Jugoinfo
source: https://youtu.be/v9TPPokqZ4k
Hundreds of inhabitants of Donetsk protested before the hotel where members of OSCE observation team reside...
Several OSCE representatives came out to meet the protesters but refrained from making any comments.
“If only the OSCE had monitored the situation more objectively, we would have had peace here a long time ago… The OSCE monitors are telling us nothing, saying only that they will make protocols, nothing else,” Donetsk News Agency quoted one of the protesters as saying.
Another protester, from the nearby town of Gorlovka, shamed the monitors for keeping mum while the Ukrainian military was reducing his town to rubble.
The demonstrators then left, leaving behind a collection of dolls, teddy bears and other children’s toys, which they had smeared with red paint to symbolize the blood of children in the Donbass region who had been killed by Ukrainian troops.
Thursday morning few hundred residents of Donetsk came to the protest rally at the Park Inn hotel, where OSCE monitors are staying. The goal was to express their discontent with the work of special monitoring mission of OSCE in Donbass. People accused the OSCE employees of lack of objectivity.
The OSCE representatives came out to meet the protesters. According to "Interfax", the OSCE mission promised people to visit areas which are bombed daily by the Ukrainian forces.
"We are visiting on a regular basis the shelled areas and city districts you mentioned. We promise you that we will visit them once again. Thank you for being here today, and we'd like to emphasize that we are not against peaceful rallies and meetings, "- said the OSCE representative to the protesters.
OSCE Missions Infiltrated By Intelligence Services – Willy Wimmer (07.08.2015)
About 500 OSCE observers are currently monitoring the situation in eastern Ukraine, causing criticism among many Donbass residents.
People in eastern parts of Ukraine accuse the organization of biased reporting on the conflict. Donbass activists even recently organized a protest in front of the OSCE base in Donetsk to express its disapproval of the Organization’s activities.
According to former OSCE vice-president Willy Wimmer, the demo was a warning and an important lesson for the Organization.
It should not be like that, that one has to demonstrate before the OSCE finally starts to do its job, Wimmer told Sputnik. The Organization should perceive it as a warning and take it into account in its further activities, he added.
The official also noted that there had already been bad experiences in the past, when the Organization was misused and its work — since the war in Yugoslavia — has been infiltrated by intelligence staff.
Another weak point of the OSCE activities, according to Wimmer, is its transparency shortcomings.
The work of the observers may well be very careful. But you never know what happens with their official reports on their way to the OSCE Ministerial Council, Wimmer said, adding that there were cases when the reports were rewritten by American operatives.
Nevertheless, Wimmer hopes that the Organization will eventually return to its original vision and play its key role in the prevention and resolution of military conflicts in accordance with its mandate.
---
Vehicles on the Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE) mission parking space in Donetsk were covered up on Sunday, after four armoured vehicles of the special mission in Ukraine were burnt the previous night...
Nel villaggio di Zhovanka, situato nel centro di Zaytsevo controllato dalle forze di sicurezza di Kiev, è stata attaccata una pattuglia della missione di monitoraggio dell'OSCE. Gli osservatori hanno riferito di aver trovato riparo dalle granate nascondendosi dietro la macchina...
http://it.sputniknews.com/mondo/20160410/2446778/Ucraina-bombardamento.html
“The disclosed facts prove that the Ukrainian special services ignore international law,” the message read.
Russian counter-intelligence officers said that Shestakov gathered information about the political economic and military situation in the republic and transferred it to the SBU. In particular, he gave Kiev the coordinates of Lugansk’s militia units, the cellular phone numbers of their commanders, and data about the movements of troops and combat vehicles.
The conflict in eastern Ukraine, which many now describe as a civil war, began in April of 2014, when the freshly installed nationalist regime in Kiev sent military forces and neo-Nazi “volunteer units” to the country’s southeastern regions of Donetsk and Lugansk, which refused to recognize the coup-imposed government in the capital.
According to UN estimates, over 9,000 people have died in two years of constant fighting, many of them civilians, including women and children. In February of 2015, the warring sides managed to secure a peace deal through the mediation of Russia, Germany, and France. However, the conflict is still far from settled.
In late May, Russia and Ukraine conducted a prisoner exchange in which a Ukrainian military officer named Nadezhda Savchenko was swapped for Yevgeny Yerofeyev and Aleksandr Aleksandrov, who are both Russian citizens. Savchenko was serving a prison term in Russia after being convicted of complicity in killing two Russian reporters who were covering the military conflict in Donbass, as well as of illegally crossing the Russian border. The two Russians had been jailed in Ukraine for “terrorist activities” – a term used by the court in Kiev to describe the fight of the self-proclaimed republics of Donetsk and Lugansk for more autonomy. Both of them had pleaded not guilty.
On June 15, Russian presidential press secretary Dmitry Peskov told reporters that he did not exclude the possibility of more prisoner exchanges between Kiev and Moscow.
https://it.sputniknews.com/mondo/201702084045054-kiev-piano-osce-pace-donbas/
VIDEO: https://youtu.be/J9z5cokk6_o?t=3m5s
96. GODIŠNJICA LABINSKE REPUBLIKE
UZ 96. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO
LABINSKA REPUBLIKA
1. II. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašisti su već bili otišli, a Pipanu su savjetovali da više ne dolazi u Pazin.
Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasillnim ispadima fašista, sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk koji je počeo 2. III. 1921. u 13 sati.
Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera. Trajao je 37 dana, a ugušen je vojnom intervencijom. U njemu je učestvovalo više od 2.000 ljudi, pripadnika najmanje sedam različitih nacionalnosti.
Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke Italije ili iz sindikalne federacije nema pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi da je odluku o štrajku donijela sindikalna federacija 2. III. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.
Za sljedeći dan, 3. III. sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista prilikom čega je bilo i povrijeđenih.
Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata iz Firence pozvao je rudare proglasom da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:
RUDARI !
Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran, sa sjedištem u Firenci, Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata.
Konzorcij je zadružna asocijacija radnika.
Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj Konzorcija je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj za kojim teži djelovanje Konzorcija. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!
U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!
Konzorcij namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala koje razvija radnički svijet…
Ovaj poziv odaslan je prije 2. III. i sa sigurnošću možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome.
Osim napada fašista na Pipana i poziva Konzorcija iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk utjecalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.
Oktobra 1920. godine, rudari su sklopili s upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu, za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade. Zatim, prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.
Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.
Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su Crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, a u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi i revolvera i eksploziva.
Zadatak komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima.
Preuzimanje rudnika pod parolom „KOVA JE NASA“, isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje, bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno revolucionarnog pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj da su radnici 21. III. nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun.
7. IV. isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.
Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu, već na početku vlasti nisu bile sklone takvom ishitrenom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost domicilnog stanovništva.
Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno kombiniranim konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. IV. dana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1.000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom.
Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV. u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30 zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.
Na strani rudara poginula su dva rudara: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla usljed zlostavljanja.
Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. XI. 1921. godine pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.
Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraju da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni dekret o amnestiji.
Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom, donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.
Dio rudara, bojeći se represija, emigrirao je u Jugoslaviju i druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.
Životne su prilike bivale sve teže pa je u augustu 1922. g. ponovno izbio
štrajk koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.
30. X. 1922. g. na vlast dolazi Musolini, Squadre d’azione krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.
27. IV. 1923. g. dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i s prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre.
Novonastala Komunistička Partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U Crvenu federaciju, koju vodi Komunistička partija, učlanjeno je 850 rudara.
U izvještaju fašističke milicije od 9. VI1. 1925. godine navodi se: „Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri.“
Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. g. rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25% povećanje plaće.
6. XI. donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan SPECIJALNI SUD ZA ZAŠTITU DRŽAVE koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.
Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje: je li LABINSKA REPUBLIKA imala u sebi elemente državnosti? Iz analiza svjedoka i dokumentacije nema potvrda da je LABINSKA REPUBLIKA zbog toga proglašena niti formalno organizirana. Narod je govorio o SLOBODNOJ REPUBLICI. U štampi ovaj se pokret nazivao: LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA.
Drugo pitanje koje se nameće: da li je ta zamisao bila utopija? Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari, ne bi se to moglo reći. Naime, rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Treba imati na umu da se događaj o kojemu je riječ zbio za manje od četiri godine nakon uspjele Oktobarske revolucije u Rusiji i svega dvije godine nakon neuspjele Berlinske revolucije u Njemačkoj. Za pretpostaviti je da se tim uvjerenjem vodio i Nacionalni zadružni konzorcij iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.
U stvari, bila je to istinska prirodna emancipatorska želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marxove misli „tvornice radnicima“, drugim riječima: samoupravljanje.
To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz i korisno iskustvo u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji koja je ideju uspješno sprovela.
Vladimir Kapuralin
Da: Partigiani jugoslavi nella Resistenza italiana <partigiani7maggio @ tiscali.it>
Oggetto: A 73 anni dalla strage di Pozza
Data: 7 marzo 2017 22:10:44 CET
| ||||||||||||||
| ||||||||||||||
|
Per le FOTOGRAFIE si veda al link diretto: https://www.cnj.it/PARTIGIANI/JUGOSLAVI_IN_ITALIA/cap4.htm#iii_ext_pozza
