Il mio amore per
la
Jugoslavia č nato quando purtroppo la
stavano aggredendo e
distruggendo agli inizi degli anni '90,
anche se mi ha sempre
affascinato la Jugoslavia indipendente
leader dei non-allineati, un
faro per i popoli del Terzo Mondo che si
liberavano dal colonialismo,
uno dei paesi fondatori dell'ONU, che
parlava con Washington e Mosca da
pari a pari, a testa alta. Mi ricordo le
Olimpiadi invernali del 1984 a
Sarajevo, avevo 14 anni e pur avendo visto
solo delle immagini
televisive č impossibile dimenticare quella
cittŕ
cosě bella, con i minareti delle moschee
mescolati con i
crocefissi delle chiese cattoliche e con le
icone delle Chiese
ortodosse. In una via ti sembrava di essere
a Istanbul, giravi l'angolo
e ti sembrava Vienna o Budapest o una
qualsiasi cittŕ italiana o
europea. Gente di 1000 etnie diverse che
vivevano fianco a fianco e in
pace e non importava il colore, la fede e
nient'altro, solo
l'umanitŕ era in primo piano, cosě come
avevo sognato che
fosse ogni posto nel mondo. Tutta la
Jugoslavia era cosě e
Sarajevo era l'ombelico di quel mondo
fantastico. Come disse lo
scrittore austriaco Peter Handke "per me la
Jugoslavia era l'Europa,
per come io la vorrei e perciň, in me,
l'immagine dell'Europa
č stata distrutta con la distruzione della
Jugoslavia".
Mi chiedevo
come era
possibile che un grande paese come quello
stesse letteralmente
implodendo, la spiegazione non poteva
risiedere semplicemente nella
caduta del blocco socialista, ed infatti i
motivi erano ben altri. La
vicinanza geografica con l'Italia poi mi ha
fatto interessare di quelle
terre in maniera particolare, era come se
sentissi l'odore della
polvere da sparo nell'aria, trasportata da
una delle tante
perturbazioni balcaniche cosě famose nelle
previsioni meteo.
Infine non mi sono mai piaciute e non ho mai
creduto alle favolette che
vedono tutti i buoni da una parte e tutti i
cattivi dall'altra
perfettamente riconoscibili ed
etichettabili. Per questo non ho mai
creduto alla favoletta televisiva dei serbi
cattivi cattivi, capeggiati
da un mostro assetato di sangue (Milosevic)
che volevano fare della
Jugoslavia una Grande Serbia a scapito degli
altri popoli, poveretti.
In quell'accanimento mediatico verso i serbi
ci vedevo del rancore
quasi razzista che aveva radici lontane e
cosě ho iniziato a
studiare un po' di storia balcanica,
soprattutto quella del XX secolo,
di cui sono cosě avari i nostri libri di
storia. Ho scoperto che
i serbi, nei secoli scorsi sono stati sempre
un ostacolo alla
realizzazione di qualsiasi progetto
imperiale, dall'Impero Ottomano al
Terzo Reich e che l'unione dei popoli
balcanici, prevalentemente slavi,
era l'unica soluzione per evitare la
dominazione straniera. Nei Balcani
poi si stava realizzando pari pari il
progetto di divisione pensato da
Hitler, che per quasi mezzo secolo il
Maresciallo Tito aveva fermato,
con una Croazia ultracattolica indipendente
ripulita etnicamente dalla
minoranza serba, erede del regime
clerico-ustascia di Ante Pavelic e
dell'Arcivescovo Stepinac (non a caso il
Vaticano č stato il
primo stato al mondo a riconoscere la
Croazia indipendente), una Serbia
inoffensiva separata dal Montenegro e
privata finanche delle proprie
province autonome e una Repubblica islamica
filoturca in Bosnia per
realizzare la famosa "Trasversale verde",
premio per i nuovi ascari
dell'Imperatore, i "bosgnacchi" eredi delle
divisioni SS Handzar. Per
finire il quadro c'č il progetto grande
albanese, da sempre caro
all'Italia fascista, che ha sempre
appoggiato i secessionisti kosovari,
detti balisti, i progenitori dell'attuale
esercito terrorista UCK, il
cui capo č ora Primo Ministro nel governo
fantoccio kosovaro.
Sia in Bosnia che in Kosovo ha lavorato il
terrorismo islamico al
fianco dell'imperialismo, terrorismo che
l'imperialismo stesso ha
creato, con Bin Laden e soci che
scorrazzavano nei Balcani con tanto di
passaporto bosniaco, gli stessi che ora
l'imperialismo sta fingendo di
combattere nell'ipocrita e funzionale ai
suoi interessi "Lotta al
terrorismo".
Per
realizzare questo
progetto l'Occidente ha dapprima strozzato
economicamente la
Jugoslavia, attraverso i cravattari del FMI
e della Banca Mondiale,
distruggendo l'economia di un paese prospero
che ancora nel 1989, data
in cui la Jugoslavia aveva fatto richiesta
di entrare nell'Unione
Europea, aveva gli stessi indicatori
economici e lo stesso tenore di
vita della Spagna e dell'Irlanda.
L'Occidente ha poi trasformato il
malcontento per le precarie condizioni
economiche in odio etnico,
soffiando sul fuoco dei micronazionalismi
fino ad allora soffocati dal
perseguimento di un grandioso progetto
comune e chiamando ipocritamente
tutto ciň "diritto all'autodeterminazione
dei popoli". La guerra
di aggressione del 1999 ha poi concluso il
lavoro.
Il 4
febbraio 2003 il
nome Jugoslavia č definitivamente scomparso
dalle cartine
geografiche, il principio del "divide et
impera" č stato
realizzato in pieno e sono rimaste una serie
di piccoli staterelli
preda delle multinazionali, capeggiati da
veri e propri capi
tribů fedeli agli interessi occidentali e
litigiosi tra di loro
anche per la piů insignificante questione di
confine. Una volta
il passaporto jugoslavo era rispettato ed
apriva qualsiasi porta nel
mondo, ora i passaporti servono solo per
fare pochi chilometri
all'interno dei Balcani, a volte anche per
attraversare un fiume (il
Danubio o la Drina) e per entrare in
Occidente bisogna passare mille
peripezie e vessazioni. In alcuni paesi la
gente non si riconosce nella
nuova nazionalitŕ e tenta di sbarazzarsene,
come avviene in
Bosnia ad esempio. Infine le condizioni
economiche e sociali dei popoli
balcanici sono estremamente piů precarie,
gli elevati livelli di
servizi sociali assicurati dal socialismo
sono solo un malinconico
ricordo, la disoccupazione č aumentata
esponenzialmente e con
essa la criminalitŕ e la gente rimpiange
tristemente la famosa
autogestione delle fabbriche da parte degli
operai.
La
Jugoslavia come
concetto continua a rimanere nel mio cuore e
nel cuore dei tanti che
l'hanno vissuta e se un giorno essa dovesse
risorgere nei Balcani o in
qualunque altra parte del mondo, non
esiterei nemmeno un istante a
trasferirmi lě e a lottare con tutte le mie
forze per la sua
sopravvivenza e crescita.
|
Moja se ljubav
prema
Jugoslaviji rodila kada su, početkom '90-ih,
tu zemlju, nažalost,
napadali i uništavali. Mada, moram reći da me
je Jugoslavija kao vođa
pokreta nesvrstanosti, uvek fascinirala; ona
je bila svetionik zemljama
Trećeg sveta na putu njihove afirmacije i
oslobođenja od kolonijalne
zavisnosti. Bila je to jedna od država
osnivača Organizacije
ujedinjenih nacija, koja se ravnopravno i
uzdignute glave, nosila sa
Vašingtonom i Moskvom. Sećam se Zimske
olimpijade 1984. godine u
Sarajevu, kada sam imao 14 godina. Iako sam
video samo slike sa
televizije, u pamćenju mi je ostao taj lepi
grad sa minaretima džamija
smeštenim u istom gradu pored Hristovih
raspeća u katoličkim i ikona u
pravoslavnim crkvama. Jedna ulica mi je
delovala kao da se nalazi u
Istanbulu; odmah iza sledećeg ugla, dobijao se
utisak kao da se
nalazite u Beču ili Budimpešti, ili u bilo kom
od italijanskih ili
evropskih gradova. Ljudi sa hiljadu različitih
narodnosti živeli su
mirno jedni pored drugih. Boja kože, vera,
ništa od svega toga nije
bilo uopšte važno - važna je bila samo
ljudskost, onako kako sam
zamišljao da bi trebalo da budu sva mesta
širom sveta. Jugoslavija je u
celini bila takva zemlja, a Sarajevo je u tom
času bilo čvorište tog
fantastičnog sveta. Tako je i govorio
austrijski pisac Peter Handke:
"Jugoslavija je za mene predstavljala Evropu
kakva sam želeo da ona
bude. Zato se, rušenjem Jugoslavije, u meni
srušila predstava o Evropi".
Pitao sam se kako je moguće da se jedna tako
velika zemlja naprosto
uruši. Odgovor se nije mogao naći tek u padu
socijalističkog bloka.
Razlozi su, odista, bili sasvim druge vrste.
Geografska blizina te
zemlje Italiji, potom me je navela da se
znatno više zainteresujem za
nju; činilo mi se da u vazduhu osećam dim
baruta kada se u onim
standardizovanim meteorološkim izveštajima
govorilo o nailasku
vremenskih nepogoda sa Balkana. Nisu mi se
nikad dopadale, niti sam
verovao u bajke da su svi dobri momci na
jednoj strani, dok se na
drugoj, odreda, nalaze svi nitkovi kojima se
zlo čita na licu, jer im
se olako daje takva odrednica. Zato nisam
nikad verovao televizijskim
legendama o zlim i surovim Srbima koje vodi
krvožedni monstrum
(Milošević), koji od Jugoslavije hoće da
naprave Veliku Srbiju na štetu
ostalih, ojađenih naroda. U medijskoj
ostrašćenosti protiv Srba, video
sam taj gotovo rasistički, davno ukorenjeni
jed. Zato sam otpočeo da
pomalo proučavam balkansku istoriju,
prevashodno razdoblje XX veka o
kome ovdašnji udžbenici istorije, inače, jako
škrto pišu. Došao sam
tako do saznanja da je srpski narod kroz
vekove uvek predstavljao branu
za ostvarivanje svakojakih zavojevačkih
ciljeva još od vremena
Otomanskog carstva, pa do Trećeg rajha, te da
ujedinjavanje balkanskih,
pretežno slovenskih naroda, predstavlja jedinu
mogućnost za utuk protiv
strane dominacije. Na Balkanu se otvoreno
ostvarivala Hitlerova zamisao
podele, a koju je Maršal Tito gotovo pedeset
godina zadržavao; jedna
ultra-katolička nezavisna Hrvatska, etnički
očišćena od srpske manjine,
ta država-naslednica klero-ustaškog režima
Ante Pavelića i biskupa
Stepinca (nije slučajno Vatikan bio prvi u
priznavanju nezavisnosti
Hrvatske), jedna ne-napadačka Srbija odvojena
od Crne Gore i čak od
sopstvenih autonomnih pokrajina. U Bosni je,
kao nagrada za carske
askere-naslednike SS Handžar divizije, nastala
filo-turska islamska
republika sa namerom ostvarenja "Zelene
transverzale". I radi
zaokruženja celokupnog scenarija, postoji i
veliko albanski projekat
koji je fašističkoj Italiji bio uvek jako mio;
ona je oduvek davala
podršku kosovskih secesionistima-balistima,
praocima sadašnje
terorističke vojske UCK, čiji je komandant
sada postao premijer u
marionetskoj kosovskoj vladi. Kako u Bosni,
tako je i na Kosovu na
snazi bio islamski terorizam koji je išao uz
bok imperijalizmu. Taj su
terorizam kreirali isti ti imperijalisti, od
Bin Ladena i kompanije
koji su slobodno mahali po Balkanu sa
bosanskim pasošima. Oni su ti,
protiv kojih se sada imperijalizam pretvara da
vodi borbu u sklopu
svojih licemernih i pragmatičnih interesa u
"borbi protiv terorizma".
Radi ostvarenja tih svojih namera, Zapad je,
preko sluga iz MMF i
Svetske Banke, prvo ekonomski ugušio
Jugoslaviju, uništio privredu
jedne napredne zemlje koja je, još 1989.
godine, kada je Jugoslavija
tražila prijem u Evropsku uniju, imala
identične ekonomske iskazatelje
i životni standard kao jedna Španija ili
Irska. Potom je nezadovoljstvo
zbog loših uslova života, Zapad pretvorio u
etničku mržnju, duvao je u
vatru radi rasplamsavanja mikro-nacionalizama
koji su prethodno uvek
ostajali u senci pred uspesima opšteg
grandioznog projekta jedne
države. Zapad je to licemerno nazivao "pravom
naroda na
samoopredelenje". Agresijom na ostatak
Jugoslavije, 1999. godine, Zapad
je još samo dovršio svoj plan.
4 februara 2003. godine, ime je Jugoslavije
definitivno iščezlo sa
geografskih karata. Princip "zavadi, pa
vladaj" je bio u celosti
ostvaren, okolo je nastao čitav niz državica
koje su predstavljale lak
plen multinacionalnim kompanijama,. Te su
državice predvodile prave
plemenske poglavice verne zapadnjačkim
interesima; nastavili su da se
međusobno sukobe oko beznačajnih pitanja
međusobnih granica. Nekad se
jugoslovenski pasoš uvažavao i otvarao je sva
vrata ovoga sveta, a sada
su na svakih stotinjak kilometara, potrebni
pasoši za prelazak novih
granica na Balkanu; bez njih se nekad ne može
ni preći preko reke (na
pr. preko Dunava ili Drine), dok za odlazak na
Zapad, treba hiljadu
peripetija i poniženja. U nekima od tih
državica, narod se ne
prepoznaje u novonastalim nacionalnim
granicama i pokušava da ih se
otrese, u Bosni na primer. I posle svega što
se desilo, ekonomska i
društvena situacija balkanskih naroda su
izrazito pogoršane, dok visoki
nivo socijalne zaštite iz vremena socijalizma
predstavlja tek tužnu
uspomenu; porast nezaposlenosti meri se
eksponencijalnim ciframa, isto
kao i kriminal. Ljudi se s tugom prisećaju
slavnog doba samoupravljanja
radnika u fabrikama.
Jugoslavia i dalje živi u meni kao jedna
zamisao, kao što isto tako
opstaje u srcima ljudi koji su živeli u njoj.
Ako se jednoga dana, na
Balkanu, ili u bilo kom delu sveta, ona ponovo
rodi, neću ni za
trenutak oklevati da se preselim i živim u
njoj i da se svim svojim
snagama borim za njen opstanak i razvoj.
|