|
|
BRISANJE JUGOSLAVIJE
Andrea Martocchia -
Prevod: O. Juric
|
|
U Saveznoj Skupstini Jugoslavije 4. februara 2003. simbolicno je
krunisan zlocinacki revansisticki plan uperen protiv jedne velike
evropske zemlje i njenih gradjana. Na taj dan, postignuto je ono
sto se pokusava postici u najmanju ruku jos od 1990.
“Izbrisana je” Federativna
Jugoslavija cak i iz geografskih karata a u isto vreme proglasena
nekakva labava “Drzavna zajednica Srbija i Crna Gora” s
rokom trajanja od najvise tri godine.
Paradoksalno, dogadjaj je sam po sebi utoliko ozbiljniji i
problematicniji sto mu stampa nije poklonila nikakvu paznju, a
pogotovo sto su izostali komentari i odjeci sa “levice”. Zapravo,
dok burzoaska stampa s nevesto prikrivenim uzivanjem i dalje
“cereci zrtvu” (1)
dotle “levica” koja je oktobra meseca 2000. na sva zvona
pozdravila “pad Milosevicevog rezima”, o Jugoslaviji smuseno i podlo
cuti.
Pokusacu ovde da sto sazetije sagledam to “potiranje Jugoslavije”
kako u najuzem smislu reci, tako i sire, odnosno, sa
politicko-ideoloskog, kulturoloskog, sociolskog, pa mozda i psiholoskog
i psihoanalitickog stanovista.
Kako razbiti zemlju na osam delova pa svu krivicu
svaliti na zrtve
Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), koja je
u periodu posle Drugog svetskog rata bila tampon izmedju dvaju
blokova i kao takva uzivala siroku autonomiju i ugled u medjunarodnim
odnosima, razbijena je voljom zapadnih sila kao rezultat njihove
“pobede” na kraju hladnog rata. One su to razbijanje pomagale i na
delu, i formalno.
Strateski interes imperijalistickih zemalja za Balkan je ocit, dovoljno
je samo u hronoloskoj perspektivi posmatrati njihovu ulogu
u proteklom procesu razbijanja i podjarmljivanja. Uostalom, nije
slucajno sto analiticari i stampa uopste, po pravilu izbegavaju upravo
to, da dogadjaje posmatraju “hronoloski”, upustajuci se umesto
toga u iracionalne i lombrozijanske interpretacije s jasnom namerom da
zamazu oci.
Primerice, mogli bismo poci od osamdesetih, od pogubne politike koju su
MMF i SB nametnuli Markovicevoj Jugoslaviji. Medjutim, ako se
zeli preciznija vremenska odrednica, moze se poci od 29.
novembra 1990. Dok SFRJ proslavlja svoj nacionalni
praznik (2), sva stampa stampa da CIA na osnovu “svojih saznanja
prognozira” skori raspad Jugoslavije.
I gle slucaja, pocetkom istog meseca, Kongres donosi zakon
101/513 kojim garantuje podrsku svim liberalistickim,
nacionalistickim i secesionistickim rukovodstvima (3). Takovec krajem
juna 1991. stizu prvi nagovestaji otcepljenja Slovenije i
Hrvatske.
| Uprkos krajnje
alarmantnim i nestabilnim prilikama na terenu, (4)
15. januara 1992. zemlje clanice Evropske Zajednice
priznaju i formalno Sloveniju i Hrvatsku, podlezuci tako pritisku
Nemacke i Vatikana. Nakon toga, Bosna i Hercegovina biva ohrabrena da
se povede za istim primerom. Tri godine bratoubilackog rata, neposredna
su posledica proglasenja “nezavisnosti” BiH . Secesija BiH,
istorijskog jezgra i simbola NOB-a i bratstva i jedinstva,
najstrasniji je udarac u samo srce visenacionalne Jugoslavije. Na
gradjane Sarajeva koji su 5. i 6. aprila izasli na ulice grada
da osude sve podele na nacionalnoj osnovi, pucali su snajperisti
neutvrdjene nacionalno-politicke pripadnosti. Bila je to prva epizoda
strategije terora koja ce celishodno posluzitinarednih
godina da u krvi i lazi mozda zauvek bude uguseno jugoslovenstvo
kao ideja. |

|
Sjedinjene Americke Drzave su isprva koristile Nemacku a potom
celokupnu Evropsku Zajednicu kao prethodnicu, medjutim, njihova
medijska, diplomatska, finansijska i vojna podrska secesionistima, a
pogotovo bosansko-muslimanskim separatistima, bivala je iz dana u dan
sve bezobzirnija. Tako ce americko uplitanje na Balkanu polako daleko
nadmasiti evropsko. Posto su prvo cinicno iskoristile za sopstvene
ciljeve“mitelevropski” revansizam i evropsku neonacisticku
desnicu, povampirene u periodu nakon 1989. , SAD bezobzirno uzimaju
stvar u svoje ruke. U Bosni, na diplomatskom planu, neposredni su
vinovnici neuspeha svih mirovnih planova, pocev od Kutilierovog.
(5) Obezvrednile su i osujetile jedan za drugim svaki pokusaj
ostvaren pod okriljem Ujedinjenih Nacija. Tako su na kraju sve
misije OUN bile istisnute a na njihovo mesto postavljene nove pod
neposrednijom upravom Atlantskog Pakta.
To je vreme “medijski izlaziranih zlocina” (6), vreme kada
su po kratkom postupku razreseni duznosti Morijo
(Morillon), Mekenzi (MacKenzie), Akasi i tako redom,
svi njima slicni. To je vreme prvih NATO oruzanih tradicionalnih
vojnih operacija u samoj Evropi. Septembra 1995.
SAD i EU besomucno bombarduju polozaje bosanskih Srba i to je prvi put
posle II Svetskog rata da je bombardovana neka evropska zemlja. Na Srbe
su prvo bacali ljagu a onda bombe i to zbog toga sto je od svih
jugoslovenskih naroda, srpskom narodu najmanje stalo do deobe
njihove zemlje. To se moze objasniti kako istorijskim razlozima tako i
cinjenicom da Srbi zive vekovima u gotovo svim republikama
nekadasnje federacije. U jesen 1995. potpisan je Dejtonski
sporazum koji, izmedju ostalih stvari, dopusta
rasporedjivanje snaga Atlantskog pakta “sine die” na prostoru
koji je u potpunosti pretvoren u medjunarodni protektorat. (7)
Jugoslavija je vec izdeljena na pet delova, ali ni to ocigledno
nije bilo dovoljno. U prolece 1999. nakon dugogodisnjeg
manipulisanja sa velikoalbanskim separatistickim pokretom (8), SAD sa
Evropljanima bombarduju Federativnu Republiku Jugoslaviju, odnosno
Srbiju i Crnu Goru, to sto je jos jedino ostalo nakon otcepljenja
ostalih republika.
Sa kilometarske vazdusne udaljenosti bombardovane su civilne i
vojne infrastrukture i prozrukovana smrt na stotine civila.
Jugoslovenski gradjani su izvlacili leseve svojih najmilijih, rodbine i
prijatelja iz gradskih rusevina, iz nagorelih i raskomadanih
vozova, iz bombardovanih izbeglickih kolona, iz srusenih bolnica,
skola, stambenih zgrada. Nato je bombardovao
da bi razaranjem citav jedan narod bacio na kolena. Bombardovani su
ciljevi udaljeni vise stotina kilometara od Kosmeta, pokrajine koju su
toboze hteli da spasavaju. Kosmet su bombardovali osiromasenim
uranijumom. Bombardovali su Petrohemijske pogone u Pancevu, nadomak
Beograda, sa ociglednim ciljem da izazovu ispustanje visokootrovnih
gasova u atmosferu. Kao posledica produzenog dejstva kancerogenih
agensa, NATO ubija i dalje (9). Eto, kako je Jugoslavija bila
prinudjena na predaju.
Na Kosmetu danas vlada teror: pred nesmotrenim, odnosno, saucesnickim
ocima nekoliko desetina hiljada natovskih vojnika bezmalo je u celosti
sprovedeno etnicko ciscenje nealbanskog i stanovnistva koje se protivi
otcepljenju. Neometano se nastavlja rusenje ostataka vizantijske
bastine. (10) Nestalih je na hiljade a rasisticki motivisana ubistva ne
prestaju. Citava je oblast pod kontrolom nekadasnjih
ratnika Uçk, koji se samofinansiraju krijumcarenjem oruzja i
droge, kao i od organizovane prostitucije. Velika prirodna bogatstva
pokrajine , a u prvom redu rudna, oduzeta su jugoslovenskoj drzavi u
ocekivanju da budu ustupljena multinacionalnim stranim kompanijama. Sva
proizvodnja je zaustavljena.
Ono nesto malo prilika da “posteno” zarade sebi za zivot, mladim
kosmetskim albancima pruza jos jedino okupatorska vojska : na primer,
americka vojna baza Bondstil, nadomak Urosevca, najveca americka
baza na tudjoj zemlji od zavrsetka vijetnamskog rata. (11)
Takozvana demokratizacija
Jednim udarcem dve muve. Tako su bombardovanjem postignuta dva
cilja. Pre svega, beznadezno je zaostren problem Kosova i
Metohije sticanjem prilika za njihovo prisjedinjenje velikoj Albaniji,
koju je Misel Kolon (Michel Collon) recito opisao kao “novi
Izrael na tlu Evrope”. A zatim, i u samoj Federaciji se sticu
nemoguci uslovi za vladajucu koaliciju. Od 1999. do 2000. izvrsen
je citav niz politickih ubistava za koja niko nikad nije preuzeo
odgovornost. Oktobra 2000. uoci predsednickih i administrativnih
izbora, a u jeku herojskih napora na obnovi zemlje od posledica
razaranja – navedimo kao primer samo kragujevacku “Zastavu” –
pritisak Zapada ponovo dostize vrhunac.
Medijska antivladina masinerija je u punom zamahu, kako u zemlji,
tako u inostranstvu. Ratni brodovi patroliraju
Jadranom. Sve ucestalije pristizu pretnje novim zaostravanjem
nicim zasluzenog sedmogodisnjeg embarga. Ne biraju se sredstva da se
osujeti drugi krug glasanja, uprkos tome sto bi sa pobedom Zapadu
naklonjenog nacionaliste Vojislava Kostunice, neminovno doslo do
smene na funkciji saveznog predsednistva: otud vandalski napad na
Skupstinu – u kojoj je vladajuca koalicija ponovno osvojila vecinu –
otud spaljivanje glasackih listica i razaranje prostorija izborne
komisije. Ubrzo nakon toga izvrseni su slicni napadi na sedista kao i
na clanove levih partija i sindikalnih organizacija. (12)
Novi, desnicarski rezim je hibridni DOS, odnosno Demokratska Opozicija
Srbije. On zapravo pociva na protivrecnim odnosima snaga dveju
licnosti. Sa jedne strane, Vojislava Kostunice koji, i pored
funkcije predsednika i nemale popularnosti koju uziva zahvaljujuci
stavovima bremenitim nacionalnim ponosom, efektivno nema nikakvu
stvarnu moc, i sa druge, Zorana Djindjica , predsednika vlade
Republike Srbije, koji iako izrazito nepopularan, uziva podrsku
najvisih krugova medjunarodne zajednice i, u zemlji, dvolicnih
struktura sluzbe drzavne bezbednosti, zakulisnih centara moci (mafija i
masonerija), kaoi tehnokrata ultraliberalne, takozvane Grupe 17
neposredno vezanih za MMF i SB.
Vlast je i dalje u njihovim rukama i danas, nakon misteriozne
Djindjiceve pogibije 12. marta i “brisanja“ ne samo Jugoslavije nego i
njenog sada vec nepotrebnog predsednika Kostunice. Oni su srpski
Barberini, koji su poradili na onome sto se bombama nije postiglo:
"Quod Bombardieri non fecerunt, fecerunt Barberini".
Za otprilike dve i po godine doveli su stanovnistvo na rub krajnje
nemastine, obustavivsi sve napore na obnovi zemlje od natovskih
razaranja i rasprodavsi strancima sva bogatstva shodno diktatu
medjunarodnih finansijskih institucija. U Srbiji je nezaposlenost
dostigla nezapamcene razmere i neprekidno je u porastu (prema
zvanicnim pokazateljima iznosi preko milion). Najveci industrijski
kompleks, Zastava iz Kragujevca, prvo je rasparcan, pa onda
ponudjena na srebrnom posluzavniku jednom sitnom poduzetniku iz SAD,
koji je verovatno odustao od kupovine jer do prodaje ocigledno nije
doslo. A za to vreme radnici fabrike sa svojim porodicama gladuju:
utoliko je pomoc koju iz Italije saljemo kao redovno izdrzavanje
“usvojenoj” deci danas dragocenija nego ikada ranije. (13)
Sve strateski vazne privredne grane su u postupku razgradnje:
likvidirali su vodece drzavne banke (januara 2000.), rasprodali su
potencijalno veoma produktivne cementare (uprolece 2000.), smederevski
Sartid prodat je ovih dana po bagatelnoj ceni americkoj Stil
Korporejsn (Steel Corporation). A to nije sve. Armiju su podvrgli
ubitacnim “reformama”, a zapravo je rec o njenom kresanju i cistkama u
njenim najvisim krugovima u okviru priprema za pristupanje NATO-vom
“Partnerstvu za mir”. Vlada se toliko osilila da ni pravosudje nije
postedjeno njenih muckih napada. Po tome je nadmasila cak i
Berluskonija iz njegovih najcrnjih dana...
Rat rezima protiv pravosudnih organa zbog istraznog postupka o
njegovoj upletenosti, a u prvom redu upletenosti samog Djindjica,
u kriminalne radnje i surovanju sa mafijom, postaje jos bespostedniji
sa Djindjicevim ubistvom, kada vrsilac duznosti predsednika Srbije,
Natasa Micic, (14) brze bolje i neustavno – ali to vise nikog ne cudi u
Srbiji - zavodi “vanredno stanje”.
Zvanicno, za Djindjicevo ubistvo odgovoran je, prema sopstvenom
priznanju, pripadnik specijalnih jedinica, takozvanih “Crvenih
beretki” koji je navodno delovao po nalogu “Zemunskog klana”. Medjutim,
dvojica vodja tog klana ubijena su prilikom pokusaja hapsenja,
navodno zbog “pruzanja otpora”. Sto niposto ne zvuci
ubedljivo.
“Vanredno stanje” u Srbiji nije zavedeno zbog ubistva predsednika
vlade, vec je naprotiv Djindjiceva pogibija posluzila kao izgovor za
vanredno stanje i, na koncu, za odlucujuci obracun sa svim politickim
protivnicima, dakle, ne samo sa Molosevicevim pristalicama, vec i sa
Seseljevim Radikalima pa cak i sa krugovima bivseg “nepodobnog”
predsednika Kostunice. Naime, dok je bio na polozaju, Kostunica je ne
samo bio protivnik (na recima, makar) niza usvojenih mera (od one o
saradnji sa “Tribunalom” do novog ultra liberalnog Zakona o radu), vec
vise puta i direktni svedok neprijatnih dogadjaja koji potvrdjuju
Djindjicevo surovanje sa mafijom. Pre nekoliko meseci izbila je
afera oko prisluskivanja Kostunice, sa osvedocenim ciljem da se razbije
obavestajna sluzba Armije. U sklopu “vanrednih mera” odmah je
uhapsen general Aco Tomic, sef te sluzbe, a sama sluzba stavljena
pod direktnu kontrolu DOS-ovskog rezima, a time i Amerike. Takodje je
uhapsen i Kostunicin savetnik, Rade Bulatovic. Uhapsen je general
Pavkovic, koji se 1999. istakao u odbrani zemlje a nedavno kandidovao
za predsednika Srbije.
U tim cistkama , najmanje 35 sudija je otpusteno sa posla, od cega 7
clanova Vrhovnog suda sa predsednikom. Otpusten je veci broj visokih
drzavnih funkcionera a neki su dospeli u zatvor. Zatim je na
brzinu doneto nekoliko mera, od kojih i ona o preventivnom hapsenju,
sto je prava sramota! Izdvoio bih posebno jos i zakon o medijima, koji
bi trebalo da navede na razmisljanje nase, italijanske pristalice
“slobodnih medija” i radio stanica tipa B-52 (ili B-92? Bolje 52, kao
bombarderi). Svi oni, medjutim, danas cute kao zaliveni.
Uopste uzev, za mesec dana “vanrednog stanja”, uhapseno je ili
pritvoreno najmanje 10 000 lica, prema vladinim, zvanicnim podacima. U
zatvoru je jos uvek 4500 lica, sto znaci da je na hiljade
nezakonski liseno slobode. Pominju se povrh toga i slucajevi
zlostavljanja i torture u samim zatvorima. Medju uhapsenima ima
novinara. Mnogi od njih su pusteni, ali su zabranjena dva jedina lista
koja nisu pod direktnom kontrolom vlade (15). Vrsen je pritisak na
veoma veliki broj urednistava. Ima i slucajeva nestalih lica. Na
primer, Predrag Polic, hemicar i rektor Hemijskog Univerziteta u
Beogradu, politicki blizak Kostunici a u Italiji poznat po nizu
konferencija odrzanih o smrtonosnim posledicama Natovskog
bombardovanja, pronadjen je mrtav tri sedmice nakon sto se o njemu gubi
svaki trag.
Sto se tice stvarnih motiva i same dinamike ubistva premijera
Djindjica, moramo pre svega skrenuti paznju na njegov veoma delikatan
vremenski momenat: Djindjic je ubijen uoci agresije na Irak, koja
nekako pada bas na cetvrtu godisnjicu oruzane agresije na Jugoslaviju.
Ubijen je u casu kada SAD od balkanskih drzavica nastoje
iskamciti jos i logisticku podrsku za svoj novi vojni pohod ali
nailaze na slab odziv posto su se mahom svi, ukljujuci i samog
Djindjica, priklonil Nemackoj. I jos jedna bitna okolnost, ubijen je u
jeku socijalnih previranja i rasprostranjenog negodovanja u
narodu. Mediji su ubijenog despotu Djindjica unapredili u
sveca. Glavni osumnjiceni, Milorad Lukovic – Legija, bivsi
placenik Legije stranaca i dvolicnjak specijalnih jedinica, nije
uhvacen te sva paznja biva usredsredjena na politicke protivnike
navodno narucioce zlocina. Istini za volju, Legija i njemu slicni mogli
bi posvedociti o svojim proslim i sadasnjim vezama sa krugovima DOS-a
kao i o uslugama pruzenim “pucistima” 5. oktobra 2000. A to
rezimu ne odgovara.
Imajuci u vidu njegovu nepopularnost, DOS-u je ocito bio potreban samo
izgovor da se otarasi politicke disidencije. U prilog tome
svedoce hapsenja i saslusavanja vodja opozicije. Bez ikakvog razloga
uhapseni su predsednik udruzenja Sloboda, Bogoljub Bjelica, clan iste
organizacije i glavni i odgovorni urednik nedeljnika “Smisao”
(teorijski casopis SPS) Uros Suvakovic i rukovodilac JUL-a i bliski
saradnik Mire Markovic,
Goran Matic. I sama Mira Markovic koja boravi u Rusiji privatnim
poslom, ne moze da se vrati u zemlju jer joj preti hapsenje zbog
optuzbe da je toboznji narucilac nestanka Ivana Stambolica 2000.
Saslusavan je Vladimir Krsljanin, clan Slobode i Milosevicev savetnik.
A o mnogobrojnim pretresima i maltretiranjima predstavnika opozicionih
konzervativnih stranaka (Kostunice, Seselja itd.) da i ne gvorim.
Boj u Hagu
Udruzenje Sloboda doprinosi pripremanju odbrane S. Milosevica u Hagu. U
ovom trenutku u tom “ad hoc sudu” odvija se glavni deo “sudjenja”
protiv Milosevica: posle iznosenja “optuzbi” i “dokaza” po
osnovu triju “optuznica” (za rat u Hrvatskoj, u BiH i Kosovu) sada se
ulazi u fazu samoodbrane optuzenog. Posto de facto nije dokazano
da je bivsi predsednik kriv, “proces” je za Miloseviceve tuzioce
pravi promasaj i izvor velikih neprijatnosti i briga. Protiv
Milosevica takozvani tribunal je pribegao svim oblicima pritiska,
politickog, medijskog i fizickog (imajuci u vidu njegovo zdravsrveno
stanje i pogresno prepisanu terapiju). Svemu tome uprkos, nisu uspeli
da ga pokolebaju u njegovoj odbrani. Fakticki, “vanredno stanje”
je izmedju ostalih stvari posluzilo i da se onemoguci dalji rad
Milosevicevim saradnicima, te zato mnogi posmatraci procenjuju da je
DOS o zavodjenju tog stanja odlucio u dosluhu sa onima koji iz Haga
“vuku konce”.
“Ad hoc Tribunal za ratne zlocine pocinjene na teritoriji bivse
Jugoslavije” (16) ocit je primer koliko odredjene novokomponovane
medjunarodne krivicne institucije funkcionisu celishodno
hegemonistickim ciljevima imperijalistickih drzava. Taj sud je 1993.
osnovan u Savetu Bezbednosti OUN (17) na zahtev senatora Albright.
Medjutim, uobicajeni postupak za formiranje ovakvog suda, kako je
svojevremeno napomenuo i sam Generalni sekretar, neizostavno vodi preko
medjunarodnog sporazuma donetog i usvojenog od suverenih zemalja
clanica, sto sa Tribunalom nije slucaj, te ne moze da bude merodavan.”
(Izvestaj n° X S/25704, odeljak 18) Iz Vasingtona je zapravo
nametnuto proizvoljno tumacenje poglavlja VII Povelje Ujedinjenih
Nacija gde je predvidjeno da S.B. “iznimno preduzme mere” u
cilju vaspostavljanja mira. Utoliko je “ad hoc Tribunal” pravno
neutemeljena i polulegalna institucija. Placaju ga zemlje
Nato pakta, a u prvom redu SAD, (18) i neposredno i posredstvom OUN,
ali i druge zemlje za koje se ne moze tvrditi da su nepristrasne u
odnosu na zbivanja u Jugoslaviji i oko nje. Navedimo, na primer ,
Saudijsku Arabiju. Pored toga, placaju ga i organizacije i
privatna lica poput Dz. Sorosa.
Podrska koju Nato pakt pruza “ad hoc Tribunalu” najbolji je pokazatelj
stvarnih ciljeva te toboze pravne institucije. Prema recima bivseg
predstavnika za stampu Djejmija Seja “Nato pakt je blizak Tribunalu i
on je taj koji u ime Tribunala drzi u pritvoru optuzene ratne
zlocince... Nato clanice su obezbedile sredstva za osnivanje Tribunala,
mi spadamo u red onih koji najvise u njega ulazu
finansijski.” (19) Drugim recima,
dakle, ne samo da svedoci o finansijskoj potpori i
“bliskosti” Nato pakta , vec u casu kada pakt bombarduje
izbeglicku kolonu i Pancevacki Petrohemijski kombinat, Dzejmi Sej
za taj pakt pledira i ulogu “islednika”. A imali smo priliku da
desetak puta vidimo tog “islednika” na delu, narocito u Bosni, ali i u
Milosevicevom slucaju, kakvim se prljavim metodama sluzi.
Dogadjalo se da prilikom otmice “osumnjicenog” ubiju a da u Hagu
pritvoreni Srbi poreklom iz Bosne, toboze izvrsavaju samoubistvo ili
umiru od infarkta.
Haski tribunal je sistematicno odbijao da uvazi sve dokumentovane tuzbe
podnete protiv Nato pakta za pocinjene ratne zlocine, ma odakle
te tuzbe stizale. Kolika je nesrazmera izmedju osudjenih Srba i
ostalih, Hrvata, muslimana i Albanaca, odgovornih za teske zlocine,
vidi se po brojkama. (20) Jos vise pada u oci sto od svih
“optuzenih” jedino Srbe terete za politicku odgovornost
(Milutinovic, Milosevic, Karadzic) dok su
bez razlike “postedjene”sve vodje secesionistickih frakcija
uprkos, primerice, cinjenici da su krivicno vec gonjeni. (21) Ne ostaje
nam nista drugo, dakle, nego zakljucak da u Hagu jedna strana u sporu,
drugoj kroji pravdu prema sopstvenom arsinu, sto je u sustoj
suprotnosti sa principom “super partes.”
“Ad hoc Tribunal” ima funkciju politickog orudja pod punom kontrolom
pobednicke strane, zapravo vinovnika agresije, razaranja i
podjarmljivanja Jugoslavije i u tome potpuno lici na nas ozloglaseni
Specijalni sud iz dvadesetih godina.
Ugledni pravnici su objasnili na koji nacin Haski tribunal u praksi
krsi sve osnovne principe Medjunarodnog prava. Sazeto receno,
gazi princip nedopustivosti preklapanja ovlascenja, princip
jednakosti odbrane i tuzbe i princip po kome je optuzeni nevin dok se
ne dokaze suprotno: njegov propis 92. kaze da su svedocenja
verodostojna sve dok ih optuzeni ne opovrgne dokazima, dok je nasuprot
takvoj praksi, u svakom drugom sudu bilo gde u svetu, optuzeni
nevin dok se ne dokaze da je kriv. (22)
Haski tribunal tumaci svoje propise i menja ih po nalogu
Predsednika ili Tuzioca, dajuci im po potrebi retroaktivnu ulogu: na
osnovu krajnje smesnog postupka, Predsednik je ovlascen da unosi izmene
po vlastitom nahodjenju ili da ih ratifikuje faksom ih
prosledjujuci ostalim sudijama (propis 6.)! Pravilnikom nije predvidjen
sudija u preliminarnom istraznom postupku kojim bi se proverili navodi
optuznice. “Tribunal” se sluzi svedocenjima incognito cime izbegava
suocavanje svedoka sa odbranom.
Cuva u tajnosti izvore i poreklo dokaznog materijala pa postoji
mogucnost da pokriva tajne sluzbe zemalja upletenih u dela u pretresu.
Taji i zapocete postupke. (propis 53.) Odbacuje po sopstvenom
nahodjenju advokate odbrane (propis 46.) po uzoru na sudove
Inkvizicije. Moze da uskrati sudijama uvid u dokazni materijal (propis
66.) Moze osumnjicene da drzi u pritvoru devedeset dana pre
objavljivanja optuznice, s ociglednim ciljem da iskamci priznanje. I,
kao vrhunac svega, sto je sebi nedavno priustio “sudija Mej” uz
saglasnost “drzavnog javnog tuzioca” Najsa, moze da vrsi reviziju
transkripcije pretresa, da je cenzurise te tim putem onemoguci oticanje
u javnost onih segmenata Milosevicevih
izlaganja koja mogu imati “eksternu” namenu , dakle, izlisnih ili
nepodobnih za tok samog “procesa”.
Optuznicu protiv tadasnjeg predsednika Federativne Republike
Jugoslavije Slobodana Milosevica podigla je pod pritiskom Madlin
Olbrajt “tuzilac” po imenu Arbur upravo u jeku agresije Nato pakta, u
prolece 1999. a u okviru medijske kampanje kriminalizovanja
Jugoslavije i njenog rukovodstva. Ukratko, bio je to samo jedan stub
sire kampanje strateskog dezinformisanja i psiholoskog rata (23). Za
samo hapsenje Milosevica,
medjutim, trebalo je da se steknu odgovarajuci politicki uslovi.
Takvi uslovi su se stekli ujesen 2000. kada na vlast bivaju
postavljene Zapadu naklonjene marionete. Ishitreno i
krajnje pustolovno hapsenje usledice posle nekoliko meseci, 31.
marta 2001: kao nagradu nova vlada dobija od Amerike obecanih 50
miliona dolara. Beogradska vrhuska je grubo krsila vazece zakone da bi
uslisila sve ucenjivacke prohteve SAD, Nato pakta i Haskog tribunala,
kako na ekonomskom, tako i na vojnom planu. Milosevic je bio pritvoren
tri meseca a da niko od vise stotina saslusanih svedoka nije bio u
stanju da dokazima potkrepi optuzbu o “zloupotrebi vlasti” koja je
posluzila kao izgovor. Hagu ce kao izgovor posluziti “ratni
zlocini”. Trebalo je da posle dva produzavanja preventivnog
pritvora Milosevic bude oslobodjen, medjutim, njegovo
“izrucenje” izvedeno munjevitom protivzakonitom i protivustavnom
akcijom snaga naklonjenijih Americi nego sto je i sam Zoran
Djindjic, bice jos jedan krupni skandal. (24) Otmica i prebacivanje iz
Beograda u Hag Britanskom Kraljevskom Avijacijom izvedeni su samo na
osnovu dekreta koji su potpisali premijer i ministar unutrasnjih
poslova u uslovima kada je vlada bila prepolovljena zbog povlacenja
crnogorskih ministara.
Tim dekretom pogazeni su Ustav Jugoslavije i Srbije (25), volja
delegata Savezne skupstine, pa i partnera vladajuce koalicije i samog
predsednika Kostunice. Sutradan po izrucenju, vrhuska biva opet
nagradjena obecanjem da ce dobiti 360 miliona dolara od “Konferencije
donatora” ali pod uslovom da listom privatizuje nacionalnu privredu.
Milosevic je u Hagu od samog pocetka zauzeo cvrst i jasan stav: tvrdeci
da sebe drzi za politickog zatvorenika, da ne priznaje “Ad hoc
tribunal”, odbio je asistenciju advokata, pa i onih koji mu
sleduju po redovnom postupku i koje imenuje sam “Tribunal” (26)
Prva zasedanja su bila posvecena proceduralnim pitanjima, /od
jula 2001. do januara 2002./ medjutim, Milosevic nije propustio da se
izjasni svaki put kada mu je
bilo dozvoljeno da govori i kada nije bio osujecen u tome,
neocekivanim iskljucivanjem mikrofona. Na primer, 29. oktobra
2001. nakon citanja “optuznice za Hrvatsku”, rekao je : << apsurd
je osudjivati Srbe i Srbiju za oruzanu secesiju Hrvatske, koja je
prouzrokovala gradjanski rat, sukobe i stradanje civila>>.
Sutradan, osvrcuci se na “navode optuznice za Kosmet”,
primetio je da se ona <<odnosi samo na period pocev od 24.
marta zakljucno sa prvom sedmicom juna 1999. uprkos tome sto ceo
svet zna da je to period zlocinacke Nato agresije na Jugoslaviju (....)
Ako sud ne zeli da uvazi te cinjenice, onda je ocigledno da to i nije
sud, vec deo zlocinacke masinerije uperene protiv moje zemlje i mog
naroda. Pa, ako je tako (.....) dakle, ako je sud deo takve masinerije,
onda, molim da odmah procitate presudu koju od vas zahtevaju, a mene
ostavite na miru>>.
Evo njegovog komentara posle citanja navoda “optuznice za
BiH” : <<Ovaj mizerni tekst koji smo ovde culi, vrhunac je
apsurda. Treba da me nagrade za mir u
BiH a ne da mi sude za rat. Za rat u BiH, odgovorne su sile koje
su unistile Jugoslaviju zajedno sa njihovim satrapima u Jugoslaviji, a
ne Srbija i njeni gradjani ili njena politika... Ovde je rec o pokusaju
...>> Mikrofon je tu iskljucen. Milosevic ce se u decembru
osvrnuti na najaktuelnija medjunarodna zbivanja: <<Meni je
sasvim jasno zasto ovo
lazno tuzilastvo insistira na objedinjavanju “triju
optuznica.” Razlog je 11. septembar. Oni hoce da potisnu u drugi
plan optuzbe protiv mene koje se odnose na Kosmet, zato sto te
optuzbe neizbezno otvaraju pitanje surovanja Klintonovog rezima sa
teroristima na Kosmetu, pa i sa organizacijom Ben Ladena. (....) Ono
sto se krije pod skramom tih “navoda
optuzenice” nije nista drugo do blatnjavi talog desetogodisnjeg
medijskog rata sracunatog sa ciljem da se demonizuju kako Srbija i njen
narod, tako i njeno rukovodstvo, ja licno, pa cak i moja porodica. Zato
je medijski rat prethodio stvarnom ratu, da bi javnost na Zapadu
poverovala da smo zlocinci iako nikada nismo za to dali povoda. Vi ste
ovde procitali da je 6. aprila 1992. Evropska Unija priznala
Bosnu i Hercegovinu. To je ucinjeno pod uticajem tadasnjeg
ministra spoljnih poslova Nemacke, Hansa Ditriha Gensera, zbog toga sto
je na dan 6. aprila 1941. Hitler napao Jugoslaviju bombardovanjem
Beograda. Ima u tome zelje da se
simbolicno obelezi menjanje rezultata II svetskog rata>>.
Jedinstvena Jugoslavija, uzor za Evropsku federaciju
S. Milosevic ce 30. januara ponovo ugrabiti priliku da u 'haskoj
sudnici' kaze: 'U stvari, ocigledno je postojao plan protiv te drzave
koja je, rekao bih, mogla da bude uzor za buducu evropsku fedraciju. Ta
drzava je bila Jugoslavija. Ona je bila zajednica ravnopravnih naroda
ujedinjenih u federativnu jedinicu u kojoj se moglo uspesno ziveti i
raditi i koja je mogla svugde u svetu da posluzi za primer zajednistva.
Svo vreme smo se borili za ocuvanje Jugoslavije. U stvari sve
cinjenice samo potvrdjuju moje reci. Uostalom, samo je jos Federativna
Republika Jugoslavija sacuvala svoju slozenu nacionalnu strukturu.
(...) Sa svim onim sto se tamo dogadja (na Kosovu) jasno vidimo
ponavljanje politike iz vremena nacizma, Hitlerove i Musolinijeve
politike. A sva ta halabuka oko "Velike Srbije", oko toboznje ideje
koja zapravo nikad nije postojala, nema drugu svrhu osim da prikrije
stvaranje "Velike Albanije" - iste one koju su Hitler i Mussolini
stvorili za vreme Drugog svetskog rata. Pogledajte samo tu semu,
pogledajte sta se sad radi, sta hoce da otmu Srbiji, Crnoj Gori i
Makedoniji - a jednog dana mozda i Grckoj, kada po nalogu naseg
zajednickog gospodara grcko-turski odnosi budu opet stavljeni na dnevni
red, za njih ce i to biti pitanje koje oni treba da
resavaju.>>
Milosevic - politicar socialdemokratskog opredeljenja i antifasista, i
pored opredeljenja za reformu socijalistickog drustva prema zapadnom
modelu - ocigledno ovde misli na Titovu Jugoslaviju za koju se
nedvosmisleno zalaze. Govori o zemlji koja je bila resenje kako
za "nebulozno" nadnacionalno jugoslovenstvo, tako i za
nacionalisticki separatizam. Zalaze se za jedinstvo postojecih kultura,
za jugoslovenstvo drzavne zajednice koja se zasniva na drzavljanstvu a
ne, kako je to sada slucaj, na verskom ili nacionalnom "identitetu" .
To lepo objasnjava Neil Klark u pogovoru za izvrsnu knjigu
(27) o "jugoslovenstvu", temi, to moram da primetim, koju inace
ostali vesto zaobilaze kada govore o Balkanu, sto je zaista
zapanjujuce. «Pokusaji stvaranja jedinstvenog
jugoslovenskog identiteta naizgled su imali uspeha sedamdesetih
godina ». Mesoviti brakovi su ukazivali na porast broja onih
koji se izjasnjavaju kao Jugosloveni. (...) Vladarima novog
svetskog poretka potpuno je odgovaralo da uniste vojno jaku i
nesvrstanu naciju a umesto nje stvore niz slabih NATO i protektorata
MMF. Zapravo, kako istice Djilas, dok je postojao Sovjetski Savez,
Jugoslavija je igrala odredjenu ulogu u odnosu na Zapad, ali kada je
srusen Berlinski zid, ona pocinje da mrsi racune (...) Jugoslavia, po
Djilasu, "i dalje ostaje najpovoljnije i najjednostavnije i
najbezbolnije resenje za nacionalno pitanje juznih Slovena". Ona je, po
Slobodanu Jovanovicu u trenutku nasrtaja zemalja Osovine, 1941.
najpouzdaniji nacin za balkanske narode da ostanu nezavisni i
zastite se od stranog zavojevaca.»
Nakon neizvesnosti vezanih za nameru "tuzioca" Del Ponte (28) da spoji
sve tri optuznice, za Kosovo, Hrvatsku i Bosnu, zbirno "sudjenje"
Slobodanu Milosevic je pocelo 12. Februara 2002. Vec posle prvih
zapanjujucih iznenadjenja, zavesa je navucena – postepeno ali,
trajno. Stampa je zanemela. Jugoslovenske vlasti su isprva zabranile
nastavak direktnog televizijskog prenosa iz “sudnice”, a zatim su se
usredsredile na to da po svaku cenu potpuno izoluju Milosevica. Tako da
samo prisutni u “sudnici” mogu da gledaju do apsurda neverovatne
prestave (29). Suocavajuci se sa svedocima “tuzioca“, Milosevic s
lakocom obara dokaze, cesto dovodeci svedoka u priliku da porice
sopstvene izjave: tako da se dogadja da svedoci povlace iskaze,
odustaju od svedocenja, naprasno poboljevaju, ili otkrivaju da je
njihov iskaz dat u istraznom postupku, a posteriori potpuno
izmenjen bez njihovog znanja...... Milosevic na optuzenicku klupu
proziva NATO kao glavnog krivca ne samo za bombardovanje, vec u prvom
redu za zlocinacko rasturanje SFR Jugoslavije navodeci sve diplomatske,
politicke i druge aktivnosti koje su u tom cilju zemlje clanice
preduzele. Milosevic citira fakticki neoborive dokaze, dogadjaje koji
su vec usli u istoriju, bez obzira sto zapadni i prozapadni novinari
nisu mnogo pisali o njima. Na taj nacin, listajuci istoriju
Balkana i sire, Milosevic, zapravo sa zadivljujucim dostojanstvom
ispisuje istoriju ciji je bio svedok, cini to potpuno izolovan, okruzen
nebrojenim neprijateljima i samo malobrojnim prijateljima, pa ni oni
nisu uvek pouzdani, a da ne spominjem potpunu nezainteresovanost
novinara i svakojakih "balkanologa". Uostalom, sponzori "Tribunala ad
hoc" drugacije i ne bi mogli ostvariti svoj cilj – a to je da Milosevic
bude iskljucivi i potpuni krivac za svekoliku tragediju -
osim tako sto ce javnost biti u potpunosti uskracena za sve sto se
odvija u «haskoj sudnici ». Pa i samo
"svaljivanje" sveukupne krivice na pleci Slobodana Milosevica, pomocu
laznog sudjenja u Hagu, zapravo je svojevrsan pokusaj "potiskivanja
zbilje iz svesti" sa
ciljem da se odgovornima za "magnum crimen" da prilika da speru
sa sebe krivicu i izbegnu placanje ratne odstete za razaranja naneta u
toku vazdusne agresije. Takav podao cin moze uroditi plodom jedino
ukoliko se na proces u Hagu navuce zavesa, ako se o njemu ne govori i
ne pise, ako svi oni toboznji napori na prikupljanju dokaznog
materijala zarad "istine o ratnim zlocinima na jugoslovenskim
prostorima" ostanu neprovereni, ako sav nagomilani materijal bude
nedostupan za novinare, komentatore, naucne radnike i istoricare ...
Sve je to skupa podvala za podvalom: kao brisanje Jugoslavije iz svih
zemljopisnih mapa. Kao sto se cuti o Nato bombardovanju i mnogim drugim
kljucnim stvarima, tako se u glasilima javnog informisanja cuti i o
najupecatljivijim momentima "procesa" koji vode protiv
Milosevica. Za Jugoslaviju i jugoslovenske narode nema ubitacnijeg
oruzja i goreg neprijatelja od medijskog embarga, koji je zapravo
produzetak kampanje strateskog dezinformisanja iz vremna agresije.
Niko nije preneo detalje suocavanja Milosevica sa Stipe Mesicem,
hrvatskim predsednikom i dojucerasnjim Tudjmanovim glavnim saradnikom.
Kao sto nije preneto ni suocavanje sa bivsim predsednikom Slovenije
Milanom Kucanom, uprkos tome sto se oba ta suocavanja odnose na
presudne dramaticne momente pred izbijanje bratoubilackog rata 1991.
Nijedan hronicar nije zabelezio svedocenje Zorana Lilica, uprkos tome
sto je to mozda najvaznije svedocenje citavog “sudjenja“
s'obzirom da je Lilic bio predsednik SFR Jugoslavije dok je Milosevic
bio predsednik Srbije; nije spomenuto svedocenje funkcionera sluzbe
drzavne bezbednosti Radeta Markovica, koji je bio prozvan kao svedok
tuzioca a koji je zapravo svedocio u prilog odbrane Slobodana
Milosevica izjavivsi da su ga nove vlasti u Beogradu primorale strasnim
pritiscima da da laznu izjavu; niko nije komentarisao ni svedocenje
« umerenog » Ibrahima Rugove (30) ; da i ne
spominjemo izjave koje su u sudnici dali zapadni politicari i diplomate
ili komicne scene sto su ih priredili vrli istoricari koje je Milosevic
s lakocom uterivao u laz. Narednih meseci optuzeni ima rec i
trebalo bi da na zahtev Milosevica budu saslusane istaknute
licnosti zemalja clanica Nato pakta. Ostaje pitanje da li ce stampa
ista od toga da stampa.
Mnostvo
protektorata i gusta mreza kanala
Danas u Evropi Jugoslovenski narodi snose najveci teret geopolitickog
prestojavanja koje se odvija mimo njihovog znanja i mimo njihove
volje. Od priznavanja secesionistickih republika Zapad igra dvolicnu
igru u odnosu na njihovu zemlju: dok na jednoj strani toboze gasi
pozar, dotle na drugoj jos zesce raspiruje vatru. Tom dvolicnom igrom
izazvao je neizrecive tragedije, prekrajajuci Balkan i stvarajuci
kolonijalne protektorate iz doba nacifasisticke okupacije. Citave
oblasti su vojno porobljene i pod upravom Zapada. Svugde prisutno
otimanje prirodnih bogastava i gruba eksploatacija radne snage narusili
su drustvene temelje miroljubive koegzistecije i jedinstva
kultura tih naroda. Nijedan od naroda nije na dobitku od rasturanja
Jugoslavije posto svi oni danas zive rasejani po malim drzavicama koje
su ostale bez suvereniteta u pogledu na buduca opredeljenja. Tu i tamo
poneka od ovih drzavica pod svakojakim pritiscima i ucenama biva
primljena u « medjunarodnu zajednicu »: to je
slucaj Slovenije, koja je krajem marta 2003. primljena u Nato pakt i EU
na osnovu cisto formalnog referenduma koji je jos jednom pokazao
otsustvo entuzijazma (opredeljenost za EU je veca nego za Nato pakt).
Situacija na Balkanu i ne samo u Srbiji, upecatljiv je dokaz
licemernosti velikh sila. « Humanitarni
razlozi » koje su SAD i evropski saveznici uvek isticali u
prvi plan kada bi se spremali da jurnu u napad, samo su
paravan za nemilosrdo podjarmljivanje i kolonizaciju. Isticali su
« nacionalne netrpeljivosti » a zapravo su
primenjivali stari princip divide et impera. Za svoj rusilacki poduhvat
primenili su svaki moguci i nemoguci metod, ukljucivsi i najnovije,
"postmoderne": od temeljne dezinformacije koja obuhvata najsavremenije
metode manipulisanja javnim mnjenjem, do infiltracije pod plastom
« nevladinih » organizacija i kulturne saradnje,
po uzoru na nekadasnje misionare. Sluzili su se i
«uobicajenijom » podrskom reakcionarnim politickim
krugovima, fasistima, ili kriminalcima. Pribegavali su vojnoj vazdusnoj
agreiji, okupaciji, strategiji terora... Medjutim filozofija je uvek
bila jedna te ista, kolonijalisticka, kao ljustenje pomorandje, da
biste je lakse pojeli, krisku po krisku, a ako bi se neka kriska
prelomila, onda bi se ruke zaprljale – krvlju. Vecno izlozeni apetitima
velikih sila, stanovnici Balkana su danas suoceni sa sukobljenim
interesima Evrope i SAD. Prinudjeni su da ispunjavaju svaki zahtev i
ucenu SAD i
snose posledice politicke slabosti Evrope. Fakticki, nemaju koristi ni
od Evrope, ni od SAD, ni koristi ni izgleda za bolje sutra.
Glasanje u Saveznoj Skupstini 4. februara simbolicna je zavrsnica
planskog rasturanja Jugoslavije. Taj plan su za racun zapadnih sila
ispunili domaci izdajnici – predstavnici reakcionarnih slojeva drustva,
veciti protivnici Jugoslavije, tog ovaplocenog ideala mira i napretka.
(31). Rasturili su Jugoslaviju a porodili kratkovecni "Savez
Srbija i Crna Gora“ o cijem Ustavu treba za tri godine ponovo da
se raspravlja. Pritom, novi predsednik Crne Gore, Filip Vujanovic
- ultraliberalista i mafijas kao uostalom i celokupan crnogorski rezim
od 1996. - obecava raspisivanje referenduma za nezavisnost. (32)
Pristalica otcepljenja dveju republika ima cak i u samoj vladi
Zajednice i tom krilu pripada njen predsednik, “Ministar za
medjunarodne ekonomske odnose” Lukovac. Izmedju ostalog i to je razlog
sto je ishod glasanja u Skupstini tog 4. februara s odusevljenjem
pozdravio Ksavijer Solana poznati “sponzor” programskog rasturanja
Jugoslavije. Gradjani su ga dobro upamtili po tome sto je izdao naredbu
za pocetak vazdusne agresije. Sa istim tim odusevljenjem i podrskom
pozdravljena je vladajuca klasa Srbije u casu zavodjenja “vanrednog
stanja” marta 2003. : stavise novi prelazni “Savez” primljen je na
precac u Savet Evrope upravo u casu kada desetine hiljada gradjana biva
saslusavano i pozatvarano a glasila opozicije zabranjena. 30. marta, u
jeku agresije na Irak, americki drzavni sekretar Kolin Pauel dolazi u
Beograd da odusevljeno pozdravi i ohrabri novi represivni zokret rezima
koji u svemu lici na vojne hunte latinske Amerike a koji je Srbiji
stavio robovsku omcu oko vrata. Srpski pemijer Zivkovic je uzvratio
poduzom posetom SAD krajem jula. U isto vreme njegov ministar odbrane
potpisuje sporazum o vojnoj saradnji sa Izraelom.
Neumitan je zakljucak : neko u takozvanoj “medjunarodnoj zajednici” jos
uvek, uporno i neumorno protiskuje programsko rasturanje
regiona... Kosovo i Metohija je u celosti postalo "lager". U junu
smo bili svedoci jos jednog zlocina koji se tamo odigrao. Citava jedna
porodica nemilosrdno je iskasapljena samo zato sto nije htela da proda
svoj dom u Obilicu i pobegne po uzoru na 300 000 Srba koji su to
vec ucinili bezeci glavom bez obzira. U tom “lageru” nedaleko od
Gnjilana nalaze se americke vojne baze Kamp Montejt i Kamp
“Bondstil”, nedaleko od Urosevca. Kosmetske etnicki ciste
“institucije” svakom zgodom najavljuju blisku nezavisnost a
zapadni namesnici u nedogled ponavljaju da protektorat “vise
nikada nece biti u Srbiji” pri cemu ih zdusno i drsko bodri americki
albanski lobi (Bajdn, Diogardi, Dzillman, Santos, Bob Dole, Ricard
Holbruk i... Dzerdj Soros) (33).
Celokupan taj lobi se zalaze ne samo za otcepljenje Kosmeta, vec i za
otcepljenje Crne Gore. U Srbiji iz dana u dan sve vise uzima maha i
madjarski separatizam u Vojvodini uz punu podrsku DOS-a. Ista je
stvar sa Sandjakom, koji spaja Kosmet i Bosnu a prostire se duz
administrativne granice Srbije i Crne Gore. Na Sandzaku zivi veliki
broj muslimana, “bosnjaka”, pa je stoga “prirodna” dopuna balkanskoj
“zelenoj tranzversali”, odnosno muslimanskoj, o kojoj je Izetbegovic
mastao.
Medjutim, posle 11. settembra, taj islamski ideal Alije Izetbegovica,
autora zastrasujuce “Islamske deklaracije“, naizgled je tesko
ostvarljiv, osim jasno, u “njegovoj” Bosni i Hercegovini, takodje
srozanoj na protektorat Nato pakta. S druge strane, gotovo da je
nemoguce zamisliti bilo kakvo suvereno jedinstvo na tom prostoru, s
obzirom da su duboko potkopani temelji jugoslovenstva. Zato Bosna i
Hercegovina danas potseca na avet, a posmatrana iz krace i srednje
perspektive, ona ne obecava nista drugo osim i nadalje, hronicni
razdor, odnosno, hronicnu paralizu na svakom planu: drustvenom,
politickom, ekonomskom i idejnom, kao rezultat, prvo, bratoubilackog
rata, a potom, ropskog polozaja u odnosu na Zapad. Takvo stanje,
naravno, koristi iredentistickim snagama. Na primer, hrvatskim. Poslo
im je eto za rukom da 22. juna 2003. u sredistu srpske Bosne, u Banja
Luci, prirede Papu. Bio je to simbolicni udarac i svojevrsna pogrda,
imajuci u vidu ustaski genocid nad Srbima u periodu 1942-1944, genocid
koji Papa nikad ni spomenuo nije.
Razaranje Bivse Jugoslovenske Republike Makedonije ne prestaje (34):
Nato-pakt je i u ovoj republici, nekada clanici Federativne
Jugoslavije, raspirio veliko-albanski mikronacionalizam. Godine 2001.
najvise se razbuktao u urbanim sredinama sa najizrazenijom
visenacionalnom strukturom, kao sto je Kumanovo, drugi po velicini grad
prakticno pod opsadom. Bila je to kazna za tolerantne i vredne gradjane
ovog grada, a narocito za srpski deo stanovnistva koje se zamerilo
antiratnim demonstracijama za vrema Nato-agresije 1999. Svako
razbuktavanje terorizma samo opravdava dalje vojno prisustvo zapadnih
sila u citavom regionu koji su one filigranski isparcelisale na
protektorate. One kontrolisu sve puteve u Makedoniji kao i na Kosovu,
gde je zapoceta izgradnja 8. koridora na potezu Albanija- Bugarska
(35). Pocetkom septembra 2002. cim su se prilike u BJRM
koliko-toliko « smirile », zvanicno je
zapoceta izgradnja novog naftovoda izmedju Skoplja i Pristine. Radove
izvodi Hellenic Petroleum A. D. (36). Sporazum su potpisali ministri
zainteresovani zemalja 9. septembra u Bariju a zatim je
brze-bolje prosledjen EZ-ci: « Celokupan projekat predvidja
izgradnju luka, aerodroma, puteva, pruga i pratecih objekata koji ce
uzejamno povezivati Crno, Jadransko i Jonsko more i Balkan (...)
''Ovim sporazumom- izjavio je ministar Lunardi – konacno je ispunjen
prvobitni idejni projekat o izgradnji deset koridora kroz Evropu nastao
1991. na Konferenciji u Pragu i doradjen na dvema konferencijama, na
Kritu 1994. i u Helsinkiju 1997. o prosirenju evropske mreze kako
bi bile obuhvacene balkanske i istocnoevropske
zemlje ». Dodao je zatim, da je put bio '' dug i
mukotrpan izmedju ostalog i zbog kriznih zarista koja su postojala u
pojedinim zonama, zbog cega se u jednom trenutku cak postavljalo
pitanje odustajanja od koridora''. Ove godine, medjutim – prema
njegovim recima – stekli su se povoljni uslovi, kako kada je rec o
5.koridoru (Madjarska, Slovenija, Trst) tako i kada je rec o
8. » Neophodna sredstva za Italiju iznose 2.106 miliona
evra. (37).
Medjutim, razdor sa SAD izbija na videlo tek u jeku
« velike petrolejske krize » (38). Na Balkanu,
kao uostalom na svim prostorima, anglo-americki lanac
(BP-Amoko-ARCO, Sevron i Texaco) suceljen je sa evropskim
Total-Fina-Elf, kome bi italijanska ENI trebalo da pripada
(medjutim, Italija je poseban slucaj i zahteva zasebno poglavlje). To
je razlog sto anglo-amerikanci vode glavnu rec u vojnoj agresiji i
spijunazi na Balkanu, ni najmanje se pritom ne ustrucavajuci
manipulisanja islamskih i proturskih terorista, drzeci tako u saci
celokupno poluostrvo (39). Uostalom isti je slucaj sa Kavkazom (uzmimo
Ceceniju). Konkretno kada je rec o Osmom koridoru, treba naglasiti da
je angloamericki energetski kolos 1996 osnovao prikladan konzorcijum
pod nazivom AMBO i potpisao brze bolje sporazume kojima je potpuno
potisnuo u stranu evropske partnere (40). Povrh toga bas u isto vreme,
u septembru 2002. Amerikanci su kumovali potpisivanju jos jednog
nacelnog sporazuma. Tog puta se radilo o 10. koridoru, odnosno
podunavskoj trasi koja se od Crnog mora proteze do nadomak Rijeke,
tacnije Omisalja. Taj je potez tada jos uvek bio neostvariv, neposredno
nakon bombardovanja, ali od strateskog znacaja u Sredisnjoj Evropi.
Hrvatska, Rumunija i Srbija je trebalo da se dogovore oko pratecih
objekata. Medjutim potrebna su ogromna sredstva (pogotovo za Srbiju,
gde je vlada po obicaju mahala tim sporazumom iz cisto propagandnih
interesa). Navodno, sredstva je trebalo da obezbede SAD (41). Uprkos
tome i vremenu koje je proteklo, prevagu su odnela preganjanja izmedju
Srbije i Hrvatske , a ponajvise interes SAD da balkanski naftovod cusne
u drugi plan ... Zapravo Irak je okupiran a na vidiku se ukazalo nesto
za SAD mnogo probitacnije i, gle slucaja, bas u septembru 2002.! Bio je
to naftovod od Bakua, preko Turske do Sredozemnog mora. Balkan je
zaobidjen a sa njim i Evropa.
Balast proslosti i ucinak italijanske levice na
neuhvatljivoj granici izmedju zbilje i obmane
U tom pozoristu lutaka, gde smicalica smenjuje smicalicu, Italija igra
zapazenu ulogu. Dovoljno je pogledati geografsku kartu. Koridor 10
(Trst), Koridor 8 (sve nase jadranske luke) i 5. (Trst), prolaze
kroz Italiju, sto znaci da je u sredistu interesovanja ma koja
imperijalisticka varijanta da odnese prevagu. Toliki geopoliticki
znacaj moze da objasni ogromno interesovanje i sredstva koja je Italija
zadnjih deset godina ulagala u Balkan, ali ne moze da opravda ni opsti,
povrsan odnos javnog mnjenja prema jugoslovenskoj tragediji, a
ponajmanje, konkretno, nedopustivo ponasanje antiratnog pokreta i
levice koji su celokupnu jugoslovensku problematiku uporno i svesno
potiskivali iz svesti. Uostalom, Italija neresenih “pitanja” sa
Jugoslavijom, drugim recima razloga za preispitivanje svoje
savesti, ima na pretek i od ranije. Koja su to pitanja? Pa evo,
podjimo redom. Posle I Svetskog rata, pitanje prisilne italijanizacije
i slovenofobicnog nacionalizma, mahom na istoku. Pod fasistickom
cizmom sledi krvava kolonizacija delova Jugoslavije, od Ljubljane do
Pristine i od 1941. do 1943. Italijanskih konclogora je bilo na
Rabu i drugde, kao i logora za jugoslovenske robijase na sada
italijanskoj teritoriji, npr. u Cervinjanu del Friuli. Stopa smrtnosti
je u tim logorima bila veoma visoka, pa ipak, u italijanskoj
istoriografiji to pitanje predstavlja jos jednu “crnu rupu” (42).
A posle toga, i posle razilazenja sa Staljinom, jos jedna trauma, i jos
jednom potiskivanje Jugoslavije, toga puta iz svesti italijanskih
komunista. Ubedjen sam da sve ovo treba imati u vidu ako se
zaista zeli temeljno sagledavanje i pretresanje pitanja
antijugoslovenske nastrojenosti velikog dela italijanske levice.
Raskidom KPJ sa Staljinom, zapravo dolazi do narusavanja prirodnih
odnosa italijanskih i jugoslovenskih komunista - racunajuci tu i
jugoslovene italijanskog porekla u Sloveniji i Hrvatskoj, koji su tokom
svih ovih decenija zadrzali belo-crveno-zelenu trobojku sa petokrakom u
sredini. Medjupartijski odnosi su naruseni uprkos tome sto su bili
zadojeni linfom antifasisticke Narodno-oslobodilacke borbe. Groblja na
kojima je sahranjeno na stotine jugoslovenskih partizana poginulih u
Italiji, najvecim delom u centralnom delu, potpuno su zaboravljena kao
sto je zaboravljena herojska borba rame uz rame po sumama i gorama
jedne i druge strane Jadranskog mora, rekao bih, citirajuci C. Del
Bela, po uzoru na "damnatio memoriae". Da ne pominjem
hladni rat izmedju vidalijevaca i titoista koji je neposredno posle
'48. u Trstu uneo razdor u komunisticki pokret (43). U Italiji
eto dolazi do slucajne podudarnosti interesa antikomunisticke, dakle,
antijugoslovenske desnice sa interesima ibeovaca, dakle,
antijugoslovenski nastrojenih. Iz toga sledi opsta atmosfera
antijugoslovenske netrpeljivosti pod ionako nepovoljnim
okolnostima koje su dale pecat hladnom ratu. Da navedem samo neke:
uvrezeni nacionalizmi, uloga kontroverznih dvolicnih licnosti i redovno
periodicno podgrevanje trauma iz ratnih i poratnih godina – npr.
pitanje masovnog iseljavanja iz Istre i Dalmacije i ratnih zlocina,
stvarnih i izmisljenih (44).
U toj i tako neprijateljskoj atmosferi mogu se potraziti neki od uzroka
nerazumevanja imperijalistickog i bratoubilackog rata koji je buknuo
'91. U redovima KPI bile su tada i jos uvek su u redovima raznih
parlametarnih grupa, istaknute licnosti – od kojih su pojedini
cak poreklom iz Julijske Krajine, Slovenije, Istre itd. - odgovorne za
medjunarodne odnose, dakle dobro upucene u dogadjaje i, uopste, u
celokupnu balkansku problematiku. Tokom svih ovih godina, njihov
doprinos ne samo da je zatajio, nego je cesto umeo biti cak
poguban, utoliko sto su pruzili ideolosku podrsku secesionistima a '99
podrzali sramno bombardovanje. Zahvaljujuci svojim poznanstvima, kako u
Italiji, tako u Jugoslaviji, oni su u raznim svojstvima bili aktivni u
stvaranju « javnog mnjenja » bilo da su nastupali
pred studentima, u sredstvima javnog informisanja, na tribinama
fondacija, antiratnog pokreta ili mnogobrojnih drustvenih organizacija.
U uslovima politicko-kulturne dekadencije koja se neverovatno pogubno
odrazila na « levicu » jos pocetkom osamdesetih
godina, zapravo su bez poteskoca mogli da plasiraju povrsna ili pak
potpuno netacna tumacenja (« agresorski rat
Srbije », rat « za nacionalno
oslobodjenje », rat « za
samoopredeljenje ») Cesto su te iste licnosti bivale u
diplomatskoj misiji na tim prostorima za racun Italije i ekonomsko
kolonijalnog osvajaca. Velika je steta pak, sto se nije cula rec bivsih
partizana koji bi nas podsetili na herojske dane NOB-a, stavljajuci
pitanje medjunacionalnih odnosa u istorijsku perspektivu. Nije se cuo
ni glas jugoslovenskih komunista, koje nasa
« levica » nikada tokom svih ovih dugih godina
nije smatrala pozvanim da govore o visestrukom razaranju njihove
domovine.
Oni koji se danas izjasnjavaju kao komunisti trebalo bi prvo da budu u
stanju da slobodno i samostalno raspolazu izvornom i autenticnom
gradjom, kako bi slobodno i samostalno proucavali i tumacili
istoriju Jugoslavije, nama prostorno i vremenski veoma blisku,
dramaticnu i bremenitu posledicama. Ocigledno se moramo osloboditi
balasti. Pored mucnog i sada vec anahronog nasledja o kojem sam vec
rekao, tu je i tesko breme dugogodisnje ratne propagande,
pojednostavljenih tumacenja iskljucivo u funkciji « prava
coveka », tu je « nadobudnost »
izvesne levice koja se prekasno opsetila da u lutkarskom pozoristu nisu
svi lutke ....Recju, treba misliti slobodno, a ne podlegati uticaju
kojecijih interesa.
Na hiljade uniformisanih Italijana periodicno se smenjuju toboze na
zadacima « ocuvanja mira » na Balkanskom
prostoru; prituzbi ima tu i tamo, kad se otkrije novi slucal leukemije
ili neko tragicnim slucajem strada; medjutim, ako se zeli temeljno
resiti problem, mora se jednostavno zahtevati povlacenje celokupne
italijanske vojske rasporedjene van granica i ukidanje
neokolonijalisticke politike, koja je uvek licemerno maskirana.
Jugoslavija kao paradigma potiskivanja
Oni koji su poslednjih godina pratili prilike u Jugoslaviji, bili su
prenerazeni naprosto neverovatnim dogadjajima. Na primer: oruzje
je masovno doturano preko italijanskih luka (45), naci-nadbiskup je
unapredjen u sveca (46), podmetani su atentati sracunati na
stvaranje psihoze terora i na zaostravanje situacije, bombardovane su
izbeglicke kolone i fabrike ispred kojih su goloruki radnici bili zivi
stitovi .. Naknadno smo saznali da su separatisti obucavani posredstvom
profesionalnih agencija (47). Saznali smo da je i italijanska
placenicka vojska imala udela u zlocinima i da nikada niko od vinovnika
nije odgovarao za pocinjene zlocine, primerice, izvesni Delle Fave. Sve
to, video je onaj ko je hteo da vidi (48). Ko nije zeleo da vidi,
razume se, nije nista video, zatvarao je oci pred nezeljenim
prizorima, « potiskivanjem » nezeljene istine.
Vreme, medjutim, protice a iz dana u dan, vidjeno u Jugoslaviji vidjamo
u drugim sredinama, reprizirano sa mnogo vecom lakocom i mnogo manjom
lukavoscu. Kako u Jugoslaviji tako u Iraku, svima je dobro znano da se
rat temeljno i blagovremeno priprema uz pomoc sredstava masovnog
strateskog dezinformisanja i kakve globalne profesionalne
agencije ili « korporacije » tipa
Hill&Knowlton, Ruder&Finn, ITN, Rendon Group, Soros
institucija, doduse ni zapadne drzavne ustanove nisu postedjene tog
posla... Kako u Jugoslaviji tako u Iraku, blacenje politickog
rukovodstva i obecavanje « demokratskog rezima »
pokazalo se kao cinicna obmana i podmetanje: Zapad je doneo razaranja,
vojne ispostave, bedu i smrt; donece nove granice i nove
medjunacionalne razdore, kolonijalne nedemokratske i omrazene rezime.
Kako Jugoslaviji tako Iraku, humanitarni rat je doneo bombe sa
osiromasenim uranijumom po civilnim objektima i infrastrukurama s
pogubnim posledicama po privredu, prirodnu okolinu, zdravlje. Kako u
Jugoslaviji tako u Iraku, imperijalisti se otimaju oko plena, sirovina,
nafte, prirodnog gasa i ne brinu ni o cemu sem da vojnom silom
kontrolisu sve puteve od interesa.
Kako u Jugoslaviji tako u Iraku, u Avganistanu, na Kubi, u Siriji, u
Severnoj Koreji – uvek jedni te isti problemi. Zato bi trebalo da
antiratni pokret izgradi svest o ovim pojavama koje se ponavljaju uvek
po istom kalupu. Trebalo bi da se bori protiv
« potiskivanja » istine o Jugoslaviji i da je
prihvati i sagledava kao paradigmu upravo zbog toga sto je od svih
zaracenih zona Jugoslovensko ratiste nama najblize.
U tom smislu su govorili i sindikalni
radnici « Zastave » na Trgu San Djovani na mitingu
15. februara 2003. (49) Nazalost, bez neke narocite vajde i moram
priznati da Jugoslavija i dalje biva potiskivana i to na raznim
nivoima: zato je Jugoslavija paradigma u tom smislu (T. Bellone).
Potisnuta iz Istorije, iz dnevne stampe, ne samo SFRJ, vec i Srbija i
Crna Gora, potisnuta iz Atlasa, potisnuta u politicko-kulturnom smislu,
potisnuta u Italiji, potisnuta sirom sveta i, ponajvise, potisnuta u
samoj Jugoslaviji, gde su donedavno prezivljavane traume bile tako
jezovite da je potiskivanje u zaborav bilo pitanje opstanka. Govoriti
danas o Jugoslaviji, znaci dirati u zivu ranu. To je tako za
Jugoslovene i sve one koji su bili neposredno upuceni u dogadjaje
te i sami imali bolna licna iskustva (50). Medjutim, traumaticna
iskustva se ne mogu prevazici ako se ne sagledaju i racionalizuju pravi
uzroci. Politika u tome moze da bude od velike koristi jer se bavi
odnosima sirokih drustvenih slojeva koji su delili i koji ce uvek
deliti jedinstven kulturni prostor. Zato je neophodno prevazici
psiholoske barijere koje su delo propagande a nalik su novim
«gvozdenim zavesama » kojima se zeli razdor
medju narodima, razdor medju rodbinom, razdor u svesti svakog
pojedinca. Jugoslovenima utoliko mozemo pomoci da prevazidju traume
duboko urezane u svest, kako to cini psihoanaliticar, ili naprosto
prijatelj. Potrebno je takodje isticati pozitivne vidove
identiteta i ocuvati ono sto sto cini njegovu najdragoceniju riznicu.
(51). Bas kao zivot ljudski, Istorija se nece vratiti
nazad, te se mora pisati i tumaciti bez mistifikacija. Inace nema
buducnosti.
Sa te tacke gledista, veoma je znacajna pojava ozivljavanja vidova
Jugoslavije u svim nekada federativnim republikama, kao i u
jugoslovenskim zajednicama sirom sveta, po uzoru na uprilicenje
D. R. Nemacke izmedju cetiri zida jedne sobe u filmu "Good Bye Lenin".
Ima u tim pojavama i nostalgije i simbolike. Pomenucu kao primer
mnogobrojne internet sajtove, politicki angazovane organizacije, imanja
omedjena i oznacena trobojkom i crvenim barjakom. Sve to skupa ima
nedvosmisleno znacenje ali ne moze biti dovoljno. U Srbiji , kao u
Bosni i drugde, vlada psihoza iscekivanja, gotovo promisljanja
tragedije koja se na njih srucila i koja ih jos uvek potire. Kao veliko
bdenje umrloj slobodi, zemlji rodnoj. Prevazilazenje tog pasivnog
stanja je nuzno, ali nije automatsko: komunisti su pretrpeli velike
gubitke a oportunizam je uslov koji levica mora da zadovolji da bi
dosla do izrazaja; sindikat je grubo razbijen a tamo gde gnev radnika
pocne da narasta, kao kakvim cudom, najednom
« etnicki » terorizam pocne da uzima maha ili da
nicu, kao pecurke posle kise, « zuti sindikati »
...... Uslovi zivota su veoma oskudni, te je, dakle, apsurdno ocekivati
od Jugoslovena onaj stepen politicke i organizacione svesti kome ni
sami nismo dorasli u Italiji i pored daleko povoljnijih materijalnih
uslova. Oni koji su emigrirali, moraju pre svega da vode brigu o goloj
egzistenciji, da sacuvaju radno mesto, obezbede smestaj, zapocnu novi
zivot, i to je nuzno. Bilo bi daleko celishodnije kada bismo se
zapitali kako prema tom pitanju treba da se postavimo, mi, italijanski
komunisti.
Oni koji nisu pratili jugoslovenska zbivanja kroz dimnu zavesu ratne
propagande, mogli su se uveriti da ratovi ne izbijaju spontano,
niti kao posledica necije « genetske sklonosti ka
zlocinu », oni predstavljaju logicno ishodiste
postojecih istorijskih prilika. U prvom redu nagle i grube
koncentracije i ekspanzije multinacionalnog kapitala i kolonizacije ne
samo zemalja Treceg sveta, vec i onih u srcu Evrope. No, prilike
u tim zemljama su veoma nestabilne. Raspadom Jugoslavije niko nije
dobio, pa nece dobiti ni zapadne velesile – a kada medju tim silama
budu buknuli sukobi, logicno praceni nezadovoljstvom sirokih slojeva,
proizvoljni poredak na Balkanu sunovratice se kao kula od karata.
Razlog vise da konstatujemo da je veoma pogresno ne poklanjati paznju
onome sto se tamo dogadja.
Fus-note:
(1) Prema Ansi koja je objavila “umrlicu” u februaru, nakon
glasanja u Saveznoj Skupstini, Jugoslavija je toboze bila “bure
baruta citave 74 godine.”
(2) 29. novembra 1943. u Jajcu, u sredistu Bosne i
Hercegovine, Antifasisticko Vece Narodnog Oslobodjenja Jugoslavije
postavlja temelje buduce visenacionalne drzave izrasle iz herojske
borbe protiv okupatorskih sila i domacih izdajnika - nacionalista,
nacista i monarhista.
(3) AAVV: "NATO in the Balkans", izdanje International Action Center,
1997.; Italijanski prevod izdavaca Editori Riuniti: "La NATO nei
Balcani", 1999.
(4) Cak je i evropska Badinterova komisije upozorila na
necelishodnost priznavanja Hrvatske zbog neresenog
pitanja teritorija na kojima su ziveli Srbi koji su
ocigledno bili listom protiv secesije Republike Hrvatske.
(5) Marta 1992. bivsi americki ambasador u Beogradu,
Zimerman, predlaze muslimanima i Hrvatima da povuku svoj potpis sa
Lisabonskog mirovnog sporazuma o kantonizaciji BiH.
(6) O masovnom stradanju ispred pekare i na Markalama u Sarajevu, kao i
sire, o strateskom dezinformisanju javnosti preko medija, upucujemo
citaoca na autora Misela Kolona (Michel Collon) i njegove dve
knjige
"Poker Menteur" i "Monopoly" (ed. EPO, Bruxelles).
(7) Pogledati clanke Djervazija (S. Gervasi) i Cosudovskog
(M. Chossudovsky) u vec citiranom "NATO in the Balkans".
(8) “Demokratski Savez Kosova” Ibrahima Rugove i njegovu politiku
otcepljenja po etnickoj osnovi podrzavali su od 1990 ne samo
“mirovnjaci” i borci za “prava coveka” vec i dobro poznate centrale za
dezinformaciju tipa Fondacija Soros i Ruder i Fin Pablik Global
Afers. O ovoj drugoj preporucujemo da se procita Zak Merlino (Jacques
Merlino) "Les Verites yougoslaves ne sont pas toutes bonnes a dire",
Paris: Albin Michel, 1993. Sto se, pak, tice uloge OVK (Uçk) ,
oruzane formacije po uzoru na “contras” u Latinskoj Americi, aktivne od
1997. blagodareci Nato podrsci, upucujemo na izvanrednu knjigu
autora Jirgena
Alzasera (Juergen Elsaesser) "Ratne Laze" ("Menzogne di guerra")
Napoli: izdanje La Città del Sole, 2002.
(9) Najiscrpniju dokumentaciju o ovoj jos jednoj medijskoj “crnoj
rupi” u Italiji je priredio Odbor Naucnih Radnika Protiv
Rata: treba pogledati njihov izlog http://www.scienzaepace.it.
Moram pomenuti i video snimak “Bombardovanje hemijskih
postrojenja” ("Bombe sulle industrie chimiche") autora Sase Adameka.
Alberto Taroci je priredio njegovo italansko izdanje.
(10) Dva izvora “bez mane” o tome govore: casopis
"30GIORNI", broj 2/2003 Djulija Andreotija pod naslovom: "4
godine posle humanitarnog rata na Kosovu. Bombe, pa haos." i "La
Tribuna di Treviso" koja je objavila intervju sa Masimom
Kacarijem 30. marta 2003.
(11) O “etnickom ciscenju” i teroru koji danas vlada na Kosmetu, Misel
Kolon je sa Vanesom Stojiljkovic objavio video kasetu, jos jedan
dragocen dokument. Italijansko izdanje “Ukletih sa Kosmeta”
mozete naci kod "SOS Yugoslavia" di Torino (posta@resistenze.org).
(12) Doci do istorijske gradje o ovoj temi u mraku fakticke
cenzure pravi je podvig. Citaoca ipak upucujem na clanke Fulvia
Grimaldija objavljene u “Ernestu” kao i na sveske sa radovima R.
Djistija, A. Hoebela i F.
Grimaldija “NATO u Jugoslaviji: Od agresije do puca” kao i na
knjigu E. Vinje "Jugoslavija 2001", u izdanju La
Città del Sole, Napoli, 2001. Zbivanja u Jugoslaviji, medjutim,
pomno prati internet-bilten JUGOINFO:
http://groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/messages/
(13) O konkretnim akcijama solidarnosti citalac ce naci korisna
obavestenja na: http://www.ecn.org/coord.rsu/guerra.htm
(14) U stvari, vec posle neuspelih predsednickih izbora,
kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, usled veoma slabog odziva biraca,
dakle njihovog ocitog otreznjenja, nastaje veoma ozbilljna
institucionalna kriza na svim nivoima, kriza koju su samo jos vise
produbili februarskim pretakanjem “federacije” u “zajednicu” i
sada, natezanjem oko pisanja novog Ustava.
(15) Rec je o "Nacionalu" i "Identitetu", crnogorskom "Danu" zabranjeno
je samo izlazenje u Srbiji. Valja imati na umu da posle oktobra 2000.
drasticno biva smanjen broj glasila opozicije, izmedju ostalog, i iz
neposrednih, finansijskih razliga. A isto tako i da mnogi mediji bivaju
prodati stranom kupcu, ne samo Sorosu, vec i B. Hombahu i njegovom
WAC-u (Vestdojce Algemajne Cajtung) vlasniku glavnog beogradskog
dnevnika, nekada ugledne “Politike” .
(16) "Tribunal ad hoc" ne treba brkati sa daleko legitimnijim i
odranije postojecim Medjunarodnim Sudom nadleznim za medjudrzavne
sporove takodje sa sedistem u Hagu.
(17) Predsednica Tribunala, Gabrielle Kirk McDonald, 5. aprila
1999. biva ovencana ordenom Vrhovnog suda SAD i tom zgodom
bez dlake na jeziku daje sledece objasnjenje: << Veliku
pomoc smo dobili od
zainteresovanih vlada, ali mnogo dugujemo i licnom
zauzimanju Olbrajtove. [napominjem da je proteklo tek desetak dana od
pocetka bombardovanja] Kao stalni predstavnik u OUN , ona je
priljezno radila na
formiranju Tribunala. Zapravo, kada mi kazemo ‘majka
Tribunala’, sto cinimo cesto, to se onda odnosi na Olbrajtovu ...
>> Dakle "mamma Tribunala” nije Ema Bonino!
(18) U saopstenju za stampu objavljenom u Hagu 19. aprila
1999. (JL/PIU/397-E) citamo sledece: <<U ime Medjunarodnog
Tribunala za zlocine sa prostora bivse Jugoslavije,
predsednik tog Tribunala, sudija Gabriel Kirk Mak Donald, duboko
se zahvalila vladi SAD na dodeljenim sredstvima za realizaciju Programa
doskociti (outreach) u iznosu od 500 hiljada americkih dolara.
Harold Koh, podpredsednik Odbora za demokratiju, prava coveka i rad,
objavio je ovu odluku americke vlade 16. aprila 1999. na konferenciji
za novinare u sedistu TPI. ”Ovako izdasan dar, preko trecine
budzeta pomenutog Programa doskociti, omoguci ce Tribunalu ne samo da
poruku o nepristrasnosti pravde uputi vladama i zakonitim
predstavnicima bivse Jugoslavije, vec pre svega porodicama stradalih”,
kaza Koh .>> Kakva srceparajuca izjava, pogotovo iz usta
funkcionera americke vlade koja u tom istom casu bombama seje smrt
medju tim istim porodicama!
(19) Konferencija za stampu, 17. maja 1999.
(20) Nedavne poternice i hapsenje nesto sitne ribe UCK-a niukoliko ne
moze uticati na opstu sliku; isto vazi i za Nasira Orica, muslimana iz
Bosne koji je iz Srebrenice, ‘zasticene enklave’ sa svojim
hordama palio i zario po okolnim srpskim selima 1992 i 1993. Dakle
mnogo pre 1995. i dogadjaja o kojima nas je svetska stampa tako uporno
obavestavala, mada tek treba da se precizno utvde i njihov tok i
njihove razmere. (upucujemo opet na knjigu Jurgena Elzasera) Sto se
Hrvata tice, Hag nijednog politicara nije “optuzio”.
Doduse, hrvatska drzava je dosad uporno odbijala svaki vid
saradnje pa cak i kada je rec o vojnim licima odgovornim za ubistvo
Srba iz Krajine i Slavonije.
(21) Pokojni Franjo Tudjman je autor nesumnjivo revizionistickih radova
o nacizmu; Alija Izetbegovic, autor ‘Islamske deklaracije’
povezan je sa Saudiskom Arabijom, Iranom, Pakistanom i Ben Ladenom, a
postoji i uverenje da je u II svetskom ratu bio pripadnik nacistofila,
Mladih muslimana; vodji OVK, pa i oni u Makedoniji,
na poternicama su sirom sveta zbog veza sa kriminalom. Svi su oni bili
osudjivani, a pojedini i kazne zatvora izdrzavali u SFRJ zbog
potstrekivanja na medjunacionalnu mrznju.
(22) Strana 11467 zapisa, relativna za pretres na dan 10.
oktobra 2002. ostace trajno upamcena kao presedan. Dogodilo
se da jedan sudija (Ricard Mej) javno u sudnici izjavi da
Tribunal prihvata rekla-kazala kao dokazni
materijal.
(23) Da je “neophodno” sprovesti istragu protiv Milosevica objavile su
na zajednickoj konferenciji za stampu, takozvana “mama tribunala ad
hoc’’ Olbrajtova i predhodnica Karle Del Ponte na mestu “tuzioca”
Luiz Arbur u Vasingtonu 30. aprila 1999. Zvanicni dokument
kancelarije predstavnika Stejt Departmenta moze se pogledati na donjoj
adresi: http://secretary.state.gov/www/statements/1999/990430a.html .
(24) Da bi se sagledao u punoj meri udarac koji su zemlji, njenom
dostojanstvu i njenoj istoriji zadali placenici Nato pakta
u srpskoj vladi, dovoljno je reci da je za izvrsenje otmice izabran 28.
juni, simbolican
datum za srpski narod. Na taj dan 1389. zavsen je cuveni boj protiv
Turaka, godine 1914. u Sarajevu je izvrsen atentat, a Milosevic 1989.
drzi svoj cuveni govor u Kosovu Polju isticuci da narodi neizbezno
moraju ziveti u zajedno i biti ravnopravni. Tekst govora na donjoj
adresi:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/1112 ).
Ne iznenadjuje stoga sto je Komitet Sloboda za 28. jun zakazao
internacionalnu protestnu akciju ispred “tribunala”.
25) Oprecno misljenje Ustavni sud ce izreci 6. novembra 2001. Tekst te
odluke objavljen je 28. novembra u Sluzbenom listu FR
Jugoslavije br. 70/01.
(26) Takozvani "prijatelji suda" su odmah pokazali koliko
su ozbiljni tako sto je jedan od njih za stampu izjavio da je
ubedjen da ce Milosevic biti osudjen, te biva smenjen po Milosevicevoj
zalbi.
(27) Neil Clark, "New Statesman" 28. april 2003. u povodu
knjige: "Yugoslavism: histories of a failed idea (1918-1992)" Dejana
Djokica (izdavac Hurst & co. 369 strana, ISBN 1850656630).
(28) Zapanjujuci uspon Karle Del Ponte razoblicio je u intervjuu
kljucni svedok u slucaju Mabetex-Pacolli, Felipe Turover, optuzivsi je
da je minirala istrazni postupak i nepotrebno ugrozila zivote
svedoka. (KONKRET, dicembar 2002. Italijanski prevod procitajte
na:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2137 ).
(29) Pretres se moze pratiti u intrnacionalnoj mrezi na sledecim
adresama:
http://www.slobodan-milosevic.org/
http://www.domovina.net/Icty/eng/room1.ram
http://hague.bard.edu/video.html
http://tribunal.freeserbia.com
(30) »Husein i Milosevic... kao diktatori slice jedan drugom.
Pitanje koje sebi postavlja civilizovani svet, a sve za dobrobit
demokratije, glasi: kako preduhitriti diktatorrske
potencijalitete... Mi Kosovci bogu da zahvalimo za nato agresiju.
Spaseni su jedan narod i jedna civilizacija » Rugova,
prema Ansinoj vesti 13/02/2003.
(31) Brisanje Jugoslavije, dosledan je sastavni deo programske politike
DOS-a , sa svim svojim reakcionarnim konotacijama. Potkrepicu to sa dva
iz niza primera: U svom prvom javnom govoru u svojstvu jugoslovenskog
predsednika u Beogradu za vreme puca 2000. Kostunici ce omakao lapsus:
on se nije obratio « slobodnoj Jugoslaviji »,
vec, « slobodnoj Srbiji » a jedna od prvih mera
Djindjiceve vlade nesumnjivog simbolicnog znacenja, bila je dodela
pasosa i « Belog Dvora »
« prestolonasledniku » porodice Karadjordjevic
koji nikad nije ziveo u Jugoslaviji.
(32) Beta/Tanjug: 4. maja 2003. Vujanovic izjavljuje da ce 11.
maja biti raspisan referendum u Crnoj Gori. Biva izabran, ali,
referendumu se nije odazvala ni polovina biraca. Opozicija je
referendum bojkotovala. Ipak, osnovni razlog slabog odziva treba
traziti u rasprostranjenom nezadovoljstvu i rezignaciji javnog mnjenja.
Uprkos raznim smicalicama, u Italiji je i dalje u postupku istraga o
mafiji i krijumcarenju cigareta . U mafijaske radnje su prema svim
saznanjima bili upleteni izmedju ostalih, bivsi predsednik,
Djukanovic,takodje secesionisra, i kamorista, F. Prudentino, nastanjen
u Crnoj Gori. Pocetkom jula, Istrazni sud za Napulj trazi Djukanovicevo
hapsenje po osnovu “organizovanog kriminala i sverca cigareta strane
proizvodnje (clan 416 e 291 quater; ANSA 4/7/2003). Pomenuti
istrazni postupak mozemo shvatiti i kao siru akciju EZ protiv americkih
multinacionalnih kompanija, recimo Filip Morisa i RJ Rejnoldsa koje su
na najcelishodniji moguci nacin iskoristile sverc (videti: IWPR's
Balkan Crisis Report, No. 446). Dakle, ipak se moze nazreti kakav-takav
sukob izmedju SAD i EZ u toj stvari, kao uostalom i u stvari
nagovestenog razvod braka Srbije i Crne Gore.
(33) Grof (sic) Nikolaus Graf Lambsdorf, sef odeljenja bivseg
specijalnog izaslanika OUN za Kosmet, M. Stainera, izjavljuje 9.
maja 2003. na konferenciji u Becu da “Kosovo vise nikada nece biti u
sastavu Srbije” (Beta, 11/5/2003); zvanicni Stajnerov zastupnik
precizira: “Kosovo nije pokrajina u sastavu Srbije” (Beta, 11/5/2003).
Bogatas Dz. Soros – inace povezan sa National Endowdment for
Democracy, tacnije sa Cia-om, veoma uticajan na Balkanskom poluostrvu
blagodareci gustoj mrezi nevladinih organizacija i medijima koji su
gotovo u potpunosti u njegovom vlasnistvu, ukljucujuci b-92 cije ime
potseca na zloglasne americke bombardere B-52e - ”objasnio je sta valja
ciniti na Balkanu (sic) u clanku objavljenom u Financial Times-u 23.
maja 2003. uoci konferencije na vrhu u Solunu: na prvo mesto istice
“nezavisnost” Kosova i Metohije i raspustanje Zajednice Srbija i
Crna Gora. Ricard Holbruk deli u potpunosti njegovo misljenje i to
jasno kaze u intervjuu za “Kohe Ditore”.12/07/2003.
(34) O politickoj situaciji u bivsoj Jugoslovenskoj republici
Makedoniji preporucijem clanak iz br.5/2003 ovog mesecnika (“Ernesto”)
Nista se bitno nije promenilo, sem sto je izvrsena “smena na vlasti”
velikoalbanskih secesionistickih stranaka. Ahmetijevi bojovnici su u
vladi, a “demokrate” Dzaferija traze nezaobilazno cepanje po “etnickim”
savovima.
(35) Da primetim da u Bugarskoj, uprkos pro-zapadnjackom rezimu, kao
sto je slucaj i sa Makedonijom, prisustvo manjinskog, Turskog zivlja,
za Nato-pakt predstavlja korisno sredstvo koje bi se lako dalo
iskoristiti cim se za to ukaze prilika.
(36) Grcka je uz puno halabuke kupila vecinu akcija Rafinerije Okta iz
Skoplja . Hellenik Petroleum sa pretezno ruskim ucescem u kapitalu,
vlasnik je Crnogorskog Jugopetrola. (Tanjug 11/10/2002).
(37) Dnevne vesti: AP 7/9/2002, ANSA 9/9/2002.
(38) O petrolejskoj krizi kao uzroku « novih
ratova » citaoca upucujem na autora: A. Di Fazio, "Contro le
nuove guerre", (Protiv novih ratova) Odradek 2000.
(http://www.scienzaepace.it); O sukobima interesa unutar
imperijalistickog bloka u opstoj « trci » da
svako za sebe prigrabi sto vise naftnih rezrvi predlazem Misela
Cosudovskog (M. Chossudovsky) http://www.globalresearch.ca.
Proteklih godina Evropljani su dospeli na prostor Centralne Azije, na
primer u Kazakistan, zahvaljujuci izmedju ostalog i politici
priblizavanja u odnosima sa Rusijom, medjutim, kada je rec o Balkanu,
Evropljani su se opredelili za politiku suprotnu sopstvenim interesima.
Bombardovanje 1999. bilo je pogubno zbog toga sto je unistena gotovo
celokupna infrastruktura Dunavskog stozera. (10. Koridor)
Americki « Rat bez granica »
proglasen vec 11. septembra, u potpunosti je izmenio politicku
kartu naftom bogatih oblasti. Nedavnom angloamerickom agresijom na
Irak, pogodjeni su interesi Rusije i Francuske, a Evropljani su
istisnuti cak i sa naizgled zauvek stecenih pozicija.
(39) Obratimo paznju na sledeci redosled dogadjajai: Pocetkom 2000.
Evropska Komisija zapocinje sa Albanijom, Bugarskom i sa BJR
Makedonijom pregovore o pristupanju Zajednici; aprila 2001.BJRM postaje
prva zemlja na Balkanu potpisnica « sporazum o stabilizaciji
i udruzivanju » Upravo u tom casu, rasplamsava se u
nevidjenim razmerama teroristicka delatnost albanskih separatista koje
naoruzavaju i obucavaju Englezi i Amerikanci, sto za uzvrat izaziva
opstu destabilizaciju, te Makedonija neminovno biva unazadjena u svom
stremljenju ka Evropskoj Zajednici. Sef misije OEBS u Makedoniji,
Amerikanac Robert Frovik uzdize teroriste u rang ravnopravnih partnera
i ucenjuje BJR Makedoniju; Ako je verovati posmatracima, odnosi
makedonskih iredentista i Evropljana, a narocito Nemaca, vise nisu u
toj meri idilicni.
(40) Sa sedistem u SAD, konzorcijum AMBO ("Albenien, Makedonien,
Bulgerien Oil") u direktnoj je sprezi sa americkim vojno-politickim
sistemom, sa firmom Hallibuton i zamenikom predsednika SAD, Dikom
Cenijem, koji se vec procuo po tome sto je prigrabio sve radove na
izgradnji vojne baze Kemp Bondstil za racun svog preduzeca Braun &
Rut, a sada i celokupni iracki kolac.
(41) Tacnije, investicije je u julu obecala Americka Agencija za
Trgovinu i Razvoj (Tanjug 22. e 23/7/2002) a protokol izmedju Hrvatske,
Rumunije i Srbije potpisan je 10. septembra.
(42) O italijanskim zlocinima na Balkanu u vreme II Svetskog rata
pogledati dokumentarni film BBC "Fascist Legacy" koji, iako
cenzurisan na Radio TV Italije, uveliko obilazi filmske dvorane. Na
tome treba zahvaliti u prvom redu Nacionalnoj koordinaciji za
Jugoslaviju iz Torina koja je mnogo doprinela njegovoj promociji u
Torinu. Praznina, medjutim, ima sjaset i to na raznim nivoima: pocev od
obucavanja ustaskih terorista u Italiji tridesetih godina , pa
preko ilegalnog iznosenja trezora NB Jugoslavije 1941. (u cemu je
ucestvovao mladi Lico Djeli) do stvaranja Velike nacifasisticke
Albanije. Istoria o ulozi Italie na Balkanu napisana je nepotpuno i
rdjavo.
(43) "Vidalijevci" po Vitoriju Vidaliju, sefu KPI za Trst i "ibeovcu".
Neposredno posle 1948. frakcionastvo u Tristu uzima maha ali ne uvek u
funkciji nacionalne pripadnosti. Licnost i uloga druga Tita u
Trstu i dalje biva umanjivana ili prepustena iskljucivo desnici u
propagandne svrhe, uprkos tome sto je IX Korpus NOV oslobodio
Trst. Povrh razmimoilazenja Tito-Staljin – koje nije zadiralo u
istorijat i neposredne italijansko-jugoslovenske partijske odnose,
u KPI je preovladalo misljenje da opredeljenje za
« Trst Italiji » ide u prilog kako njihovom
nacionalnom, tako i institucionalnom legitimitetu (1953). Tito i
Jugoslavija ce prihvatiti Toljatijevu pomoc u resavanju razmimoilazenja
i ubrzo dici ruke od Trsta, iako su ga oslobodili 1945. i uprkos tome
sto bi u protivnom ostalo kao Slobodna Teritorija Trst. Slovenski
zivalj tada, pa i sada cini veliki procenat stanovnistva, narocito u
radnickim naseljima i u kraskom pojasu, gde i danas preovladjuje
slovenacki jezik.
(44) Slozeni su uzroci iseljavanja, ali se ne moze tvrditi da je
iseljavanje proisteklo iz medjunacionalne netrpeljivosti, kako to
pokusavaju dokazati pojedini istoricari revizionisti, neofasisti. U to
vreme, iseljavanje seoskog zivlja u gradove je opsta pojava. Trscani i
Istrani su takodje odlazili u velike industrijske centre, pa i izvan
zemlje. S druge strane, treba imati u vidu i politicko-ideoloske motive
iseljavanja ( antikomunizam i/ili kolaboracionizam), utoliko pre
sto je u to doba Trst vrveo od Slovenaca, Hrvata i Srba kompromitovanih
u raznim fasistickim i nacistickim pokretima, te izbeglih iz
Jugoslavije upravo iz tog razloga.
Sto se tice « jama » treba napomenuti da je Trst
sa okolinom posle 8. septembra pripadao III Rajhu ("Adriatisches
Küstenland"). Kolaboracionisti svih fela pocinili su tu jezovite
zlocine. Partizani su na te zlocine odgovorili ispravno i, osim
retkih slucajeva, nije bilo primera licne osvete. Konkretno,
odlucivao je narodni sud posleratne Jugoslavije o svakom slucaju po na
osob, i valja znati da je mnogo manje smrtnih kazni izreceno u
Julijskoj Krajini nego u isto vreme recimo u Pjemontu, ili Emiliji
Romanji. Uprkos tome, u vreme hladnog rata, pitanje
« kraskih jama » poprima monstruozne razmere u
sredstvima javnog informisanja, kao sastavni deo psiholoskog rata kojim
su u tom kraju dirigovale sluzbe za spijunazu Decima Mas i Gladio. Taj
psiholoski rat ce ponovo uzeti maha kao vid pritiska na Sloveniju i
Hrvatsku (C. Cernigoi, "Operazione Foibe a Trieste", ed. KappaVu, Udine
1997). A kao vrhunac svega, propagandna kampanja oko
« jama » ciji istorijski koreni sezu do
Adriatisches Küstenland i nacisticke stampe, ne samo da danas
uziva punu podrsku revizionisticki nastrojenih istoricara
« levog centra », nego nije mimoisla cak ni
skolske udjbenike u Italiji u kojoj se, s druge strane, o zlocinima
koje je Italija pocinila cuti. Retko kad ce pomenuti
kc-logor Riziera u San Saba, u samom Trstu.
(45) Bilo je slucajeva da su u te svrhe koriscene verske organizacije
pa i humanitarne organizacije. Primerice, Crveni Krst i Kruh Svetog
Antuna, organizacija u sprezi sa Karitas-om.
(46) Alojzija Stepinca, koji je zapravo simbol ustastva, papa Vojtila
je proglasio svecem 3/10/1998. O nacizmu hrvatskog naci-klera videti
M.A. Rivelli, "L'Arcivescovo del genocidio" (Kaos Edizioni: Milano
1999).
(47) Kao Military Professional Resources Inc., (Rezervisti
profesionalne vojske) sa sedistem u Virdziniji, koja je pomagala
Hrvatsku izmedju ostalog i u vojnim operacijama
« Oluja » i « Munja »
u toku kojih su 1995. u uslovima opste zlocinacke ravnodusnosti
« medjunarodne zajednice » Srbi proterani sa
svojih vekovnih ognjista iako su tamo bili vecinsko stanovnistvo.
(48) Do gradje neophodne da se shvati kako je i zasto unistena
Jugoslavija tesko se dolazi i gotovo da nikad nije prevedena na
italijanski. Pored citiranih, navescu knjigu Dajane Dzonston
(Diana Johnstone): Fools' Crusade: Yugoslavia, Nato, and Western
Delusions (nije prevedena na srpskohrvatski, ali na promociji na
Sorboni 28/02/03 u organizaciji, izmedju ostalih i CNJ, D. Johnstone je
za oglasni plakat predlozila Direrove Jahace apokalipse, pa bi ta
slika mogla da resi pitanje prevoda naslova knjige :”Jahaci
Apokalipse – Jugoslavija, Nato i Iluzije Zapada”, prim. prev.) Monthly
Review Press, 2003, ISBN 1-58367-084-X) Takodje je veoma korisna
knjiga grupe autora “Hidden Agenda: U.S./NATO Takeover of
Yugoslavia“ (International Action Center, 2002, ISBN 0-9656916-7-5).
(49) Pokret koji se u Italiji solidarisao sa stradanjem Jugoslovenskih
naroda tokom svih ovih godina dozivljava promene. Paradoksalno, Nato
bombardovanje je podstaklo na razmisljanje i akciju. Takodje je ucinilo
da jugoslovensko i srpsko pitanje izgube na nepopularnosti i dobiju na
razumljivosti, uprkos prilikama na terenu koje su se dramaticnom
brzinom pogorsavale i dovele sada vec do potpunog brisanja Jugoslavije
iz geografskog atlasa. Pokret je u sustini prosao kroz tri etape: prva,
do pocetka bombardovanja, protekla je u znaku humanitarne pomoci na
cisto antiratnoj osnovi i sustinski u opstem nepoznavanju i
nerazumevanju dogadjaja i prilika; druga etapa, grubo receno do pocetka
2001. protekla je u znaku ozbiljnijeg pristupa problematici i prvih
akcija solidarnosti sa Srpsko-Jugoslovenskom stranom; treca etapa je
ova danasnja, gde je primetan veci stepen zrelosti promisljanja ali i
nizi stepen angazovanja. No, pokret nije zamro. Naprotiv. Ako se
uporedi sa moralistickim ili humanitaristickim pristupom, koji je
tipican za krizne situacije i
« volonterstvo », na primeru Jugoslavije
odmah uocavamo spoj humanitarnog i politickog rada,
internacionalistickog i antiimperijalistickog. Primerice,
uspostavljen je neposredan kontakt sa bombardovanim radnicima, sto je
bila prilika za sagledavanje njihovih problema na licu mesta i
uocavanje dejstva strateskog dezinformisanja. Medjutim,
jugoslovensko pitanje je nesumnjivo bilo nedovoljno prisutno u sirem
antiratnom pokretu iz vise razloga, medju kojima nije na odmet pomenuti
i nedovoljan stepen spremnosti na suceljavanje misljenja, nedovoljan
stepen analiticnosti i koordinacije medju nosiocima akcija, sto je
imalo za posledicu da te akcije ostanu bez sireg odjeka.
(50) Psiholoski, unutrasnja dinamika
« potiskivanja » Jugoslavije mozda podseca na
slozene odnose dvoje ljubavnika, koji, suoceni sa razlazom, a sve u
njegovoj funkcij, nepotrebno sebi nanose bol, pogrdama i uvredama
potiskujuci uspomene na lepe trenutke sazivota. Ili, takodje, na
razdore i raskole koji prate rodbinske razmirice. Kod Jugoslovena
uopste uzev, manifestovanje sklonosti ka omalovazavanu sopstvene
proslosti stvaranjem pogresne predstave o njoj, imalo je za posledicu
produbljivanje vec nanetog bola i spada u red istog psiholoskog
mehanizma.
(51) Rec je o stvaralastvu u oblasti muzike i filma, arhitekture i
knjizevnosti, slikarstva, rec je o prirodnim bogastvima, sportu i
tipicno nacionalnim proizvodima. Ukratko, o svemu onome sto sacinjava
vitalni princip, nadahnucima bremeniti identitet, kontrapunkt
mitu o sili, nacionalizmu, svemu onom reakcionarnom i nazadnom sto
tirani izbljuju svaki put kada krvavom cizmom gaze Balkanom.
Rad je ovaj pretezno utemeljen na bogatoj gradji
redovnih dnevnih informativnih biltena Nacionalne Koordinacije za
Jugoslaviju (CNJ). Gradja je upisana pod JUGOINFO i moze se
konsultovati na adresi koja sledi:
http://groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/messages
CNJ smo osnovali 2001. u zelji da pruzimo uvid u mnogobrojne
akcije tada vec u punom zamahu, kao i da doprinesemo povezivanju i
medjusobnom upoznavanju nosilaca tih akcija u domenu politike, kulture
i informisanja, ali isto tako i u domenu ciste ljudske solidarnosti,
prijateljstva i zajednickih uspomena i pamcenja. Tokom protekle dve
godine organizovali smo vise predavanja i raznih susreta, promovisuci
knjige i filmove.
Adresa: jugocoord @ tiscali.it - http://www.cnj.it
Preuzimanje teksta, bilo u celosti ili delimicno, dozvoljeno je pod
uslovom da izvor bude citko naveden.
The total or partial reproduction of this text is allowed only if the
source is mentioned fully.
|
|