24 god. od otmice, 19 god. od ubistva Slobodana Miloševića /
24 anni dal rapimento, 19 anni dall'assassinio di Slobodan Milošević
2) Београд 11. марта 2025.: Јовановић, Вулин и Чосудовски на Трибини посвећена 19. годишњици смрти Слободана Милошевића
3) Емило Лабудовић: Кад памет окасни / Quando la mente è in ritardo (2.10.2024.)
4) Marco Pondrelli: recensione a "In difesa della Jugoslavia" (2022)
5) John Catalinotto: Milošević trial exposed the U.S.-NATO aggression (12/03/2021)
Princip Info je razgovarao sa Piterom Besčerom, članom Međunarodnog komiteta za odbranu Slobodana Miloševića (SMIC – Slobodan Milošević International Committee), o nastanku komiteta, pravnoj pomoći kojoj su pružali Miloševiću u Haškom tribunalu, antijugoslovenskoj i antisrpskoj propagandi u Nemačkoj i tamošnjoj političko-medijskoj atmosferi tokom devedestih…
Možete li detaljnije da nam opišete nemački javni diskurs tokom devedesetih godina? Koliko je tada bila jaka antisrpska i antijugoslovenska propaganda?
Želeo bih pre svega da istaknem to da je nemačka tajna služba imala kontakte s ultranacionalističkim grupacijama u Jugoslaviji još od sedamdesetih. To bismo mogli da povežemo sa činjenicom da su kadrovi nemačke obaveštajne službe regrutovani među bivšim fašistima. Nakon ujedinjenja Nemačke, ovdašnji političari su nastojali da povrate svoj uticaj na međunarodnoj sceni. Ministar spoljnih poslova Hans Ditrih Genšer je tada, suprotno volji ostalih zemalja EU i SAD, insistirao na priznavanju Slovenije i Hrvatske.
Kada je u pitanju Savezna Republika Nemačka, antijugoslovenska propaganda je bila snažna od samog početka, i vremenom je bivala sve jača, da bi kulminirala tokom NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Srbi, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, optuživani su za sve i pripisivana su im najstrašnija zlodela. U to vreme, za razliku od današnjeg, u medijima je bilo nešto prostora i za drugačije mišljenje, pa su u štampi mogli da se nađu i kritički tekstovi na temu nemačke politike prema Jugoslaviji.
Da li biste mogli da navedete neke od najekstremnijih primera? I da li je postojala razlika u tome kako su Srbiju doživljavali u Istočnoj u odnosu na Zapadnu Nemačku?
Postoji jedan ekstreman primer, kada je ministar spoljnih poslova Joška Fišer (Zeleni), na stranačkom kongresu 1999. godine progurao učešće svoje partije u ratu protiv Jugoslavije pod sloganom „Nikad više Aušvic“. Tom prilikom pogođen je kesom punom farbe, a Udruženje progonjenih od nacističkog režima (VVN) je oštro protestovalo. Ipak, do tada još delimično pacifistička partija Zelenih, ovim se definitivno pridružila već zahuktalom ratnom kursu.
Kao drugi ekstreman primer, naveo bih ministra odbrane Šarpinga, koji je izmislio to da postoji takozvani „potkovica-plan“ za uništenje kosovskih Albanaca, uprkos tome što su izveštaji spoljne službe govorili suprotno, a to je da jugoslovenska vojska deluje isključivo protiv terorističkih aktivnosti takozvane OVK. Na konferenciji za štampu je lagao o postojanju logora u Prištini, tvrdio je da su se tokom fudbalske utakmice za igranje koristile odsečene dečje glave, kao i to da su trudnicama nasilno vađeni fetusi.
Tada su bile i česte manipulacije u medijima. Recimo, zločini koje su činili bosanski Muslimani pripisivani su Srbima. Ne bih mogao ovo da potvrdim iz ličnog iskustva, ali pretpostavljam da su ljudi u Istočnoj Nemačkoj, zbog načina na koji su odgajani i obrazovani, bili otporniji na tadašnju propagandu, a možemo da primetimo da su to i danas, glede sukoba u Ukrajini.
Da li su tada u Nemačkoj mogli da se čuju prosrpski stavovi, kako je država reagovala na njih, i da li su takvi stavovi (ako ih je uopšte bilo) dosezali do vodećih nemačkih medija? Da li je bilo pokušaja da se uguše, slično kao što se danas radi po pitanju Palestine?
Jeste bilo prosrpskih stavova. Među onima koji su ih zastupali bili su: Klaus Hartman, tadašnji predsednik Nemačkog udruženja slobodnomislećih, zatim zamenik urednika „Junge Welt“ Verner Pirker, Peter Priskil iz izdavačke kuće Ahriman, pisac Peter Handke, glumac Rolf Beker, general Lokvaj, novinar Tomas Dajhman (izdavač časopisa „Novo“), admiral Šmeling, Ralf Hartman – bivši ambasador DDR u Jugoslaviji, novinar Jirgen Elzeser i kabare umetnik Ditrich Kitner. Pomenuo sam samo neke od njih.
Sloboda govora tada nije bila toliko ograničena kao u današnje vreme, tako da su stavovi pojedinaca mogli da se čuju i u vodećim medijima. Kako internet u to vreme još uvek nije predstavljao značajan kanal za drugačija mišljenja, takvi stavovi su se pojavljivali mahom u nezavisnim štampanim izdanjima. U svakom slučaju, situacija nije bila tako loša kao danas. Sećam se da smo tad mogli da organizujemo tribine o Jugoslaviji na Tehničkom univerzitetu u Darmštatu, dok je sada to nezamislivo. Demonstracije su počele da se organizuju tek nakon početka NATO agresije. Nije da su nailazile na odobravanje, ali se ne sećam ni da je bilo konkretnih zabrana.
Kako ste dolazili do informacija koje su se suprotstavljale imperijalističkoj propagandi? Na osnovu kojih izvora ste formirali stav i svrstali se uz srpsku stranu?
Na prvo pitanje sam već delimično odgovorio. Pratio sam događaje u Jugoslaviji tokom čitavih devedesetih, tako da nisam bio neinformisan kada je počela NATO agresija. U Zapadnoj Nemačkoj je tada još postojala iluzija da zemlja, zbog svoje fašističke prošlosti, više ne može da učestvuje u ratovima.
Na sve ovo, stvorio se i čudan oblik iskazivanja neutralnosti mirovnog pokreta Nemačke – u isto vreme su bili protiv NATO-a, ali i protiv rukovodstva zemlje koja je bila napadnuta, i ta ambivalentnost u stavu se održala do danas. Za mene tada više nije bilo dileme po pitanju toga da li treba da stanem uz Jugoslaviju. Jeza me je podišla kad je Gerhard Šreder objavio rat Jugoslaviji rečima: „Mi nismo u ratu!“
Kako ste se uključili u rad Međunarodnog komiteta za odbranu Miloševića, koja je bila njegova svrha i kakva je bila vaša konkretna uloga u okviru komiteta?
ICDSM su osnovali Velko Valkanov, predsednik Antifašističkog saveza Bugarske, i Remzi Klark, bivši državni tužilac SAD. Odmah su shvatili da je nakon otmice Slobodana Miloševića neophodno mobilisati svetsku javnost i podržati njegovu odbranu u Hagu.
Tokom NATO agresije, osnovali smo u Darmštatu Radnu grupu koja se bavila ratom u Jugoslaviji, u saradnji s jugoslovenskim klubom „Jadran“. Kroz ovu grupu smo sprovodili kontra-propagandu. Tada smo upoznali Klausa Hartmana, koji je kasnije postao predsednik nemačke sekcije ICDSM-a, pa je bilo i logično da se pridružimo tom komitetu posle otmice Miloševića.
Najvažnija funkcija ICDSM-a bila je da na međunarodnom nivou ospori namešteni sudski proces u Hagu. Početak suđenja izazvao je medijsku buru, ali je vrlo brzo u medijima zavladala tišina. Jedini koji je istrajao do kraja suđenja, bio je novinar Germinal Civikov, da bi na kraju o tome napisao i knjigu. Nemačka sekcija je tu knjigu objavila i zove se „Raspad Jugoslavije – Slobodan Milošević odgovara na optužbe“, sa prevodima njegove odbrane i odabranim transkriptima. Knjiga je sada izašla u šestom dopunjenom izdanju.
ICDSM je imao sekcije u 20 zemalja. Organizovali smo demonstracije i konferencije za štampu u Hagu. Pokrenute su i inicijative lekara i umetnika. Miloševićev portparol bila je kanadska advokatica Tifin Dikon, uz podršku kolege Kristofera Bleka. Pošto Milošević nije priznavao nelegalni tribunal, nije imao pravo na finansijsku pomoć. Branila su ga trojica srpskih advokata, a mi iz nemačke sekcije poslali smo troje članova u Hag radi pripreme svedoka i dokumenata.
Ja sam bio zadužen za prikupljanje sredstava. Organizovali smo događaje širom Nemačke i sakupljali smo donacije putem mejlova i pisama. Prvi račun nam je brzo ugašen, a račun jednog našeg člana blokiran, uz pozivanje na EU uredbu na osnovu koje se zabranjuje finansijska podrška Miloševiću i podrška za još 11 osoba navedenih u pomenutoj uredbi. Nakon što smo se žalili sudu, utvrđeno je da ne dajemo novac Miloševiću lično, već da finansiramo pravnu pomoć, što ne potpada pod uredbu. Ipak, računi su opet blokirani, a mene su posećivali carinski istražitelji, zaplenili su mi računar i optužili me za kršenje uredbe. Sve ovo je trajalo do Miloševićeve smrti, nakon čega sam oslobođen. Jasno je da je cilj svega bio to da nam se maksimalno oteža prikupljanje pomoći.
Nakon smrti Miloševića, komitet se nije raspustio, već je preimenovan u ICSM – uklonjeno je „D“ za „defense“ (odbrana) u skraćenici. Cilj je ostao isti: s jedne strane, da se nastavi s otkrivanjem istine o ratu u Jugoslaviji i oda priznanje Miloševićevom političkom nasleđu, a s druge, da se ova izuzetna međunarodna saradnja iskoristi za ukazivanje na imperijalističke zločine, posebno na agresiju, okupaciju i neokolonijalnu politiku.
ICDSM je prvi pokrenuo kampanju za rasvetljavanje okolnosti smrti Slobodana Miloševića, ali bezuspešno, jer je tribunal u Hagu ujedno i „apelacioni sud“, pa je odbio da preda dokaze. Na našem sajtu www.free-slobo.de nalaze se linkovi ka svim sekcijama. Trenutno je najaktivnija italijanska.
Šta znate o Zoranu Đinđiću – da li je on krajem devedesetih bio značajan faktor u nemačkom političkom kontekstu, pre nego što je Milošević uklonjen s vlasti kroz takozvanu obojenu revoluciju?
Đinđić je bio mezimac nemačkog establišmenta i medija, i glavni favorit za zamenu Slobodana Miloševića. Studirao je u Nemačkoj i, ako se dobro sećam, bio je u Nemačkoj i tokom NATO agresije. To što je tada napustio zemlju i predlagao „bombardovanje Jugoslavije“ nije mu donelo mnogo simpatija u samoj Jugoslaviji. Ipak, uspeo je veštom taktikom da postane premijer, da uvede u državu najgoru formu neoliberalnog kapitalizma i da izruči predsednika Miloševića Hagu. Zbog toga danas na masovne proteste u Srbiji gledam s velikom zabrinutošću. Verovatno da među učesnicima ima iskrenih, ali cela stvar miriše na takozvanu obojenu revoluciju. Ali, na tu temu ću svakako ja vama da postavim pitanja.
Kako su mediji u Nemačkoj izveštavali o NATO bombardovanju i kako je ono objašnjeno nemačkim građanima?
Nažalost, objašnjeno je na jednostavan i degutantan način: Slobodan Milošević, navodno, teži stvaranju Velike Srbije i usput sprovodi zločine, uključujući i genocid. Fašistička prošlost Nemačke se koristi kao opravdanje za intervenciju, i to oružanu. U te svrhe je i skovan izraz „humanitarna intervencija“. Iako danas baratamo mnogo temeljnijim saznanjima, mediji i dalje kao papagaji ponavljaju propagandu karakterističnu za onaj period.
Čak je i Haški tribunal morao da izbaci „masakr u Račku“ iz optužnice protiv Miloševića, a upravo je taj masakr bio izgovor NATO-a za rat. Mi smo rat u Jugoslaviji uvek karakterisali kao uvod u novu epohu agresija, što se i obistinilo. Pod poznatim sloganom „Rusi dolaze!“, danas se intenzivno ulaže u naoružanje i infrastrukturu, što otežava život građanima i nosi opasnost od nuklearnog rata. Protiv toga mora da se uspostavi organizovan otpor.
Piter Besčer
Nemačko udruženje slobodnomislećih
Radni kolektiv “Arbeiterfotografie”
У великој сали Скупштине општине Нови Београд (Булевар Михаила Пупина 167, Нови Београд) у уторак, 11. марта 2025. од 17 часова биће одржана трибина поводом обележавања 19. годишњице смрти Слободана Милошевића.
На скупу ће говорити:
Живадин Јовановић, председник Београдског форума за свет равноправних;
Александар Вулин, потпредседник Владе Републике Србије;
Мишел Чосудовски, канадски професор, оснивач Global Research платформе, врсни познавалац прилика у Југославији.
Годишњица смрти Слободана Милошевића: Нисмо хтели да клекнемо, да се предамо и дигнемо руке увис
Београдски форум, 11. mart 2025.
Милошевић је био иницијатор и организатор припрема за одбрану земље од НАТО агресије, а нама се замера то што смо држали до слободе са Слободаном, рекао је некадашњи министар СРЈ Живадин Јовановић
У великој сали Скупштине општине Нови Београд данас је одржана трибина поводом обележавања 19. годишњице смрти бившег председника Србије и Савезне Републике Југославије Слободана Милошевића.
Милошевић, који је умро од инфаркта у притвору Хашког трибунала на данашњи дан 2006. године, био је једна од кључних личности током ратова у бившој Југославији и на Kосову и Метохији, а Међународни кривични суд за бившу Југославију у Хагу против њега је подигао оптужницу за злочине против човечности.
Присутнима се обратио некадашњи министар СРЈ Живадин Јовановић, поручивши да смо од „Слободана Милошевића наследили земљу, која је била и балканска, централно-европска, медитеранска и која је пре свега била своја„.
„Наследили смо од њега земљу која је имала излаз на море и везе на све стране света. У његово наслеђе убраја се и симбол хероја за нови демократски поредак. Он је први херој борбе за мултилатерални светски поредак и први борац против униполарности, пртоив поретка доминације и хегемонизма и ширења на исток, односно ширења на све стране„, истакао је Јовановић.
Према његовим речима, Слободан Милошевић је био визионар, којем је било јасно све и шта значи подршка сепаратизму и тероризму на КиМ од западних земаља, пре свега из Европе од Велике Британије и Немачке, а на глобалном плану од САД.
„Милошевић је био иницијатор и организатор припрема за одбрану земље од НАТО агресије. Показао је како нема колебања кад се земља суочи са непријатељем. Има паметњаковића који кажу да смо преспавали пад Берлинског зида, а многи не разумеју да то значи да нисмо хтели да клекнемо, да се предамо и дигнемо руке увис. Нама се замера зато што смо држали до слободе са Слободаном„, истакао је некадашњи министар.
Јовановић је додао да је његово наслеђе, које је остављено нама, јединствена Србија.
„Он је иницијатор Устава Србије, којима су покрајинама одузете прерогативе државе. Он је заслужан за то што је, и поред увођења вишестраначја и парламентарне демократије, одбио да распрода земљу. Није хтео да је прода ни као обрадиво земљиште нити да је укључи у НАТО као државу. Није хтео ни да распродаје природна и рудна богатства. Он је желео други систем од неолибералног, корпоративног, мултинационалног система„, нагласио је Јовановић.
Вулин: Милошевић је историјска личност
Потпредседник Владе Србије Александар Вулин рекао је да социјалисти никада неће заборавити Слободана Милошевића, његову храброст, поштење и што је био Србин на тешком и страшном месту.
„Веома је важна историјска улога коју је имао Слободан Милошевић, као и његова уверења и идеали, и по томе га морамо памтити, а не по тривијалним стварима. Он је историјска личност и они који му нису дали да буде сахрањен у Алеји великана, њихове гробове нико не обилази.
Вулин је додао да Слободан Милошевић није могао да спречи пад Берлинског зида, као што није могао ни да заузме другу страну од оне која му је дата.
„Нама Србима, су велике силе ретко давале прилику чак и да променимо страну. Нас Србе су доживљавали као непријатеље. Сви који су газили Балкан, доживљавани су као непријатељи и нису нам давали прилику да одлучимо на коју ћемо страну„, указао је.
„Србин када зна шта брани и за кога брани, он је најбољи борац на свету. Слободан Милошевић је био прави и аутентични вођа српског народа. Човек из народа, скромних потреба, са којим је могло да се разговара, и који је знао куда иде и шта стоји испред њега“, нагласио је Вулин.
Чосудовски: Милошевић је био у Хагу у име своје земље и народа
Познати канадски професор економије и аутор бројних књига о међународним односима Мишел Чосудовски такође се обратио присутнима, сетивши се свог сусрета са Милошевићем у Хагу, напоменуо је да је он био у затвору у име своје земље и свог народа, као и да су тада разговарали о разговарали о односу између ослободилачке војске тзв. Косова (ОВК) и Ал Каиде.
„Његов главни циљ је био да победи истина. Знали смо да је та војска починила злочине, али да ми немамо суд за ратне злочине за злочинце. У то време, наравно, Милошевић је тога био веома свестан. Хашим Тачи се у то време посвађао са Интерполом. Знали су да је злочинац чак и пре него што је почео да се меша у све те злочине„, навео је Чосудовски.
Он је навео и да је требало да сведочи о везама терористичке ОВК и муџехадина у БиХ, али је одустао јер су га британски и српски адвокати обавестили да му неће дозволити да говори у судници правдајући се статутом и процедуром.
„Српски председник је, опет инсистирао да се брани сам мада сам га молио да то не чини. Можда је и одлучио исправно„, рекао је Чосудовски.
Извор: rt.rs
Пише: Емило Лабудовић - ИН4С, 2 Oktobar 2024.
Све нам је рекао. Отворено, јасно и без околишења. Ствари је назвао правим именом и све је посложио редом који је неминовно слиједио. Рекао нам је јер је знао. Рекао нам је не себе ради, одавно је он слутио своје пењање крста уз Голготу, рекао је да би смо прогледали, јер били смо слијепи код очију. Заслијепљени шаренилом лажи, подастртих милионима евра за које смо продали – себе. И душу, и традицију, и част, и понос, и, умало – будућност. Рекао нам је, али вриједи ли глувима шапутати, а ћоравима намигивати. Чули смо га, али га нијесмо послушали. На истину коју нам је узложио као изврнуту кожу, узватили смо тако што смо га, као ни један народ прије и послије нас, продали душманима. Издали смо га и показали на њега прстом као Јуда на Христа. Њега су разапели, а нас су згазили и обестрвили. А сад се опет само по њему познајемо и разазнајемо у мочвари и глибу времена које нам је прорекао.
На данашњи дан, 2000. године, тадашњи предсједник СРЈ, Слободан Милошевић, обратио се нацији својим пророчанским говором [ Говор Слободана Милошевића 02.10.2000.: https://www.cnj.it/MILOS/pres_ju.htm ]. Обратио глувима и ћоравима.
Скоро ће четврт вијека од те кобне ноћи коју смо, занесени и дрогирани, преспавали. За то вријеме су нас, узалуд, будили јер народу свиклом на опијате самозаборава, самообмане и лажи лако је додати нову „црту”. А буђење је било (и још траје) болно, са главобољом коју ни гробна рака не лијечи.
Србија је осакаћена, унижавана и продавана. Данас, срећом, тријезна и опрезна, са Вучићем, шта год ко мислио о њему, гледа с оба ока и пажљиво бира пут свога опоравка. И Република Српска се, ногама и рукама, држи међународноправног оквира који јој је он изборио и – траје. А Црна Гора? Она је широким замасима отпливала најдаље и, уљуљкана у лаж да се спасила и измакла његовом упозорењу, тавори негдје у плићаку бјелосвјетског политичког и привредног океана.
За поетак, одрекла се себе и свог имена! Под изговором да је проблем у међународном интернет домену и његовој сличности са Конгом, Црна Гора се, без тражења алтернативног решења у свом имену, преметнула у Монтенегро!? А могло се, није да није. Кад су могле Словенија и Словачка, Иран и Ирак, Индија и Индонезија, могло се у имену Црне Горе наћи решење које би нас раздвојило од Конга, колико год по много чему нијесмо ни за корак одмакли од њега. Али, у процесу измјене ДНК кода последње оазе православља на Јадрану, морало се кренути од темеља. Црна Гора је, без имало отпора, чак и својевољно, пристала да је нема. И то не само кад је ријеч о њеном имену у међународним регистрима већ и у њој самој. Довољно се окренути око себе па да вас са свих страна запљусну „монте ово, монте оно”, бљештава подсјећања да више нијесмо они који смо били.
Тако је некадашња царица слободарских и народа свијетле историје, у складу са свеопштом декаденцијом која је захватила савремено човјечанство, промијенила пол и пристала да буде међународно копиле са стотину очева. Таман пристасала за „монтенегро прајд” у свим бојама дуге.
Одричући се браће и вјековних пријатеља, склонивши се под чизму дојучерашњих завојевача, поклопивши се ушима и оставши заувијек дужна усташоидној Хрватској, тавори под бременом наметнуте кривице за све и свашта, трпјећи да, као над мртвим лавом, сваки зец, шуша и маруша, од Шерба Храстодера па до Ника Ђељошаја, свако мало над њом ваде ону ствар. А све нам је било речено. И све смо знали, јер било је превише лекција у нашој историји, али смо само показали да нијесмо достојни имена и гробова оних чији смо.
Двадесет и четри су године од ноћи у којој се Слободан Милошевић показао као лидер који је у много чему надвисио свој народ. Данима и годинама касније, бранећи не себе већ тај исти народ, он је то и потврдио пред судом нове Инквизиције, чији пипци још увијек плазе овим просторима. Период више него довољан да се поново, у свјетлу реченог и прореченог, доживљеног и преживљеног, ослушну његове ријечи и извуче наук за убудуће. За много чега је већ прекасно, али се понешто још да исправити. И окашњела памет је понекад боља од истрајавања на погрешном путу. И нека ми Дубровник никад не опрости, вријеме које је прошло од оне вечери све више потврђује да је Слободан Милошевић у много чему био државник којег не само ми као народ већ ни свијет онога доба нијесмо били достојни.
Quando la mente è in ritardo
Scritto da: Emilo Labudović – ИН4С, 2 Ottobre 2024.
Ci ha raccontato tutto. Apertamente, chiaramente e senza alcuna pretesa. Ha chiamato le cose con il loro nome e ha disposto ogni cosa nell'ordine inevitabile che ne conseguiva. Ce lo ha detto perché sapeva. Non ce lo ha detto per se stesso, aveva previsto da tempo la sua ascesa alla croce sul Golgota, lo ha detto perché vedessimo, perché eravamo ciechi ai nostri occhi. Accecati da bugie colorite, presentati con milioni di euro per i quali abbiamo venduto – noi stessi. E la nostra anima, e la nostra tradizione, e il nostro onore, e il nostro orgoglio, e, quasi – il futuro. Ci ha detto, ma vale la pena sussurrare ai sordi e ammiccare ai ciechi? Lo abbiamo sentito, ma non lo abbiamo ascoltato. Abbiamo invocato la verità che ci ha imposto come una pelle contorta vendendolo ai nostri nemici, come nessun'altra nazione prima o dopo di noi. Lo abbiamo tradito e puntato il dito contro di lui come Giuda contro Cristo. Lo hanno crocifisso, e ci hanno calpestato e ucciso. E ora, di nuovo, solo attraverso di Lui conosciamo e discerniamo noi stessi nella palude e nel pantano dei tempi che Egli ci ha profetizzato.
In questo giorno, nel 2000, l'allora Presidente della Repubblica Federale di Jugoslavia, Slobodan Milošević, si rivolse alla nazione con il suo discorso profetico [Il riferimento è al discorso del 2 ottobre 2000 con cui Milošević ammonì in merito ai veri fini della "rivoluzione colorata" che sfocerà il giorno dopo in un colpo di Stato filo-occidentale: https://www.cnj.it/MILOS/pres_ju.htm ]. Si rivolse ai sordi e ai ciechi.
Sarà passato quasi un quarto di secolo da quella fatidica notte in cui, rapiti e drogati, abbiamo dormito per tutta la notte. Durante tutto quel tempo, ci hanno svegliati, invano, perché è facile aggiungere una nuova "caratteristica" a un popolo abituato agli oppiacei dell'oblio di sé, dell'autoinganno e delle menzogne. E il risveglio è stato (ed è tuttora) doloroso, con un mal di testa che nemmeno il cancro più grave può curare.
La Serbia è stata paralizzata, umiliata e venduta. Oggi, fortunatamente, sobria e cauta, con Vučić, a prescindere da ciò che gli altri pensano di lui, guarda con entrambi gli occhi e sceglie attentamente la via della sua ripresa. E la Republika Srpska, con le mani e i piedi, si aggrappa al quadro giuridico internazionale che lui ha conquistato e – questo quadro è duraturo. E il Montenegro? È arrivato fin qui a nuoto e, cullato nella menzogna di essere stato salvato e di essere sfuggito al suo avvertimento, è accampato da qualche parte nelle secche dell'oceano politico ed economico del mondo bianco.
Tanto per cominciare, ha rinunciato a se stesso e al suo nome! Con il pretesto che il problema risiede nel dominio internet internazionale [CG] e nella sua somiglianza con il Congo, il Montenegro [Crna Gora], senza cercare una soluzione alternativa nel suo nome, si è cambiato in Montenegro!? E avrebbe potuto essere, non è che non lo sia stato. Quando Slovenia e Slovacchia, Iran e Iraq, India e Indonesia avrebbero potuto, si sarebbe potuta trovare una soluzione nel nome del Montenegro che ci avrebbe distinti dal Congo, a prescindere da quanto non ci fossimo allontanati di un passo da esso sotto molti aspetti. Ma, nel processo di modifica del codice genetico dell'ultima oasi di ortodossia sull'Adriatico, ha dovuto ricominciare da zero. Il Montenegro, senza la minima resistenza, persino volontariamente, ha accettato di andarsene. E non solo per quanto riguarda il suo nome nei registri internazionali, ma anche in sé stesso. Basta voltarsi e si viene colpiti da "monte questo, monte quello" da ogni parte, a ricordare in modo lampante che non siamo più quelli di una volta.
Così, l'ex imperatrice dei popoli libertari e illuminati della storia, in linea con la decadenza generale che ha attanagliato l'umanità moderna, ha cambiato genere e ha accettato di essere una bastarda internazionale con cento padri. Ha accettato l'"orgoglio montenegrino" in tutti i colori dell'arcobaleno.
Rinnegando i nostri fratelli e amici di vecchia data, rifugiandoci sotto lo stivale dei conquistatori di ieri, tappandoci le orecchie e rimanendo per sempre in debito con la Croazia ustascia, il campo sotto il peso di una colpa imposta per tutto e per tutti, sopportando che, come per un leone morto, ogni coniglio, ogni sush e marusha, da Šerbo Hrastoder a Niko Đeljošaj, ogni piccolo frammento faccia emergere quella cosa su di lei. E tutto ci è stato detto. E sapevamo tutto, perché c'erano troppe lezioni nella nostra storia, ma abbiamo solo dimostrato di non essere degni dei nomi e delle tombe di coloro a cui apparteniamo.
Sono trascorsi ventiquattro anni dalla notte in cui Slobodan Milošević dimostrò di essere un leader che per molti versi superò il suo popolo. Giorni e anni dopo, difendendo non se stesso ma quello stesso popolo, lo confermò davanti al tribunale della nuova Inquisizione, i cui tentacoli ancora si insinuano in queste regioni. Un periodo più che sufficiente per riascoltare le sue parole, alla luce di ciò che fu detto e profetizzato, sperimentato e sopravvissuto, e trarne insegnamenti per il futuro. È già troppo tardi per molte cose, ma alcune possono ancora essere corrette. E la saggezza tardiva a volte è meglio che persistere sulla strada sbagliata. E che Dubrovnik non mi perdoni mai, il tempo trascorso da quella sera conferma sempre di più che Slobodan Milošević era per molti versi uno statista di cui non solo noi come popolo, ma anche il mondo di allora, non eravamo degni.
=== 4 ===
Slobodan Milošević
IN DIFESA DELLA JUGOSLAVIA
La tragica vicenda di Slobodan Milošević da capro espiatorio ad accusatore dei distruttori del suo paese
II edizione italiana, rivista ed ampliata a cura di Jugocoord Onlus
Il j’accuse di fronte al “Tribunale ad hoc” / L’assassinio nel carcere dell’Aja / Analisi e testimonianze di: P. Barriot, C. Black, A. Bernardini, F. Castro Ruz, F. Grimaldi, P. Handke, K. Hartmann, R. Hartmann, Z. Jovanović, D. Losurdo, M. Marković, A. Martocchia, G. Mattina, A. Mezyaev, M. Pellegrini, I. Slavo, J. Vergès… / Altri testi e discorsi di Slobodan Milošević / Cronologia e Bibliografia ragionate / Con una Sezione dedicata al Premio Nobel Peter Handke
Frankfurt: Zambon 2021
pagine 536, 17x24 cm, 22 euro
ISBN: 978-88-98582-84-6
di Marco Pondrelli
Scriveva Walter Benjamin nelle sue tesi sulla storia: ‘neppure i morti saranno al sicuro dal nemico, se vince. E questo nemico non ha smesso di vincere’, questo perché la storia è la storia dei vincitori. Come ci ricorda Bertolt Brecht in ‘Domande di un lettore operaio’ non c’è posto per gli sconfitti, nel caso di Slobodan Milošević c’è la condanna, politica ed umana, condanna senza appello ma anche senza prove.
Recentemente è stato ripubblicato il libro della casa editrice Zambon curato da Jugocoord che racconta minuziosamente il ‘processo’ contro il leader jugoslavo, il tentativo è quello di affermare la verità storica su quello che successe non solo a Milošević ma all’intero popolo jugoslavo. Il libro si apre con un contributo di Domenico Losurdo scritto nel 2005 quando uscì la prima edizione dell’opera, in queste poche pagine viene riaffermata la natura delle guerre coloniali, intrise di una profonda matrice razzista. È superfluo ricordare che il barbaro attacco contro l’Unione Sovietica da parte della Germania nazista aveva come scopo la conquista del lebensraum (lo spazio vitale tedesco) che si ispirava, come scritto da Adolf Hitler nel ‘mein kampf’, alla conquista dell’Ovest avvenuta nel continente nordamericano attraverso il genocidio dei nativi americani. Non è casuale che Losurdo a proposito del ‘tribunale’ dell’Aja faccia riferimento ai ‘processi’ del Ku Klux Klan che tra Ottocento e Novecento decretavano il linciaggio ed il rogo degli afroamericani.
Milošević non è stato l’unico leader a pagare per la sue politiche anti-colonialiste, lo stesso è capitato a Gheddafi e la stessa cosa sarebbe dovuto capitare ad Assad. Gli argomenti contro i ‘dittatori’ sono sempre gli stessi, stanno massacrando un popolo è l’Occidente non può stare a guardare. In realtà i diritti umani sono divenuti la motivazione per scatenare guerre di aggressione che con la difesa dei popoli non hanno nulla a che fare, un esempio è la cosiddetta strage di Račak che come afferma Klaus Hartmann era ‘finalizzata alla guerra, frutto di una invenzione congiunta dei guerrafondai tedeschi e statunitensi’ [pag. 19].
Andrea Martocchia chiarisce che quello contro Milošević fu un ‘processo alle intenzioni’ [pag. 24] fatto da un ‘tribunale’ finanziato dalla Nato e da Soros, tutto fuorché una parte terza. Il fatto che ci sia una lunga scia di morti di chi era detenuto nella prigione olandese in attesa del ‘processo’ ed il fatto che gli avvocati difensori d’ufficio in realtà non tutelavano gli interessi dei loro assistiti, spiega molto bene cosa sia stato questo ‘tribunale’. Senza arrivare al caso rumeno quando il ‘difensore’ di Ceaușescu e della moglie chiese la pena di morte e però evidente che tutto quello che è successo all’Aja non aveva alcuna legittimità. Il tribunale dei vincitori è stato un insulto al diritto come sottolinea il compianto Aldo Bernardini nel suo intervento ‘il diritto internazionale capovolto: ‘la crisi jugoslava e il caso del Presidente Milošević’ [pag. 227].
La parte centrale del libro è dedicata all’autodifesa di Milošević, il quale volle rifiutare gli avvocati assegnategli dal ‘tribunale’. La sua è una importante testimonianza dei crimini commessi dell’Occidente, per citare una vecchia canzone potremmo dire che ‘la giustizia sarà giudicata’. È infatti il Presidente Milošević ad accusare l’Occidente dei crimini commessi, una orgogliosa difesa in cui si rivendica la giustezza delle proprie scelte e che ricorda l’autodifesa di Erich Honecker. Emblematico fu il comportamento dei media dopo avere dato grande risalto all’accusa, all’arresto ed alla ‘requisitoria’ di Carla Del Ponte la vicenda venne completamente dimenticata dalla stampa. Le argomentazioni della difesa vennero ignorate, nonostante questo non solo le accuse di genocidio non ressero un solo istante ma fu la Nato ad essere chiamata a rispondere dei propri crimini a partire dallo smembramento della Jugoslavia. La guerra del ’99 fu un attacco unilaterale deciso senza il mandato dell’ONU, suona involontariamente comico l’atteggiamento di chi 20 anni fa chiedeva l’intervento armato ed oggi critica la Russia appellandosi al diritto internazionale. Lo smembramento di uno Stato sovrano era però già iniziato nei primi anni ’90 con il riconoscimento dell’indipendenza di Slovenia e Croazia, riconoscimento che Germania e Vaticano diedero subito ben sapendo quello che questo avrebbe provocato.
La secessione di queste due entità viene generalmente descritta come indolore senza spargimenti di sangue, in realtà a pagare il prezzo di questa scelta furono i serbi verso i quali partì da subito una vera pulizia etnica.
Il processo era arrivato per l’accusa (ovverosia gli Stati Uniti) ad un punto morto, la condanna di Milošević era già stata decisa ma il mondo avrebbe visto che essa sarebbe stata figlia di motivazioni politiche, la morte del Presidente jugoslavo risolse questi problemi. A questo proposito il libro riporta le denunce che vennero presentate prima della sua morte, nelle quali si sosteneva che le condizioni di salute fossero gravi ma nulla venne fatto. Addirittura fu vietato a Milošević di andare in Russia per ricevere cure adeguate. L’obiettivo è stato raggiunto il sempre più piccolo Occidente ha ottenuto la sua condanna, non davanti ad un vero tribunale (che non avrebbe mai condannato Milošević) ma nelle redazioni dei grandi mezzi d’informazioni le quali possono impunemente continuare a parlare di Hitler dei Balcani anche se nelle sentenze dello stesso ‘tribunale’ contro Karadžić e Mladić si è giunti all’assoluzione de facto di Milošević. La tecnica comunicativa era però già rodata a quel tempo, si accusa qualcuno di avere commesso un crimine ed anche se questo crimine non solo non viene dimostrato ma ne viene addirittura dimostrata l’infondatezza esso rimane ‘vero’.
Purtroppo queste argomentazioni attecchiscono anche nella sinistra comunista, Aldo Bernardini ha sentito la necessità di condannare l’atteggiamento di Cossuta al quale va dato atto di essere volato a Belgrado durante la guerra (anche se per dire che l’Italia doveva ubbidire agli USA) ma ciò non lo assolve dall’avere definito Milošević un ‘tiranno’ [pag. 402]. Durante la guerra la sinistra comunista si schierò per la pace ma allo stesso tempo attaccò la Serbia ed il suo Presidente, perché fece questo? Semplicemente perché aveva introiettato i contenuti del nemico, criticava la guerra ma non le motivazioni che gli USA e la Nato adducevano per giustificarla. Sono gli stessi che oggi attaccano la Russia senza dire una parola, a differenza del Papa, sulle politiche aggressive della Nato.
La figura di Milošević così come di tutti coloro che per schierarsi dalla sua parte hanno pagato un prezzo (ad esempio Peter Handke) è una testimonianza dell’importanza della lotta anti-imperialista, allora come ora.
Per acquistare il libro clicca qui
Few people in the United States, even those in the movement that opposes U.S. imperialist aggression, remember that March 11 is the 15th anniversary of the death of Yugoslav President Slobodan Milošević. He had been unjustly incarcerated in Scheveningen prison in The Hague, Netherlands.
For movement activists, a review of the attempt to demonize Milošević should illuminate yet another effort by the oppressor class to weaken and divide resistance against its rule. The imperialists have applied similar demonization campaigns against Libya’s Muammar Gaddhaffi, Cuba’s Fidel Castro, Zimbabwe’s Robert Mugabe and others. And they continue today against Venezuela’s Nicolás Maduro, Syria’s Bashar al-Assad and other leaders of whichever country they aim to crush.
A contemporary development proves how important is this struggle for truth: In Serbia, those forces that collaborate with imperialism are still trying to demonize the Yugoslav leader.
At the time of his death in 2006, Milošević was winning his defense against charges that the combined U.S.-NATO powers brought against him under cover of a United Nations-sponsored court – the International Criminal Tribunal on the Former Yugoslavia.
The NATO powers used the UN to set up the ICTY as a political instrument to punish anyone in the Balkans who resisted an imperialist takeover of the region. It brought charges against Milošević in the midst of the U.S./NATO bombing of Yugoslavia in May of 1999, obviously to bring additional pressure on the Yugoslav leadership to submit.
NATO waged 10-year war on Yugoslavia
From 1990 to 1999, the NATO powers — with German and U.S. imperialism in the lead — took every step to weaken and destroy Yugoslavia.
From the start, the West German government in Berlin, which had just annexed the socialist German Democratic Republic, aided reactionary separatist forces in each republic of the multinational socialist federation of Yugoslavia. This gave rise to wars in Croatia and Bosnia-Herzegovina, along with separating Slovenia and Macedonia from the rest of Yugoslavia.
Since Germany had the closest contacts with the Croatian and Bosnian reactionaries and the largest economic interests in the region, this initiative put German imperialism in the lead of seizing influence in the Balkans.
Washington, wanting to regain hegemony over Berlin and the other NATO powers, then pushed the conflict toward open war, where the Pentagon’s preeminent place in destructive power would predominate. As a pretext, the U.S. used a battle provoked by the so-called Kosovo Liberation Army in the town of Račak in the Kosovo province of Serbia on Jan. 15, 1999. Claiming it was a massacre, the Bill Clinton administration played up the need for “humanitarian intervention.”
The U.S. and NATO powers thereby succeeded, with guns and money, in breaking up the Socialist Federal Republic of Yugoslavia into a half-dozen weak ministates, thus overthrowing the last independent government in Eastern Europe. They succeeded even in confusing many progressives in the West — the imperialist countries — with a well-planned and executed offensive of lies that blamed every problem in the Balkans on Serbia and on Milošević himself.
Their propaganda offensive obscured the interference, subversion and “divide and conquer” tactics practiced by German and U.S. imperialism, in connivance with neo-fascist groupings in the republics of Croatia and Bosnia and in Serbia’s Kosovo province.
The prosecution fails
The ICTY failed miserably when it tried to prove to the world that Slobodan Milošević was guilty of any of the crimes committed against the people of the Balkans in the 1990s.
Milošević put forward thousands of pages of text to answer the 500,000 pages of so-called evidence against him. Failing to prove their case, the ICTY’s attempt would have ended in defeat and disgrace for the imperialists had Milošević not died.
The International Committee to Defend Slobodan Milošević was established in Belgrade and Berlin on March 25, 2001. In honor of the 80th anniversary of his birth, the committee intends to resist the continuing attempt to demonize the late Yugoslav leader. Co-chairpersons Klaus Hartmann and Vladimir Kršljanin invite “each of its members to take the initiative, and at least send us their text, commentary, memoir and/or video on Milošević’s activities or the relevance and historical meaning of his and our struggle.” Former U.S. Attorney General Ramsey Clark, now 93, had been an active co-chairperson when the defense committee was formed.
See milosevic.co for more information.
Catalinotto, a managing editor of Workers World newspaper, co-edited the 2001 book “Hidden Agenda: U.S./NATO Takeover of Yugoslavia” with Sara Flounders of the International Action Center. The first chapter, written by Milošević, summarizes the defense of his country.