Izvor: FB-stranica MIRIS PROSLOSTI, 2.5.2025.
Tito i jugoslavenski komunisti: Uspjesi, neuspjesi, naslijeđe
Za jednu nestalu državu, privatna sjećanja na njena postignuća su dakle i dalje iznenađujuće pozitivna.
Josip Broz Tito bio je centralna ličnost službene ljevice u Jugoslaviji u 20. stoljeću. U svoje doba bio je tretiran kao jedna od važnih ličnosti svjetske politike i povijesti, da bi danas – nakon 1990. – bio skoro pa zaboravljen u službenim sjećanjima, premda ne i u privatnim i društvenim.
Nije zaboravljen ni u akademskim krugovima – i dalje se objavljuju njegove političke biografije, koje obično izazivaju interes čitatelja.
Ali, paradoksalno, današnja (nepostojeća?) ljevica ga ne tretira kao svog velikana, pa ga skoro nitko ne koristi u političke svrhe. Ne smatra se nasljednikom. njegova djela nego ga – u utrci s desnicom na njenom terenu – odbacuje i negira.
Ako desnica danas govori da je Jugoslavija bila jedan veliki neuspjeh, da od nje ništa nije ostalo, da je ona bila historijski promašaj, tamnica naroda, totalitarna država koja nije imala nikakve šanse za opstanak, dužnost je ljevice – ali i onih koji su istinski zainteresirani za činjenice, za prosvjetiteljski pristup interpretaciji prošlosti – da ukažu na jednostranost i netočnost takvih interpretacija.
Jugoslavenska je komunistička partija – premda nominalno, a i u stvarnosti, internacionalistička – bila ujedno i graditeljica nacija i njihovih »nacionalnih država«.
Da je nacionalizam definitivno, tj. nepovratno poražen slomom nacizma – pokazala se netočnom. Ideje, pa čak ni ovako radikalne kao što je bio nacizam (koji je u tom smislu možda doista jedina djelomična iznimka), ne nestaju jednom kad su poražene. One prelaze u hibernaciju, iz koje ih je moguće probuditi. Prošlost ima duge sjenke i duge »repove«. Ona nije struja, koju je moguće isključiti ili uključiti pa će time nastati mrak ili svjetlost. Mi stalno živimo s posljedicama prethodnih epoha, stalno u sjeni nezavršene prošlosti. Stvar je u tome kako tu prošlost koristimo, koliko je ignoriramo i želimo prevladati a koliko oživjeti za svoje sadašnje ciljeve.
Baš kao što su moderne nacionalne države nastale unutar prethodnih imperija, koji su im često dali granice, formu i priznanje subjektiviteta, tako su i nakon 1989. nove države nastale u granicama i od subjekata koji su formirani u socijalističkom periodu, kroz jugoslavenski federalizam.
U tom smislu, 1989. je bila liberalna koliko i nacionalistička odnosno suverenistička »refolucija«. Ne revolucija, jer staro nije srušeno da bi bilo u potpunosti negirano, nego da bi bilo samo selektivno negirano a istodobno selektivno afirmirano.
Ali, u oba slučaja: i u odnosu prema imperijalnom periodu i u odnosu prema socijalizmu, nacionalizam je bio patricidan.
Ubio je onoga tko ga je omogućio i ojačao, prisvajajući potom – kroz »ostavinski postupak« sve ono što su »roditelji« stvorili.
I imperijalno doba i socijalističko u svojoj su utrobi stvorili neprijatelja koji ih je na kraju ubio.
Novi, oslobođeni, nacionalizam – pobjednik pada socijalizma – danas svoje roditelje pronalazi u davnim predimperijalnim i predsocijalističkim periodima, pozivajući se na nemanjićku Srbiju, predosmanističku Bosnu, pred-habsburško hrvatsko kraljevstvo, antičku Makedoniju. Nikola Petković u svojoj knjizi »O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?« naziva taj proces hiber-Nacijom, a mogli bismo ga nazvati i reinkar-Nacijom, jer se nova nacija interpretira kao direktni potomak davne prošlosti, pri čemu zanemaruje blisku prošlost, neposredne pretke. Radi se o paradoksalnoj slici vlastite prošlosti, koja više liči na bajku o Trnoružici, nego na stvarnu historiografsku analizu.
Lijevi nacionalizam danas KPJ/SKJ ne spominje uopće, a Tita – i njegove drugove, npr. Kardelja i Rankovića – samo tamo gdje su »zaslužni« za nacionalnu, ne za klasnu ili individualnu emancipaciju, ne tamo gdje su zaslužni za modernizaciju i deprovincijalizaciju društva.
Pozivaju se na jugoslavenske ustave samo tamo gdje su oni omogućili separatizam, a ne tamo gdje su normirali principe demokratije, zasnovane ne na nadmetanju političkih elita kroz političke partije svake četiri godine, nego na participaciji u procesu odlučivanja o dobiti proizašloj iz rada, tamo gdje se rad stvara.
Samoupravljanje, velika ideja jugoslavenskog socijalizma, danas se tretira kao samo politička parola, bez nekog stvarnog efekta na stvarnost. A u stvarnosti je, međutim, njome ipak oproban jedan alternativni model upravljanja, jedna alternativa dotadašnjem (a možda i današnjem) modelu odnosa rada i kapitala. Samoupravljanje je, osim toga, obuhvatilo milijune radnika i drugih, koji su participirali u procesu odlučivanja tamo gdje im je on bio najvažniji. Samoupravljanje je, kao što pišem u Uvodu u Jugoslaviju, bilo i nova teorija demokratije i nova teorija države, kao i snažan motivacijski pokretač društvenog, posebno privrednog, razvitka.
Samoupravljanje je bilo oblik samoodređenja naroda, pravo naroda da odlučuje o svojoj sudbini bez nekog stranog vladara, a u budućnosti možda i bez vladara općenito.
Premda poraženo, samoupravljanje dakle danas ipak predstavlja tekovinu koje se ljevica u postjugoslavenskim zemljama ne bi trebala stidjeti. Kad pogledamo što je nastupilo nakon njega, kad se sjetimo fraze da nema alternative postojećem sistemu koji je izraz kraja povijesti, te da je ne treba (alternativu) ni tražiti jer nije moguća, čak ni u sferi mišljenja; kad vidimo da se nejednakost povećava i unutar društava i u globalnoj areni, postavljamo s razlogom pitanje: nije li traganje za alternativom i danas aktualno, nije li i danas nužno?
Druga velika ideja jugoslavenske ljevice odnosi se na ideju bratstva i jedinstva.
Socijalistička je Jugoslavija pokušala stvoriti ravnotežu moći unutar same zemlje, gradeći na kompromisima, izbjegavajući konfrontacije. Uvela je sistem konsenzusa, ideju nepovredivosti granica, prihvatila je i priznala samostalnost (tj. autonomiju: pojam koji je ključan za prosvjetiteljski utemeljene poretke i koja je prva bila na udaru od strane snaga konzervativizma i desnog nacionalizma, već kroz njihovo derogirajuće imenovanje tzv. autonomaštva, npr. u antibirokratskoj revoluciji) raznim identitetima (nacijama) koje ranije nisu bile priznate, te je naročito favorizirala male narode u odnosu na velike.
Smatrala je da je smisao socijalizma u tome da mali narodi budu zaštićeni, jer se time ispravljaju historijske nepravde koje su im učinjene u prošlosti. Socijalizam je bio na strani manjina.
U sistemu koji je sav bio nominalno zasnovan na ideji pravednosti i jednakosti, bilo je logično da veći i mali narodi budu tretirani jednako, a da bi to bilo moguće, bilo je logično da se uvedu mehanizmi tzv. »pozitivne diskriminacije« manjih naroda u odnosu na veće. Sistem nije bio stvoren na ideji »većine« i »manjine«, pa su i manji znali da mogu dobiti više od vladara kojemu pokažu lojalnost nego u direktnim pregovorima s većinom, kao što bi bilo u građanskoj demokraciji.
Tek se s raspadom socijalizma i Jugoslavije vidjelo kakve su tragične posljedice nastale uvođenjem jednostavne (»kvantitativne«) demokracije bez autonomije.
Većinski narodi su svugdje iskoristili svoju brojčanu nadmoć da istisnu ili čak i unište manjine na »svom« tlu. Napuštanje ideje bratstva i jedinstva nakon raspada Jugoslavije proizvelo je neopisivu tragediju za manje narode i manjine – oni su, uz Jugoslavene (čiji je status bio potpuno ignoriran i nepriznat) – postali najveće žrtve novog, »demokratskog« nacionalizma.
Treća velika ideja socijalističke Jugoslavije bilo je nesvrstavanje.
Vanjska politika nesvrstavanja bila je rezultat koliko okolnosti izvan kontrole same jugoslavenske političke klase, toliko i njene marksističke, antiimperijalističke, vizije koja se temeljila na ideji prava naroda na samoodređenje, na ideji demokratizacije međunarodnih odnosa, te na zaštiti i promoviranju interesa historijski potlačenih naroda (bivših kolonija) koje su se oslobodile – ili su ostavljene slobodnima – od kontrole imperijalnih centara. Bila je usklađena s unutarnjom politikom – obje su se gradile na ideji zaštite malih i dotad neravnopravnih naroda kako bi se smanjila razlika između globalnog centra i periferije, odnosno između Sjevera i Juga.
Ideja nesvrstavanja bila je moguća zbog karaktera međunarodnog poretka, zbog bipolarnosti u Evropi i u većem dijelu svijeta. Države vode svoje vanjske politike ne uvijek onako kako žele, nego onako kako mogu u okolnostima na koje nisu imale presudnog utjecaja. Pa ipak, od njih zavisi kako vide svijet i svoju snagu u svijetu, te – imaju li viziju transformacije svjetskog poretka ili su zainteresirane primarno za njegovo očuvanje.
Jugoslavija je našla tačku na kojoj je mogla balansirati između te dvije opcije: s jedne je strane branila status quo (protiveći se nasilnim promjenama granica, organiziranju promjena režima u drugim zemljama) i zagovarajući politiku »miroljubive aktivne koegzistencije« režima s različitim društvenim vrijednostima; a s druge je promovirala postupnu ali upornu transformaciju svjetskog poretka, kako bi on postao što pravedniji i inkluzivniji.
Pod demokratizacijom međunarodnih odnosa podrazumijevala je uključivanje sviju – i to kao uvaženih, ako ne i ravnopravnih, partnera – u procese odlučivanja o glavnim pitanjima globalne politike.
Što je danas ostalo od tih ideja i prakse koja se zasnivala na njima?
Malo toga. Samoupravljanje je napušteno u svim zemljama nekadašnje Jugoslavije, te je zamijenjeno državnim vlasništvom koje je potom privatizirano u procesu koji nije poštivao prava vlasnika, tj. društva.
Država nije isto što i društvo, te se stoga njeno pojavljivanje kao vlasnika može osporiti – naročito stoga što se u samoj Jugoslaviji isticala razlika između društvenog i državnog.
Socijalizam nije bio etatizam. On je razvijao ulogu društva, a smanjivao i potiskivao ulogu države, koja je – osim toga – trebala odumrijeti.
Socijalizam je smatrao da je to uspješniji što je država slabija.
U tome je bio i jedan uzrok permanentnog slabljenja Jugoslavije, ali i njenih republika i pokrajina, uzrok koji je vodilo njenom (odnosno: njihovom) raspadu.
Kakve su posljedice toga procesa?
Ekonomski rast u godinama nakon Jugoslavije, odnosno čak i nakon rata iz devedesetih, u novim zemljama sporiji nego što je bio u Jugoslaviji.
U političkom smislu, napuštanje samoupravljanja uništilo je koncept radničke klase i radnih ljudi, te je identitete mnogih iz sfere rada i radništva (identifikacije s poduzećem) transformiralo prema nacionalnom. Danas se u Hrvatskoj, primjerice, u potpunosti izbjegava čak i riječ radnik, te se umjesto toga koristi djelatnik, a klasu se ne spominje.
Napuštanje politike bratstva i jedinstva imalo je još negativnije posljedice, koje možda ne treba ni elaborirati, budući da su očigledne. Promoviranje negativnih emocija i odnosa umjesto pozitivnih između jugoslovenskih naroda, kao i njih i manjina (odnosno narodnosti, npr. Albanaca) služilo je kao izgovor za tezu da oni ne mogu živjeti zajedno, u istom državnom okviru, pa čak ni jedni pored drugih, kao mirni susjedi. Mržnja nije dovela do raspada Jugoslavije niti do rata – nego je proizvedena zbog raspada Jugoslavije i rata, odnosno zbog nezavisnosti koja se mogla ostvariti samo ratom. Da bi se objasnila potreba za nezavisnošću, bilo je potrebno stvoriti stanje u kojem jugoslavenski narodi ne samo da ne mogu živjeti zajedno pod istim državnim krovom, nego ni kao dobri susjedi. To je učinjeno nasilnim razbijanjem svih onih gradova i sela, porodica i drugih oblika društvenosti koji su ukazivali na suprotno. I danas živimo u tom poslijeratnom stanju, u kojem dominantni narativi krive Jugoslaviju i socijalizam a ne nacionalizam i šovinizam – i za svoje žrtve i za svoje neuspjehe.
Pa ipak, u odnosu na ono što je uslijedilo nakon njena kraja, Jugoslavija se danas ističe kao svjetla točka naših nacionalnih historija, bez obzira koliko to negirali današnji dizajneri i tvorci novih, postjugoslavenskih, nacionalnih identiteta. Čak i iz njihove, nacionalističke, perspektive, Jugoslavija je neizostavni (premda skriveni i nepriznati) generator nacionalnih država i nacija.
Desnica danas koristi Jugoslaviju kao neprijateljsko Drugo nasuprot kojemu gradi svoje nove interpretacije nacionalnih identiteta.
Oni su svi antijugoslavenski, pri čemu Jugoslaviju interpretiraju vrlo selektivno i u velikoj mjeri lažno, falsificirajući ono što je ona u stvarnosti – a i normativno, naročito u svojoj zadnjoj fazi, nakon 1974. – bila.
Jugoslavija je laki protivnik, jer je nema.
Nema ni Jugoslavena, premda je ostala jugosfera (kako ju je nazvao Tim Judah), a ostale su i privatne uspomene na nju – danas politički »nekorektne« i stoga uglavnom izvan javnog prostora.
Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci i Bošnjaci su preživjeli Jugoslaviju, ali Jugoslaveni nisu.
Ali time što je koriste kao neprijateljsko Drugo oni istodobno produžavaju relevantnost same Jugoslavije u doba postjugoslavenstva koje postoji upravo zbog te relevantnosti
Jugoslavija je danas, kako sam napisao u svojoj novoj knjizi, Uvod u Jugoslaviju, »sveprisutna i neprisutna«. Ona lebdi u zraku i koristi se za oblikovanje novih identiteta Srba, Hrvata i drugih, a istodobno ju se ne spominje, nego se o njoj govori kao o »bivšoj državi«.
No, to da je ipak prisutna u svijesti ljudi, kao i političkih klasa novih država, pokazuje i činjenica da je recimo Hrvatska 1997. smatrala da je potrebno ustavnim članom (135.) zabraniti bilo kakvo pokretanje postupka udruživanja u novu Jugoslaviju ili neke slične balkanske asocijacije. Taj članak ustava bio bi potpuno nepotreban da i sama nacionalistička elita u Hrvatskoj nije – čak i nakon velike pobjede koju je ostvarila 1995. – smatrala da postoji opasnost od njenog »uskrsnuća« u ovom ili onom obliku.
Nove države znaju da nije sve što je Jugoslavija stvorila propalo, premda to neće da priznaju.
Primjerice, sve one danas priznaju granice koje su nastale u socijalističkoj Jugoslaviji – čak i Srbija, koja je praktički do 1993. a de iure do 1996. (kad je priznala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u njihovim jugoslavenskim granicama) imala dileme oko tih granica, tvrdeći da su nepravedne i predlažući da se promijene. Pa ipak, Miloševićeva Srbija je odbila priznati Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu te se s njima ujediniti – prvoj je već 1993. uvela sankcije, a drugu je pustila da propadne sama.
Granicu s Makedonijom – koja bi, u stvarnosti, mogla biti najviše »sporna«, budući da je zbog socijalističke Jugoslavije ta republika odvojena od Srbije u okviru koje je ušla u Jugoslaviju 1918. – nikad nije službeno osporavala, nego se 1992. iz Makedonije povukla bez ikakvog sukoba, u okviru jedinog »baršunastog razvoda« u prvim godinama ratnog sukoba. Granicu sa Crnom Gorom također nije osporavala, te je 2006. priznala rezultate referenduma i nezavisnost te zemlje, postajući time i sama nezavisna – premda o nezavisnosti nikad nije imala referendum.
Štoviše, Srbija se danas poziva na svoje »avnojske« tj. socijalističke granice, inzistirajući na zaključcima Badinterove komisije iz 1991., te smatrajući da je izdvajanje Kosova i njegovo proglašenje nezavisnosti, nelegalno i protivno principima međunarodnog prava. Premda je 1991. bila jedina koja je osporavala granice nastale u socijalističkoj Jugoslaviji, Srbija je danas ona postjugoslavenska republika koja na njima možda najčvršće inzistira. Pritom, međutim, ne spominje onoga tko je granice stvorio i odredio.
Slično je i sa politikom nesvrstanosti, koju Srbija danas smatra pretečom vlastite politike vojne neutralnosti, pa je stoga organizirala međunarodni skup povodom 60-godišnjice Beogradske konferencije, 2021. godine. Ali, kad strani državnici iz nesvrstanih zemalja dođu u Beograd i pozitivno govore o nesvrstavanju, srpsko političko rukovodstvo ih ne želi povesti na Titov grob, da osnivaču nesvrstavanja odaju počast. Dužnost je srpske ljevice, ako je ima, da ih na to podsjeti.
Konačno, još je jedna tekovina socijalističke Jugoslavije preživjela raspad zemlje – a to je republikanizam. Premda su Srbija, Crna Gora pa čak i Hrvatska (što je posebno paradoksalno, s obzirom da je republikanizam bila glavna odrednica hrvatske politike od 1918. do danas) na svoje zastave nakon stjecanja nezavisnosti postavile krune, nijedna od postjugoslavenskih zemalja nije ukinula republikanski oblik vladavine i vratila monarhijski.
Republikanizam, kao i brojna prava žena koja su ostvarena u doba socijalizma, postali su trajna tekovina tog poretka, te bi svaka ljevica na njima trebala inzistirati i javno ukazivati na to gdje je izvor tih prava.
To se odnosi i na modernizacijske trendove, na otpor dvama totalitarizmima – hitlerovskom nacizmu i staljinizmu – po kojima je Tito i danas poznat i cijenjen u demokratskom svijetu, naročito na ljevici.
Također, odnosi se i na prava manjina, na koja nas danas upozoravaju iz svijeta koji je imao – pa i danas ima, čak i kad se radi o zemljama članicama EU – slabije mehanizme zaštite manjina i malih naroda od same socijalističke Jugoslavije.
U inozemstvu se o Titu i dalje piše pozitivno, uzimajući u obzir kontekst njegova vremena. Tako su napisane i njegove nove biografije, npr. ona koju je u Njemačkoj 2020. objavila Marie-Janine Čalić, ili ona koju je 2010. objavio u Velikoj Britaniji Geoffrey Swain.
Sjećam se dviju izjava mojih škotskih studenata u vezi s njim. Jednom je jedan od njih, obrazlažući zašto misli da je Tito velika – i pozitivna – historijska ličnost, rekao: »Suprotstavio se Staljinu i Hitleru, protiv kojih se borio kad mu nitko nije davao nikakve šanse da pobijedi, a uspio je nadmudriti i prevariti Churchilla. Za jedan život – dosta.« Drugi je naglasio da je Tito postigao dva velika cilja hrvatske politike – republikanizam i federalizam – kojeg je Hrvatima obećavao Stjepan Radić, a ostvario tek Josip Broz. »To je sve što mi Škoti želimo, ali nikako da dobijemo.«
To mu danas priznaje i većina hrvatskih studenata, kojima je on udaljena historijska ličnost, danas nespominjana u vladajućem diskursu u Hrvatskoj.
Uz to, naglašavaju da je – premda diktator – bio zaštitnik Hrvatske od osvete nakon Drugog svjetskog rata, i da je Hrvatsku učinio zemljom-pobjednicom kroz svoj partizanski pokret.
To mu je priznavao i Franjo Tuđman, koji je uz to isticao i ustave Jugoslavije, ne samo onaj iz 1974. nego i onaj iz 1946. i 1963., prema kojima je Hrvatska bila definirana kao nacionalna država Hrvata (ne spominjući da je bila ujedno i država Srba koji u njoj žive), pa je zato i zadržao njegovo ime u imenu najljepšeg zagrebačkog trga – Trga maršala Tita (sve dok mu radikalna desnica nije oduzela tu počast 2017. godine).
Mladi srpski studenti, čak i kad su nacionalno orijentirani, priznaju mu da je za njegova vremena Srbija u svom sastavu imala Kosovo i Metohiju , te da su i za njegova vremena svi Srbi (ili barem njihov najveći dio) živjeli u jednoj zemlji – Jugoslaviji, bez granica među njima i bez dominacije drugih nad njima, čak i tamo gdje su bili u manjini. Ističu da bi Srbija danas bila presretna kad bi mogla vratiti te – od desnice omražene i nelegitimne – »avnojske« granice, te kad bi mogla izbjeći stigmatizaciju koja joj se dogodila, ne bez njene krivice, nakon raspada Jugoslavije.
Za jednu nestalu državu, privatna sjećanja na njena postignuća su dakle i dalje iznenađujuće pozitivna
(Piše: Dejan Jović)
ČETRDESET PET GODINA BEZ TITA
Prije 45 godina, točnije, 4. maja 1980., napustila nas je jedna od najznačajnijih ličnosti 20. stoljeća, radnik, revolucionar, vojskovođa, političar i državnik, trostruki narodni heroj – maršal Jugoslavije i njen doživotni predsjednik – Josip Broz Tito, čovjek koji je obilježio cijelu jednu epohu, ostavljajući neizbrisivi trag u njenoj povijesti.
Predsjedništvo Jugoslavije i CK SKJ, uz tužnu vijest, objavljuju Proglas u kojem između ostalo stoji:
„Čitav ljudski vijek Tito je borac za interese i povijesne ciljeve radničke klase i svih radnih ljudi, za najplemenitije ideale i težnje naših naroda i narodnosti. Tito je naš najdraži drug. Sedam desetljeća gorio je u revolucionarnom radničkom pokretu. Šest desetljeća jačao je redove jugoslavenskih komunista. Više od četiri desetljeća vršio je na najdostojniji način najodgovorniju dužnost u našoj Partiji. Bio je herojski vođa u velikoj Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Tri i po desetljeća stajao je na čelu naše socijalističke države i uveo našu zemlju i našu borbu za novo ljudsko društvo u svjetsku povijest, iskazujući se i potvrđujući se i sam kao naša najveća povijesna ličnost.”
Tih dana plakala je cijela njegova zemlja, tugovao je cijeli svijet.
Na svom zadnjim putu, od Ljubljane preko Zagreba do Beograda, „Plavim vlakom”, od voljenog maršala opraštali su se milijuni uplakanih uz pjesmu „Fala”, koju je jako volio.
Tito je sahranjen u Kući cvijeća u Beogradu, uz taktove Internacionale i jugoslavenske himne, a u gradovima i lukama diljem države odjekivale su sirene.
Samo da se podsjetimo: bio je to najveći komemorativni skup cijelog političkog svijeta i uglednih pojedinaca u povijesti. Zbog Tita, u vremenu Hladnog rata, rame uz rame hodali su predstavnici Istoka i Zapada, kraljevi i revolucionari. Na pogrebu je bilo 209 delegacija iz 127 zemalja, četiri kralja, pet prinčeva, šest predsjednika parlamenata, 31 predsjednik države, 22 premijera i 47 ministara, 68 stranačkih delegacija, 4 delegacije oslobodilačkih pokreta, 9 Međunarodnih delegacija, 6 ostalih delegacija. Tako su tu bili Leonid Brežnjev (SSSR), Jaser Arafat (Palestina), Margaret Thatcher (UK), Helmut Schmidt (SR Njemačka), Indira Gandhi (Indija), Sandro Pertinni (Italija), Hans Dietrich Genscher (SR Njemačka), Todor Živkov (Bugarska), Nikolae Ceausescu (Rumunjska), Keneth Kaunda (Kenija), Sadam Husein (Irak), Kim il Sung (S. Koreja), Hafez al Asad (Sirija) i dr., kao i veliki broj opozicijskih lidera koji su kasnije zauzeli vlast, kao vođa talijanskih socijalista Bettino Craxi, lider grčkog PASOKA Andreas Papandreu, sekretar portugalskih socijalista Mario Soarez, prvak francuskih socijalista Francois Mitterrand, Sirimavo Bandaranaike, kasnije premijerka Šri Lanke, dok je izostalo nekoliko očekivanih predsjednika, Jimmy Carter (USA), Valeryj Giskard d’Estaing (Francuska), Moamer Gadafi (Libija), Fidel Castro (Kuba), koji su poslali svoje izaslanike, te kraljica Elizabeta (UK) koja poslala supruga Phillipa. Samo 5 država nije bilo zastupljeno.
I svijet je žalio za Titom. Dok su u Beogradu još bile u toku pogrebne svečanosti, u Palači nacija u New Yorku održana je specijalna komemorativna sjednica Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, što je bilo bez presedana u historiji Svjetske organizacije da se na njenoj sjednici nađe jedna jedina tačka: odavanje počasti i priznanja preminulom državniku jedne od zemalja članica UN-a. Zastave su spuštene na pola koplja u 120 zemlja članica OUN-a, a nacionalna žalost bila je proglašena u više od 80 zemalja. U mnogim zemljama održane su komemorativne sjednice parlamenata, vlada i drugih tijela.
Josip Broz Tito, u svom burnom i dugom životnom putu, od malog seljačića iz Hrvatskog zagorja postao je, najviše zahvaljujući svom nesalomljivom duhu i čvrstoj vjeri u progresivne i humane ideje oslobađanja ljudi od okova kapitala, čovjek koji je doživio ispunjenje gotovo svih svojih mladenačkih ideala u praksi.
U predratnom razdoblju dolazi na čelo frakcionaški razjedinjene Komunističke partije Jugoslavije koju uspješno konsolidira i priprema za nadolazeći ratni vihor.
Tito je pobjednički vojskovođa u Drugom svjetskom ratu. Početkom okupacije odmah podiže narodni ustanak u obrani zemlje od fašističkog okupatora i narodnih izdajnika te od malih i slabo naoružanih partizanskih odreda stvara tokom NOB-e respektabilnu armiju združenih jugoslavenskih naroda, koja oslobađa zemlju od fašista. Pored oslobodilačke vodio je i socijalističku revoluciju, gradeći elemente upravne strukture kroz AVNOJ i druga tijela.
Tito, kao političar, nakon rata na izborima osvaja vlast te dobiva političko priznanje svijeta. U obnovi razrušene zemlje pokreće neviđeni entuzijazam omladine, radnih ljudi i svih slojeva društva. Uvodi u svijetu jedinstveno radničko i društveno samoupravljanje, provodeći u život parolu „Tvornice radnicima – zemlja seljacima”, čime radnika, kao vlasnika sredstava za proizvodnju, podiže na nivo ustavne kategorije, a zemlja ostvaruje neko vrijeme rast BDP-a među najvišim na svijetu.
Tito je građanin svijeta, garant je mira, njegova politika miroljubive koegzistencije dolazi do punog izražaja osnivanjem Pokreta nesvrstanih zemalja, kojem postaje lider do kraja života, uz veliki svjetski utjecaj, uvažavanje i poštovanje, kako osobno tako jednako i jedne male zemlje koju predstavlja. Tito je otišao na više od 120 putovanja i posjetio 60 zemalja na 4 kontinenta te razgovarao s 230 državnika iz svih dijelova svijeta.
Nakon kontrarevolucije nazvane „tranzicijom“ i društveno-političkih promjena, nesputanim revizionizmom i kvaziznanstvenim iskrivljavanjem povijesti, dolazi do osporavanja davno utvrđenih historijskih činjenica pa se „novim istinama” počinju osporavati sve pozitivne vrijednosti antifašizma, NOB-a i, na kraju, Tita kao povijesne ličnosti, jer im ne mogu oprostiti komunističku bit, kao i vojnički, politički i moralni poraz u Drugom svjetskom ratu. Tako je u njegovoj domovini na sceni sramotni sveobuhvatni proces zatiranja svega što podsjeća na Tita, NOB, partizane i socijalizam.
No, Tita ne treba braniti. Brane ga njegova djela, kao i suvremenici koji su o njemu sve rekli što je trebalo reći, a da je tome tako kazuje i današnji svijet koji ga još uvijek poštuje kao jednog od vodećih lidera prošlog stoljeća.
Današnjica jasno pokazuje da je vrijeme Titovog doba, bilo daleko ispred svoga vremena.
Trajno čuvamo lik i djelo Tita prenoseći ga na generacije koje dolaze.
Vječna slava i hvala velikanu revolucije Josipu Brozu Titu!
Split, 4. 5. 2025.
Preneseni tekst iz Društva „Josip Broz Tito“ Split
