ARTEL GEOPOLITIKA
by www.artel.co.yu
office@...
Datum:30. maj 2002.
Dr MILAN TEPAVAC: "Problem izbeglica u SR
Jugoslaviji i nestalih lica sa Kosova i Metohije"
Izlaganje na okruglom stolu Beogradskog foruma odr?anog
24.maja 2002. u Etnografskom muzeju u Beogradu.
Ja bih se u svojoj diskusiji ukratko osvrnuo na tva-tri
pitanja koja su ovde danas spomenuta, a koja bih ?eleo
elaborirati jer ih smatram jako va?nim.
Pitanje broja Srba u Hrvatskoj pocetkom 1991. godine, dakle
na pocetku njihovog stradanja, a zatim izgona.
Mislim da moramo biti sasvim precizni kada je o tome rec,
jer je rec o ciframa a ne o misljenju, stavovima. Sa pravom
brojkom se manipulise iz raznoraznih razloga, najcesce
prljavih politickih, ali i iz neznanja. Oni koji barataju s
tim ciframa cesto se ne potrude da pogledaju u zvanicne,
nicim osporene podatke. Zato smatram da kao apsolutno tacne
treba da uzmemo podatke iz popisa stanovnistva u SFRJ, i to
onog iz 1981. godine, dakle ne onog iz 1991. Tada, 1991,
takode je bio, kao sto znamo, popis, ali on je odr?an u vec
poremecenim odnosima i podaci se ni u kom slucaju ne mogu
uzeti za verodostojne. Ne zaboravime da su Srbi jos u
decembru prethodne godine, dakle 1990, izbaceni iz Ustava SR
Hrvatske kao narod i slicno. Bilo bi dakle naivno verovati
da su podaci tadasnjeg popisa pozdani. Dakle, prema popisu
stanovnistva u SFRJ 1981. broj Srba u Hrvatskoj je iznosio
531502. Kao "Jugosloveni" se izjasnilo 379.057 lica. Dobro
je poznato da su se kao "Jugosloveni" uglavnom izjasnjavali
Srbi. Necemo dakle pogresiti ako ove dve cifre jednostavno
zbrojimo. Dobije se broj 910.559. Kada postavimo pitanje
koliko je Srba bilo u Hrvatskoj pocetkom 1991. godine - kada
je pocela njihova tragedija - normalno je pretpostaviti da
je taj broj bio nesto veci od broja iz 1981. godine.
Dakle, dolazimo do brojke od oko jedan milion. Treba takode
podsetiti da se jedan znacajan broj Srba pri popisima
izjasnjavao kao "Ne izjasnjava se" (kao sto sam ja licno
cinio, smatrajuci da u jednoj visenacionalnoj zajednici ne
treba akcentirati nacionalnu pripadnopst). Dakle, ako se
hoce biti objektivan i posten pri svakom raspravljanju o
pitanju Srba u Hrvatskoj treba polaziti od tog broja i
navedenih okolnosti.
Jucerasnji zagrebacki "Jutarnji list" pise o popisu
stanovnistva u Hrvatskoj nedavno obavljenom, i navodi da je,
prema tom popisu, sada u Hrvatskoj oko 180.000, sto je, vele
ove novine, 4,05% stanovnistva Hrvatske. Danasnja beogradska
"Politika" pise da srpske organizacije u Hrvatskoj
kategoricno odbacuju ove navode JL, navodeci da je broj Srba
u Hrvatskoj veci. No, bez obzira na to da li je taj podatak
tacan ili ne, vise je nego jasno da je od 1991. do danas
doslo do izgona gotovo celokupnog srpskog stanovnista iz
Hrvatske, dakle do etnickog ciscenja jednog naroda bez
presedana u periodu od Drugog svetskog rata. I to upravo
naroda nad kojim su nacifasisti u toku Drugog svetskog rata
pocinili genocid u tzv. NDH po opsegu i monstruoznosti bez
presedana u istoriji.
Hrvati umanjuju i dalje ce umanjivati stvarni broj Srba iz
cisto politickih razloga. Prema postojecem zakonodavstvu u
toj novokomponovanoj dr?avi obim mnogih prava "nasionalnih
manjina" ovisi o njihovom broju. Otud ?elja za sto manjim
brojem, pored iracionalne mr?nje prema manjinama u
Hrvatskoj, posebno prema srpskoj. Ja ovom priliko ?elim da
budem kategorican u jednoj stvari: zameram svima onima koji
su olako presli preko izmena izvrsenih u Ustavu SR Hrvatske
u decembru 1990. godine kada je iz Ustava izbrisana odredba
o konstitutivnosti, ravnopravnosti srpskog naroda sa
hrvatskim narodom. To se odnosi i na prethodnu vlast u
Jugoslaviji i na sadasnju, i na svakoga onoga ko je
prihvatio taj antidemokratski i anticivilizacijski potez
tadasnjih hrvatskih vlastodr?aca. Svakome ko ?eli da zna
dobro je poznato da je konstitutivnost srpskog naroda u
Hrvatskoj i njegova ravnopravnost u istoriji stalno
potvrdivana jos od pre Marije Terezije, preko stavova
Hrvatskog sabora u 19. veku do odluka ZAVNOH-a i svih ustava
i Hrvatske i Jugoslavije od 1945. godine do tog kobnog dana
u decembru 1990. godine. To se nikada nije smelo prihvatiti
ni prakticno ni teoretski. Mi danas imamo situaciju da cak
okupatorska vlast u Bosni i Hercegovini - olicena u
gaulajteru Volfgangu Petricu - priznaje konstitutivnost
svatri narodsa u BiH. Pa kako se onda mo?e prihvatiti teza
da je konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj - bez
obzira na smanjenu brojnost - nestala voljom novoustaske
vlasti u Hrvatskoj i njihovih inostranih pokrovitelja? Ja
bih zato predlo?io i zamolio da ovo na odgovarajuci nacin
ude u zavrsni dokument, deklaraciju, ovoga skupa.
U naju?oj vezi sa prethodno recenim je naravno pitanje
povratka izbeglih Srba svojim kucama u Hrvatsku. Ja cu
spomenuti samo jedan aspekt ovog pitanja: pitanje vracanja
stanarskog prava izbeglim Srbima. - Kao sto je dobro
poznato, kada je krajem 1990. i pocetkom 1991. doslo do
povampirenja ustastva u Hrvatskoj, mnogu Srbi iz urbanih
sredina Hrvatske - pamteci i noseci u krvi ono sta se Srbima
dogodilo 1941- 45 godine u NDH - pobegli su iz svojih
stanova u Srbiju ili drugde. Racuna se da je takvih oko
50.000. Ako se uzme prosecnost porodica od samo tri clana -
radi se dakle o oko 150.000 lica, 150.000 tragedija, 150.000
beskucnika koji se, evo vec preko deset godina, zlopate, jer
jos uvek im ti njihovi stanovi nisu vraceni i time, naravno,
sprecen i njihov povratak sto je , ocigledno, i osnovni cilj
hrvatskih vlasti. Kao sto je poznato, u Bosni i Hercegovini
ovo je pitanje reseno. Hrvati ponesto obecavaju ali nista ne
cine u praksi. - Organizacija za evropsku bezbednost i
saradnju (OEBS), koja ima svoje diplomatske misije i u
Beogradu i u Zagrebu, zna da se u javnosti hvali da se ona,
bo?e moj, svojski anga?ovala da se ovo pitanje resi kao
osnovno pitanje ljudskih prava i kao civilizacijsko pitanje
Evrope koja pretenduje da bude nosilac najnaprednijih ideja
kako u oblasti ljudskih prava tako i buducnosti Evrope. Ona
do sada nije nista ucinila, sem obecanja da ce uciniti. A to
je itekako njena ne samo moralna nego i pravna i politicka
du?nost! Zasto to veli? Pa, evo zasto: ova nesretna
organizacija je najzaslu?nija sto su jugoslovenske
secesionisticke republike, pre svih upravo Hrvatska, postale
"nezavisne" dr?ave. Protivno svom osnovnom konstitutivnom i
programskom dokumentu, Finalnom aktu KEBS iz Helsinkija od
1. avgusta 1975. godine, ona je, umesto da pomogne da ne
dode do krvavog komadanja svog suosnivaca i svoje clanice
SFR Jugoslavije - sto je bila du?na po spomenuttom njenom
osnovnom dokumentu da ucini - ucinila sve da raskomada
Jugoslaviju i da sto pre prizna secesionisticke entitete za
dr?ave i da ih br?e-bolje ukljuci u svoje clanstvo!! Otuda,
eto, njena obaveza da bar nesto ljudski moralno ucini: da
prisili Hrvatsku da se bar malo ponasa u skladu sa osnovnim
aktima te po Jugoslaviju i po srpski narod kobne
organizacije. (Ne zaboravimo da je ona mogla, da je htela, -
a bila je i du?na da to ucini!! - da spreci agresiju NATO
pakta na Jugoslaviju i zato sto je na Kosmetu imala svoju
Verifikacionu komisiju. Pokazalo se, kasnije, da su clanovi
te komisije ustvari bili spijuni NATO koji su pripremili
teren za agresiju!!). Posto je Jugoslavija clan te i takve
organizacije, trebalo bi, bar, ciniti sve da ona prinudi
Hrvatsku na civilizacijsko ponasanje kao sto rekoh...Takode
molim da i ovo pitanje nade svoje mesto u deklaraciji sa
ovoga skupa.
Treca stvar na koju bih se osvrnuo bila bi istupanje naseg
prijatelja i patnika Sime Spasica koji je upravo govorio o
sudbini kidnapovanih Srba i drugih nealbanaca na Kosmetu. On
cesto nastupa javno, i uvek naravno emotivno govori, jer
nemoguce je o ovoj temi drukcije govoriti. On i njegovi
drugovi iz Udru?enja po pitanju kidnapovanih naprosto
sagorevaju i kopne na tom pitanju, a ne mogu nista da ucine.
Ja ?elim ovom prilikom da budem kategorican: to pitanje -
pitanje sudbine kidnapovanih preko 1300 - mora postati
pitanje broj jedan ove dr?ave, dr?ave Srbije i dr?ave
Jugoslavije! Ne Sime Spasica i njegovih drugova jer oni po
tom najtu?nijem i najsramnijem pitanju nase stvarnosti ne
mogu bez dr?ave nista da postignu. Ni od takozvane
medunarodne zajednice po ovom pitanju ne mo?emo mnogo
ocekivati. Danas, ovde, dosta smo toga culi kako se ona
odnosi prema srpskim izbeglicama i srpskom stradanju u
celini, ukljucujuci i one naj (ne)odgoivornije medu njima
kao sto su UNHCR, Sagato Ogata, Meri Robinson i slicni.
by www.artel.co.yu
office@...
Datum:30. maj 2002.
Dr MILAN TEPAVAC: "Problem izbeglica u SR
Jugoslaviji i nestalih lica sa Kosova i Metohije"
Izlaganje na okruglom stolu Beogradskog foruma odr?anog
24.maja 2002. u Etnografskom muzeju u Beogradu.
Ja bih se u svojoj diskusiji ukratko osvrnuo na tva-tri
pitanja koja su ovde danas spomenuta, a koja bih ?eleo
elaborirati jer ih smatram jako va?nim.
Pitanje broja Srba u Hrvatskoj pocetkom 1991. godine, dakle
na pocetku njihovog stradanja, a zatim izgona.
Mislim da moramo biti sasvim precizni kada je o tome rec,
jer je rec o ciframa a ne o misljenju, stavovima. Sa pravom
brojkom se manipulise iz raznoraznih razloga, najcesce
prljavih politickih, ali i iz neznanja. Oni koji barataju s
tim ciframa cesto se ne potrude da pogledaju u zvanicne,
nicim osporene podatke. Zato smatram da kao apsolutno tacne
treba da uzmemo podatke iz popisa stanovnistva u SFRJ, i to
onog iz 1981. godine, dakle ne onog iz 1991. Tada, 1991,
takode je bio, kao sto znamo, popis, ali on je odr?an u vec
poremecenim odnosima i podaci se ni u kom slucaju ne mogu
uzeti za verodostojne. Ne zaboravime da su Srbi jos u
decembru prethodne godine, dakle 1990, izbaceni iz Ustava SR
Hrvatske kao narod i slicno. Bilo bi dakle naivno verovati
da su podaci tadasnjeg popisa pozdani. Dakle, prema popisu
stanovnistva u SFRJ 1981. broj Srba u Hrvatskoj je iznosio
531502. Kao "Jugosloveni" se izjasnilo 379.057 lica. Dobro
je poznato da su se kao "Jugosloveni" uglavnom izjasnjavali
Srbi. Necemo dakle pogresiti ako ove dve cifre jednostavno
zbrojimo. Dobije se broj 910.559. Kada postavimo pitanje
koliko je Srba bilo u Hrvatskoj pocetkom 1991. godine - kada
je pocela njihova tragedija - normalno je pretpostaviti da
je taj broj bio nesto veci od broja iz 1981. godine.
Dakle, dolazimo do brojke od oko jedan milion. Treba takode
podsetiti da se jedan znacajan broj Srba pri popisima
izjasnjavao kao "Ne izjasnjava se" (kao sto sam ja licno
cinio, smatrajuci da u jednoj visenacionalnoj zajednici ne
treba akcentirati nacionalnu pripadnopst). Dakle, ako se
hoce biti objektivan i posten pri svakom raspravljanju o
pitanju Srba u Hrvatskoj treba polaziti od tog broja i
navedenih okolnosti.
Jucerasnji zagrebacki "Jutarnji list" pise o popisu
stanovnistva u Hrvatskoj nedavno obavljenom, i navodi da je,
prema tom popisu, sada u Hrvatskoj oko 180.000, sto je, vele
ove novine, 4,05% stanovnistva Hrvatske. Danasnja beogradska
"Politika" pise da srpske organizacije u Hrvatskoj
kategoricno odbacuju ove navode JL, navodeci da je broj Srba
u Hrvatskoj veci. No, bez obzira na to da li je taj podatak
tacan ili ne, vise je nego jasno da je od 1991. do danas
doslo do izgona gotovo celokupnog srpskog stanovnista iz
Hrvatske, dakle do etnickog ciscenja jednog naroda bez
presedana u periodu od Drugog svetskog rata. I to upravo
naroda nad kojim su nacifasisti u toku Drugog svetskog rata
pocinili genocid u tzv. NDH po opsegu i monstruoznosti bez
presedana u istoriji.
Hrvati umanjuju i dalje ce umanjivati stvarni broj Srba iz
cisto politickih razloga. Prema postojecem zakonodavstvu u
toj novokomponovanoj dr?avi obim mnogih prava "nasionalnih
manjina" ovisi o njihovom broju. Otud ?elja za sto manjim
brojem, pored iracionalne mr?nje prema manjinama u
Hrvatskoj, posebno prema srpskoj. Ja ovom priliko ?elim da
budem kategorican u jednoj stvari: zameram svima onima koji
su olako presli preko izmena izvrsenih u Ustavu SR Hrvatske
u decembru 1990. godine kada je iz Ustava izbrisana odredba
o konstitutivnosti, ravnopravnosti srpskog naroda sa
hrvatskim narodom. To se odnosi i na prethodnu vlast u
Jugoslaviji i na sadasnju, i na svakoga onoga ko je
prihvatio taj antidemokratski i anticivilizacijski potez
tadasnjih hrvatskih vlastodr?aca. Svakome ko ?eli da zna
dobro je poznato da je konstitutivnost srpskog naroda u
Hrvatskoj i njegova ravnopravnost u istoriji stalno
potvrdivana jos od pre Marije Terezije, preko stavova
Hrvatskog sabora u 19. veku do odluka ZAVNOH-a i svih ustava
i Hrvatske i Jugoslavije od 1945. godine do tog kobnog dana
u decembru 1990. godine. To se nikada nije smelo prihvatiti
ni prakticno ni teoretski. Mi danas imamo situaciju da cak
okupatorska vlast u Bosni i Hercegovini - olicena u
gaulajteru Volfgangu Petricu - priznaje konstitutivnost
svatri narodsa u BiH. Pa kako se onda mo?e prihvatiti teza
da je konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj - bez
obzira na smanjenu brojnost - nestala voljom novoustaske
vlasti u Hrvatskoj i njihovih inostranih pokrovitelja? Ja
bih zato predlo?io i zamolio da ovo na odgovarajuci nacin
ude u zavrsni dokument, deklaraciju, ovoga skupa.
U naju?oj vezi sa prethodno recenim je naravno pitanje
povratka izbeglih Srba svojim kucama u Hrvatsku. Ja cu
spomenuti samo jedan aspekt ovog pitanja: pitanje vracanja
stanarskog prava izbeglim Srbima. - Kao sto je dobro
poznato, kada je krajem 1990. i pocetkom 1991. doslo do
povampirenja ustastva u Hrvatskoj, mnogu Srbi iz urbanih
sredina Hrvatske - pamteci i noseci u krvi ono sta se Srbima
dogodilo 1941- 45 godine u NDH - pobegli su iz svojih
stanova u Srbiju ili drugde. Racuna se da je takvih oko
50.000. Ako se uzme prosecnost porodica od samo tri clana -
radi se dakle o oko 150.000 lica, 150.000 tragedija, 150.000
beskucnika koji se, evo vec preko deset godina, zlopate, jer
jos uvek im ti njihovi stanovi nisu vraceni i time, naravno,
sprecen i njihov povratak sto je , ocigledno, i osnovni cilj
hrvatskih vlasti. Kao sto je poznato, u Bosni i Hercegovini
ovo je pitanje reseno. Hrvati ponesto obecavaju ali nista ne
cine u praksi. - Organizacija za evropsku bezbednost i
saradnju (OEBS), koja ima svoje diplomatske misije i u
Beogradu i u Zagrebu, zna da se u javnosti hvali da se ona,
bo?e moj, svojski anga?ovala da se ovo pitanje resi kao
osnovno pitanje ljudskih prava i kao civilizacijsko pitanje
Evrope koja pretenduje da bude nosilac najnaprednijih ideja
kako u oblasti ljudskih prava tako i buducnosti Evrope. Ona
do sada nije nista ucinila, sem obecanja da ce uciniti. A to
je itekako njena ne samo moralna nego i pravna i politicka
du?nost! Zasto to veli? Pa, evo zasto: ova nesretna
organizacija je najzaslu?nija sto su jugoslovenske
secesionisticke republike, pre svih upravo Hrvatska, postale
"nezavisne" dr?ave. Protivno svom osnovnom konstitutivnom i
programskom dokumentu, Finalnom aktu KEBS iz Helsinkija od
1. avgusta 1975. godine, ona je, umesto da pomogne da ne
dode do krvavog komadanja svog suosnivaca i svoje clanice
SFR Jugoslavije - sto je bila du?na po spomenuttom njenom
osnovnom dokumentu da ucini - ucinila sve da raskomada
Jugoslaviju i da sto pre prizna secesionisticke entitete za
dr?ave i da ih br?e-bolje ukljuci u svoje clanstvo!! Otuda,
eto, njena obaveza da bar nesto ljudski moralno ucini: da
prisili Hrvatsku da se bar malo ponasa u skladu sa osnovnim
aktima te po Jugoslaviju i po srpski narod kobne
organizacije. (Ne zaboravimo da je ona mogla, da je htela, -
a bila je i du?na da to ucini!! - da spreci agresiju NATO
pakta na Jugoslaviju i zato sto je na Kosmetu imala svoju
Verifikacionu komisiju. Pokazalo se, kasnije, da su clanovi
te komisije ustvari bili spijuni NATO koji su pripremili
teren za agresiju!!). Posto je Jugoslavija clan te i takve
organizacije, trebalo bi, bar, ciniti sve da ona prinudi
Hrvatsku na civilizacijsko ponasanje kao sto rekoh...Takode
molim da i ovo pitanje nade svoje mesto u deklaraciji sa
ovoga skupa.
Treca stvar na koju bih se osvrnuo bila bi istupanje naseg
prijatelja i patnika Sime Spasica koji je upravo govorio o
sudbini kidnapovanih Srba i drugih nealbanaca na Kosmetu. On
cesto nastupa javno, i uvek naravno emotivno govori, jer
nemoguce je o ovoj temi drukcije govoriti. On i njegovi
drugovi iz Udru?enja po pitanju kidnapovanih naprosto
sagorevaju i kopne na tom pitanju, a ne mogu nista da ucine.
Ja ?elim ovom prilikom da budem kategorican: to pitanje -
pitanje sudbine kidnapovanih preko 1300 - mora postati
pitanje broj jedan ove dr?ave, dr?ave Srbije i dr?ave
Jugoslavije! Ne Sime Spasica i njegovih drugova jer oni po
tom najtu?nijem i najsramnijem pitanju nase stvarnosti ne
mogu bez dr?ave nista da postignu. Ni od takozvane
medunarodne zajednice po ovom pitanju ne mo?emo mnogo
ocekivati. Danas, ovde, dosta smo toga culi kako se ona
odnosi prema srpskim izbeglicama i srpskom stradanju u
celini, ukljucujuci i one naj (ne)odgoivornije medu njima
kao sto su UNHCR, Sagato Ogata, Meri Robinson i slicni.