[16 dicembre 2020: ennesima Risoluzione ONU contro la glorificazione del nazismo, proposta dalla Russia, approvata con l'opposizione del fronte euro-atlantico, Italia e Croazia comprese.
In merito all'indulgenza croata verso il nazismo scrive Vladimir Kapuralin in rappresentanza della Socijalistička radnička partija Hrvatske...
In ADDENDUM: precedenti casi di opposizione italiana alle Risoluzioni anti-naziste dell'ONU]
 
 
HRVATSKA NIJE PROTIV GLORIFIKACIJE NACIZMA

Autor Vladimir Kapuralin

28.12.2020.
 

U tom glibu našle su se i vazalne tvorevine sa jugoslavenskog prostora, koje su bile suzdržane. Ovom prilikom su čistog obraza uspjele ostat BiH i Srbija. Podilaženje novim gospodarima i ne podržavanje rezolucije, posebno je sramotno upravo za tvorevine nastale secesijom Jugoslavije 90-ih i to iz dva opipljiva razloga, zbog golemih žrtava koje su njeni narodi podnijeli i koji su pod vodstvom Komunističke partije i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, samoorganizirano i uspješno vodili jedan od najvećih, zapravo jedini ozbiljan unutrašnji otpor Hitleru i njegovim domaćim i stranim pomagačima i čije su oružane snage do kraja rata dosegle brojku od 800.000 boraca.

U srijedu 16. decembra u sklopu 75. Generalne skupštine Ujedinjenih naroda glasalo se o rezoluciji A/75/476 DR I, koju je predložila Rusija, u koautorstvu sa još 20 država, radnog naziva „Glorifikacija nacizma: neprihvatljivost određenih praksi koje doprinose poticanju suvremenih oblika rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i srodnih netrpeljivosti”. Rezoluciju je podržalo 130 država, dvije su bile protiv-SAD i Ukraina, a suzdržanih je bilo 51.

Struktura suzdržanih traži da joj posvetimo malo pažnje. Ako zanemarimo japanski militarizam kao treću komponentu iste cjeline, ostale dvije: fašizam i nacizam, nastale su na tlu Evrope, tu su počinjena najveća zla, tu je bilo najviše ljudskih žrtava i materijalnih razaranja, u svakoj okupiranoj državi nacizam je našao nezanemarljivu količinu domaćih kolaboracionista, ali u svakoj je postojao i kakav takav otpor nacizmu. Stoga bi upravo u Evropi trebalo biti najviše senzibiliteta kad je riječ o nacizmu, sa jedne strane u funkciji katarze, a sa druge zbog žrtava i štete, koja je tu počinjena.

Ali to ovom prilikom nije bio slučaj, neki drugi interesi blokirali su tu kvalitetu, od 51 suzdržanog glasa 39 ih je iz Evrope, svi osim Bjelorusije, Bosne i Hercegovine i Srbije. Pregledom rezultata glasanja, uočljiva je i sociološka komponenta, među suzdržanima nalaze se ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta, tu naravno spada i većina evropskih država. Tu se sad otvara tema za sociologe da obrazlože korelacije između fašizma, antifašizma i materijalne moći suvremenog društva.

Komentirajući rezultate glasanja, rusko ministarstvo vanjskih poslova reklo je da su glasovi “Ne” SAD-a i Ukraine “za žaljenje”, dodajući da je “položaj Ukrajine posebno uznemirujući i alarmantan“. Također smatraju, da „teško je razumjeti kako zemlja, čiji je narod pretrpio svoj puni dio strahota nacizma i značajno doprinio našoj zajedničkoj pobjedi protiv njega, može glasati protiv rezolucije kojom se osuđuje njegovo veličanje”.

Bilo bi pogrešno ove stavove pripisat pukim frazama u političkom nadmetanju. Vrijeme i sadržaj rezolucije nisu nasumično odabrani. U novembru je međunarodnom konferencijom obilježena 75-a godišnjica Nirnberškog procesa, tom prilikom je Sergej Lavrov u video poruci poručio učesnicima, da je u nekim evropskim državama prisutan pad „imuniteta“ prema neo nacističkim pojavama.

Već tri desetljeća u Evropi svjedočimo reviziji povijesti II. sv. rata. Zatiru se tragovi i sijećanja na pobjedu, a relativizira i prihvaća prisutnost nacističke ideologije, znakovlja i imenovanja ulica, a dio surove stvarnosti postalo je i paradiranje, ili prikrivanje uniformiranih i naoružanih „squadri“.

U tom glibu našle su se i vazalne tvorevine sa jugoslavenskog prostora, koje su bile suzdržane. Ovom prilikom su čistog obraza uspjele ostat BiH i Srbija. Podilaženje novim gospodarima i ne podržavanje rezolucije, posebno je sramotno upravo za tvorevine nastale secesijom Jugoslavije 90-ih i to iz dva opipljiva razloga, zbog golemih žrtava koje su njeni narodi podnijeli i koji su pod vodstvom Komunističke partije i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, samoorganizirano i uspješno vodili jedan od najvećih, zapravo jedini ozbiljan unutrašnji otpor Hitleru i njegovim domaćim i stranim pomagačima i čije su oružane snage do kraja rata dosegle brojku od 800.000 boraca.

Stanje evropskih zemalja po pitanju glasanja, bile one članice ili ne EU, možda najbolje opisuje, svojevremena uzrečica generala Patona „ako svi misle jednako, onda netko ne razmišlja“.

Vladimir Kapuralin – Član predsjedništva SRP-a


ADDENDUM

Sulla oramai sistematica opposizione italiana alle Risoluzioni anti-naziste dell'ONU si vedano:

 

NOVEMBRE 2014

 

NOVEMBRE 2017

 

NOVEMBRE 2020:

 

All’Onu l’Italia si astiene sul nazismo

Il significato politico di tale votazione è chiaro: i membri e partner della Nato hanno boicottato la Risoluzione che, pur senza nominarla, chiama in causa anzitutto l’Ucraina, i cui movimenti neonazisti sono stati e sono usati dalla Nato a fini strategici

di Manlio Dinucci

su Il Manifesto del 24.11.2020

Il Terzo Comitato delle Nazioni Unite – incaricato delle questioni sociali, umanitarie e culturali – ha approvato il 18 novembre la Risoluzione «Combattere la glorificazione del nazismo, neonazismo e altre pratiche che contribuiscono ad alimentare le contemporanee forme di razzismo, discriminazione razziale, xenofobia e relativa intolleranza». La Risoluzione, ricordando che «la vittoria sul nazismo nella Seconda guerra mondiale contribuì alla creazione delle Nazioni Unite, al fine di salvare le future generazioni dal flagello della guerra», lancia l’allarme per la diffusione di movimenti neonazisti, razzisti e xenofobi in molte parti del mondo. Esprime «profonda preoccupazione per la glorificazione, in qualsiasi forma, del nazismo, del neonazismo e degli ex membri delle Waffen-SS».

Sottolinea quindi che «il neonazismo è qualcosa di più della glorificazione di un movimento del passato: è un fenomeno contemporaneo». I movimenti neonazisti e altri analoghi «alimentano le attuali forme di razzismo, discriminazione razziale, antisemitismo, islamofobia, cristianofobia e relativa intolleranza». La Risoluzione chiama quindi gli Stati delle Nazioni Unite a intraprendere una serie di misure per contrastare tale fenomeno. La Risoluzione, già adottata dall’Assemblea Generale delle Nazioni Unite il 18 dicembre 2019, è stata approvata dal Terzo Comitato con 122 voti a favore, tra cui quelli di due membri permanenti del Consiglio di Sicurezza, Russia e Cina. Due soli membri delle Nazioni Unite hanno votato contro: Stati uniti (membro permanente del Consiglio di Sicurezza) e Ucraina.

Sicuramente per una direttiva interna, gli altri 29 membri della Nato, tra cui l’Italia, si sono astenuti. Lo stesso hanno fatto i 27 membri dell’Unione europea, 21 dei quali appartengono alla Nato. Tra i 53 astenuti vi sono anche Australia, Giappone e altri partner della Nato. Il significato politico di tale votazione è chiaro: i membri e partner della Nato hanno boicottato la Risoluzione che, pur senza nominarla, chiama in causa anzitutto l’Ucraina, i cui movimenti neonazisti sono stati e sono usati dalla Nato a fini strategici. Vi sono ampie prove che squadre neonaziste sono state addestrate e impiegate, sotto regia Usa/Nato, nel putsch di piazza Maidan nel 2014 e nell’attacco ai russi di Ucraina per provocare, con il distacco della Crimea e il suo ritorno alla Russia, un nuovo confronto in Europa analogo a quello della guerra fredda. Emblematico il ruolo del battaglione Azov, fondato nel 2014 da Andriy Biletsky, il «Führer bianco» sostenitore della «purezza razziale della nazione ucraina, che non deve mischiarsi a razze inferiori».

Dopo essersi distinto per la sua ferocia, l’Azov è stato trasformato in reggimento della Guardia nazionale ucraina, dotato di carri rmati e artiglieria. Ciò che ha conservato è l’emblema, ricalcato da quello delle SS Das Reich, e la formazione ideologica delle reclute modellata su quella nazista. Il reggimento Azov è addestrato da istruttori Usa, trasferiti da Vicenza in Ucraina, affiancati da altri della Nato.. L’Azov è non solo una unità militare, ma un movimento ideologico e politico. Biletsky resta il capo carismatico in particolare per l’organizzazione giovanile, educata all’odio contro i russi e addestrata militarmente. Contemporaneamente, vengono reclutati a Kiev neonazisti da tutta Europa, Italia compresa. L’Ucraina è così divenuta il «vivaio» del rinascente nazismo nel cuore dell’Europa. In tale quadro si inserisce l’astensione dell’Italia, anche nella votazione della Risoluzione all’Assemblea Generale.

Il Parlamento acconsente, come quando nel 2017 ha firmato un memorandum d’intesa col presidente del parlamento ucraino Andriy Parubiy, fondatore del Partito nazionalsociale ucraino, sul modello nazionalsocialista hitleriano, capo delle squadre neonaziste responsabili di assassini e feroci pestaggi di oppositori politici. Sarà lui a complimentarsi col governo italiano sul non-voto della Risoluzione Onu sul nazismo, in linea con quanto ha dichiarato in televisione: «Il più grande uomo che ha praiicato la democrazia diretta è stato Adolf Hitler».