[italiano / srpskohrvatski]
 
Belorusija: Istorija kao smernica
 
1) Istorija kao smernica za Belorusiju (Princip.info)
2) Не мешати се у унутрашње односе Белорусије (Београдски форум за свет равноправних)
3) Podrška za Lukašenka / Drug Aleksandar Lukašenko dobio je ponovo podršku belorusa (NKPJ–SKOJ)
4) Simboli beloruske opozicije i veza sa beloruskim kolaboracionizmom iz Drugog svetskog rata (Dmitri Litvin)
5) Bielorussia. “Se nulla è chiaro, fai un’analisi di classe” (Fabrizio Poggi)
 
 
ALTRI LINK / POGLEDAJ TAKODJE:
 
Na slici je Svetlana Tihanovska sa muzem i decom obućenim u šiptarske majce – ona ruši Lukašenka u ime NATO pakta
 
Bielorussia, la leader golpista si rifugia in Lituania (dove si perseguitano comunisti e pacifisti nel silenzio assenso dell'UE)
 
Diciamo no al tentativo di colpo di Stato in Bielorussia (Dichiarazione del Comitato Centrale del Partito Comunista della Federazione Russa)
 
Bielorussia, Lukashenko denuncia: "L'Occidente ha deciso di usarci contro la Russia" (BelTa 21/08/2020)
 
 
=== 1 ===
 
 

Istorija kao smernica za Belorusiju

 

U Belorusiji besne neredi nakon pobede Lukašenka na izborima protekle nedelje, a njihovi promoteri su svima znani ljubitelji demokratije i ljudskih prava poput američkog državnog sekretara Majka Pompeja1 i visokog predstavnika EU2, među mnogim drugim dušebrižnicima. Bez ulaženja u geopolitičke intrige vezane za protest, želimo da iskoristimo istorijsko iskustvo pređašnjih protesta slične prirode da bismo ukazali na neoliberalnu budućnost Belorusije, u slučaju da dođe do prevrata.

Bilo bi nepravedno verovati da je učešće radnih masa u protestima u potpunosti vezano za zaveru i mešanje stranih sila. Iako su strane obaveštajne agencije moćne, svakako nisu sposobne da organizuju masovne proteste bez ikakvog povoda.

Jasno je da je podrška globalističkih daleko od legitimnih zahteva građanstva koji bi mogli doprineti poboljšanju životnog standarda. Kako je to jasno? Pogledajmo u istoriju obojenih revolucija od Otpora! do danas i pronađimo primer kada je uspešni prevrat doneo i uspešni ekonomski razvoj. Da se razumemo, kada kažemo “uspešni”, mislimo na to da je on bio uspešan po radne slojeve građanstva, znate već, “masu”, a ne “šaku”. Sačekaćemo…

Zašto je to tako? Ako pogledamo revolucije u boji kroz perspektivu teorije globalnog kapitalizma3 vidimo situaciju crno na belo: cilj prevrata je uključivanje tih zemalja u svetsku kapitalističku ekonomiju po neoliberalnim principima. Tačnije, transformacija ekonomije tako da funcioniše po pravilima tzv. “slobodnog tržišta” (tržišta koje je slobodno za protok kapitala i investicija, a koje je sve samo ne slobodno za radnike, pri čemu je monopol nad lokalnim tržištem moćnih zemalja zaštićen kao beli medvedi) pod upravom svetskih institucija koje imaju autoritet nad nacionalnim državama–Međunarodni monetarni fond, Svetska banka, Svetska trgovinska organizacija itd.. Ovo takođe podrazumeva reformu državne uprave, pravosuđa i drugih organa tako da se gorepomenuto ekonomsko uređenje garantuje, pre svega po pitanju vlasništva stranaca, intelektualnih prava, patenata, i t.sl.

Kako to funkcioniše u praksi? Posle prevrata se instalira “tehnokratska” uprava koja će da sprovodi ćef MMF-a po neoliberalnom receptu. Setimo se G17+ kod nas. Koji su sastojci neoliberalnog recepta? MMF svoje recepte naziva “stablizacionim programom”, a glavna mirođija je smanjenje državnih rashoda uz privatizaciju i deregularizaciju tržišta. Drugim rečima, oni vama daju pare ali samo pod izvesnim uslovima… Možda će vam zvučati poznato:

  • državna preduzeća su neefikasna (ako nisu, onda ćemo i to da sredimo), pa hajde da ih prodamo budzašto nekom strancu koji će da pootpušta radnike, a onim jeftinim što ostanu da damo pelene;
  • radnici su prezaštićeni kao beli medvedi, a to odbija investitore jer ne mogu legalno da ih čereče, pa ‘ajde i da ukinemo radnička prava-ionako ničemu ne služe;
  • mnogo bre dugo žive penzioneri, ne može državni budžet to da izdrži – diži granicu za penzionisanje pa ko će pre da odapne;
  • obrazovanje i zdravstvo, treba to država da pusti efikasnijim privatnim firmama – što da bude pravo, a ne privilegija, kad ne mora.

Ova politika stvara spiralu siromaštva i bede. Privatizacija vodi povećanju nezaposlenosti, a time se povećava i konkurencija među radnicima koja se odražava kao pritisak na plate da se smanjuju (ili u najboljem slučaju, da ne rastu). Ukidanje radničkih  prava, ili deregularizacija tržišta rada, je proces poznat pod nazivom “informalizacija”. Smanjenjem radničkih prava se smanjuju i troškovi poslodavaca na štetu radnika, čime u praksi opada realna plata, a povećava se i mogućnost od otpuštanja kao i smanjena naknada za to. Informalizacija se takođe odnosi na dodatne fenomene: povećanje privremenog zaposlenja,  broja kratkoročnih ugovora (može se raditi o ugovorima na sat, recimo) kao i tzv. samostalnih radnika (npr. vas firma zaposli kao pravno lice, a ne privatno, pa onda vi snosite sve troškove vašeg zaposlenja: alat, oprema, osiguranje, prevozna sredstvo, gorivo, odmor, bolovanje, itd.). Neoliberalna logika predstavlja ove fenomene kao rast radnih mesta, iako to ne doprinosi kvalitetu života na bilo koji način. Ako imate posla za 100 radnika na puno radno vreme, a zaposlite 200 radnika na pola radnog vremena kojima natovarite troškove zaposlenja, onda imate 200 radnika koji primaju manje od pola plate za dati posao pri čemu preduzetnik smanjuje troškove. Ovde dolazimo do drugog efekta informalizacije, a to je zapostavljanje postojećih regulacija i rad na sivo, ako ne i na crno. Da bi radnici ili preduzeće uštedeli na troškovima, zanemaruju sigurnosne regulacije i naplaćuju na crno.

Efekat informalizacije je očigledno pad apsolutne i realne plate radnika kao i povećanje profita preduzetnika. Međutim, u takvoj situaciji se znatno smanjuje i prihod države u obliku poreza. Prvo zbog porasta informalizacije, a drugo jer politika MMF-a obično podrazumeva i mere stimulacije za investiciju koja smanjuje poreze, a obavezno uključuje i ukidanje protekcionističkih mera države u vidu smanjenja carina i tarifa. Na taj način se domaća privreda ostavlja na milost i nemilost svetskom tržištu na kojem nije kompetitivna, a to dovodi do njenog daljeg uništenja i novog ciklusa privatizacije, bankrota, nezaposlenosti i goreopisanog procesa. Prazna državna kasa znači i ukidanje sistema društvene zaštite poput penzijskog fonda, zdravstva i sistema preraspodele bogatstva. Time siromašni postaju još siromašniji, bude ih sve više, dok se bogati još više bogate.


Nejednakost u Srbiji od 1990. do danas. [Diseguaglianza salariale in Serbia, 1980-2016 / Income inequality, Serbia 1980-2016] (izvor

 

Ako interpretiramo ovu situaciju kroz analizu svet-sistema, možemo uvideti sledeće trendove:

  • ovaj proces vodi do deindustrijalizacije, tj. do potčinjavanja lokalne ekonomije potrebama svetskog tržišta i njene transformacije ne za potrebe stanovništva nego za akumulaciju kapitala investitora;
  • ukidaju se mehanizmi koji bi suficit zadržale u zemlji i omogućile razvoj, a uvode se mehanizmi koji taj suficit odlivaju monopolima;
  • radništvu je onemogućena mobilnost van granica države i osuđeni su da budu supereksploatisana4 jeftina nekvalifikovana radna snaga sa visokim nivoom prinude i represije;
  • stvara se proces u kojem konkurencija među državama u međunarodnoj podeli rada povećava što dovodi do pritiska ka smanjenju troškova i informalizacije, a stvara proces neprestane reprodukcije bede ili tzv. “trke ka dnu”.

Belorusija

Sada kada imamo blagu predstavu okvirima u kojima se sprovodi globalizacija, osvrnimo se na glavnu temu: Belorusiju. Ako je verovati zvaničnim informacijama Belorusije, onda 50% radnika radi u državnim preduzećima, 48,4% u privatnim, a 1.6% u stranim5 . Uz to, belorusko tržište, a naročito tržište rada, veoma je regulisano-država se stara o obezbeđivanju životnog standarda, preraspodeli bogatstva i subvencijama. Istovremeno, domaća ekonomija je zaštićena nizom trgovinskih barijera6 .

Ako imamo u vidu MMF-ov proces globalizacije, i početnu poziciju Belorusije koja je u potpunoj suprotnosti sa principima neoliberalizma, nije teško pretpostaviti da bi se radilo o katastrofi. Iz bliskih primera poput Ukrajinskog, možemo pretpostaviti da bi se radilo o katastrofi koja bi ubrzo tražila oslonac u fašističkim bandama.

Da li je ta pretpostavka zasnovana samo na istorijskim primerima i podršci globalističkih sila demonstrantima? Ne. To je pretpostavka koja se na te primere i podršku oslanja, a zasniva se na programu predsedničkog kandidata opozicije gde se otvoreno traži:7

  • smanjenje državnih rashoda,
  • deregularizacija prekomerno regulisanog tržišta rada i državne intervencije u odnose među radnicima i poslodavcima,
  • prihvatanje principa međunarodnih prava,
  • uvođenje patenata,
  • smanjenje poreza,
  • liberalizacija cena,
  • masovna privatizacija,
  • razvoj slobodnog tržišta,
  • garancije za privatno vlasništvo,
  • liberalizacija toka kapitala,
  • uvođenje evropskih standarda za robu i trgovinu,
  • restrukturizacija državnih preduzeća (smanjenje radnih mesta između ostalog),
  • uvođenje transnacionalnih korporacija kao investitora, itd.

Da li i dalje imate nedoumicu kuda će ići Belorusija bez Lukašenka? Ako stojite na strani građanstva danas kada se zahtevi za bolji život koriste u korist globalizacije, zapitajte se šta ćete videti u ogledalu sutra kada, potpuno očekivano, masa radništva lupi u dno i shvati da ima još i podrum.

 
Dodao Stefan Martinović dana 14/08/2020.
 
 
=== 2 ===
 
 
НЕ МЕШАТИ СЕ У УНУТРАШЊЕ ОДНОСЕ БЕЛОРУСИЈЕ
четвртак, 20 август 2020
 
Поводом текућих догађаја у Белорусији, Београдски форум за свет равноправних сматра да је реч о унутрашњим питањима и да било какво мешање из иностранства није у складу са међународним правом. И према Резолуцији Генералне скупштине УН, забрањено је мешање у изборне процесе било које земље. Сва питања унутрашњих политичких процеса су ствар институција и грађана Белорусије, као независне и суверене земље и треба да се решавају унутрашњим дијалогом.

Недопустиви су, недобронамерни и контрапродуктивни геополитички мотивисани притисци и уцене из иностранства, а поготову једностране санкције које ће бити на штету свих грађана Белорусије.

Београд, 20. 08. 2020. године
 
 
=== 3 ===
 
 
PODRŠKA ZA LUKAŠENKA
17/08/2020
 

Delegacija NKPJ–SKOJ je danas u ambasadi Belorusije u Beogradu predala pismo solidarnosti i čestitke na legitimnoj izbornoj pobedi predsedniku Aleksandru Lukašenku.

Uvereni da će predsednik i narod Belorusije uspeti da prebrode najnovije izazove, orkestrirane proteste u čijim su prvim borbenim redovima izrazito reakcionarni i fašistički elementi, koji žele da od Belorusije naprave novu Ukrajinu, poručujemo drugu Lukašenku i narodu Belorusije da smo u potpunosti uz njih.

Iskreno žalimo za nevinim žrtvama koje su pale tokom dirigovanih protesta u kojima zapadni imperijalisti koriste deo naroda Belorusije kao petu kolonu za ostvarivanje svojih prljavih interesa i ciljeva.

Tekst pisma solidarnosti koji smo predali ambasadi Belorusije možete pročitati ispod:

Ambasadi Republike Belorusije u Srbiji,

NJegovoj ekselenciji ambasadoru Valeriju Anatoljeviču Briljovu

Uvaženi prijatelji,

Ovim dopisom želimo da vas zamolimo da prenesete najsrdačnije čestitke predsedniku Belorusije, drugu Aleksandru Lukašenku koji je ponovo – po šesti put – izabran za predsednika.

Nađe čestitke su utoliko značajnije jer je Belorusija pod rukovodstvom Aleksandra Lukašenka jedina zemlja na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza koja je zadržala industriju u državnim rukama (prva zemlja po proizvodnji traktora u svetu), seoska gazdinstva su ostala u kolektivnim rukama, a isto tako je jedna od ekološki najčistijih zemalja u svetu. Isto tako, Belorusija je sačuvala sovjetski model obrazovanja i jedina je zemlja u Evropi koja nije potpisala retrogradnu Bolonjsku deklaraciju koja znanje pretvara u robu, čiji je cilj da samo deca bogatih roditelja mogu da se obrazuju. Takođe, u borbi sa KOVID- 19 Belorusija je zemlja u kojoj je zabeležena jedna od najmanjih smrtnosti u svetu (duplo manje nego u Rusiji, a mnogo manje nego od proseka u Evropi) a borbu protiv ovog virusa su započeli masovnim testiranjem, umesto zatvaranjem stanovništva.

Decenijama, drug Lukašenko je trn u oku zapadnih imperijalista, jer je on na čelu zemlje koja nije prihvatila neoliberalni koncept. Prozapadni elementi su pokušali nakon izbora u Belorusiji da organizuju nerede i puč, ali u celoj Belorusiji se okupilo oko 3000 ljudi, što je mizerno u odnosu na podršku koju Lukašenko ima u narodu.

Drug Aleksandar Lukašenko je jedini deputat koji je glasao protiv razbijanja SSSR-a, beskompromisni borac protiv revizije istorije i veliki prijatelj Srbije, koji je posetio našu zemlju tokom zločinačke NATO agresije. Sve progresivne, komunističke i levičarske snage u svetu, su čestitale Drugu Aleksandru Lukašenku na 6. osvojenom mandatu, pa tako i naša Nova komunistička partija Jugoslavije i naš omladinski savez, Savez komunističke omladine Jugoslavije.

 

Za Novu komunističku partiju Jugoslavije,                                                                        

Generalni sekretar,                                                                                                        

Aleksandar Banjanac

---
 
 
NKPJ - Nova komunistička partija Jugoslavije
16.8.2020.
 
DRUG ALEKSANDAR LUKAŠENKO DOBIO JE PONOVO PODRŠKU BELORUSA
 
Drug Aleksandar Lukašenko ponovo je – po šesti put – izabran za predsednika Belorusije. Izlaznost je bila iznad 80%, a drug Lukašenko je dobio 80% svih glasova. Od ostala četiri predsednička kandidata, Svetlana Tihanovskaia je dobila 9% odsto glasova, Ana Kanopatskaja - 2,3 odsto, Andrej Dmitrijev - 1,1 odsto, a Sergej Čerečen - 0,9 odsto. Glasalo se na 5.767 biračkih mesta. 
Belorusija je jedina zemlja na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza koja je zadržala industriju u državnim rukama (prva zemlja po proizvodnji traktora u svetu), seoska gazdinstva su ostala u kolektivnim rukama, a isto tako je jedna od ekološki najčistijih zemalja u svetu. Isto tako, Belorusija je sačuvala sovjetski model obrazovanja i jedina je zemlja u Evropi koja nije potpisala retrogradnu Bolonjsku deklaraciju koja znanje pretvara u robu, čiji je cilj da samo deca bogatih roditelja mogu da se obrazuju. Takođe, u borbi sa COVID- 19 Belorusija je zemlja u kojoj je zabeležena jedna od najmanjih smrtnosti u svetu (duplo manje nego u Rusiji, a mnogo manje nego od proseka u Evropi) a borbu protiv ovog virusa su započeli masovnim testiranjem, umesto zatvaranjem stanovništva. 
Decenijama, drug Lukašenko je trn u oku zapadnih imperijalista, jer je on na čelu zemlje koja nije prihvatila neoliberalni koncept. Prozapadni elementi su pokušali nakon izbora u Belorusiji da organizuju nerede i puč, ali u celoj Belorusiji se okupilo oko 3000 ljudi, što je mizerno u odnosu na podršku koju Lukašenko ima u narodu. 
Drug Aleksandar Lukašenko je jedini deputat koji je glasao protiv razbijanja SSSR-a, beskompromisni borac protiv revizije istorije i veliki prijatelj Srbije, koji je posetio našu zemlju tokom zločinačke NATO agresije. Sve progresivne, komunističke i levičarske snage u svetu su čestitale Drugu Aleksandru Lukašenku na 6. osvojenom mandatu. 
 
 
=== 4 ===
 
 
Simboli beloruske opozicije i veza sa beloruskim kolaboracionizmom iz Drugog svetskog rata
 

U Belorusiji kolaboracionizam je imao i nacionalnu osobenost: najmanje je bilo Belorusa, (Belorusija je u vreme nacističke okupacije imala ukupno oko trista hiljada partizana) a osnovu kolaboracionističkih snaga kojih je bilo brojem oko 70 000 ljudi (po podacima nacističkih arhiva), većinski su činili ukrajinski banderovci. Unijatski sveštenici i duhovni rukovodioci SS divizije „Galičina“ Andrej Šepticki i Josif Slipi ne samo da su blagosiljali kaznene ekspedicije, već su im i upravljali i direktno inicirali genocid nad Rusima, Belorusima, Poljacima i Jevrejima. Oni stoje iza čudovišnog zločina nad beloruskim selom Hatinj koje je spaljeno zajedno sa svim njegovimim stanovnicima. Najviše kolaboracionista bilo je među krimskim Tatarima, Letoncima i Estoncima, daleko malobrojnijih u Belorusiji od samih Belorusa. Takođe jezgro beloruskog kolaboracionizma činili su oni koji su poticali iz poljskog ili popoljačenog življa Belorusije.. To je jasnije kad se zna da je još u vreme Reči Pospolite (obj. Reč Pospolita – Kraljevina formirana 1569. od Litvanske knjaževine i Poljskog kraljevstva, rasformirana 1795, nalazila se na teritoriji savremene Poljske, Ukrajine, Belorusije i Litvanije a delimično i na delu Rusije, Letonije i Moldavije. Obnovljena u vreme uspona nacizma pod imenom Druga Reč Pospolita) – poljski nacionalistički režim Jozefa Pilsudskog (1867-1935) primenjivao zaista hitlerovske metode u genocidu nad Rusima i Belorusima: od masovnog prinudnog iseljenja tih naroda i zaseljavanja Poljaka do prvog i jednog od najvećih konclogora u Evropi, u Bereze-Karsudskoj. Osnovu pak beloruskih kolaboracionista činili su bliski poljskom režimu još iz Prvog svetskog rata pripadnici vlasti u vreme tadašnje nemačke okupacije – članovi vlade BNR u izgnanstvu (BNR- Beloruska narodna republika formirana 1918. na teritoriji okupiranoj od Nemaca, postojala od marta do decembra kad je Minsk zauzela Crvena Armija.) Predsednik BNR V. Znaharka objavio je Memorandum u podšku Hitleru, a u nacističkom Berlinu stvoren je „Beloruska komisija za samopomoć“ („Беларускi камiцет самапомачы“)

Nacisti su u vreme rata u Belorusiji pomagali i kolaboracionistička glasila i omladinsku organizaciju analognu Hitlerjugendu, sve s atributima „Beloruski“, „Narodni“, čak i „Socijalistički“. Vojsku su u „krajevoju oboronu“ (pokrajinsku stražu) skupljali pod pretnjama čak i smrću, a broj nije stigao ni do 40000 ljudi, nedostajalo je i oficira i bojeva gotovost je bila niska kao i disciplina, što govori o odsustvu želje tih ljudi da se bore za naciste. Međutim, potčinjavali su se direktno SS-u i nanosili su partizanskim odredima, protiv kojih su se borili sve do 1944. velike gubitke. Krajem rata suprotstavljali su se prodoru jedinica Crvene Armije, koje su ih i uništile tokom avgusta 1944. u toku ofanzivne operacije Bagration.1

Preživele kolaboracionističke snage su pod nazivom „Беларускай вызвольнай армii“ (beloruska oslobodilačka armija) – iako prvobitno formirani od strane Rajha za pozadinska antisovjetska dejstva, pred kraj Drugog svetskog rata preuzima ih tajna služba Sjedinjenih američkih država. Šefovi kolaboracionističkih vlasti u Drugom svetskom ratu, R.K.. Ostrovski i I.A. Jermačenko, koji su bili na čelu „Beloruske samopomoći“ posle oslobođenja pobegli su u SAD gde su dobili zaštitu i nastavili svoju delatnost podrivanja pod nadzorom CIA. Takođe i bivši policajac (policajac-agent kolaboracionističkih snaga) i jedan od komandantata “Beloruske samozaštite” Mihas Vituška, izbegao je na Zapad gde je u Berlinu dočekao duboku starost i 2005. godine umro u 98. godini starosti (danas je jedan od glavnih „junaka“ prozapadne opozicije poput Bandere u Ukrajini).

Beloruski nacionalizam i kolaboracionizam nije nestao, jer su pre svega nacionalisti iz emigracije, podržani od strane zapadnih tajnih službi ali i vlada zapadnih zemalja (pre svega od SAD), već posle Staljinove smrti postepeno ali sve češće i glasnije, počeli da se probijaju i u samu Belorusiju, te su i saradnici i simpatizeri kolaboracionista u samoj Belorusiji digli glavu, da bi se u vreme Perestrojke već osećali sasvim samouvereno.2

Belo-crveno-bela zastava, koju nose nacionalisti na protestima, zapravo je zastava Pospolite i BNR, kao i grb pod nazivom „Pogonja“ (Potera) a kreator je poljski „Belorus“ Klaudije Duž-Duševski, koji je zastavu razradio na molbu Februarista s ciljem da se nacionalno odvoji Bela Rusija od Rusije i približi Poljskoj, i korišćena je samo u vremenima okupacije, pa i posle raspada SSSR. Nagoveštenu katastrofu zaustavio je tada svojim dolaskom na vlast Aleksandar Lukašenko, a sada vidimo kako se istorija ponavlja. Na primeru Ukrajine, gde je kolaboracionizam čak bio manji nego u Belorusiji i koja je dala najviše Heroja SSSR posle Ruske SFR, vidimo šta čini vešta propaganda pa pozivamo na osobitu budnost i razum.

 

Autor: Dmitri Litvin
Prevod i sažetak: Jelena Pavlović

Dodao Jelena Pavlović dana 21/08/2020.
 
 
 
=== 5 ===
 
 
Bielorussia. “Se nulla è chiaro, fai un’analisi di classe”
di Fabrizio Poggi, 20 Agosto 2020
 

Nei giorni in cui ricorre il 29° anniversario di quel tardivo, goffo e verticistico tentativo di scongiurare la fine dell’URSS, attuato da “gli otto del GKČP” (Gosudarstvennyj Komitet po Črezvyčajnomu Položeniju: Comitato statale per lo stato d’emergenza) per prevenire la firma dell’accordo che doveva stravolgere l’URSS, la cosiddetta “vittima” per antonomasia di quel Comitato, Mikhail Gorbačëv, ha detto che l’errore fondamentale di Aleksandr Lukašenko è stato quello di aver fatto appello troppo tardi agli operai.

Da che pulpito viene la predica”, si potrebbe dire; anche se, in questo caso, difficile dare torto all’ex primo e ultimo Presidente dell’URSS. In ogni caso, questa è solo una parte della “verità” e non la principale. 

Se non si vuol ripetere la storiella diffusa a piene mani a destra e a (certa) sinistra del dittatore da una parte e di tutto un popolo dall’altra, si dovrebbe innanzitutto analizzare chi rappresenti Lukašenko: quale classe o quali settori di classe, quantomeno quali strati sociali siano espressi nella figura de “l’ultimo dittatore d’Europa”. 

Si dovrebbero indagare (non è questo il luogo per farlo e le capacità di chi scrive non arrivano a tanto) i movimenti passati e attuali nella società bielorussa. Troppo facile e troppo comodo ripetere: “là c’è un dittatore e di qua ci sono i milioni che subiscono la dittatura di quel singolo despota”. 

Il minimo che i leninisti sono tenuti a fare, è chiedersi sempre quali siano le classi in lotta nella data situazione, come siano strutturate tali classi, da chi siano rappresentate e, subito dopo, domandarsi quali direzioni possano assumere i diversi movimenti delle diverse classi, a quali risultati, quali conseguenze possano portare queste o quelle azioni. 

Ricordate la polemica di Lenin con Kautsky, a proposito del fatto se, per dittatura, debba intendersi il potere assoluto di un singolo, o se invece una classe sociale intera possa esercitare, e eserciti, nei fatti, la propria dittatura?

O ancora, chiedersi: quali forze stiano dietro alle azioni di determinate “masse”; di chi facciano il gioco quelle azioni: vanno nell’interesse delle “masse” che le intraprendono, oppure delle forze che le spingono? Ricorderemmo Kronštadt; ma è troppo lontana; così come ci è lontana anche solo l’idea di voler vestire bats’ka dei panni del “comunista” e dipingere l’opposizione bielorussa come una massa che chiede “i soviet senza i comunisti”, secondo gli slogan dell’emigrazione bianca che incitava i marinai del Baltico – in quel momento, per lo più piccoli contadini e piccola borghesia – nel marzo del ’21.

Non è necessario andare così indietro nel tempo. Sarebbero forse sufficienti, per dire, proprio quei 29 anni che ci separano dall’agosto 1991, da quelle tre (proprio come i manifestanti bielorussi) vittime sacrificali – Ilja Kričevskij, Dmitrij Komar, Vladimir Usov – nelle strade di Mosca. Ricordiamo benissimo le centinaia di migliaia di persone che accompagnarono i loro funerali; ci ricordiamo benissimo le decine e decine di migliaia di persone che, sempre a Mosca, pochi mesi prima, manifestavano “per la libertà, la democrazia, contro i comunisti”… 

C’erano anche allora, da una parte, le masse che “anelavano alla libertà” e, dall’altra, una “dittatura” che privava i cittadini delle delizie del libero mercato? 

Ricordiamo chi appoggiasse quelle migliaia di “oppositori” per la libertà e li spronasse ad andare avanti. D’altronde, in quel momento il “beniamino dell’Occidente” Gorbačëv aveva già esaurito il compito affidatogli e poteva esser sacrificato.

Nel giro di due anni di “libertà e democrazia” e “contro i comunisti” (c’era ormai così tanto poco di comunista negli epigoni di quel periodo in Russia, quanto poco ce n’è in quel che resta della “più prospera tra le ex Repubbliche sovietiche” per istruzione, sanità, industria, ecc., targata Lukašenko), invece dei tre morti, ce ne furono decine alla torre della televisione il 3 ottobre del ’93 e centinaia di fucilati il 4 ottobre dietro il Parlamento, dopo essersi arresi agli sgherri eltsiniani. 

Fu la prima delle tante “majdan” del dopo URSS.

Ogni volta che si parla di lotta della “opposizione” contro “un dittatore”, sembra che si dimentichi (intenzionalmente o meno) cosa abbiano significato i risultati di quella lotta, in termini di lutti, di contrapposizioni, di conflitti, e poi di disoccupazione, miseria, distruzione anche degli ultimi rimasugli delle realizzazioni sociali del periodo sovietico. 

Si dimenticano le decine di milioni di morti (finanche per miseria, per non essere in grado di alimentarsi a sufficienza, o di potersi pagare cure non più gratuite), la chiusura e la distruzione materiale dei più grossi impianti, l’accaparramento di terra, miniere, risorse naturali svendute ai privati, le “riforme” dettate dal FMI, gli aumenti di prezzi e tariffe: in Ucraina, in Russia, ovunque nello spazio ex sovietico, l’emigrazione in cerca di occupazioni meno che dignitose, l’istruzione divenuta, come volevasi, solo d’élite e la conseguente “fuga di cervelli”.

Troppo facile parlare di “un dittatore”: aiuta molto bene a nascondere l’essenza di classe della questione, ma non dice nulla su quali forze si muovano sulla scena e dietro le quinte. Da un lato della barricata c’è “il dittatore” e dall’altro ci sono le masse: ovvio che si debba stare dalla parte delle masse. Tanto più se quel “dittatore” manda ancora qualche lontano olezzo di “statalismo”. 

E dunque: “Lukašenko vattene!” è lo slogan urlato a destra e a (certa) “sinistra”. Certo che bats’ka se ne dovrà andare prima o poi; ma non certo per i motivi cari a Bruxelles, Varsavia, Washington. Non certo perché sia “l’ultimo dittatore” fatto passare per “comunista”. 

Dunque, è il caso di chiedersi dove andrebbe non la “Bielorussia senza Lukašenko”, ma la Bielorussia della “opposizione democratica”, di cui sono noti programmi e linee; anche se bats’ka stesso ha già da tempo messo mano alle stesse“riforme”

Stabilito questo, è ovviamente il caso di discutere quale sia una politica che, senza bats’ka, metta al primo posto le esigenze sociali dei lavoratori bielorussi e non quelle della borghesia “compradora”, legata, a seconda dei casi, o al grosso capitale occidentale o a quello russo. 

Il nodo, chiaramente, è la debolezza delle organizzazioni sociali comuniste o di sinistra, che, oltretutto, non sono state trattate esattamente coi guanti di velluto da bats’ka negli ultimi anni. Nei giorni scorsi, Aleksandr Buzgalin si chiedeva se a protestare davvero in Bielorussia siano le masse, oppure chi sta dietro di esse e invia loro istruzioni via internet da Lituania, Polonia, Ucraina, Repubblica Ceca, Ungheria, Gran Bretagna, ecc. e auspicava che nelle piazze si avanzino non solo astratti slogan su “nuove elezioni”, ma si lavori concretamente per un dialogo tra potere e società civile, su temi sociali ed economici. 

In caso contrario, il rischio è quello dell’ennesima “rivoluzione arancione”, già tentata negli anni scorsi e ora ripresa con più forza, più mezzi e con più esperienza.

Anche perché, ciò che sta accadendo oggi in Bielorussia, si è verificato due anni fa anche in Armenia, scrive il leader del partito “Adekvad” Artur Danieljan: stesse “tecniche, stessa propaganda, idee, utilizzate oggi in Bielorussia. Ovviamente, c’era insoddisfazione, ma questa era alimentata da strutture ben determinate, anche con l’aiuto dei media”. 

Dopo il cambio di potere, “non è successo niente di buono: gli oligarchi si stanno arricchendo a spese della popolazione. Fratelli bielorussi, debbo deludervi: indipendentemente dall’esito delle proteste, vi attende un periodo in cui tutti gli indicatori cadranno, dato che la radice dei vostri e nostri problemi è che stiamo giocando un gioco, le cui regole sono scritte oltreoceano”. 

Appelli arrivano anche da Kiev: su realtribune.ru, l’attivista ucraino per i diritti umani Volodymyr Čemeris ammonisce a non fidarsi della borghesia compradora bielorussa, legata all’Occidente e alla Russia; “i programmi dei concorrenti di Lukašenko includono privatizzazioni, vendite di terreni, riforme neoliberiste, decomunistizzazione. Sia che Lukašenko cada, sia che rimanga, quei programmi saranno portati avanti nel prossimo futuro. Questo è l’interesse del capitale transnazionale, per il quale la Bielorussia, come l’Ucraina, non è altro che un’appendice di materie prime, un mercato di vendita, un serbatoio di manodopera a basso costo. Le riforme sociali non verranno attuate né in Bielorussia né in Ucraina”. 

Oltretutto, “non esiste un movimento sociale di sinistra con un programma sociale che possa prendere il potere e attuare riforme nell’interesse della classe operaia… Alle manifestazioni dei lavoratori, non si odono quasi per niente richieste sociali serie, tranne, forse, alcune generali e amorfe“.

Il 17 agosto, il canale televisivo di stato Belarus 1 ha trasmesso un servizio sul programma dell’opposizione “Pacchetto di riforme di rianimazione per la Bielorussia”. Il politologo Andrei Mančuk ha notato che quel programma è una copia di quello ucraino apparso nel 2014 dopo majdan: “Questo è un programma per la rinascita economica di una futura Bielorussia libera… La coalizione che lo promuove è un clone del Pacchetto di riforme di rianimazione ucraina: nemmeno i nomi sono stati cambiati. Questa è la struttura che fornisce al governo ucraino riformatori ed esperti neoliberisti – con un’enfasi sulla privatizzazione, la denazionalizzazione dell’economia, la promozione degli interessi delle strutture finanziarie internazionali e delle società transnazionali”.

D’altra parte, scrive la direttrice dell’Istituto di strategie russe, Elena Panina su iarex.ru, “Lukašenko è come caduto in uno stato di sindrome di Stoccolma. Vede l’Occidente, che lo ha attanagliato, non come un occupante, ma come un liberatore. La penetrazione occidentale nella classe politica bielorussa è già piuttosto ampia, ma finora manca la cosa principale: il controllo sulle istituzioni”. 

In ogni caso, rimane l’obiettivo dell’inserimento della Bielorussia nelle strutture UE e NATO, per stravolgere l’intero equilibrio missilistico nucleare ai confini russi; in fondo, armate di tutto punto Romania, Polonia, Paesi baltici, la Bielorussia rimane l’unico corridoio aperto da cui Mosca può contrapporre a USA e NATO il proprio potenziale missilistico.

Lo scrittore German Sadulaev, in un post su facebook, scrive che “Nella Bielorussia salvata da dio e scelta da dio, i lavoratori delle fabbriche sussidiate dallo stato partecipano a manifestazioni a sostegno della signora Tikhanovskaja, che ha scritto nero su bianco nel programma che, appena arrivata al potere, avrebbe tagliato i sussidi e affidato le imprese non redditizie alle mani di manager efficienti che le avrebbero ottimizzate. Non bisogna mai sottovalutare il grado di idiozia del cosiddetto uomo comune“. 

Anche se il punto, commenta Ivan Andreev su svobodnaja pressa, non è solo l’idiozia. Siamo tutti idioti qui. Come dice Sherlock Holmes nell’omonima serie TV cambogiana: “Se nulla è chiaro, fai un’analisi di classe“. 

Anche Gautama Buddha, nel X millennio prima della nostra era, disse: “Nel gioco sociale, la classe che sarà in grado di convincere la società che i suoi ristretti interessi di classe sono generali, nazionali o anche umani universali, vince“. 

Da allora nulla è cambiato. In Bielorussia, la grande e media borghesia straniera, semi-straniera e compradora è riuscita a convincere una parte significativa della classe operaia e della piccola borghesia che i suoi interessi siano gli interessi dell’intero popolo. E ora “tutto il popolo” va sotto i manganelli della polizia per il bene della propria classe sfruttatrice. 

L’economista Elena Veduta, figlia del celebre economista-cibernetico Nikolaj Veduta, dice su realtribune.ru di capire l’insoddisfazione “della gente nei confronti del presidente, ma sorge la domanda: dove viene indirizzata tale insoddisfazione? Sembra che nessuno chieda a bats’ka di cambiare il vettore dello sviluppo economico nell’interesse del miglioramento della vita delle persone. Questo argomento non viene sollevato. Si sono semplicemente stancati di lui, oltre che del modello della sua gestione, credendo ingenuamente che tutta la faccenda consista nel privatizzare le proprietà statali”. 

L’oligarchia finanziaria mondiale trova facilmente quegli eletti che sono pronti a servirla per denaro e non sono contrari ad arraffare pezzi di proprietà statale. Questi prescelti sono i coordinatori delle azioni della folla strategicamente non pensante. Perché la folla è per lo più giovane? Alexandr Grigorievič, Lei si è mai preoccupato di ciò che viene loro insegnato? Dia un’occhiata ai loro libri di testo di economia e scienze politiche. Guardi cosa scrivono alcuni dei Suoi insegnanti. Dove condurranno i giovani? In piazza, contro di Lei. 

Per troppi anni è stato loro ripetuto il mantra del mercato e sono diventati zombi del mercato. È colpa Sua. Lei si è assunto la piena responsabilità per il futuro del paese; quindi i giovani La incolpano per tutti i problemi del paese. 

E, dietro la loro sincera indignazione, ci sono le spade di coloro che sono venuti a distruggere il futuro della Bielorussia, per arricchimento personale: oligarchi tedeschi, polacchi, russi e altri. Non mi sorprende, quindi, che alcuni amministratori di grandi imprese, desiderosi di diventarne i proprietari, oggi La tradiscano, usando cinicamente i loro lavoratori contro di Lei, e domani priveranno questi stessi lavoratori di tutti i diritti. Ecco perché, Alexandr Grigorievič, sono per Lei”.

Non mancano nemmeno gli appelli caustici a una majdan bielorussa, e se ne indicano, fotografie alla mano, i risultati già acquisiti in Russia e Ucraina: “Si dice che alcuni gruppi di lavoratori in Bielorussia sostengano le proteste di destra e stiano cercando di organizzare scioperi di destra nelle loro fabbriche. Benissimo! Lo stabilimento di trattori di Volgograd esprime piena solidarietà e si unisce allo sciopero! Vero è, che già da tempo siamo in sciopero a tempo indeterminato e, forse, per sempre! Anche la fabbrica di autobus di L’vov è dalla vostra parte, fratelli bielorussi di majdan! E anche la compagnia di navigazione del mar Nero è in sciopero! 30 anni fa, era la più grande d’Europa e la seconda al mondo, con quasi 300 navi, senza contare le navi ausiliarie. Ora, di tutto quell’antico splendore, c’è solo questo rimorchiatore adagiato su un fianco sulla spiaggia di Odessa. Ma anche quello sciopera! Urra! Continuate così! Avanti verso l’Europa! Non un passo indietro! Così vinceremo! E alla fine, senza dubbio, le rovine delle fabbriche bielorusse si uniranno presto alle rovine di quelle ucraine e russe. Si dice che anche lo stabilimento di Odessa “Krajan”, famoso produttore di gru industriali, abbia espresso la sua solidarietà agli scioperanti. Forza! Il tiranno deve andarsene!

Per concludere, sostegno alla “lotta contro il dittatore” è venuto anche dall’Ucraina golpista, dove si arruolano volontari tra veterani dal Donbass e “NatsKorpus” per “compiti al di fuori dei confini ucraini”. Gli oppositori di Lukašenko non dovrebbero ripetere gli errori della majdan ucraina, ha detto Andrey Stempitskij, successore di Dmitro Jaroš a capo del neonazista “Pravyj Sektor”. 

Richiamando l’attenzione sull’imponenza e sul carattere di massa e a lungo termine delle proteste in Bielorussia, ne concludiamo che gli eventi bielorussi hanno molto in comune con la majdan ucraina. Ciò considerato, facciamo appello ai manifestanti a non ripetere gli errori degli ucraini nel 2014! Dopo aver cacciato il dittatore Lukašenko, non lasciate il potere ai liberali e alle persone che sono indifferenti alla Bielorussia e al suo popolo. Gli ucraini sono con voi e sono sempre pronti a prestarvi le proprie spalle”.

È tutto.