(italiano / hrvatskosrpski)

Quella che segue è la sintesi di un articolo di A. Cernjul pubblicato sul sito hrvatskarijec.rs, di cui riproduciamo l'originale più sotto. Si tratta di una voce nettamente "fuori dal coro" delle celebrazioni dell'incontro dei tre presidenti a Trieste (in proposito si veda anche:  http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/6797 ). La riportiamo, come al solito, "per il contenuto informativo e al solo scopo di segnalazione e commento"... Trad. a cura di I.I. per CNJ-onlus.


La vergognosa, e non storica, stretta di mano dei tre presidenti a Trieste

Ecco perchè il presidente croato Ivo Josipovic ha tradito l'antifascismo e la Croazia
 
di Armando Cernjul


Dopo aver deposto la corona ed essersi inchinato alle vittime di Bleiburg [1] alcune settimane prima, lo stesso gesto Josipovic l'ha compiuto giorni fa nel centro di Trieste, insieme al presidente Napolitano e a quello sloveno Turk, dinanzi al monumento dei 350.000 esuli italiani da Istria, Fiume e Dalmazia, secondo quanto è scritto sulla lapide. Con questo atto ha dimostrato il tradimento dell'antifascismo croato, dell'antifascismo in generale e della Croazia.
Lui può dichiararsi quanto vuole antifascista, figlio di partigiani croati, professore universitario, compositore... Ma ha fallito un esame al quale non potrà mai più e in nessun modo riparare.
Non c'è dubbio che il Presidente, malgrado sia un "duro" socialdemocratico (SDP), ha tradito gli ideali antifascisti e la Croazia. Lui infatti, con la visita e da "ospite", si è messo inconsciamente dalla parte dell'irredentismo italiano, del neofascismo e del postfascismo. Lo possiamo dimostrare, naturalmente. Dobbiamo osservare innanzitutto che sul monumento avrebbero dovuto scrivere "fuoriusciti" e non "esuli", ed oltre a quelli italiani avrebbero dovuto aggiungere croati, sloveni, cechi, austriaci, ebrei...
Purtroppo all'opinione pubblica in Croazia arrivano le notizie inviate da Trieste da colleghi che, sul tema dei cosiddetti esuli, non sanno niente o sanno soltanto per sentito dire.
Perciò bisogna ribadire per l'ennesima volta che il giornalismo in Croazia versa nella più grave crisi degli ultimi 45 anni.
Di simili avvenimenti e incontri dovrebbero informare giornalisti professionisti e non giornalisti improvvisati. Redattori e caporedattori devono essere bene informati. Purtroppo anche tra di loro sono in numero sempre più elevato quelli giornalisticamente analfabeti.
All'autore di questo scritto, che il 13 luglio si trovava a Trieste, il giorno dopo questo documentato articolo è stato rifiutato da nove mezzi d'informazione tra carta stampata e siti internet. Non l'ho inviato ai media di destra ed estrema destra, che lo avrebbero subito "inghiottito" togliendo però la parte che riguarda Bleiburg.

Perchè il presidente Josipovic non avrebbe dovuto accettare l'invito al concerto e la "marcia su Trieste" politico-istituzionale?

Tudjman e Mesic non sono stati tanto ingenui quanto il presidente Josipovic

Josipovic doveva innanzitutto sapere che i presidenti Tudjman e Mesic, dal 1998 fino al 2009, hanno rifiutato gli inviti di Scalfaro, Ciampi e Napolitano (questo ex comunista che per due volte in due anni di seguito ha offeso i croati e la Croazia - peggio di Mussolini e Hitler) poiché sapevano che dietro questi inviti si celavano gli ideologi dell'irredentismo italiano e gli ex criminali fascisti, il cui fine ultimo è di equiparare le vittime del fascismo e quelle dell'antifascismo.
La prima proposta fu che i presidenti Scalfaro, lo sloveno Kucan ed il croato Tudjman si inchinassero dinanzi alle vittime della foiba di Basovizza - vicino Trieste, dove i titini, secondo loro, avrebbero gettato dai 1500 ai 2000 italiani - e alla Risiera, ex lager tedesco nel quale sono stati uccisi circa 4000 ebrei, italiani, sloveni, croati e altri.
La successiva proposta italiana (di destra e di sinistra) è stata che i presidenti Ciampi, Drnovsek e Mesic si inchinassero al cospetto delle vittime di Basovizza, della Risiera e di Gonars, nel cui campo di concentramento sono morti molti detenuti, in maggioranza donne e bambini da Slovenia e Croazia. Nemmeno questo invito è stato accolto.
Queste proposte italiane erano sostenute da Furio Radin, parlamentare croato, noto per il suo civettare con i postcomunisti ma anche con i postfascisti in Italia, proponendo che in Istria fossero evidenziate tutte le foibe nelle quali finirono gli italiani e i loro collaborazionisti croati - per i quali c'è una unica definizione: quella di fascisti, che in Istria e a Fiume ammazzavano la gente e stupravano donne e bambine!
I presidenti Tudjman e Mesic, benché pure loro abbiano commesso degli errori, ringraziando i loro collaboratori ed anche quelli che dall'Italia, dalla Slovenia e dalla Croazia li ammonivano a non accettare simili inviti - dietro ai quali si celano i partiti di destra e purtroppo anche di alcuni di sinistra, mentre i più accaniti sono i leader dell'organizzazione dei cosiddetti esuli d'Istria, Fiume e Dalmazia (ANVGD) -, saggiamente hanno declinato gli inviti. Non sono caduti nel tranello come Josipovic.
Dalla Croazia e dalla Slovenia sono pervenute proposte perchè il presidente italiano si inchinasse al cospetto delle migliaia di vittime croate, slovene ed ebree nel campo di concentramento di Rab (Arbe), ma questa proposta in Italia non è passata.
Di queste cose il presidente Josipovic ed i suoi più stretti collaboratori non hanno la minima idea, oppure hanno deciso di perdonare. O, come ha detto il presidente Josipovic a Trieste: "Del numero degli 'esuli' lasciamo che se ne occupino gli storici". Non ha detto però quali storici, se quelli italiani che falsificano sui "350.000 esuli cacciati da Istria, Fiume e Dalmazia", oppure quelli croati che ne sanno poco o niente, o quelli sloveni che che scrivono almeno qualche verità.
Invece di inchinarsi dinanzi al croato Zvonimir Milos, assassinato dai fascisti, il presidente Josipovic è andato ad inchinarsi davanti al monumento filofascista.
Non so quante volte negli ultimi 30 anni sono stati pubblicati miei articoli su questi neofascisti che a squarciagola ancora gridano che l'Istria, Fiume e la Dalmazia sono state rubate dalla Jugoslavia, cioè da Croazia e Slovenia, e perciò un giorno torneranno all'Italia.
Accidenti professor, dottor Ivo Josipovic: mi meraviglio che in quanto insegnante di Giurisprudenza alla Facoltà di Zagabria lei non abbia letto questi articoli nei giornali zagrebesi o sui siti internet!
Veniamo alla ragione principale per cui il presidente croato non avrebbe dovuto accettare l'invito del noto direttore Riccardo Muti. Dietro l'invito si nascondeva la vecchia idea irredentista e postfascista, e gli ideologi filofascisti ne hanno approfittato perchè il presidente croato Josipovic "cascasse nella rete" irredentista italiana.
L'Italia ufficiale ha vinto, particolarmente quella di destra, malgrado quelli di estrema destra inveissero durante la cerimonia contro Josipovic e Turk, cioè contro sloveni e croati.
Anche la Slovenia in qualche modo ha vinto, perchè i tre presidenti hanno deposto una corona di fiori sull'edificio del Narodni Dom sloveno, ex albergo "Balkan", bruciato dai fascisti italiani. 

Cosa ha ottenuto invece la Croazia? Niente!

Un mio stretto parente mi disse, con mio grande stupore: il presidente Josipovic perdona. Chi perdona? I criminali di guerra fascisti?, chiesi.
Se devo spiegare questo a uno come lui, cosa posso fare col grande numero di quelli che ancora oggi acclamano Ante Pavelic?
Il presidente Napolitano si sarebbe dovuto innanzitutto scusare per le ben due volte in due anni consecutivi in cui ha gravemente inveito contro gli slavi definendoli "carnefici". Pensava a noi croati, e probabilmente agli sloveni. Poi sarebbe dovuto andare a Gonars, ad inchinarsi davanti alle vittime, prevalentemente madri e bambini da 1 a 10 anni, provenienti dal Gorski Kotar [2], morti di stenti e malattie. Oppure avrebbe potuto visitare il campo di concentramento di Arbe, dove sono state migliaia le vittime della barbarie mussoliniana. Se Napolitano non ha mai sentito parlare di questo patibolo fascista, avrà almeno sentito dire del campo di concentramento della Risiera, dove si esercitavano anche i fascisti italiani. Con ciò avrebbe in qualche modo giustificato il suo viaggio a Trieste.
Invece se il presidente croato ed i suoi consiglieri non fossero tanto ignoranti - compresi quegli analfabeti dell'Ambasciata a Roma o al Consolato di Trieste -, lo statista, il professor dottor Josipovic avrebbe chiesto ai suoi due colleghi di andare a porre una corona e ad inchinarsi davanti ai tre sloveni ed al croato fucilati dai fascisti italiani a Basovizza, ottant'anni fa. Bisogna infatti ricordare che il Tribunale Speciale Fascista per la Difesa dello Stato, spostatosi per l'occasione a Trieste, il 5 settembre 1930 condannò a morte, definendoli terroristi, i tre sloveni Ferdinand Bidovec, Franc Marusic, Alojzije Valencic e l'antifascista croato Zvonimir Milos, residenti a Trieste, a causa dell' attentato eseguito il 10 febbraio alla redazione del quotidiano fascista "Il Popolo". Nell'attentato fu ucciso un redattore e vennero feriti tre lavoratori. Gli altri imputati furono condannati complessivamente a 147 anni e sei mesi. Zvonimir Milos era nato a Susak, cittadina ora inglobata nella città di Fiume.
Il processo - e ce ne sono stati poi diversi - è entrato nella storia quale Primo processo triestino.

Ma a cosa serve spiegare questo al governo croato, quando al loro servizio impiegano elementi ustascioidi, come aveva scritto tempo fa sui quotidiani "Glas Istre" di Pola e "Novi List" di Fiume il noto giornalista e critico Zdravko Zima.
Se il presidente croato, il prof. dott. Ivo Josipovic, in relazione al ricevimento di un irredentista e filofascista avesse risposto alle domande che il sottoscritto gli inviò il 10 e il 18 maggio scorsi, allora non avrebbe commesso questo imperdonabile sbaglio. Lui e suoi consiglieri non si sono nemmeno degnati di una risposta, che pure dovevano legalmente. Così hanno tradito l'antifascismo, i veri croati patriottici e i cittadini delle altre nazionalità che vivono in Croazia!
Ha svergognato se stesso e noi.
Lui è un professore di giurisprudenza, perciò: prego, si difenda. A suo sfavore è la circostanza di essere professore di giurisprudenza: come tale deve sapere che in Croazia vige la legge del diritto d'informazione al quale lui e la sua equipe non si attengono.
Gli storici in Croazia - fatta eccezione per lo stimato Petar Strcic e per pochissimi altri, che conoscono bene il tema in questione... ma loro chi li ascolta, non vengono seguiti nemmeno quando segnalano gli errori! - sono di una totale ignoranza.
Purtuttavia, spero che la maggioranza sappia la verità. La verità è che i fascisti italiani ed i loro collaborazionisti, nella II Guerra mondiale in Croazia, hanno ucciso più di 40.000 civili, per lo più anziani, donne e bambini.


Note (a cura di CNJ-onlus):
[1] A Bleiburg, al confine tra Slovenia e Austria, furono giustiziati dall'Armata jugoslava centinaia di collaborazionisti del nazifascismo, soprattutto ustascia croati, mentre erano in fuga alla fine della II Guerra Mondiale.
[2] Regione nell'entroterra di Fiume.


---

http://www.hrvatskarijec.rs
 
Josipović se nije trebao pokloniti pred spomenikom tzv. esulima

Autor: hrijec on Jul 24, 2010 | 6 komentara

Mnogi u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj ne znaju da je fašistički tribunal u Italiji od 1927. do 1943. ukupno osudio 4597 osoba (antifašista) na 27.742 godina zatvora, trojicu na doživotnu robiju i 42 na smrtnu kaznu, od toga je 31 izvršena

Piše: Armando ČERNJUL

Nakon što je hrvatski predsjednik Ivo Josipovic nedavno položio vijenac i poklonio se žrtvama Bleiburga, u središtu Trsta se, zajedno sa talijanskim predsjednikom Napolitanom i slovenskim predsjednikom Türkom poklonio pred spomenikom 350.000 izbjeglih Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije, kako je to na talijanskom jeziku ispisano. Time se nesvjesno stavio na stranu talijanskog iredentizma, neofašizma i postfašizma!

Najprije treba reći da je na na spomeniku na koji su položeni vijenci trebalo je pisati profugi (izbjeglice) a ne esuli (prognanici), a osim Talijana, trebalo je napisati Hrvata, Slovenaca, Čeha, Austrijanaca, Židova...

No, javnost u Hrvatskoj imala je prilike čitati izvješća iz Trsta koja su ponajviše pisali kolege koji o temi takozvanih esula, a ne esula kako su javili, ne znaju ništa ili su samo o njoj načuli. Premda je čelnik Hrvatskog novinarskog društva Duka nedavno “istaknuo kako je u privatnim medijima situacija možda i gora nego u državnim”, moj je stav da je u jednima i drugima stanje katastrofalno!

Još jednom je potvrdeno da je hrvatsko novinarstvo u najvećoj krizi u posljednjih četrdeset i pet godina.

Sa skupova kao što je bio onaj 12. ovoga mjesesa u Trstu trebaju izvještavati profesionalci a ne profesionalci diletantskog znanja, koje je vrlo opasno, ali prije svega moraju biti načitani urednici i glavni urednici a oni su u sve većem broju novinarski nepismeni!

Osim toga, autoru ovoga teksta koji je 13. srpnja bio u Trstu, samo jedan dan poslije trojice predsjednika, od 14. ovog mjeseca do danas čak jedanaest tzv. lijevih listova i portala u Hrvatskoj odbilo je objaviti ovaj dokumentirani članak, a neki nisu ni odgovorili! Desnicarskim i ekstremno desnicarskim medijima nije ni nuđen, iako bi ga oni sigurno odmah “progutali”, ali bi tražili da se izbaci što im nije po volji.

Zašto predsjednik Josipović nije smio prihvatiti poziv na koncert i političko-državnički “marš na Trst”?

Tuđman i Mesić nisu bili naivini

Morao je, prije svega, znati da su hrvatski predsjednici Franjo Tuđman i Stipe Mesić od 1998. do 2009. odbili pozive talijanskih predsjednika Scalfara, Ciampija i Napolitana (ovaj bivši komunistički lider dvaput je izvrijeđao Hrvate i Hrvatsku gore nego Mussolini i Hitler!), jer su znali da se iza tih poziva kriju ideolozi talijanskog iredentizma i bivši fašistički zločinci kojima je bio za cilj izjednačiti žrtve fašizma i antifašizma.

Prvi je prijedlog bio da se predsjednici Scalfaro, Kučan i Tuđman poklone žrtvama Bazovičke jame kod Trsta kamo su, prema postfašističkim izvorima Titovi partizani bacili od 1500-2000 Talijana, i Rižarni, bivšem njemačkom koncentracijskom logoru u kojemu je ubijeno oko 4000 Židova (neki su bili iz Rijeke, a bilo ih je koji su rodom iz Sarajeva), Talijana, Slovenaca, Hrvata i drugih.

Sljedeći je talijanski prijedlog (desničara i ljevičara) bio da se predsjednici Ciampi, Drnovšek i Mesić poklone žrtvama Bazovičke jame, Rižarne i Gonarsa, gdje je bio talijanski koncentracijski logor u kojem je umrlo mnogo logoraša, uglavnom žena i djece iz Slovenije i Hrvatske, ali ni to nije prihvaćeno.

S tim talijanskim prijedlozima zalagao se saborski zastupnik Furio Radin, koji je poznat po tome da koketira s postkomunistima i postfašistima u Italiji, a predlagao je da se u Istri obilježe sve fojbe u koje su bačeni Talijani (i njihovi kolaboracionisti Hrvati), a oni imaju zapravo svoj jedini naziv – fašisti koji su po Istri i Rijeci ubijali ljude i silovali žene i djevojčice!

Međutim, predsjednici Tuđman i Mesić, koji nisu bili bezgrešni, zahvaljujući svojim suradnicima i onima koji su iz Italije, Slovenije i Hrvatske slali upozorenja da ne prihvate pozive talijanskih predsjednika iza kojih su stajale desničarske i poneka ljevičarska stranka, a najgrlatiji su ustvari bili lideri udruga tzv. esula iz Istre, Rijeke i Dalmacije, bili su mudri i nisu pali u klopku kao naivni predsjednik Josipović.

Iz Hrvatske i Slovenije su stizali prijedlozi da se talijanski predsjednik najprije pokloni tisućama hrvatskih, slovenih i židovskih žrtava u talijanskom logoru na Rabu, ali to u Italiji nije prošlo. O tome predsjednik Josipović i njegovi najbliži suradnici nemaju pojma ili su odlučili praštati ili kako je naš predsjednik u Trstu izjavio – neka brojke o “esulima” ostavimo povjesničarima. Nije rekao kojim. Talijanskim koji falsificiraju o “350.000 esula koji su protjerani iz Istre, Rijeke i Dalmacije”, slovenskim koji donekle pišu istinu ili hrvatskim od kojih većina ne zna ništa ili veoma malo.

Tako je u hrvatskim medijima ovih dana o susretu trojice predsjednika objavljeno niz neprimjerenih naslova poruka “Povijesni stisak ruku u Trstu” (hrt.hr), “Josipović, Napolitano i Türk iz Trsta poslali poruku mira i bratstva” (večernji.hr), Josipović, Türk i Napolitano poklonili se na spomen esulima” (jutarnji.hr) i tomu slično.

Sve u istom stilu, osim manjih kritičkih opservacija o broju izbjeglih u riječkom Novom listu “Pomirenje u glazbenom tonu” kolege Denisa Romca, a neke je dijelove, uz svoj komentar, prenio online Hrvatska riječ. U izvješćima iz Trsta izostalo je mnogo toga, pa i to da su predsjednik Giorgio Napolitano i njegovi prethodnici svake godine u veljači za Dan sjećanja na egzodus i žrtve fojbe odlikovali broje ratne zločince i druge fašiste koji su palili i ubijali po Istri, Rijeci i Dalmaciji, a neke i posthumno. I to će se nastaviti...

Zaboravljen Zvonimir Miloš

Ne znam više koliko sam puta u posljednjih tri desetljeća objavio o tim neofašistonima koji urliču da su Istra, Rijeka i Dalmacija ukradeni Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji, te da će jednoga dana ponovno postati talijanski.

I sada ono najvažnije, glavni razlog zbog kojega je predsjednik Josipović trebao odbiti poziv glasovitog dirigenta Riccarda Muttija, iza kojega se ustvari krije stara iredentistička i postfašistička ideja koju su bjihovi ideolozi u Italiji iskoristili jer je hrvatski Predsjednik glazbenik i skladatelj. Nije postojao ni jedan jedini razlog da predsjednik Josipović nasjedne talijanskoj iredenti.

Službena Italija je dobitnik, a naročito desničari, iako su najekstremniji desničari dobacivali pogrdne parole na račun Josipovića i Türka, odnosno Hrvata i Slovenaca. Čak je i Slovenija donekle dobitnik jer su trojica predsjednika položili vijence na zgradu Narodnog doma, bivšeg hotela “Balkan”, koji su 1920. spalili talijanski fašisti.

Što je dobila Hrvatska? Ništa!

Jedan član moje uže rodbine, na moje veliko iznenađenje i razočaranje, rekao mi je: Predsjednik Josipović prašta! Kome, fašističkim ratnim zločincima? – upitah. Ako njemu moram objašnjavati onda što da učinim s velikim brojem onih koji dan danas kliču Anti Paveliću...

Predsjednik Napolitano se najprije trebao ispričati za dva puta u dvije godine zaredom izgovore optužbe na račun “krvoločnih Slavena”. Mislio je na nas, Hrvate (!) i najvjerojatnije Slovence, a zatim se u Gonarsu u Italiji (dvadesetak kilometara udaljenom od Trsta) i pokloniti više od 500 žrtava iz Slovenije i Hrvatske, od toga 70 dječaka i djevojčica, mnogi manje od godinu dana starosti iz Gorskog kotara koji su umrli od glasi i bolesti, ili posjetiti Rab i pokloniti se više tisuća žrtava Mussolinijeve barbarije.

Ako nije čuo za ta talijanska fašistička stratišta, možda je čuo za njemački koncentracijski logor Rižarna u kojoj su radili brojni talijanski fašisti, pa bi to na neki način, možda, opravdalo njegovo putovanje u Trst.

Hrvatski predsjednik je trebao inzistirati da sa dvojicom kolega položi vijenac i pokloni trojici Slovenaca i Hrvatu koje su talijanski fašisti strijeljali u Bazovici kod Trsta prije osamdeset godina. Naime, posebni fašistički sud za zaštitu države u Trstu je 5. rujna 1930. osudio na smrt slovenske antifašiste (fašisti su ih nazvali teroristima), trgovca Ferdinanda Bidovca, radnike Franca Marušiča i Alojzija Valenčiča i hrvatskog radnika i antifašista Zvonimira Miloša, sva četvorica nastanjena u Trstu, zbog atentata koji su izvršili 10. veljače te godine na uredništvo fašističkog lista Il popolo di Trieste u kojemu je ubijen urednik i ozlijeđena trojica radnika.

Ostali optuženi osuđeni su na 147 godina i šest mjeseci zatvora. Zvonimir Miloš je rođen na Sušaku, danas predio Rijeke. Spomenuto suđenje, a bilo ih je mnogo, u povijest je ušlo kao Prvi tršćanski proces.

Mnogi u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj ne znaju da je fašistički tribunal u Italiji od 1927. do 1943. ukupno osudio 4597 osoba (antifašista) na 27.742 godina zatvora, trojicu na doživotnu robiju i 42 na smrt, od toga je 31 izvršena. Inače, bilo je optuženo 5619 osoba, ali 998 su oslobođeni krivnje. To su podaci koje je objavio talijanski povjesničar Mimmo Franzinelli u svojeoj opsežnoj knjizi “I tentacoli dell’Ovra” (Bollati Boringhieri, Torino 1999.).

U knjizi nije objavljeno koliko je osuđeno Slovenaca, Hrvata i Talijana s današnjeg područja Slovenije i Hrvatske. No, činjenica je da je spomenuti sud 1929. preselio u Pulu da bi sudio hrvatskim narodnjacima i antifašistima iz okolice Pazina, pa je Vladimira Gortana, iz sela Berama osudio na smrt.

Gortan je prvi Hrvat kojega je osudio Mussolinijev fašistički sud, a o suđenju i izvršenju smrtne kazne 17. listopada 1929. pisali su mnogi listovi u cijelom svijetu.

Ali što to vrijedi objašnjavati hrvatskoj vlasti, kada je ona u svoje diplomatske službe zapošljavala ustašoide, o čemu je ne tako davno u riječkom Novom listu i Glasu Istre pisao poznati novinar i kritičar Zdravko Zima. Pridodao bih: i sinove bivših fašističkih policajaca za vrijeme talijanske okupacije koje su strijeljali partizani!

Da je hrvatski predsjednik Jopsipović odgovorio na pitanja koje sam mu 10. i 18. svibnja ove godine dostavio, tada mu se ne bi dogodila neoprostiva pogreška. No, on i njegovi savjetnici nisu se udostojili ni odgovoriti, što su obvezatni po Zakonu o pravu na pristup informacijama

Povjesničari u Hrvatskoj – izuzetak je uvaženi Petar Strčić i još pokoji rijetki koji znaju o temi koja se ovdje obrađuje ali tko njih sluša (pa čak i onda kad ih se savjetuje da ne čine pogreške) – totalne su neznalice! Ipak, nadam se da većina zna, istina da su talijanski fašisti i njihovi kolaboracionisti u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj ubili više od 40.000 osoba, od toga najviše civila, staraca, žene i djece.