2000.), smederevski Sartid prodat je
ovih dana po bagatelnoj ceni americkoj Stil
Korporejsn (Steel Corporation). A to nije
sve. Armiju su podvrgli ubitacnim “reformama”, a
zapravo je rec o njenom kresanju i cistkama u
njenim najvisim krugovima u okviru priprema za
pristupanje NATO-vom “Partnerstvu za mir”. Vlada
se toliko osilila da ni pravosudje nije
postedjeno njenih muckih napada. Po tome je
nadmasila cak i Berluskonija iz njegovih
najcrnjih dana...
Rat rezima protiv pravosudnih organa zbog
istraznog postupka o njegovoj upletenosti,
a u prvom redu upletenosti samog Djindjica, u
kriminalne radnje i surovanju sa mafijom,
postaje jos bespostedniji sa Djindjicevim
ubistvom, kada vrsilac duznosti predsednika
Srbije, Natasa Micic, (14) brze bolje i
neustavno – ali to vise nikog ne cudi u Srbiji -
zavodi “vanredno stanje”.
Zvanicno, za Djindjicevo ubistvo odgovoran je,
prema sopstvenom priznanju, pripadnik
specijalnih jedinica, takozvanih “Crvenih
beretki” koji je navodno delovao po nalogu
“Zemunskog klana”. Medjutim, dvojica vodja tog
klana ubijena su prilikom pokusaja
hapsenja, navodno zbog “pruzanja
otpora”. Sto niposto ne zvuci ubedljivo.
“Vanredno stanje” u Srbiji nije zavedeno zbog
ubistva predsednika vlade, vec je naprotiv
Djindjiceva pogibija posluzila kao izgovor za
vanredno stanje i, na koncu, za odlucujuci
obracun sa svim politickim protivnicima, dakle,
ne samo sa Molosevicevim pristalicama, vec i sa
Seseljevim Radikalima pa cak i sa krugovima
bivseg “nepodobnog” predsednika Kostunice.
Naime, dok je bio na polozaju, Kostunica je ne
samo bio protivnik (na recima, makar) niza
usvojenih mera (od one o saradnji sa
“Tribunalom” do novog ultra liberalnog Zakona o
radu), vec vise puta i direktni svedok
neprijatnih dogadjaja koji potvrdjuju
Djindjicevo surovanje sa mafijom. Pre
nekoliko meseci izbila je afera oko
prisluskivanja Kostunice, sa osvedocenim ciljem
da se razbije obavestajna sluzba Armije. U
sklopu “vanrednih mera” odmah je uhapsen general
Aco Tomic, sef te sluzbe, a sama sluzba
stavljena pod direktnu kontrolu DOS-ovskog
rezima, a time i Amerike. Takodje je uhapsen i
Kostunicin savetnik, Rade Bulatovic. Uhapsen je
general Pavkovic, koji se 1999. istakao u
odbrani zemlje a nedavno kandidovao za
predsednika Srbije.
U tim cistkama , najmanje 35 sudija je otpusteno
sa posla, od cega 7 clanova Vrhovnog suda sa
predsednikom. Otpusten je veci broj visokih
drzavnih funkcionera a neki su dospeli u
zatvor. Zatim je na brzinu doneto nekoliko mera,
od kojih i ona o preventivnom hapsenju, sto je
prava sramota! Izdvoio bih posebno jos i zakon o
medijima, koji bi trebalo da navede na
razmisljanje nase, italijanske pristalice
“slobodnih medija” i radio stanica tipa B-52
(ili B-92? Bolje 52, kao bombarderi). Svi oni,
medjutim, danas cute kao zaliveni.
Uopste uzev, za mesec dana “vanrednog stanja”,
uhapseno je ili pritvoreno najmanje 10 000 lica,
prema vladinim, zvanicnim podacima. U zatvoru je
jos uvek 4500 lica, sto znaci da je na hiljade
nezakonski liseno slobode. Pominju se
povrh toga i slucajevi zlostavljanja i torture u
samim zatvorima. Medju uhapsenima ima novinara.
Mnogi od njih su pusteni, ali su zabranjena dva
jedina lista koja nisu pod direktnom kontrolom
vlade (15). Vrsen je pritisak na veoma veliki
broj urednistava. Ima i slucajeva nestalih lica.
Na primer, Predrag Polic, hemicar i rektor
Hemijskog Univerziteta u Beogradu, politicki
blizak Kostunici a u Italiji poznat po nizu
konferencija odrzanih o smrtonosnim posledicama
Natovskog bombardovanja, pronadjen je mrtav tri
sedmice nakon sto se o njemu gubi svaki trag.
Sto se tice stvarnih motiva i same dinamike
ubistva premijera Djindjica, moramo pre svega
skrenuti paznju na njegov veoma delikatan
vremenski momenat: Djindjic je ubijen uoci
agresije na Irak, koja nekako pada bas na
cetvrtu godisnjicu oruzane agresije na
Jugoslaviju. Ubijen je u casu kada SAD
od balkanskih drzavica nastoje iskamciti
jos i logisticku podrsku za svoj novi vojni
pohod ali nailaze na slab odziv posto su
se mahom svi, ukljujuci i samog Djindjica,
priklonil Nemackoj. I jos jedna bitna okolnost,
ubijen je u jeku socijalnih previranja i
rasprostranjenog negodovanja u narodu.
Mediji su ubijenog despotu Djindjica
unapredili u sveca. Glavni osumnjiceni,
Milorad Lukovic – Legija, bivsi placenik Legije
stranaca i dvolicnjak specijalnih jedinica, nije
uhvacen te sva paznja biva usredsredjena
na politicke protivnike navodno narucioce
zlocina. Istini za volju, Legija i njemu slicni
mogli bi posvedociti o svojim proslim i
sadasnjim vezama sa krugovima DOS-a kao i o
uslugama pruzenim “pucistima” 5.
oktobra 2000. A to rezimu ne odgovara.
Imajuci u vidu njegovu nepopularnost, DOS-u je
ocito bio potreban samo izgovor da se
otarasi politicke disidencije. U prilog tome
svedoce hapsenja i saslusavanja vodja opozicije.
Bez ikakvog razloga uhapseni su predsednik
udruzenja Sloboda, Bogoljub Bjelica, clan iste
organizacije i glavni i odgovorni urednik
nedeljnika “Smisao” (teorijski casopis SPS) Uros
Suvakovic i rukovodilac JUL-a i bliski
saradnik Mire Markovic, Goran Matic.
I sama Mira Markovic koja boravi u Rusiji
privatnim poslom, ne moze da se vrati u zemlju
jer joj preti hapsenje zbog optuzbe da je
toboznji narucilac nestanka Ivana Stambolica
2000. Saslusavan je Vladimir Krsljanin, clan
Slobode i Milosevicev savetnik. A o mnogobrojnim
pretresima i maltretiranjima predstavnika
opozicionih konzervativnih stranaka (Kostunice,
Seselja itd.) da i ne gvorim.
Boj u Hagu
Udruzenje Sloboda doprinosi pripremanju odbrane
S. Milosevica u Hagu. U ovom trenutku u tom “ad
hoc sudu” odvija se glavni deo “sudjenja” protiv
Milosevica: posle iznosenja
“optuzbi” i “dokaza” po osnovu triju
“optuznica” (za rat u Hrvatskoj, u BiH i Kosovu)
sada se ulazi u fazu samoodbrane
optuzenog. Posto de facto nije dokazano da
je bivsi predsednik kriv, “proces” je za
Miloseviceve tuzioce pravi promasaj i izvor
velikih neprijatnosti i briga. Protiv
Milosevica takozvani tribunal je pribegao
svim oblicima pritiska, politickog, medijskog i
fizickog (imajuci u vidu njegovo zdravsrveno
stanje i pogresno prepisanu terapiju). Svemu
tome uprkos, nisu uspeli da ga pokolebaju u
njegovoj odbrani. Fakticki, “vanredno
stanje” je izmedju ostalih stvari posluzilo i da
se onemoguci dalji rad Milosevicevim
saradnicima, te zato mnogi posmatraci procenjuju
da je DOS o zavodjenju tog stanja odlucio u
dosluhu sa onima koji iz Haga “vuku konce”.
“Ad hoc Tribunal za ratne zlocine
pocinjene na teritoriji bivse Jugoslavije” (16)
ocit je primer koliko odredjene novokomponovane
medjunarodne krivicne institucije funkcionisu
celishodno hegemonistickim ciljevima
imperijalistickih drzava. Taj sud je 1993.
osnovan u Savetu Bezbednosti OUN (17) na zahtev
senatora Albright. Medjutim, uobicajeni postupak
za formiranje ovakvog suda, kako je svojevremeno
napomenuo i sam Generalni sekretar, neizostavno
vodi preko medjunarodnog sporazuma donetog i
usvojenog od suverenih zemalja clanica, sto sa
Tribunalom nije slucaj, te ne moze da bude
merodavan.” (Izvestaj n° X S/25704, odeljak 18)
Iz Vasingtona je zapravo nametnuto proizvoljno
tumacenje poglavlja VII Povelje Ujedinjenih
Nacija gde je predvidjeno da S.B. “iznimno
preduzme mere” u cilju
vaspostavljanja mira. Utoliko je “ad hoc
Tribunal” pravno neutemeljena i
polulegalna institucija. Placaju ga zemlje
Nato pakta, a u prvom redu SAD, (18) i
neposredno i posredstvom OUN, ali i druge zemlje
za koje se ne moze tvrditi da su nepristrasne u
odnosu na zbivanja u Jugoslaviji i oko
nje. Navedimo, na primer , Saudijsku Arabiju.
Pored toga, placaju ga i organizacije i
privatna lica poput Dz. Sorosa.
Podrska koju Nato pakt pruza “ad hoc Tribunalu”
najbolji je pokazatelj stvarnih ciljeva te
toboze pravne institucije. Prema recima bivseg
predstavnika za stampu Djejmija Seja “Nato pakt
je blizak Tribunalu i on je taj koji u ime
Tribunala drzi u pritvoru optuzene ratne
zlocince... Nato clanice su obezbedile sredstva
za osnivanje Tribunala, mi spadamo u
red onih koji najvise u njega ulazu
finansijski.” (19) Drugim recima, dakle, ne samo
da svedoci o finansijskoj potpori i
“bliskosti” Nato pakta , vec u casu
kada pakt bombarduje izbeglicku kolonu
i Pancevacki Petrohemijski kombinat,
Dzejmi Sej za taj pakt pledira i ulogu
“islednika”. A imali smo priliku da desetak puta
vidimo tog “islednika” na delu, narocito u
Bosni, ali i u Milosevicevom slucaju, kakvim se
prljavim metodama sluzi.
Dogadjalo se da prilikom otmice “osumnjicenog”
ubiju a da u Hagu pritvoreni Srbi poreklom iz
Bosne, toboze izvrsavaju samoubistvo ili umiru
od infarkta.
Haski tribunal je sistematicno odbijao da uvazi
sve dokumentovane tuzbe podnete protiv
Nato pakta za pocinjene ratne zlocine, ma odakle
te tuzbe stizale. Kolika je nesrazmera izmedju
osudjenih Srba i ostalih, Hrvata, muslimana i
Albanaca, odgovornih za teske zlocine, vidi se
po brojkama. (20) Jos vise pada u oci sto od
svih “optuzenih” jedino Srbe terete za
politicku odgovornost (Milutinovic, Milosevic,
Karadzic) dok su bez razlike
“postedjene”sve vodje secesionistickih frakcija
uprkos, primerice, cinjenici da su krivicno vec
gonjeni. (21) Ne ostaje nam nista drugo, dakle,
nego zakljucak da u Hagu jedna strana u sporu,
drugoj kroji pravdu prema sopstvenom arsinu, sto
je u sustoj suprotnosti sa principom
“super partes.”
“Ad hoc Tribunal” ima funkciju politickog orudja
pod punom kontrolom pobednicke strane, zapravo
vinovnika agresije, razaranja i podjarmljivanja
Jugoslavije i u tome potpuno lici na nas
ozloglaseni Specijalni sud iz dvadesetih godina.
Ugledni pravnici su objasnili na koji nacin
Haski tribunal u praksi krsi sve osnovne
principe Medjunarodnog prava. Sazeto receno,
gazi princip nedopustivosti preklapanja
ovlascenja, princip jednakosti odbrane i tuzbe i
princip po kome je optuzeni nevin dok se ne
dokaze suprotno: njegov propis 92. kaze da su
svedocenja verodostojna sve dok ih optuzeni ne
opovrgne dokazima, dok je nasuprot takvoj
praksi, u svakom drugom sudu bilo gde u svetu,
optuzeni nevin dok se ne dokaze da je
kriv. (22)
Haski tribunal tumaci svoje propise i
menja ih po nalogu Predsednika ili Tuzioca,
dajuci im po potrebi retroaktivnu ulogu: na
osnovu krajnje smesnog postupka, Predsednik je
ovlascen da unosi izmene po vlastitom nahodjenju
ili da ih ratifikuje faksom ih
prosledjujuci ostalim sudijama (propis 6.)!
Pravilnikom nije predvidjen sudija u
preliminarnom istraznom postupku kojim bi se
proverili navodi optuznice. “Tribunal” se sluzi
svedocenjima incognito cime izbegava suocavanje
svedoka sa odbranom.
Cuva u tajnosti izvore i poreklo dokaznog
materijala pa postoji mogucnost da pokriva tajne
sluzbe zemalja upletenih u dela u pretresu. Taji
i zapocete postupke. (propis 53.) Odbacuje po
sopstvenom nahodjenju advokate odbrane (propis
46.) po uzoru na sudove Inkvizicije. Moze da
uskrati sudijama uvid u dokazni materijal
(propis 66.) Moze osumnjicene da drzi u pritvoru
devedeset dana pre objavljivanja optuznice, s
ociglednim ciljem da iskamci priznanje. I, kao
vrhunac svega, sto je sebi nedavno
priustio “sudija Mej” uz saglasnost
“drzavnog javnog tuzioca” Najsa, moze da vrsi
reviziju transkripcije pretresa, da je cenzurise
te tim putem onemoguci oticanje u javnost onih
segmenata Milosevicevih izlaganja koja
mogu imati “eksternu” namenu , dakle,
izlisnih ili nepodobnih za tok samog “procesa”.
Optuznicu protiv tadasnjeg predsednika
Federativne Republike Jugoslavije Slobodana
Milosevica podigla je pod pritiskom Madlin
Olbrajt “tuzilac” po imenu Arbur upravo u jeku
agresije Nato pakta, u prolece 1999. a u
okviru medijske kampanje kriminalizovanja
Jugoslavije i njenog rukovodstva. Ukratko, bio
je to samo jedan stub sire kampanje strateskog
dezinformisanja i psiholoskog rata (23). Za samo
hapsenje Milosevica, medjutim, trebalo je da se
steknu odgovarajuci politicki uslovi.
Takvi uslovi su se stekli ujesen 2000. kada na
vlast bivaju postavljene Zapadu
naklonjene marionete. Ishitreno i krajnje
pustolovno hapsenje usledice posle nekoliko
meseci, 31. marta 2001: kao nagradu nova
vlada dobija od Amerike obecanih 50 miliona
dolara. Beogradska vrhuska je grubo krsila
vazece zakone da bi uslisila sve ucenjivacke
prohteve SAD, Nato pakta i Haskog tribunala,
kako na ekonomskom, tako i na vojnom planu.
Milosevic je bio pritvoren tri meseca a da niko
od vise stotina saslusanih svedoka nije bio u
stanju da dokazima potkrepi optuzbu o
“zloupotrebi vlasti” koja je posluzila kao
izgovor. Hagu ce kao izgovor posluziti
“ratni zlocini”. Trebalo je da posle dva
produzavanja preventivnog pritvora Milosevic
bude oslobodjen, medjutim, njegovo
“izrucenje” izvedeno munjevitom
protivzakonitom i protivustavnom akcijom snaga
naklonjenijih Americi nego sto je i sam
Zoran Djindjic, bice jos jedan krupni skandal.
(24) Otmica i prebacivanje iz Beograda u Hag
Britanskom Kraljevskom Avijacijom izvedeni su
samo na osnovu dekreta koji su potpisali
premijer i ministar unutrasnjih poslova u
uslovima kada je vlada bila prepolovljena zbog
povlacenja crnogorskih ministara.
Tim dekretom pogazeni su Ustav Jugoslavije i
Srbije (25), volja delegata Savezne skupstine,
pa i partnera vladajuce koalicije i samog
predsednika Kostunice. Sutradan po izrucenju,
vrhuska biva opet nagradjena obecanjem da ce
dobiti 360 miliona dolara od “Konferencije
donatora” ali pod uslovom da listom privatizuje
nacionalnu privredu.
Milosevic je u Hagu od samog pocetka zauzeo
cvrst i jasan stav: tvrdeci da sebe drzi za
politickog zatvorenika, da ne priznaje “Ad hoc
tribunal”, odbio je asistenciju advokata,
pa i onih koji mu sleduju po redovnom postupku i
koje imenuje sam “Tribunal” (26) Prva
zasedanja su bila posvecena proceduralnim
pitanjima, /od jula 2001. do januara 2002./
medjutim, Milosevic nije propustio da se izjasni
svaki put kada mu je bilo dozvoljeno da govori
i kada nije bio osujecen u tome,
neocekivanim iskljucivanjem mikrofona. Na
primer, 29. oktobra 2001. nakon citanja
“optuznice za Hrvatsku”, rekao je : <<
apsurd je osudjivati Srbe i Srbiju za oruzanu
secesiju Hrvatske, koja je prouzrokovala
gradjanski rat, sukobe i stradanje
civila>>. Sutradan, osvrcuci se na
“navode optuznice za Kosmet”, primetio je
da se ona <<odnosi samo na period pocev
od 24. marta zakljucno sa prvom sedmicom
juna 1999. uprkos tome sto ceo svet zna da
je to period zlocinacke Nato agresije na
Jugoslaviju (....) Ako sud ne zeli da uvazi te
cinjenice, onda je ocigledno da to i nije sud,
vec deo zlocinacke masinerije uperene protiv
moje zemlje i mog naroda. Pa, ako je tako
(.....) dakle, ako je sud deo takve masinerije,
onda, molim da odmah procitate presudu koju od
vas zahtevaju, a mene ostavite na miru>>.
Evo njegovog komentara posle citanja
navoda “optuznice za BiH” : <<Ovaj
mizerni tekst koji smo ovde culi, vrhunac je
apsurda. Treba da me nagrade za mir u BiH a ne
da mi sude za rat. Za rat u BiH, odgovorne
su sile koje su unistile Jugoslaviju zajedno sa
njihovim satrapima u Jugoslaviji, a ne Srbija i
njeni gradjani ili njena politika... Ovde je rec
o pokusaju ...>> Mikrofon je tu iskljucen.
Milosevic ce se u decembru osvrnuti na
najaktuelnija medjunarodna zbivanja:
<<Meni je sasvim jasno zasto ovo lazno
tuzilastvo insistira na objedinjavanju
“triju optuznica.” Razlog je 11.
septembar. Oni hoce da potisnu u drugi plan
optuzbe protiv mene koje se odnose na
Kosmet, zato sto te optuzbe neizbezno otvaraju
pitanje surovanja Klintonovog rezima sa
teroristima na Kosmetu, pa i sa organizacijom
Ben Ladena. (....) Ono sto se krije pod
skramom tih “navoda
optuzenice” nije nista drugo do blatnjavi
talog desetogodisnjeg medijskog rata sracunatog
sa ciljem da se demonizuju kako Srbija i njen
narod, tako i njeno rukovodstvo, ja licno, pa
cak i moja porodica. Zato je medijski rat
prethodio stvarnom ratu, da bi javnost na Zapadu
poverovala da smo zlocinci iako nikada nismo za
to dali povoda. Vi ste ovde procitali da je 6.
aprila 1992. Evropska Unija priznala Bosnu
i Hercegovinu. To je ucinjeno pod uticajem
tadasnjeg ministra spoljnih poslova Nemacke,
Hansa Ditriha Gensera, zbog toga sto je na dan
6. aprila 1941. Hitler napao Jugoslaviju
bombardovanjem Beograda. Ima u tome zelje da se
simbolicno obelezi menjanje rezultata II
svetskog rata>>.
Jedinstvena Jugoslavija, uzor za Evropsku
federaciju
S. Milosevic ce 30. januara ponovo ugrabiti
priliku da u 'haskoj sudnici' kaze: 'U stvari,
ocigledno je postojao plan protiv te drzave koja
je, rekao bih, mogla da bude uzor za buducu
evropsku fedraciju. Ta drzava je bila
Jugoslavija. Ona je bila zajednica ravnopravnih
naroda ujedinjenih u federativnu jedinicu u
kojoj se moglo uspesno ziveti i raditi i koja je
mogla svugde u svetu da posluzi za primer
zajednistva.
Svo vreme smo se borili za ocuvanje
Jugoslavije. U stvari sve cinjenice samo
potvrdjuju moje reci. Uostalom, samo je jos
Federativna Republika Jugoslavija sacuvala svoju
slozenu nacionalnu strukturu.
(...) Sa svim onim sto se tamo dogadja (na
Kosovu) jasno vidimo ponavljanje politike iz
vremena nacizma, Hitlerove i Musolinijeve
politike. A sva ta halabuka oko "Velike Srbije",
oko toboznje ideje koja zapravo nikad nije
postojala, nema drugu svrhu osim da prikrije
stvaranje "Velike Albanije" - iste one koju su
Hitler i Mussolini stvorili za vreme Drugog
svetskog rata. Pogledajte samo tu semu,
pogledajte sta se sad radi, sta hoce da otmu
Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji - a jednog
dana mozda i Grckoj, kada po nalogu naseg
zajednickog gospodara grcko-turski odnosi budu
opet stavljeni na dnevni red, za njih ce i to
biti pitanje koje oni treba da
resavaju.>>
Milosevic - politicar socialdemokratskog
opredeljenja i antifasista, i pored opredeljenja
za reformu socijalistickog drustva prema
zapadnom modelu - ocigledno ovde misli na Titovu
Jugoslaviju za koju se nedvosmisleno zalaze.
Govori o zemlji koja je bila resenje kako
za "nebulozno" nadnacionalno
jugoslovenstvo, tako i za nacionalisticki
separatizam. Zalaze se za jedinstvo postojecih
kultura, za jugoslovenstvo drzavne zajednice
koja se zasniva na drzavljanstvu a ne, kako je
to sada slucaj, na verskom ili nacionalnom
"identitetu" . To lepo objasnjava Neil Klark u
pogovoru za izvrsnu knjigu (27) o
"jugoslovenstvu", temi, to moram da
primetim, koju inace ostali vesto zaobilaze kada
govore o Balkanu, sto je zaista zapanjujuce.
«Pokusaji stvaranja jedinstvenog
jugoslovenskog identiteta naizgled su imali
uspeha sedamdesetih godina ».
Mesoviti brakovi su ukazivali na porast broja
onih koji se izjasnjavaju kao Jugosloveni.
(...) Vladarima novog svetskog poretka
potpuno je odgovaralo da uniste vojno jaku i
nesvrstanu naciju a umesto nje stvore niz slabih
NATO i protektorata MMF. Zapravo, kako istice
Djilas, dok je postojao Sovjetski Savez,
Jugoslavija je igrala odredjenu ulogu u odnosu
na Zapad, ali kada je srusen Berlinski zid, ona
pocinje da mrsi racune (...) Jugoslavia, po
Djilasu, "i dalje ostaje najpovoljnije i
najjednostavnije i najbezbolnije resenje za
nacionalno pitanje juznih Slovena". Ona je, po
Slobodanu Jovanovicu u trenutku nasrtaja zemalja
Osovine, 1941. najpouzdaniji nacin za balkanske
narode da ostanu nezavisni i zastite se od
stranog zavojevaca.»
Nakon neizvesnosti vezanih za nameru "tuzioca"
Del Ponte (28) da spoji sve tri optuznice, za
Kosovo, Hrvatsku i Bosnu, zbirno "sudjenje"
Slobodanu Milosevic je pocelo 12. Februara 2002.
Vec posle prvih zapanjujucih iznenadjenja,
zavesa je navucena – postepeno ali, trajno.
Stampa je zanemela. Jugoslovenske vlasti su
isprva zabranile nastavak direktnog
televizijskog prenosa iz “sudnice”, a zatim su
se usredsredile na to da po svaku cenu potpuno
izoluju Milosevica. Tako da samo prisutni u
“sudnici” mogu da gledaju do apsurda neverovatne
prestave (29). Suocavajuci se sa svedocima
“tuzioca“, Milosevic s lakocom obara dokaze,
cesto dovodeci svedoka u priliku da porice
sopstvene izjave: tako da se dogadja da svedoci
povlace iskaze, odustaju od svedocenja, naprasno
poboljevaju, ili otkrivaju da je njihov iskaz
dat u istraznom postupku, a
posteriori potpuno izmenjen bez njihovog
znanja...... Milosevic na optuzenicku klupu
proziva NATO kao glavnog krivca ne samo za
bombardovanje, vec u prvom redu za zlocinacko
rasturanje SFR Jugoslavije navodeci sve
diplomatske, politicke i druge aktivnosti koje
su u tom cilju zemlje clanice preduzele.
Milosevic citira fakticki neoborive dokaze,
dogadjaje koji su vec usli u istoriju, bez
obzira sto zapadni i prozapadni novinari nisu
mnogo pisali o njima. Na taj nacin,
listajuci istoriju Balkana i sire,
Milosevic, zapravo sa zadivljujucim
dostojanstvom ispisuje istoriju ciji je bio
svedok, cini to potpuno izolovan, okruzen
nebrojenim neprijateljima i samo malobrojnim
prijateljima, pa ni oni nisu uvek pouzdani, a da
ne spominjem potpunu nezainteresovanost novinara
i svakojakih "balkanologa". Uostalom, sponzori
"Tribunala ad hoc" drugacije i ne bi mogli
ostvariti svoj cilj – a to je da Milosevic bude
iskljucivi i potpuni krivac za svekoliku
tragediju - osim tako sto ce javnost biti
u potpunosti uskracena za sve sto se odvija u
«haskoj sudnici ». Pa i samo
"svaljivanje" sveukupne krivice na pleci
Slobodana Milosevica, pomocu laznog sudjenja u
Hagu, zapravo je svojevrsan pokusaj
"potiskivanja zbilje iz svesti" sa ciljem da se
odgovornima za "magnum crimen" da prilika
da speru sa sebe krivicu i izbegnu placanje
ratne odstete za razaranja naneta u toku
vazdusne agresije. Takav podao cin moze uroditi
plodom jedino ukoliko se na proces u Hagu navuce
zavesa, ako se o njemu ne govori i ne pise, ako
svi oni toboznji napori na prikupljanju dokaznog
materijala zarad "istine o ratnim zlocinima na
jugoslovenskim prostorima" ostanu neprovereni,
ako sav nagomilani materijal bude nedostupan za
novinare, komentatore, naucne radnike i
istoricare ... Sve je to skupa podvala za
podvalom: kao brisanje Jugoslavije iz svih
zemljopisnih mapa. Kao sto se cuti o Nato
bombardovanju i mnogim drugim kljucnim stvarima,
tako se u glasilima javnog informisanja cuti i o
najupecatljivijim momentima "procesa" koji
vode protiv Milosevica. Za Jugoslaviju i
jugoslovenske narode nema ubitacnijeg oruzja i
goreg neprijatelja od medijskog embarga, koji je
zapravo produzetak kampanje strateskog
dezinformisanja iz vremna agresije.
Niko nije preneo detalje suocavanja Milosevica
sa Stipe Mesicem, hrvatskim predsednikom i
dojucerasnjim Tudjmanovim glavnim saradnikom.
Kao sto nije preneto ni suocavanje sa bivsim
predsednikom Slovenije Milanom Kucanom, uprkos
tome sto se oba ta suocavanja odnose na presudne
dramaticne momente pred izbijanje bratoubilackog
rata 1991. Nijedan hronicar nije zabelezio
svedocenje Zorana Lilica, uprkos tome sto je to
mozda najvaznije svedocenje citavog
“sudjenja“ s'obzirom da je Lilic bio predsednik
SFR Jugoslavije dok je Milosevic bio predsednik
Srbije; nije spomenuto svedocenje funkcionera
sluzbe drzavne bezbednosti Radeta Markovica,
koji je bio prozvan kao svedok tuzioca a koji je
zapravo svedocio u prilog odbrane Slobodana
Milosevica izjavivsi da su ga nove vlasti u
Beogradu primorale strasnim pritiscima da da
laznu izjavu; niko nije komentarisao ni
svedocenje « umerenog » Ibrahima
Rugove (30) ; da i ne spominjemo izjave koje su
u sudnici dali zapadni politicari i diplomate
ili komicne scene sto su ih priredili vrli
istoricari koje je Milosevic s lakocom uterivao
u laz. Narednih meseci optuzeni ima rec i
trebalo bi da na zahtev Milosevica budu
saslusane istaknute licnosti zemalja clanica
Nato pakta. Ostaje pitanje da li ce stampa ista
od toga da stampa.
Mnostvo protektorata i gusta mreza
kanala
Danas u Evropi Jugoslovenski narodi snose
najveci teret geopolitickog prestojavanja koje
se odvija mimo njihovog znanja i mimo njihove
volje. Od priznavanja secesionistickih republika
Zapad igra dvolicnu igru u odnosu na njihovu
zemlju: dok na jednoj strani toboze gasi pozar,
dotle na drugoj jos zesce raspiruje vatru. Tom
dvolicnom igrom izazvao je neizrecive tragedije,
prekrajajuci Balkan i stvarajuci kolonijalne
protektorate iz doba nacifasisticke okupacije.
Citave oblasti su vojno porobljene i pod upravom
Zapada. Svugde prisutno otimanje prirodnih
bogastava i gruba eksploatacija radne snage
narusili su drustvene temelje miroljubive
koegzistecije i jedinstva kultura tih
naroda. Nijedan od naroda nije na dobitku od
rasturanja Jugoslavije posto svi oni danas zive
rasejani po malim drzavicama koje su ostale bez
suvereniteta u pogledu na buduca opredeljenja.
Tu i tamo poneka od ovih drzavica pod svakojakim
pritiscima i ucenama biva primljena u
« medjunarodnu zajednicu »: to je
slucaj Slovenije, koja je krajem marta 2003.
primljena u Nato pakt i EU na osnovu cisto
formalnog referenduma koji je jos jednom pokazao
otsustvo entuzijazma (opredeljenost za EU je
veca nego za Nato pakt). Situacija na Balkanu i
ne samo u Srbiji, upecatljiv je dokaz
licemernosti velikh sila.
« Humanitarni razlozi » koje su SAD i
evropski saveznici uvek isticali u prvi plan
kada bi se spremali da jurnu u
napad, samo su paravan za nemilosrdo
podjarmljivanje i kolonizaciju. Isticali su
« nacionalne netrpeljivosti » a
zapravo su primenjivali stari princip divide et
impera. Za svoj rusilacki poduhvat primenili su
svaki moguci i nemoguci metod, ukljucivsi i
najnovije, "postmoderne": od temeljne
dezinformacije koja obuhvata najsavremenije
metode manipulisanja javnim mnjenjem, do
infiltracije pod plastom
« nevladinih » organizacija i kulturne
saradnje, po uzoru na nekadasnje misionare.
Sluzili su se i «uobicajenijom » podrskom
reakcionarnim politickim krugovima, fasistima,
ili kriminalcima. Pribegavali su vojnoj
vazdusnoj agreiji, okupaciji, strategiji
terora... Medjutim filozofija je uvek bila jedna
te ista, kolonijalisticka, kao ljustenje
pomorandje, da biste je lakse pojeli, krisku po
krisku, a ako bi se neka kriska prelomila, onda
bi se ruke zaprljale – krvlju. Vecno izlozeni
apetitima velikih sila, stanovnici Balkana su
danas suoceni sa sukobljenim interesima Evrope i
SAD. Prinudjeni su da ispunjavaju svaki zahtev i
ucenu SAD i snose posledice politicke slabosti
Evrope. Fakticki, nemaju koristi ni od Evrope,
ni od SAD, ni koristi ni izgleda za bolje sutra.
Glasanje u Saveznoj Skupstini 4. februara
simbolicna je zavrsnica planskog rasturanja
Jugoslavije. Taj plan su za racun zapadnih sila
ispunili domaci izdajnici – predstavnici
reakcionarnih slojeva drustva, veciti protivnici
Jugoslavije, tog ovaplocenog ideala mira i
napretka. (31). Rasturili su Jugoslaviju a
porodili kratkovecni "Savez Srbija i Crna
Gora“ o cijem Ustavu treba za tri godine
ponovo da se raspravlja. Pritom, novi
predsednik Crne Gore, Filip Vujanovic -
ultraliberalista i mafijas kao uostalom i
celokupan crnogorski rezim od 1996. -
obecava raspisivanje referenduma za nezavisnost.
(32) Pristalica otcepljenja dveju republika ima
cak i u samoj vladi Zajednice i tom krilu
pripada njen predsednik, “Ministar za
medjunarodne ekonomske odnose” Lukovac. Izmedju
ostalog i to je razlog sto je ishod glasanja u
Skupstini tog 4. februara s odusevljenjem
pozdravio Ksavijer Solana poznati “sponzor”
programskog rasturanja Jugoslavije. Gradjani su
ga dobro upamtili po tome sto je izdao naredbu
za pocetak vazdusne agresije. Sa istim tim
odusevljenjem i podrskom pozdravljena je
vladajuca klasa Srbije u casu zavodjenja
“vanrednog stanja” marta 2003. : stavise novi
prelazni “Savez” primljen je na precac u Savet
Evrope upravo u casu kada desetine hiljada
gradjana biva saslusavano i pozatvarano a
glasila opozicije zabranjena. 30. marta, u jeku
agresije na Irak, americki drzavni sekretar
Kolin Pauel dolazi u Beograd da odusevljeno
pozdravi i ohrabri novi represivni zokret rezima
koji u svemu lici na vojne hunte latinske
Amerike a koji je Srbiji stavio robovsku omcu
oko vrata. Srpski pemijer Zivkovic je uzvratio
poduzom posetom SAD krajem jula. U isto vreme
njegov ministar odbrane potpisuje sporazum o
vojnoj saradnji sa Izraelom.
Neumitan je zakljucak : neko u takozvanoj
“medjunarodnoj zajednici” jos uvek, uporno i
neumorno protiskuje programsko rasturanje
regiona... Kosovo i Metohija je u celosti
postalo "lager". U junu smo bili svedoci jos
jednog zlocina koji se tamo odigrao. Citava
jedna porodica nemilosrdno je iskasapljena samo
zato sto nije htela da proda svoj dom u Obilicu
i pobegne po uzoru na 300 000 Srba koji su
to vec ucinili bezeci glavom bez obzira. U
tom “lageru” nedaleko od Gnjilana nalaze se
americke vojne baze Kamp Montejt i Kamp
“Bondstil”, nedaleko od Urosevca. Kosmetske
etnicki ciste “institucije” svakom zgodom
najavljuju blisku nezavisnost a zapadni
namesnici u nedogled ponavljaju da
protektorat “vise nikada nece biti u
Srbiji” pri cemu ih zdusno i drsko bodri
americki albanski lobi (Bajdn, Diogardi,
Dzillman, Santos, Bob Dole, Ricard Holbruk i...
Dzerdj Soros) (33).
Celokupan taj lobi se zalaze ne samo za
otcepljenje Kosmeta, vec i za otcepljenje Crne
Gore. U Srbiji iz dana u dan sve vise uzima maha
i madjarski separatizam u Vojvodini uz
punu podrsku DOS-a. Ista je stvar sa
Sandjakom, koji spaja Kosmet i Bosnu a prostire
se duz administrativne granice Srbije i Crne
Gore. Na Sandzaku zivi veliki broj muslimana,
“bosnjaka”, pa je stoga “prirodna” dopuna
balkanskoj “zelenoj tranzversali”, odnosno
muslimanskoj, o kojoj je Izetbegovic mastao.
Medjutim, posle 11. settembra, taj islamski
ideal Alije Izetbegovica, autora zastrasujuce
“Islamske deklaracije“, naizgled je tesko
ostvarljiv, osim jasno, u “njegovoj” Bosni i
Hercegovini, takodje srozanoj na protektorat
Nato pakta. S druge strane, gotovo da je
nemoguce zamisliti bilo kakvo suvereno jedinstvo
na tom prostoru, s obzirom da su duboko
potkopani temelji jugoslovenstva. Zato Bosna i
Hercegovina danas potseca na avet, a posmatrana
iz krace i srednje perspektive, ona ne obecava
nista drugo osim i nadalje, hronicni razdor,
odnosno, hronicnu paralizu na svakom planu:
drustvenom, politickom, ekonomskom i idejnom,
kao rezultat, prvo, bratoubilackog rata, a
potom, ropskog polozaja u odnosu na Zapad. Takvo
stanje, naravno, koristi iredentistickim
snagama. Na primer, hrvatskim. Poslo im je eto
za rukom da 22. juna 2003. u sredistu srpske
Bosne, u Banja Luci, prirede Papu. Bio je to
simbolicni udarac i svojevrsna pogrda, imajuci u
vidu ustaski genocid nad Srbima u periodu
1942-1944, genocid koji Papa nikad ni spomenuo
nije.
Razaranje Bivse Jugoslovenske Republike
Makedonije ne prestaje (34): Nato-pakt je i u
ovoj republici, nekada clanici Federativne
Jugoslavije, raspirio veliko-albanski
mikronacionalizam. Godine 2001. najvise se
razbuktao u urbanim sredinama sa najizrazenijom
visenacionalnom strukturom, kao sto je Kumanovo,
drugi po velicini grad prakticno pod opsadom.
Bila je to kazna za tolerantne i vredne gradjane
ovog grada, a narocito za srpski deo
stanovnistva koje se zamerilo antiratnim
demonstracijama za vrema Nato-agresije 1999.
Svako razbuktavanje terorizma samo opravdava
dalje vojno prisustvo zapadnih sila u citavom
regionu koji su one filigranski isparcelisale na
protektorate. One kontrolisu sve puteve u
Makedoniji kao i na Kosovu, gde je zapoceta
izgradnja 8. koridora na potezu Albanija-
Bugarska (35). Pocetkom septembra 2002.
cim su se prilike u BJRM koliko-toliko
« smirile », zvanicno je
zapoceta izgradnja novog naftovoda izmedju
Skoplja i Pristine. Radove izvodi Hellenic
Petroleum A. D. (36). Sporazum su potpisali
ministri zainteresovani zemalja 9.
septembra u Bariju a zatim je brze-bolje
prosledjen EZ-ci: « Celokupan projekat predvidja
izgradnju luka, aerodroma, puteva, pruga i
pratecih objekata koji ce uzejamno povezivati
Crno, Jadransko i Jonsko more i Balkan
(...) ''Ovim sporazumom- izjavio je ministar
Lunardi – konacno je ispunjen prvobitni idejni
projekat o izgradnji deset koridora kroz Evropu
nastao 1991. na Konferenciji u Pragu i doradjen
na dvema konferencijama, na Kritu 1994. i
u Helsinkiju 1997. o prosirenju evropske mreze
kako bi bile obuhvacene balkanske i
istocnoevropske zemlje ». Dodao je
zatim, da je put bio '' dug i mukotrpan
izmedju ostalog i zbog kriznih zarista koja su
postojala u pojedinim zonama, zbog cega se u
jednom trenutku cak postavljalo pitanje
odustajanja od koridora''. Ove godine, medjutim
– prema njegovim recima – stekli su se povoljni
uslovi, kako kada je rec o 5.koridoru
(Madjarska, Slovenija, Trst) tako i kada je rec
o 8. » Neophodna sredstva za Italiju iznose
2.106 miliona evra. (37).
Medjutim, razdor sa SAD izbija na videlo
tek u jeku « velike petrolejske
krize » (38). Na Balkanu, kao uostalom na
svim prostorima, anglo-americki lanac
(BP-Amoko-ARCO, Sevron i Texaco) suceljen
je sa evropskim Total-Fina-Elf, kome
bi italijanska ENI trebalo da pripada (medjutim,
Italija je poseban slucaj i zahteva zasebno
poglavlje). To je razlog sto anglo-amerikanci
vode glavnu rec u vojnoj agresiji i spijunazi na
Balkanu, ni najmanje se pritom ne
ustrucavajuci manipulisanja islamskih i
proturskih terorista, drzeci tako u saci
celokupno poluostrvo (39). Uostalom isti je
slucaj sa Kavkazom (uzmimo Ceceniju). Konkretno
kada je rec o Osmom koridoru, treba naglasiti da
je angloamericki energetski kolos 1996 osnovao
prikladan konzorcijum pod nazivom AMBO i
potpisao brze bolje sporazume kojima je potpuno
potisnuo u stranu evropske partnere (40). Povrh
toga bas u isto vreme, u septembru 2002.
Amerikanci su kumovali potpisivanju jos jednog
nacelnog sporazuma. Tog puta se radilo o
10. koridoru, odnosno podunavskoj trasi koja se
od Crnog mora proteze do nadomak Rijeke, tacnije
Omisalja. Taj je potez tada jos uvek bio
neostvariv, neposredno nakon bombardovanja, ali
od strateskog znacaja u Sredisnjoj Evropi.
Hrvatska, Rumunija i Srbija je trebalo da se
dogovore oko pratecih objekata. Medjutim
potrebna su ogromna sredstva (pogotovo za
Srbiju, gde je vlada po obicaju mahala tim
sporazumom iz cisto propagandnih interesa).
Navodno, sredstva je trebalo da obezbede SAD
(41). Uprkos tome i vremenu koje je proteklo,
prevagu su odnela preganjanja izmedju Srbije i
Hrvatske , a ponajvise interes SAD da balkanski
naftovod cusne u drugi plan ... Zapravo Irak je
okupiran a na vidiku se ukazalo nesto za SAD
mnogo probitacnije i, gle slucaja, bas u
septembru 2002.! Bio je to naftovod od Bakua,
preko Turske do Sredozemnog mora. Balkan je
zaobidjen a sa njim i Evropa.
Balast proslosti i ucinak
italijanske levice na neuhvatljivoj granici
izmedju zbilje i obmane
U tom pozoristu lutaka, gde smicalica smenjuje
smicalicu, Italija igra zapazenu ulogu. Dovoljno
je pogledati geografsku kartu. Koridor 10
(Trst), Koridor 8 (sve nase jadranske luke) i 5.
(Trst), prolaze kroz Italiju, sto znaci da
je u sredistu interesovanja ma koja
imperijalisticka varijanta da odnese prevagu.
Toliki geopoliticki znacaj moze da objasni
ogromno interesovanje i sredstva koja je Italija
zadnjih deset godina ulagala u Balkan, ali ne
moze da opravda ni opsti, povrsan odnos javnog
mnjenja prema jugoslovenskoj tragediji, a
ponajmanje, konkretno, nedopustivo ponasanje
antiratnog pokreta i levice koji su celokupnu
jugoslovensku problematiku uporno i svesno
potiskivali iz svesti. Uostalom, Italija
neresenih “pitanja” sa Jugoslavijom, drugim
recima razloga za preispitivanje svoje
savesti, ima na pretek i od ranije. Koja
su to pitanja? Pa evo, podjimo redom. Posle I
Svetskog rata, pitanje prisilne italijanizacije
i slovenofobicnog nacionalizma, mahom na
istoku. Pod fasistickom cizmom sledi krvava
kolonizacija delova Jugoslavije, od Ljubljane do
Pristine i od 1941. do 1943. Italijanskih
konclogora je bilo na Rabu i drugde, kao i
logora za jugoslovenske robijase na sada
italijanskoj teritoriji, npr. u Cervinjanu del
Friuli. Stopa smrtnosti je u tim logorima bila
veoma visoka, pa ipak, u italijanskoj
istoriografiji to pitanje predstavlja jos jednu
“crnu rupu” (42).
A posle toga, i posle razilazenja sa Staljinom,
jos jedna trauma, i jos jednom potiskivanje
Jugoslavije, toga puta iz svesti
italijanskih komunista. Ubedjen sam da sve
ovo treba imati u vidu ako se zaista zeli
temeljno sagledavanje i pretresanje pitanja
antijugoslovenske nastrojenosti velikog
dela italijanske levice. Raskidom KPJ sa
Staljinom, zapravo dolazi do narusavanja
prirodnih odnosa italijanskih i
jugoslovenskih komunista - racunajuci tu i
jugoslovene italijanskog porekla u Sloveniji i
Hrvatskoj, koji su tokom svih ovih decenija
zadrzali belo-crveno-zelenu trobojku sa
petokrakom u sredini. Medjupartijski odnosi su
naruseni uprkos tome sto su bili zadojeni linfom
antifasisticke Narodno-oslobodilacke borbe.
Groblja na kojima je sahranjeno na stotine
jugoslovenskih partizana poginulih u Italiji,
najvecim delom u centralnom delu, potpuno su
zaboravljena kao sto je zaboravljena herojska
borba rame uz rame po sumama i gorama jedne i
druge strane Jadranskog mora, rekao bih,
citirajuci C. Del Bela, po uzoru na "damnatio
memoriae". Da ne pominjem hladni rat
izmedju vidalijevaca i titoista koji je
neposredno posle '48. u Trstu uneo razdor u
komunisticki pokret (43). U Italiji eto
dolazi do slucajne podudarnosti interesa
antikomunisticke, dakle, antijugoslovenske
desnice sa interesima ibeovaca, dakle,
antijugoslovenski nastrojenih. Iz toga sledi
opsta atmosfera antijugoslovenske
netrpeljivosti pod ionako nepovoljnim
okolnostima koje su dale pecat hladnom ratu. Da
navedem samo neke: uvrezeni nacionalizmi, uloga
kontroverznih dvolicnih licnosti i redovno
periodicno podgrevanje trauma iz ratnih i
poratnih godina – npr. pitanje masovnog
iseljavanja iz Istre i Dalmacije i ratnih
zlocina, stvarnih i izmisljenih (44).
U toj i tako neprijateljskoj atmosferi mogu se
potraziti neki od uzroka nerazumevanja
imperijalistickog i bratoubilackog rata koji je
buknuo '91. U redovima KPI bile su tada i
jos uvek su u redovima raznih parlametarnih
grupa, istaknute licnosti – od kojih su
pojedini cak poreklom iz Julijske Krajine,
Slovenije, Istre itd. - odgovorne za
medjunarodne odnose, dakle dobro upucene u
dogadjaje i, uopste, u celokupnu balkansku
problematiku. Tokom svih ovih godina, njihov
doprinos ne samo da je zatajio, nego je
cesto umeo biti cak poguban, utoliko sto su
pruzili ideolosku podrsku secesionistima a '99
podrzali sramno bombardovanje. Zahvaljujuci
svojim poznanstvima, kako u Italiji, tako u
Jugoslaviji, oni su u raznim svojstvima bili
aktivni u stvaranju « javnog mnjenja »
bilo da su nastupali pred studentima, u
sredstvima javnog informisanja, na tribinama
fondacija, antiratnog pokreta ili mnogobrojnih
drustvenih organizacija. U uslovima
politicko-kulturne dekadencije koja se
neverovatno pogubno odrazila na
« levicu » jos pocetkom osamdesetih
godina, zapravo su bez poteskoca mogli da
plasiraju povrsna ili pak potpuno netacna
tumacenja (« agresorski rat Srbije »,
rat « za nacionalno oslobodjenje »,
rat « za samoopredeljenje ») Cesto su
te iste licnosti bivale u diplomatskoj misiji na
tim prostorima za racun Italije i ekonomsko
kolonijalnog osvajaca. Velika je steta pak, sto
se nije cula rec bivsih partizana koji bi nas
podsetili na herojske dane NOB-a, stavljajuci
pitanje medjunacionalnih odnosa u istorijsku
perspektivu. Nije se cuo ni glas jugoslovenskih
komunista, koje nasa « levica » nikada
tokom svih ovih dugih godina nije smatrala
pozvanim da govore o visestrukom razaranju
njihove domovine.
Oni koji se danas izjasnjavaju kao komunisti
trebalo bi prvo da budu u stanju da slobodno i
samostalno raspolazu izvornom i autenticnom
gradjom, kako bi slobodno i samostalno
proucavali i tumacili istoriju Jugoslavije, nama
prostorno i vremenski veoma blisku, dramaticnu i
bremenitu posledicama. Ocigledno se moramo
osloboditi balasti. Pored mucnog i sada vec
anahronog nasledja o kojem sam vec rekao, tu je
i tesko breme dugogodisnje ratne propagande,
pojednostavljenih tumacenja iskljucivo u
funkciji « prava coveka », tu je
« nadobudnost » izvesne levice koja se
prekasno opsetila da u lutkarskom pozoristu nisu
svi lutke ....Recju, treba misliti slobodno, a
ne podlegati uticaju kojecijih
interesa.
Na hiljade uniformisanih Italijana periodicno se
smenjuju toboze na zadacima « ocuvanja
mira » na Balkanskom prostoru; prituzbi ima
tu i tamo, kad se otkrije novi slucal leukemije
ili neko tragicnim slucajem strada; medjutim,
ako se zeli temeljno resiti problem, mora se
jednostavno zahtevati povlacenje celokupne
italijanske vojske rasporedjene van granica i
ukidanje neokolonijalisticke politike, koja je
uvek licemerno maskirana.
Jugoslavija kao paradigma potiskivanja
Oni koji su poslednjih godina pratili prilike u
Jugoslaviji, bili su prenerazeni naprosto
neverovatnim dogadjajima. Na primer:
oruzje je masovno doturano preko italijanskih
luka (45), naci-nadbiskup je unapredjen u sveca
(46), podmetani su atentati sracunati na
stvaranje psihoze terora i na zaostravanje
situacije, bombardovane su izbeglicke kolone i
fabrike ispred kojih su goloruki radnici bili
zivi stitovi .. Naknadno smo saznali da su
separatisti obucavani posredstvom profesionalnih
agencija (47). Saznali smo da je i italijanska
placenicka vojska imala udela u zlocinima i da
nikada niko od vinovnika nije odgovarao za
pocinjene zlocine, primerice, izvesni Delle
Fave. Sve to, video je onaj ko je hteo da vidi
(48). Ko nije zeleo da vidi, razume se, nije
nista video, zatvarao je oci pred
nezeljenim prizorima,
« potiskivanjem » nezeljene istine.
Vreme, medjutim, protice a iz dana u dan,
vidjeno u Jugoslaviji vidjamo u drugim
sredinama, reprizirano sa mnogo vecom lakocom i
mnogo manjom lukavoscu. Kako u Jugoslaviji tako
u Iraku, svima je dobro znano da se rat
temeljno i blagovremeno priprema uz pomoc
sredstava masovnog strateskog dezinformisanja i
kakve globalne profesionalne agencije ili
« korporacije » tipa
Hill&Knowlton, Ruder&Finn, ITN,
Rendon Group, Soros institucija, doduse ni
zapadne drzavne ustanove nisu postedjene tog
posla... Kako u Jugoslaviji tako u Iraku,
blacenje politickog rukovodstva i obecavanje
« demokratskog rezima » pokazalo se
kao cinicna obmana i podmetanje: Zapad je doneo
razaranja, vojne ispostave, bedu i smrt; donece
nove granice i nove medjunacionalne razdore,
kolonijalne nedemokratske i omrazene rezime.
Kako Jugoslaviji tako Iraku, humanitarni rat je
doneo bombe sa osiromasenim uranijumom
po civilnim objektima i infrastrukurama s
pogubnim posledicama po privredu, prirodnu
okolinu, zdravlje. Kako u Jugoslaviji tako u
Iraku, imperijalisti se otimaju oko plena,
sirovina, nafte, prirodnog gasa i ne brinu ni o
cemu sem da vojnom silom kontrolisu sve puteve
od interesa.
Kako u Jugoslaviji tako u Iraku, u Avganistanu,
na Kubi, u Siriji, u Severnoj Koreji – uvek
jedni te isti problemi. Zato bi trebalo da
antiratni pokret izgradi svest o ovim pojavama
koje se ponavljaju uvek po istom kalupu. Trebalo
bi da se bori protiv « potiskivanja »
istine o Jugoslaviji i da je prihvati i
sagledava kao paradigmu upravo zbog toga sto je
od svih zaracenih zona Jugoslovensko ratiste
nama najblize.
U tom smislu su govorili i sindikalni radnici «
Zastave » na Trgu San Djovani na mitingu
15. februara 2003. (49) Nazalost, bez neke
narocite vajde i moram priznati da Jugoslavija i
dalje biva potiskivana i to na raznim nivoima:
zato je Jugoslavija paradigma u tom smislu (T.
Bellone). Potisnuta iz Istorije, iz dnevne
stampe, ne samo SFRJ, vec i Srbija i Crna Gora,
potisnuta iz Atlasa, potisnuta u
politicko-kulturnom smislu, potisnuta u Italiji,
potisnuta sirom sveta i, ponajvise, potisnuta u
samoj Jugoslaviji, gde su donedavno
prezivljavane traume bile tako jezovite da je
potiskivanje u zaborav bilo pitanje opstanka.
Govoriti danas o Jugoslaviji, znaci dirati u
zivu ranu. To je tako za Jugoslovene i sve
one koji su bili neposredno upuceni u dogadjaje
te i sami imali bolna licna iskustva (50).
Medjutim, traumaticna iskustva se ne mogu
prevazici ako se ne sagledaju i racionalizuju
pravi uzroci. Politika u tome moze da bude od
velike koristi jer se bavi odnosima sirokih
drustvenih slojeva koji su delili i koji ce uvek
deliti jedinstven kulturni prostor. Zato je
neophodno prevazici psiholoske barijere koje su
delo propagande a nalik su novim «gvozdenim
zavesama » kojima se zeli razdor
medju narodima, razdor medju rodbinom, razdor u
svesti svakog pojedinca. Jugoslovenima
utoliko mozemo pomoci da prevazidju traume
duboko urezane u svest, kako to cini
psihoanaliticar, ili naprosto prijatelj.
Potrebno je takodje isticati pozitivne vidove
identiteta i ocuvati ono sto sto cini njegovu
najdragoceniju riznicu. (51). Bas kao
zivot ljudski, Istorija se nece
vratiti nazad, te se mora pisati i
tumaciti bez mistifikacija. Inace nema
buducnosti.
Sa te tacke gledista, veoma je znacajna pojava
ozivljavanja vidova Jugoslavije u svim nekada
federativnim republikama, kao i u jugoslovenskim
zajednicama sirom sveta, po uzoru na
uprilicenje D. R. Nemacke izmedju cetiri zida
jedne sobe u filmu "Good Bye Lenin". Ima u tim
pojavama i nostalgije i simbolike. Pomenucu kao
primer mnogobrojne internet sajtove, politicki
angazovane organizacije, imanja omedjena i
oznacena trobojkom i crvenim barjakom. Sve to
skupa ima nedvosmisleno znacenje ali ne moze
biti dovoljno. U Srbiji , kao u Bosni i drugde,
vlada psihoza iscekivanja, gotovo promisljanja
tragedije koja se na njih srucila i koja ih jos
uvek potire. Kao veliko bdenje umrloj slobodi,
zemlji rodnoj. Prevazilazenje tog pasivnog
stanja je nuzno, ali nije automatsko: komunisti
su pretrpeli velike gubitke a oportunizam je
uslov koji levica mora da zadovolji da bi dosla
do izrazaja; sindikat je grubo razbijen a tamo
gde gnev radnika pocne da narasta, kao kakvim
cudom, najednom « etnicki » terorizam
pocne da uzima maha ili da nicu, kao pecurke
posle kise, « zuti sindikati » ......
Uslovi zivota su veoma oskudni, te je, dakle,
apsurdno ocekivati od Jugoslovena onaj stepen
politicke i organizacione svesti kome ni sami
nismo dorasli u Italiji i pored daleko
povoljnijih materijalnih uslova. Oni koji su
emigrirali, moraju pre svega da vode brigu o
goloj egzistenciji, da sacuvaju radno mesto,
obezbede smestaj, zapocnu novi zivot, i to je
nuzno. Bilo bi daleko celishodnije kada bismo se
zapitali kako prema tom pitanju treba da se
postavimo, mi, italijanski komunisti.
Oni koji nisu pratili jugoslovenska zbivanja
kroz dimnu zavesu ratne propagande, mogli su se
uveriti da ratovi ne izbijaju spontano,
niti kao posledica necije « genetske
sklonosti ka zlocinu », oni
predstavljaju logicno ishodiste postojecih
istorijskih prilika. U prvom redu nagle i
grube koncentracije i ekspanzije
multinacionalnog kapitala i kolonizacije ne samo
zemalja Treceg sveta, vec i onih u srcu
Evrope. No, prilike u tim zemljama su veoma
nestabilne. Raspadom Jugoslavije niko nije
dobio, pa nece dobiti ni zapadne velesile – a
kada medju tim silama budu buknuli sukobi,
logicno praceni nezadovoljstvom sirokih slojeva,
proizvoljni poredak na Balkanu sunovratice se
kao kula od karata. Razlog vise da
konstatujemo da je veoma pogresno ne poklanjati
paznju onome sto se tamo dogadja.
Fus-note:
(1) Prema Ansi koja je objavila
“umrlicu” u februaru, nakon glasanja u
Saveznoj Skupstini, Jugoslavija je
toboze bila “bure baruta citave 74 godine.”
(2) 29. novembra 1943. u Jajcu, u
sredistu Bosne i Hercegovine,
Antifasisticko Vece Narodnog Oslobodjenja
Jugoslavije postavlja temelje buduce
visenacionalne drzave izrasle iz herojske
borbe protiv okupatorskih sila i domacih
izdajnika - nacionalista, nacista i
monarhista.
(3) AAVV: "NATO in the Balkans", izdanje
International Action Center, 1997.;
Italijanski prevod izdavaca Editori Riuniti:
"La NATO nei Balcani", 1999.
(4) Cak je i evropska Badinterova
komisije upozorila na necelishodnost
priznavanja Hrvatske zbog
neresenog pitanja teritorija na
kojima su ziveli Srbi koji su ocigledno
bili listom protiv secesije Republike
Hrvatske.
(5) Marta 1992. bivsi americki ambasador
u Beogradu, Zimerman, predlaze
muslimanima i Hrvatima da povuku svoj potpis
sa Lisabonskog mirovnog sporazuma o
kantonizaciji BiH.
(6) O masovnom stradanju ispred pekare i na
Markalama u Sarajevu, kao i sire, o strateskom
dezinformisanju javnosti preko medija,
upucujemo citaoca na autora Misela
Kolona (Michel Collon) i njegove dve
knjige
"Poker Menteur" i "Monopoly" (ed. EPO,
Bruxelles).
(7) Pogledati clanke Djervazija (S.
Gervasi) i Cosudovskog (M. Chossudovsky)
u vec citiranom "NATO in the Balkans".
(8) “Demokratski Savez Kosova” Ibrahima Rugove
i njegovu politiku otcepljenja po
etnickoj osnovi podrzavali su od 1990 ne samo
“mirovnjaci” i borci za “prava coveka” vec i
dobro poznate centrale za dezinformaciju tipa
Fondacija Soros i Ruder i Fin Pablik
Global Afers. O ovoj drugoj preporucujemo da
se procita Zak Merlino (Jacques Merlino) "Les
Verites yougoslaves ne sont pas toutes bonnes
a dire", Paris: Albin Michel, 1993. Sto se,
pak, tice uloge OVK (Uçk) , oruzane formacije
po uzoru na “contras” u Latinskoj Americi,
aktivne od 1997. blagodareci Nato podrsci,
upucujemo na izvanrednu knjigu autora
Jirgena
Alzasera (Juergen Elsaesser) "Ratne Laze"
("Menzogne di guerra") Napoli: izdanje La
Cittŕ del Sole, 2002.
(9) Najiscrpniju dokumentaciju o ovoj jos
jednoj medijskoj “crnoj rupi” u
Italiji je priredio Odbor Naucnih
Radnika Protiv Rata: treba pogledati njihov
izlog http://www.scienzaepace.it. Moram
pomenuti i video snimak “Bombardovanje
hemijskih postrojenja” ("Bombe sulle industrie
chimiche") autora Sase Adameka.
Alberto Taroci je priredio njegovo
italansko izdanje.
(10) Dva izvora “bez mane” o tome
govore: casopis "30GIORNI", broj 2/2003
Djulija Andreotija pod naslovom: "4
godine posle humanitarnog rata na Kosovu.
Bombe, pa haos." i "La Tribuna di
Treviso" koja je objavila intervju sa Masimom
Kacarijem 30. marta 2003.
(11) O “etnickom ciscenju” i teroru koji danas
vlada na Kosmetu, Misel Kolon je sa Vanesom
Stojiljkovic objavio video kasetu, jos jedan
dragocen dokument. Italijansko izdanje
“Ukletih sa Kosmeta” mozete naci kod
"SOS Yugoslavia" di Torino
(posta@resistenze.org).
(12) Doci do istorijske gradje o ovoj
temi u mraku fakticke cenzure
pravi je podvig. Citaoca ipak upucujem
na clanke Fulvia Grimaldija objavljene u
“Ernestu” kao i na sveske sa radovima R.
Djistija, A. Hoebela i F.
Grimaldija “NATO u Jugoslaviji: Od
agresije do puca” kao i na knjigu E.
Vinje "Jugoslavija 2001", u izdanju La
Cittŕ del Sole, Napoli, 2001. Zbivanja u
Jugoslaviji, medjutim, pomno prati
internet-bilten JUGOINFO:
http://groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/messages/
(13) O konkretnim akcijama solidarnosti
citalac ce naci korisna obavestenja na:
http://www.ecn.org/coord.rsu/guerra.htm
(14) U stvari, vec posle neuspelih
predsednickih izbora, kako u Srbiji, tako i u
Crnoj Gori, usled veoma slabog odziva biraca,
dakle njihovog ocitog otreznjenja, nastaje
veoma ozbilljna institucionalna kriza na svim
nivoima, kriza koju su samo jos vise produbili
februarskim pretakanjem “federacije” u
“zajednicu” i sada, natezanjem oko
pisanja novog Ustava.
(15) Rec je o "Nacionalu" i "Identitetu",
crnogorskom "Danu" zabranjeno je samo
izlazenje u Srbiji. Valja imati na umu da
posle oktobra 2000. drasticno biva smanjen
broj glasila opozicije, izmedju ostalog, i iz
neposrednih, finansijskih razliga. A isto tako
i da mnogi mediji bivaju prodati stranom
kupcu, ne samo Sorosu, vec i B. Hombahu i
njegovom WAC-u (Vestdojce Algemajne Cajtung)
vlasniku glavnog beogradskog dnevnika, nekada
ugledne “Politike” .
(16) "Tribunal ad hoc" ne treba brkati sa
daleko legitimnijim i odranije postojecim
Medjunarodnim Sudom nadleznim za medjudrzavne
sporove takodje sa sedistem u Hagu.
(17) Predsednica Tribunala, Gabrielle
Kirk McDonald, 5. aprila 1999. biva ovencana
ordenom Vrhovnog suda SAD i tom
zgodom bez dlake na jeziku daje
sledece objasnjenje: << Veliku pomoc smo
dobili od
zainteresovanih vlada, ali mnogo
dugujemo i licnom zauzimanju Olbrajtove.
[napominjem da je proteklo tek desetak dana od
pocetka bombardovanja] Kao stalni predstavnik
u OUN , ona je priljezno radila na
formiranju Tribunala. Zapravo, kada mi
kazemo ‘majka Tribunala’, sto cinimo
cesto, to se onda odnosi na Olbrajtovu ...
>> Dakle "mamma Tribunala” nije
Ema Bonino!
(18) U saopstenju za stampu
objavljenom u Hagu 19. aprila 1999.
(JL/PIU/397-E) citamo sledece: <<U ime
Medjunarodnog Tribunala za zlocine sa
prostora bivse Jugoslavije, predsednik
tog Tribunala, sudija Gabriel Kirk Mak
Donald, duboko se zahvalila vladi SAD na
dodeljenim sredstvima za realizaciju Programa
doskociti (outreach) u iznosu od 500
hiljada americkih dolara. Harold Koh,
podpredsednik Odbora za demokratiju, prava
coveka i rad, objavio je ovu odluku americke
vlade 16. aprila 1999. na konferenciji za
novinare u sedistu TPI. ”Ovako izdasan
dar, preko trecine budzeta pomenutog Programa
doskociti, omoguci ce Tribunalu ne samo da
poruku o nepristrasnosti pravde uputi vladama
i zakonitim predstavnicima bivse Jugoslavije,
vec pre svega porodicama stradalih”, kaza Koh
.>> Kakva srceparajuca izjava, pogotovo
iz usta funkcionera americke vlade koja
u tom istom casu bombama seje smrt medju tim
istim porodicama!
(19) Konferencija za stampu, 17. maja 1999.
(20) Nedavne poternice i hapsenje nesto sitne
ribe UCK-a niukoliko ne moze uticati na opstu
sliku; isto vazi i za Nasira Orica, muslimana
iz Bosne koji je iz Srebrenice,
‘zasticene enklave’ sa svojim hordama palio i
zario po okolnim srpskim selima 1992 i 1993.
Dakle mnogo pre 1995. i dogadjaja o kojima nas
je svetska stampa tako uporno obavestavala,
mada tek treba da se precizno utvde i njihov
tok i njihove razmere. (upucujemo opet
na knjigu Jurgena Elzasera) Sto se Hrvata
tice, Hag nijednog politicara nije
“optuzio”. Doduse, hrvatska drzava je
dosad uporno odbijala svaki vid saradnje
pa cak i kada je rec o vojnim licima
odgovornim za ubistvo Srba iz Krajine i
Slavonije.
(21) Pokojni Franjo Tudjman je autor
nesumnjivo revizionistickih radova o
nacizmu; Alija Izetbegovic, autor
‘Islamske deklaracije’ povezan je sa Saudiskom
Arabijom, Iranom, Pakistanom i Ben Ladenom, a
postoji i uverenje da je u II svetskom ratu
bio pripadnik nacistofila, Mladih
muslimana; vodji OVK, pa i oni u
Makedoniji, na poternicama su sirom
sveta zbog veza sa kriminalom. Svi su oni bili
osudjivani, a pojedini i kazne zatvora
izdrzavali u SFRJ zbog potstrekivanja na
medjunacionalnu mrznju.
(22) Strana 11467 zapisa, relativna za
pretres na dan 10. oktobra 2002.
ostace trajno upamcena kao presedan.
Dogodilo se da jedan sudija (Ricard Mej) javno
u sudnici izjavi da Tribunal
prihvata rekla-kazala kao
dokazni materijal.
(23) Da je “neophodno” sprovesti istragu
protiv Milosevica objavile su na zajednickoj
konferenciji za stampu, takozvana “mama
tribunala ad hoc’’ Olbrajtova i predhodnica
Karle Del Ponte na mestu “tuzioca” Luiz
Arbur u Vasingtonu 30. aprila 1999. Zvanicni
dokument kancelarije predstavnika Stejt
Departmenta moze se pogledati na donjoj
adresi:
http://secretary.state.gov/www/statements/1999/990430a.html
.
(24) Da bi se sagledao u punoj meri
udarac koji su zemlji, njenom
dostojanstvu i njenoj istoriji zadali
placenici Nato pakta u srpskoj vladi,
dovoljno je reci da je za izvrsenje otmice
izabran 28. juni, simbolican
datum za srpski narod. Na taj dan 1389. zavsen
je cuveni boj protiv Turaka, godine 1914. u
Sarajevu je izvrsen atentat, a Milosevic 1989.
drzi svoj cuveni govor u Kosovu Polju isticuci
da narodi neizbezno moraju ziveti u zajedno i
biti ravnopravni. Tekst govora na donjoj
adresi:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/1112
).
Ne iznenadjuje stoga sto je Komitet Sloboda za
28. jun zakazao internacionalnu protestnu
akciju ispred “tribunala”.
25) Oprecno misljenje Ustavni sud ce izreci 6.
novembra 2001. Tekst te odluke
objavljen je 28. novembra u Sluzbenom
listu FR Jugoslavije br. 70/01.
(26) Takozvani "prijatelji suda" su
odmah pokazali koliko su ozbiljni
tako sto je jedan od njih za stampu izjavio da
je ubedjen da ce Milosevic biti osudjen, te
biva smenjen po Milosevicevoj zalbi.
(27) Neil Clark, "New Statesman" 28.
april 2003. u povodu knjige:
"Yugoslavism: histories of a failed idea
(1918-1992)" Dejana Djokica (izdavac Hurst
& co. 369 strana, ISBN 1850656630).
(28) Zapanjujuci uspon Karle Del Ponte
razoblicio je u intervjuu kljucni svedok u
slucaju Mabetex-Pacolli, Felipe Turover,
optuzivsi je da je minirala istrazni postupak
i nepotrebno ugrozila zivote svedoka.
(KONKRET, dicembar 2002. Italijanski prevod
procitajte na:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2137
).
(29) Pretres se moze pratiti u intrnacionalnoj
mrezi na sledecim adresama:
http://www.slobodan-milosevic.org/
http://www.domovina.net/Icty/eng/room1.ram
http://hague.bard.edu/video.html
http://tribunal.freeserbia.com
(30) »Husein i Milosevic... kao diktatori
slice jedan drugom. Pitanje koje sebi
postavlja civilizovani svet, a sve za dobrobit
demokratije, glasi: kako preduhitriti
diktatorrske potencijalitete... Mi Kosovci
bogu da zahvalimo za nato agresiju. Spaseni su
jedan narod i jedna civilizacija »
Rugova, prema Ansinoj vesti 13/02/2003.
(31) Brisanje Jugoslavije, dosledan je
sastavni deo programske politike DOS-a , sa
svim svojim reakcionarnim konotacijama.
Potkrepicu to sa dva iz niza primera: U svom
prvom javnom govoru u svojstvu jugoslovenskog
predsednika u Beogradu za vreme puca 2000.
Kostunici ce omakao lapsus: on se nije obratio
« slobodnoj Jugoslaviji », vec,
« slobodnoj Srbiji » a jedna od
prvih mera Djindjiceve vlade nesumnjivog
simbolicnog znacenja, bila je dodela pasosa i
« Belog Dvora »
« prestolonasledniku » porodice
Karadjordjevic koji nikad nije ziveo u
Jugoslaviji.
(32) Beta/Tanjug: 4. maja 2003. Vujanovic
izjavljuje da ce 11. maja biti raspisan
referendum u Crnoj Gori. Biva izabran, ali,
referendumu se nije odazvala ni polovina
biraca. Opozicija je referendum bojkotovala.
Ipak, osnovni razlog slabog odziva treba
traziti u rasprostranjenom nezadovoljstvu i
rezignaciji javnog mnjenja. Uprkos raznim
smicalicama, u Italiji je i dalje u postupku
istraga o mafiji i krijumcarenju cigareta . U
mafijaske radnje su prema svim saznanjima bili
upleteni izmedju ostalih, bivsi predsednik,
Djukanovic,takodje secesionisra, i kamorista,
F. Prudentino, nastanjen u Crnoj Gori.
Pocetkom jula, Istrazni sud za Napulj trazi
Djukanovicevo hapsenje po osnovu
“organizovanog kriminala i sverca cigareta
strane proizvodnje (clan 416 e 291 quater;
ANSA 4/7/2003). Pomenuti istrazni
postupak mozemo shvatiti i kao siru akciju EZ
protiv americkih multinacionalnih kompanija,
recimo Filip Morisa i RJ Rejnoldsa koje su na
najcelishodniji moguci nacin iskoristile sverc
(videti: IWPR's Balkan Crisis Report, No.
446). Dakle, ipak se moze nazreti kakav-takav
sukob izmedju SAD i EZ u toj stvari, kao
uostalom i u stvari nagovestenog razvod braka
Srbije i Crne Gore.
(33) Grof (sic) Nikolaus Graf Lambsdorf, sef
odeljenja bivseg specijalnog izaslanika OUN za
Kosmet, M. Stainera, izjavljuje 9. maja 2003.
na konferenciji u Becu da “Kosovo vise nikada
nece biti u sastavu Srbije” (Beta, 11/5/2003);
zvanicni Stajnerov zastupnik precizira:
“Kosovo nije pokrajina u sastavu Srbije”
(Beta, 11/5/2003). Bogatas Dz. Soros – inace
povezan sa National Endowdment for
Democracy, tacnije sa Cia-om, veoma uticajan
na Balkanskom poluostrvu blagodareci gustoj
mrezi nevladinih organizacija i medijima koji
su gotovo u potpunosti u njegovom vlasnistvu,
ukljucujuci b-92 cije ime potseca na zloglasne
americke bombardere B-52e - ”objasnio je sta
valja ciniti na Balkanu (sic) u clanku
objavljenom u Financial Times-u 23. maja 2003.
uoci konferencije na vrhu u Solunu: na prvo
mesto istice “nezavisnost” Kosova i
Metohije i raspustanje Zajednice Srbija
i Crna Gora. Ricard Holbruk deli u potpunosti
njegovo misljenje i to jasno kaze u intervjuu
za “Kohe Ditore”.12/07/2003.
(34) O politickoj situaciji u bivsoj
Jugoslovenskoj republici Makedoniji
preporucijem clanak iz br.5/2003 ovog
mesecnika (“Ernesto”) Nista se bitno nije
promenilo, sem sto je izvrsena “smena na
vlasti” velikoalbanskih secesionistickih
stranaka. Ahmetijevi bojovnici su u vladi, a
“demokrate” Dzaferija traze nezaobilazno
cepanje po “etnickim” savovima.
(35) Da primetim da u Bugarskoj, uprkos
pro-zapadnjackom rezimu, kao sto je slucaj i
sa Makedonijom, prisustvo manjinskog, Turskog
zivlja, za Nato-pakt predstavlja korisno
sredstvo koje bi se lako dalo iskoristiti cim
se za to ukaze prilika.
(36) Grcka je uz puno halabuke kupila vecinu
akcija Rafinerije Okta iz Skoplja . Hellenik
Petroleum sa pretezno ruskim ucescem u
kapitalu, vlasnik je Crnogorskog Jugopetrola.
(Tanjug 11/10/2002).
(37) Dnevne vesti: AP 7/9/2002, ANSA 9/9/2002.
(38) O petrolejskoj krizi kao uzroku
« novih ratova » citaoca upucujem na
autora: A. Di Fazio, "Contro le nuove guerre",
(Protiv novih ratova) Odradek 2000.
(http://www.scienzaepace.it); O sukobima
interesa unutar imperijalistickog bloka u
opstoj « trci » da svako za sebe
prigrabi sto vise naftnih rezrvi predlazem
Misela Cosudovskog (M.
Chossudovsky)
http://www.globalresearch.ca. Proteklih godina
Evropljani su dospeli na prostor Centralne
Azije, na primer u Kazakistan, zahvaljujuci
izmedju ostalog i politici priblizavanja u
odnosima sa Rusijom, medjutim, kada je rec o
Balkanu, Evropljani su se opredelili za
politiku suprotnu sopstvenim interesima.
Bombardovanje 1999. bilo je pogubno zbog toga
sto je unistena gotovo celokupna
infrastruktura Dunavskog stozera. (10.
Koridor) Americki « Rat bez
granica » proglasen vec 11.
septembra, u potpunosti je izmenio politicku
kartu naftom bogatih oblasti. Nedavnom
angloamerickom agresijom na Irak, pogodjeni su
interesi Rusije i Francuske, a Evropljani su
istisnuti cak i sa naizgled zauvek
stecenih pozicija.
(39) Obratimo paznju na sledeci redosled
dogadjajai: Pocetkom 2000. Evropska Komisija
zapocinje sa Albanijom, Bugarskom i sa BJR
Makedonijom pregovore o pristupanju Zajednici;
aprila 2001.BJRM postaje prva zemlja na
Balkanu potpisnica « sporazum o
stabilizaciji i udruzivanju » Upravo u
tom casu, rasplamsava se u nevidjenim
razmerama teroristicka delatnost albanskih
separatista koje naoruzavaju i obucavaju
Englezi i Amerikanci, sto za uzvrat izaziva
opstu destabilizaciju, te Makedonija neminovno
biva unazadjena u svom stremljenju ka
Evropskoj Zajednici. Sef misije OEBS u
Makedoniji, Amerikanac Robert Frovik uzdize
teroriste u rang ravnopravnih partnera i
ucenjuje BJR Makedoniju; Ako je verovati
posmatracima, odnosi makedonskih iredentista i
Evropljana, a narocito Nemaca, vise nisu u toj
meri idilicni.
(40) Sa sedistem u SAD, konzorcijum AMBO
("Albenien, Makedonien, Bulgerien Oil") u
direktnoj je sprezi sa americkim
vojno-politickim sistemom, sa firmom
Hallibuton i zamenikom predsednika SAD,
Dikom Cenijem, koji se vec procuo po tome sto
je prigrabio sve radove na izgradnji vojne
baze Kemp Bondstil za racun svog preduzeca
Braun & Rut, a sada i celokupni iracki
kolac.
(41) Tacnije, investicije je u julu obecala
Americka Agencija za Trgovinu i Razvoj (Tanjug
22. e 23/7/2002) a protokol izmedju Hrvatske,
Rumunije i Srbije potpisan je 10.
septembra.
(42) O italijanskim zlocinima na Balkanu u
vreme II Svetskog rata pogledati
dokumentarni film BBC "Fascist Legacy" koji,
iako cenzurisan na Radio TV Italije, uveliko
obilazi filmske dvorane. Na tome treba
zahvaliti u prvom redu Nacionalnoj
koordinaciji za Jugoslaviju iz Torina koja je
mnogo doprinela njegovoj promociji u Torinu.
Praznina, medjutim, ima sjaset i to na raznim
nivoima: pocev od obucavanja ustaskih
terorista u Italiji tridesetih godina , pa
preko ilegalnog iznosenja trezora NB
Jugoslavije 1941. (u cemu je ucestvovao mladi
Lico Djeli) do stvaranja Velike
nacifasisticke Albanije. Istoria o ulozi
Italie na Balkanu napisana je nepotpuno i
rdjavo.
(43) "Vidalijevci" po Vitoriju Vidaliju, sefu
KPI za Trst i "ibeovcu". Neposredno posle
1948. frakcionastvo u Tristu uzima maha ali ne
uvek u funkciji nacionalne pripadnosti.
Licnost i uloga druga Tita u Trstu i
dalje biva umanjivana ili prepustena
iskljucivo desnici u propagandne svrhe, uprkos
tome sto je IX Korpus NOV oslobodio
Trst. Povrh razmimoilazenja Tito-Staljin
– koje nije zadiralo u istorijat i neposredne
italijansko-jugoslovenske partijske odnose,
u KPI je preovladalo misljenje da
opredeljenje za « Trst
Italiji » ide u prilog kako
njihovom nacionalnom, tako i institucionalnom
legitimitetu (1953). Tito i Jugoslavija ce
prihvatiti Toljatijevu pomoc u resavanju
razmimoilazenja i ubrzo dici ruke od Trsta,
iako su ga oslobodili 1945. i uprkos tome sto
bi u protivnom ostalo kao Slobodna Teritorija
Trst. Slovenski zivalj tada, pa i sada cini
veliki procenat stanovnistva, narocito u
radnickim naseljima i u kraskom pojasu, gde i
danas preovladjuje slovenacki jezik.
(44) Slozeni su uzroci iseljavanja, ali se ne
moze tvrditi da je iseljavanje
proisteklo iz medjunacionalne netrpeljivosti,
kako to pokusavaju dokazati pojedini
istoricari revizionisti, neofasisti. U to
vreme, iseljavanje seoskog zivlja u gradove je
opsta pojava. Trscani i Istrani su takodje
odlazili u velike industrijske centre, pa i
izvan zemlje. S druge strane, treba imati u
vidu i politicko-ideoloske motive iseljavanja
( antikomunizam i/ili kolaboracionizam),
utoliko pre sto je u to doba Trst vrveo od
Slovenaca, Hrvata i Srba kompromitovanih u
raznim fasistickim i nacistickim pokretima, te
izbeglih iz Jugoslavije upravo iz tog razloga.
Sto se tice « jama » treba
napomenuti da je Trst sa okolinom posle 8.
septembra pripadao III Rajhu ("Adriatisches
Küstenland"). Kolaboracionisti svih fela
pocinili su tu jezovite zlocine.
Partizani su na te zlocine odgovorili ispravno
i, osim retkih slucajeva, nije bilo primera
licne osvete. Konkretno, odlucivao je
narodni sud posleratne Jugoslavije o svakom
slucaju po na osob, i valja znati da je mnogo
manje smrtnih kazni izreceno u Julijskoj
Krajini nego u isto vreme recimo u Pjemontu,
ili Emiliji Romanji. Uprkos tome, u
vreme hladnog rata, pitanje « kraskih
jama » poprima monstruozne razmere u
sredstvima javnog informisanja, kao sastavni
deo psiholoskog rata kojim su u tom kraju
dirigovale sluzbe za spijunazu Decima Mas i
Gladio. Taj psiholoski rat ce ponovo uzeti
maha kao vid pritiska na Sloveniju i Hrvatsku
(C. Cernigoi, "Operazione Foibe a Trieste",
ed. KappaVu, Udine 1997). A kao vrhunac
svega, propagandna kampanja oko
« jama » ciji istorijski
koreni sezu do Adriatisches Küstenland i
nacisticke stampe, ne samo da danas uziva punu
podrsku revizionisticki nastrojenih
istoricara « levog centra », nego
nije mimoisla cak ni skolske udjbenike u
Italiji u kojoj se, s druge strane, o
zlocinima koje je Italija pocinila
cuti. Retko kad ce pomenuti kc-logor
Riziera u San Saba, u samom Trstu.
(45) Bilo je slucajeva da su u te svrhe
koriscene verske organizacije pa i humanitarne
organizacije. Primerice, Crveni Krst i Kruh
Svetog Antuna, organizacija u sprezi sa
Karitas-om.
(46) Alojzija Stepinca, koji je zapravo simbol
ustastva, papa Vojtila je proglasio svecem
3/10/1998. O nacizmu hrvatskog naci-klera
videti M.A. Rivelli, "L'Arcivescovo del
genocidio" (Kaos Edizioni: Milano 1999).
(47) Kao Military Professional Resources Inc.,
(Rezervisti profesionalne vojske) sa sedistem
u Virdziniji, koja je pomagala Hrvatsku
izmedju ostalog i u vojnim operacijama
« Oluja » i
« Munja » u toku kojih su
1995. u uslovima opste zlocinacke
ravnodusnosti « medjunarodne
zajednice » Srbi proterani sa svojih
vekovnih ognjista iako su tamo bili vecinsko
stanovnistvo.
(48) Do gradje neophodne da se shvati kako je
i zasto unistena Jugoslavija tesko se dolazi i
gotovo da nikad nije prevedena na
italijanski. Pored citiranih, navescu
knjigu Dajane Dzonston (Diana Johnstone):
Fools' Crusade: Yugoslavia, Nato, and Western
Delusions (nije prevedena na srpskohrvatski,
ali na promociji na Sorboni 28/02/03 u
organizaciji, izmedju ostalih i CNJ, D.
Johnstone je za oglasni plakat predlozila
Direrove Jahace apokalipse, pa bi ta
slika mogla da resi pitanje prevoda naslova
knjige :”Jahaci Apokalipse –
Jugoslavija, Nato i Iluzije Zapada”, prim.
prev.) Monthly Review Press, 2003, ISBN
1-58367-084-X) Takodje je veoma korisna
knjiga grupe autora “Hidden Agenda:
U.S./NATO Takeover of Yugoslavia“
(International Action Center, 2002, ISBN
0-9656916-7-5).
(49) Pokret koji se u Italiji solidarisao sa
stradanjem Jugoslovenskih naroda tokom svih
ovih godina dozivljava promene. Paradoksalno,
Nato bombardovanje je podstaklo na
razmisljanje i akciju. Takodje je ucinilo da
jugoslovensko i srpsko pitanje izgube na
nepopularnosti i dobiju na razumljivosti,
uprkos prilikama na terenu koje su se
dramaticnom brzinom pogorsavale i dovele sada
vec do potpunog brisanja Jugoslavije iz
geografskog atlasa. Pokret je u sustini prosao
kroz tri etape: prva, do pocetka
bombardovanja, protekla je u znaku humanitarne
pomoci na cisto antiratnoj osnovi i sustinski
u opstem nepoznavanju i nerazumevanju
dogadjaja i prilika; druga etapa, grubo receno
do pocetka 2001. protekla je u znaku
ozbiljnijeg pristupa problematici i prvih
akcija solidarnosti sa Srpsko-Jugoslovenskom
stranom; treca etapa je ova danasnja, gde je
primetan veci stepen zrelosti promisljanja ali
i nizi stepen angazovanja. No, pokret nije
zamro. Naprotiv. Ako se uporedi sa
moralistickim ili humanitaristickim pristupom,
koji je tipican za krizne situacije i
« volonterstvo », na primeru
Jugoslavije odmah uocavamo spoj humanitarnog i
politickog rada, internacionalistickog i
antiimperijalistickog. Primerice, uspostavljen
je neposredan kontakt sa bombardovanim
radnicima, sto je bila prilika za sagledavanje
njihovih problema na licu mesta i uocavanje
dejstva strateskog dezinformisanja.
Medjutim, jugoslovensko pitanje je nesumnjivo
bilo nedovoljno prisutno u sirem antiratnom
pokretu iz vise razloga, medju kojima nije na
odmet pomenuti i nedovoljan stepen spremnosti
na suceljavanje misljenja, nedovoljan stepen
analiticnosti i koordinacije medju nosiocima
akcija, sto je imalo za posledicu da te akcije
ostanu bez sireg odjeka.
(50) Psiholoski, unutrasnja dinamika
« potiskivanja » Jugoslavije mozda
podseca na slozene odnose dvoje ljubavnika,
koji, suoceni sa razlazom, a sve u njegovoj
funkcij, nepotrebno sebi nanose bol, pogrdama
i uvredama potiskujuci uspomene na lepe
trenutke sazivota. Ili, takodje, na razdore i
raskole koji prate rodbinske razmirice. Kod
Jugoslovena uopste uzev, manifestovanje
sklonosti ka omalovazavanu sopstvene proslosti
stvaranjem pogresne predstave o njoj, imalo je
za posledicu produbljivanje vec nanetog bola i
spada u red istog psiholoskog mehanizma.
(51) Rec je o stvaralastvu u oblasti muzike i
filma, arhitekture i knjizevnosti,
slikarstva, rec je o prirodnim bogastvima,
sportu i tipicno nacionalnim proizvodima.
Ukratko, o svemu onome sto sacinjava vitalni
princip, nadahnucima bremeniti
identitet, kontrapunkt mitu o sili,
nacionalizmu, svemu onom reakcionarnom i
nazadnom sto tirani izbljuju svaki put kada
krvavom cizmom gaze Balkanom.
Rad je ovaj pretezno utemeljen na bogatoj
gradji redovnih dnevnih informativnih biltena
Nacionalne Koordinacije za Jugoslaviju (CNJ).
Gradja je upisana pod JUGOINFO i moze se
konsultovati na adresi koja sledi:
http://groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/messages
CNJ smo osnovali 2001. u zelji da pruzimo uvid
u mnogobrojne akcije tada vec u punom
zamahu, kao i da doprinesemo povezivanju i
medjusobnom upoznavanju nosilaca tih akcija u
domenu politike, kulture i informisanja, ali
isto tako i u domenu ciste ljudske
solidarnosti, prijateljstva i zajednickih
uspomena i pamcenja. Tokom protekle dve godine
organizovali smo vise predavanja i raznih
susreta, promovisuci knjige i filmove.
Adresa: jugocoord @ tiscali.it -
https://www.cnj.it
Preuzimanje teksta, bilo u celosti ili
delimicno, dozvoljeno je pod uslovom da izvor
bude citko naveden.
The total or partial reproduction of this text
is allowed only if the source is mentioned
fully.
|
|