Jugoinfo

(hrvatskosrpski / français / italiano)

La nuova decrepita Croazia

1) REPUBLIKA HRVATSKA – OD SOCIJALIZMA I SAMOUPRAVLJANJA DO NEOLIBERALIZMA (Pavle Vukčević)
2) НА ИСТОК ИДЕ САТНИЈА (ЉУБАН КАРАН Sull'invio di truppe croate al confine della Russia, deciso al summit NATO di Varsavia...)
3) CONTINUA LA POLEMICA SULLE INSEGNE IN CIRILLICO A VUKOVAR / Stožer za obranu hrvatskog Vukovara: NE arapskim brojevima!


=== 1 ===

http://www.nasa-jugoslavija.org/Republika%20Hrvatska%20-%20od%20socijalizma%20i%20samoupravljanja%20do%20neoliberalizma.pdf

REPUBLIKA HRVATSKA
OD SOCIJALIZMA I SAMOUPRAVLJANJA DO NEOLIBERALIZMA

Umjesto uvoda – neka brojke govore:


Država: Socijalistička Republika Hrvatska  Republika Hrvatska u neoliberalizmu

Broj stanovnika 4 784 265 (1991.g.) 4 284 889 (2011.g.)

Ukupan dug 4 milijarde $ 57 milijardi €

BDP po glavi stanovnika 6 540 $ (1990.g.) 10 561 $ (2014.g.)

Udio prosjećne mirovine u prosjećnoj plaći 75,3 % 39 %

Omjer broja radnika i broja umirovljenika 2,83 / 1 1,13 / 1

Noćenja u turizmu 68,1 milijuna (1987.g.) 66,1 milijuna (2014.g.)

Domaći gosti 33 % 8%

Broj radničkih odmarališta 634 (76 000 kreveta) 0 (0 kreveta)

Broj pripadnika milicije / policije 9 000 20 000

Broj rođenih 55 409 (1990.g.) 39 000 (2014.g.)


REPUBLIKA HRVATSKA U SOCIJALIZMU I SAMOUPRAVLJANJU

Jugoslovensko društvo je po svom socijalnom i nacionalnom sastavu veoma složeno, što ga s obzirom na strukturu interesa čini heterogenim. U njemu postoji mnoštvo raznovrsnih, proturječnih i klasnih interesa i u tom mnoštvu sastavni dio jugoslovenskog društva svoje mjesto ima i SR Hrvatska. Historijska je istina da je samoupravljanje naslijedilo bezbroj različitih, naročito isključivih, klasnih interesa od klasnog kapitalističkog društva, kao i od vremena revolucionarnog etatizma. Prevazilazeći naslijeđene klasične razlike, socijalne i nacionalne protivrječnosti i sukobe samoupravljanje stalno produkuje i umnožava vlastite protivrječnosti, koje je trebalo demokratskim metodama razrješavati, usklađivati i usmjeravati. Stoga politički sistem Jugoslavije (a time i Hrvatske) nije mogao počivati na fiktivnoj pretpostavci o jedinstvu interesa. To je veoma složen i u mnogo čemu proturječan socijalni i politički sistem u kojem postoje, formiraju se i djeluju različite interesne grupe (socijalne, funkcionalne, ideološke, vjerske i druge). Te su grupe, kako međusobno, tako i unutar sebe, izdiferencirane i tako politički i socijalni život čine veoma složenim. U takvom socijalnom kontekstu različitih, suprotnih, a odatle i konfliktnih interesa, sukobi interesa i njihovo transponiranje u sferu politike ne mogu se nikako označiti kao devijantno ponašanje ili stanje, već kao zakonitost političkog sistema Jugoslavije, njegov konstitutivni element.

Bez obzira na društvenu intenciju integracije u SR Hrvatskoj, a time i u Jugoslaviji, evidentni su latentni i otvoreni sukobi interesa kao proizvod društvenih odnosa, jer socijalističko samoupravno društvo nije nikakav homogeni blok, nego složeni organizam sastavljen od dijelova koji imaju svijest o svojoj posebnosti i svoje uže interese – socijalističko samoupravno hrvatsko društvo nije nikakvo idealno društvo u kojem postoji opšti sklad interesa, što znači da ne isčezavaju sukobi interesa, ali se bitno mijenja način usklađivanja i to u osnovi – usklađivanje se vrši bez nužne intervencije sile, odnosno politike.

U SR Hrvatskoj je bilo neophodno potrebno obezbjediti osnovne postavke za funkcionisanje i realni utjecaj interesa i njihovu realnu funkcionalnost. Ovdje nekoliko karakteristika:
a) socijalističko društvo mora biti realni i u sebi usklađeni sistem sposoban da se brani od sopstvenih, nasljeđenih i suprotnih deformacija i stihijnosti;
b) svi autonomni oblici organizovanja (SOUR, RO i OOUR) i interesno stvorene integracije, cjeline, podsistemi i cjeli sistemi su neodvojivi od opštih socijalističkih ciljeva;
c) socijalistički politički sistem mora biti zasnovan na usklađivanju i sintezi opštih i pojedinačnih interesa, s tim da sinteza nije nikakav mehanički zbir pojedinačnih, a još manje kompromis provincijskih, nacionalističkih ili sebičnošću obojenih zahtjeva i zabluda;
d) postojanje i razvijanje sistema stalnih vrijednosti, solidarističkih odnosa među grupama i ljudima i antiutilitarne psihologije oslobođene kulta rentabilnosti i snalažljivosti.

Razvitak socijalističke demokracije u R Hrvatskoj ide uporedo sa stvaranjem mogućnosti i potreba da se osnivaju i afirmišu one interesne grupe koje djeluju kao samostalni, ali i sastavni dio jedinstvenog i usklađenog društveno-političkog sistema i demokratskog procesa. Socijalistička demokracija se razvija i jača samo da ograniči djelatnost i otkrije suprotne stavove i aktivnosti pojedinih interesnih grupa koje kao grupe za pritisak u sebičnom i partikularističkom smislu ne mogu biti sastavni dio socijalističke demokratske zajednice i njenog ustavnog poretka.

Afirmacija pluralizma nacionalnih interesa u Jugoslaviji – položaj SR Hrvatske

Veliki značaj u životu jednog naroda ima njegovo osjećanje da je u svojoj stvaralačkoj afirmaciji ne samo slobodan, već i da samostalno raspolaže uvjetima i sredstvima za takvu afirmaciju koje je sam sposoban stvarati, a to znači i da pored političke i kulturne samostalnosti raspolaže viškom svog društvenog rada i slobodno upravlja cjelokupnom društvenom reprodukcijom – što SR Hrvatska uspijeva u cjelini ostavarivati.

Jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije nije građeno samo na nekoj goloj ekonomskoj i političkoj računici; njih povezuje dobar dio zajedničke povijesti, duboki osjećaj sudbinske povezanosti, etničke bliskosti većine njih i prije svega zajednička svijest koju je izgradila socijalistička revolucija i zajednička borba za demokratsko socijalističko samoupravno društvo. Mnogonacionalnost i afirmacija pluralizma nacionalnih interesa nije nikakav hendikep ili nesreća Jugoslavije; naprotiv, to je snažan progresivan faktor demokratizacije samoupravnog razvoja. U socijalističkoj samoupravnoj zajednici (kakva je Jugoslavija i u njoj Hrvatska) evidentne nesuglasice se obično ispoljavaju kroz međunacionalne protivrječnosti. Produbljavanjem samoupravljanja, jačanjem delegatskog sistema, razvijanjem humanih odnosa među ljudima, narodima i narodnostima – na osnovama pune ravnopravnosti – stvaraju se pretpostavke za razrješavanje društvenih, a time i međunacionalnih protivrječnosti u pravcu društvenog progresa.

Nacionalni interes je veoma složen i raznovrstan društveni fenomen, ima mnogobrojne aspekte, komponente i vidove svoga ispoljavanja i društvenog afirmiranja – ovdje samo neki od njih:
a) pluralizam ekonomskih nacionalnih interesa;
b) pluralizam nacionalnih intersa u političko-pravnoj sferi;

c) pluralizam nacionalnih interesa u kulturnoj sferi i afirmaciji ravnopravnosti jezika.

U uvjetima suvremenih socijalističkih ekonomskih odnosa koji se zasnivaju na raspodjeli prema radu i sve snažnije se ispoljavaju kao društveno samoupravljanje radnog čovjeka, polazna tačka ekonomske samostalnosti naroda može biti samo u primjeni tog istog principa raspodjele prema radu i u međunacionalnim ekonomskim odnosima. Uzajamni odnosi među narodima u Jugoslaviji zavisili su od toga koliko je svako od njih razvio proizvodne snage, raspodjelu prema radu i unutrašnje tržište. Svi narodi i narodnosti imaju svoje interese i svoja prava da se razvijaju u skladu s rezultatima svoga rada i da nikakve druge snage (birokratizam, tehnokratizam, oblici nacionalizma) van njih ne mogu raspolagati plodovima rada. Nacija se u ostvarivanju svojih interesa naslanja na bazične društvene procese, a ne na njihovu nadgradnju. Baza nacije postaje samoupravljanje, jer je samoupravni sistem na taj način dao sasvim novu demokratsku sadržinu naciji i republikama – međunacionalnim odnosima. Kroz prevladavanje sopstvenog osamostaljivanja nacija se, kao oblik jugoslovenske zajednice, vraća svom radnom mjestu – radu – a nacija postaje prirodnija zajednica.

Nova obilježja nacije u samoupravnom društvu razvijaju se kroz prevladavanje posredničke uloge nacije (njenog interesa) između (njene) ekonomske osnove, konkretnog načina podruštvljavanja proizvodnje i totaliteta društva te kroz osamostaljivanje nacije kao oblika zajednice. Svako nasilno prelivanje nacionalnog proizvoda, bilo na osnovi ekonomske snage ili političke prinude, bezuvjetno mora izazivati međunacionalne konflikte, jer se neposredno napadaju interesi nacije.

Realnost društvenog bića nacionalnih interesa u Jugoslaviji protkana je i osamostaljujućim i udružujućim tendencijama na socijalističkoj samoupravnoj osnovi, ali i jakim dezintegracionim i monopolističkim tendencijama na etatističko-tehnokratskoj i građanskoj osnovi. U odnosu na to koliko je udruživanje rada njihovo oružje zavisi domet, stupanj i brzina prevladavanja udružujućih nad dezintegracionim i osamostaljujućih nad centralističkim tendencijama. Otuda bi bile konzervativne i antihistorijske one posebne razvojne strategije koje ne bi, u mjeri koja je suglasna istorijskim interesima svakog ponaosob, uvažavale istorijske interese svih zajedno unutar Jugoslavije.

Pluralizam nacionalnih interesa u politički-pravnoj sferi

U toku revolucije narodi i narodnosti Jugoslavije su ostvarivali svoj nacionalni suverenitet, ravnopravnost i afirmaciju konstituirajući se (nacije) kao političko pravna posebnost izražena u narodnoj republici, a zajedništvo im je oličeno u federaciji. Suština nacionalnih interesa u političko-pravnoj sferi bila je uspostavljanje i razvijanje nacionalnih odnosa u duhu pune ravnopravnosti, nezavisno od toga kolika je veličina naroda ili narodnosti, kakva je ekonomska moć naroda ili narodnosti, bez obzira na veličinu teritorijalnog prostranstva na kojima su egzistirali. Neosporno je da je vitalni interes naroda i narodnosti Jugoslavije da se međusobni odnosi razvijaju bez ikakvih:

a) privilegija;
b) diskriminacije;
c) hegemonizma i
d) nacionalne supermacije.

Sredinom i potkraj pedesetih godina u javnom političkom životu gotovo je prestala rasprava o problemima međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji. Upravo u tom istom vremenu dolazi do oživljavanja unitarističko-centralističkih tendencija u kojima dominira borba protiv nacionalnog faktora u društvenom razvoju, a položaj republika se svodi na puku formu i administrativno-teritorijalnu stepenicu centralističkog društvenog sistema. Posljedice birokratsko-centralističkih tendencija počele su se naročito osjećati u odnosima prema nacionalnim manjinama:
- nepovjerenje prema pripadnicima nacionalnih manjina;
- potiskivanje njihovih pripadnika s odgovornih političkih funkcija;
- proturanje teze da je za budućnost nacionalnih manjina bolje da se što više koriste srpskohrvatskim jezikom, jer im olakšava napredovanje itd.
SKJ zauzima energičan i odlučujući stav: „Nacionalne manjine se tretiraju kao potpuno ravnopravni faktor sa svim drugim jugoslovenskim narodima. Svoja suverena prava prema Ustavu SFRJ od 1963. godine ostvaruju u federaciji kada je to u zajedničkom interesu, a u svim ostalim odnosima u socijalističkim republikama.“

U cilju otklanjanjanja protivrječnosti na relaciji međunacionalnih odnosa, a sa stanovišta afirmacije pluralizma nacionalnih interesa u političko-pravnoj sferi, u Ustavu SFRJ je konstatirano da se federacija ne izgrađuje po nekim statističkim državno-pravnim formulama, nego kao specifična socijalistička, kako kao država tako i samopravna zajednica, koja u prvom redu mora odgovarati potrebama, uvjetima i perspektivama socijalističkog i samoupravnog razvoja svakog naroda, a u okviru zajedničkih i političkih interesa i potreba naroda i narodnosti Jugoslavije. Bitno obilježje Ustava čine principi prema kojima se suverena prava ostvaruju u republikama, odnosno pokrajinama, a u federaciji samo ona suverena prava koja su Ustavom izričito utvrđena i to na osnovu suglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina.

Pluralizam nacionalnih interesa u kulturnoj sferi i afirmacija ravnopravnosti jezika

Slobodan razvoj kulturnog života, stvaralaštvo i obrazovanje radnih ljudi, naroda i narodnosti Jugoslavije ne vodi zatvaranju u nacionalne okvire, već oslobođenju prirodnih težnji svih naroda i narodnosti da se povezuju i uzajamno obogaćuju međusobnim uticajem. Ravnomjerni kulturni razvoj svake pojedine nacije predstavlja značajan uvjet daljnjeg razvoja, zbližavanja, ujedinjavanja i ispomaganja naroda i narodnosti. To je pretpostavka spoznaje druge kulture kada se sama obogaćuje vrijednostima drugih kultura, a uvijek stagnira kada se zatvara u sebe. Kulturne vrijednosti svake pojedine nacije i narodnosti imat će pravu veličinu ako isti odnos razumijevanja i poštovanja svako od njih pokazuje prema tekovinama kulture drugih nacija i narodnosti. U Jugoslaviji ne postoji neka nadnacionalna ili anacionalna kultura, ali to ne znači da se pojam „jugoslovenska kultura„ ne može upotrebljavati za označavanje svega onoga što je od zajedničkog interesa svih jugoslovenskih naroda i narodnosti. Proces povezivanja kultura nacija na osnovama pluralizma interesa nacija u sferi kulture nije suprotan idejama samoopredjeljenja, slobode, samodjelatnosti, nezavisnog razvitka i ravnopravnosti naroda. Nasilno kulturno zajedništvo može imati samo reakcionarne posljedice.

Razvoj nacionalnih kultura naroda i narodnosti Jugoslavije je ostvaren na njihovim jezicima i u duhu afirmacije ravnopravnosti jezika svih narodnosti. Ukoliko ovo načelo ne bi nalazilo potvrdu i podršku u društvenoj praksi, imalo bi značenje intelektualnog slova i humanističko-demokratske preporuke, koje praksa nije obavezna da uvažava. U samoupravljanju se radi upravo o tome da je svakodnevna praksa zagovornik jezika. Mogućnost svakog radnog čovjeka da se koristi maternjim jezikom na koji može da se najpotpunije izrazi je uvjet da on uopće ostvaruje svoja samoupravna prava. Ukoliko su samoupravni odnosi razvijeniji utoliko je samoupravna demokracija uspješnija, a ukoliko je samoupravna demokracija uspješnija utoliko više radni čovjek ostvaruje svoja samoupravna prava. Ravnopravnost jezika je ukorijenjena u samoupravnu praksu i javlja se kao potreba svakodnevnog potvrđivanja stvarne ravnopravnosti radnika različitih naroda i narodnosti. Afirmacija ravnopravnosti jezika nije samo potreba uopćeno shvaćenih ličnih sloboda i prava čovjeka i građanina nego i vid ostvarivanja tih sloboda u stvarnim samoupravnim uvjetima čiji je razvoj u interesu cijele zajednice i u kome se spajaju lični i zajednički interesi.

U Ustavu SFRJ iz 1974. godine u članu 170 se kaže „Građaninu je zajamčena sloboda izražavanja nacionalne kulture i slobode, upotrebe svog jezika i pisma“, zatim u članu 171 “pripadnici nacionalnih manjina imaju u skladu sa ustavom i zakonom pravo na upotrebu svoga jezika i pisma“, a u članu 214 “neznanje jezika na kojem se vodi postupak ne smije biti smetnja za odbranu i ostvarivanje opravdanih interesa.“

To što se pripadnici naroda i narodnosti Jugoslavije često u svakodnevnom komuniciranju međusobno sporazumijevaju na srpskohrvatskom jeziku ne znači da su pripadnici naroda i narodnosti, kojima to nije maternji jezik, dužni i obavezni da se njime služe. Nasuprot, njihovo je neotuđivo pravo da se javno služe svojim jezikom i da ga upotrebljavaju u svim oblicima komuniciranja. (1)

PUT R HRVATSKE KA NEOLIBERALIZMU I OSAMOSTALJENJU

Smatra se (u znanstvenim krugovima, a onda i u praksi) da je suvremeni razvoj hrvatskog društva pod izrazitim utjecajem sustava vrijednosti i života koji su prevladavali u socijalističkoj Hrvatskoj. Govori se o takozvanom komunističkom mentalitetu koji danas preovladava u društvenoj svijesti. Ovom sintagmom se često koriste političke stranke desne provijencije, te katolički teolozi i znanstvenici bliski Katoličkoj crkvi, a da nedovoljno precizno definiraju sam pojam. Drugi su pak skloni prenaglašavati rat i ratne okolnosti obnavljajući na taj način obilježja tzv. plemenske kulture koju karakteriše sklonost upotrebi nasilja, netolerantnosti, sklonost pljački i otimačini (hajdučki mentalitet itd.)

Ideja o uspostavi samostalne hrvatske države u doba socijalističke Jugoslavije bila je prije svega prisutna u političko-ideološkim programima političke emigracije koja je napustila hrvatsku krajem drugog svjetskog rata. Misli se prije svega na ustaše, zatim HSS (hrvatska seljačka stranka) kao i niz drugih političkih organizacija i grupacija. Iz toga proizilazi da su afirmaciju političkog projekta državnog osamostaljenja Hrvatske i mogućnost njegove realizacije zavisile od političkog povezivanja Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u dijaspori ili, kako je to Tuđman formulirao, od „političkog povezivanja sveg hrvatskog„.

Tuđmanova osnovna pretpostavka za uspostavu samostalne hrvatske države jeste pomirba svih političkih različitosti unutar hrvatske nacije, a prije svega ustaša i partizana – dviju oštro sukobljenih ideološko-političkih struja u Drugom svjetskom ratu. Ta se pomirba ponajprije trebala izraziti u saglasnosti oko osnovne ideje – uspostavi samostalne hrvatske države. Vrlo brzo će se pokazati da sama saglasnost oko te ideje nije dovoljna što i sadašnja zbivanja sama po sebi dokazuju. Da bi se razbila i izmijenila izrazito negativna slika o ustaškom pokretu (zločinima) trebalo je afirmirati mišljenje da je ustaški pokret, bez obzira na sve slabosti njegove ideologije (minimiziranje zločina do njihovog opravdavanja), pa i istorijske prakse, zauzimajući se za stvaranje samostalne hrvatske države, zapravo simbolizirao „iskonsku težnju hrvatskog naroda za vlastitom državom“ (Tuđman). Sa druge strane, ono čega se treba odreći jeste partizanski pokret i njegov doprinos Narodno oslobodilačkoj borbi. Ideja svehrvatskog pomirenja jest sveobuhvatno prihvaćanje hrvatske države, a slobodna odluka o ulasku hrvatskog naroda u jugoslovensku zajednicu naroda bio je istorijski promašaj.

Ovome treba dodati i koncept stvaranje hrvatske države kroz okupljanje Hrvata kako u Hrvatskoj tako i u dijaspori. Tek stvarnim povezivanjem i pomaganjem svih tih segmenata hrvatstva moći će se ostvariti hrvatska država i hrvatska nacija, što će omogućiti da ista postane aktivnim vojnim, ekonomskim i političkim faktorom na ovim prostorima. Jedna (ne manje važna) pretpostavka Tuđmanova projekta osamostaljivanja Hrvatske odnosila se na potpuno negiranje bilo kakvih vrijednosti bivše SFR Jugoslavije i njezina društveno-ekonomskog i političkog poretka (što se ugrađuje u Ustav R Hrvatske).

Za Hrvate Jugoslavija je bila tamnica naroda, država u kojoj je hrvatska nacija bila sistematski gospodarski, politički i kulturno izrabljivana, u kojoj nisu bile priznate religijske slobode, te država koja je bila nedemokratska i totalitarna, a ni u samoupravljanju se ne vidi bili što dobro – poričući bilo kakvu razliku između samoupravnog socijalizma i državno-centralističkog modela socijalizma.

Što se tiče tipa gospodarskog sistema koji će se razvijati u osamostaljenoj hrvatskoj državi, Tuđmanov projekt predviđa uspostavu neoliberalizma. Proces pretvorbe i privatizacije društvenog bogatstva treba iskoristiti za formiranje nove kapitalističke klase koja će omogućiti gospodarski prosperitet Hrvatske, a to je nužno stvaranje 200-300 bogatih porodica koje će biti okosnica nove kapitalističke klase, ostalo je, prema Tuđmanu, „stoka sitnog zuba“. U duhovno-ideološkom i kulturnom smislu samostalna hrvatska država treba se utemeljiti na nacionalističkoj ideologiji s osnovnim ciljem da se u relativno kratkom vremenu ostvari jedinstvena nacionalna svijest Hrvata koji će nesmetano i slobodno isticati svoje hrvatstvo. To je neophodno potrebno zato što su u dosadašnjoj istoriji pojedini dijelovi hrvatskog naroda bili teritorijalno, kulturno i duhovno podijeljeni, pa čak i međusobno sukobljeni, a u interesu drugih nacija i državnih tvorevina koje su vladale Hrvatima. Posebnu pažnju treba posvetiti nacionalnoj baštini i tradiciji kako bi se današnjim i budućim generacijama Hrvata pokazalo da je hrvatska nacija, iako brojčano mala i dugo bez vlastite države, jedna od najstarijih nacija i „Božji narod“, vrijedna poštovanja (i straha) i da je zaslužila vlastitu državu.

Ostvarivanje etničkih i nacionalnih prava nacionalnih manjina (posebno Srba) ne smije biti u funkciji slabljenja hrvatske države. U podtekstu razmatranja odnosa srpske nacionalne manjine i hrvatske nacije i države, stanovište je da bi bilo dobro da udio srpske manjine u ukupnom stanovništvu Hrvatske ne bude veće od pet posto (što je ostvareno u vrijeme vojne akcije Oluja), što onda ne bi obavezivalo hrvatsku vlast na davanje šire kulturne i političke autonomije toj manjini.

Stvaranje samostalne hrvatske države pretpostavljalo je posebnu ulogu katoličke religije, odnosno crkve s obzirom na njezinu iznimnu ulogu u duhovno-kulturnom razvoju i opstanku hrvatske nacije. Ona mora biti, ne samo duhovno-moralna i svjetonazorska okosnica svekolikog društvenog života, nego i bitan element legitimnosti same državne vlasti i države kao takve – dolazi do poistovjećivanja hrvatstva i katoličanstva.

U pogledu ljudskog sastava novostvorena vladajuća gospodarska i politička elita doživljava veliku promjenu. Političku nomenklaturu uglavnom čine novi ljudi koji su za vrijeme socijalizma bili u emigraciji. Karakteristično je da ta elita ima veliku društvenu i političku moć kojom se koristi za vlastito ekonomsko zbrinjavanje uz visoke plaće i druge povlastice, a veliki broj njih ostvario je to nelegalnim putem (mito, korupcija, ratno profiterstvo). Uz poznate „tajkune“ (kapitalističku klasu) ubrajaju se i mnogi drugi, u javnosti manje poznati, većinski vlasnici proizvodnih i drugih organizacija (banke, osiguravateljska društva, hotelijeri...) i u snažnoj su političkoj sprezi sa novom političkom nomenklaturom.

Osim brojčanog smanjenja bitno se promjenila i socijalna pozicija radničke klase, jer je u kratko vrijeme izgubila sve pogodnosti koje je stjecala svojim radom u socijalizmu (sigurnost radnog mjesta, besplatno zdrastveno osiguranje, socijalnu sigurnost, besplatno školovanje djece itd.). U procesu pretvorbe i privatizacije radnička klasa u Hrvatskoj često je i žrtva samovolje vlasnika i poslodavaca, a gubitak samoupravnih prava nije bio, niti će biti, nadoknađen primjerenom sindikalnom zaštitom. Kao zoran primjer nepovoljnog položaja radničke klase može se navesti primjer da oko 80.000 ljudi radi, a ne prima redovno plaću, da se prosječne plaće kreću od 2000 do 4.500 kuna, što nije dovoljno za podmirivanje najosnovnijih potreba porodice. U Hrvatskoj je problem nezaposlenosti poprimio alarmantne razmjere, što je praćeno velikim socijalnim posljedicama na ukupno stanje u društvu, a što, sa druge strane, vodi ka masovnom iseljavanju naročito mladih i obrazovanih. Ta socijalna i ekonomska stvarnost dovodi do stvaranja prosjaka, skitnica i beskućnika, čiju je brojku teško precizno odrediti, ali su naročito vidljivi u velikim gradovima i turističkim mjestima. S obzirom na dugotrajnu ekonomsku krizu (a pretpostaviti je da će se produbljavati) njihov će broj rasti.

Nakon ratnih zbivanja tokom devedesetih godina prošlog vijeka (etničkog čišćenja – Tuđmanovog „humanog preseljenja“), došlo je do velikih promjena u nacionalnoj i etničkoj strukturi stanovništva Hrvatske. Te se promjene očituju u znatnom smanjenju broja pripadnika nacionalnih i etničkih manjina, a najveće smanjenje manjinskog stanovništva dogodilo se u srapskoj etničkoj zajednici – čak za dvije trećine u odnosu na njihov broj 1991. godine (sa 581.000 na 201.000). To je vrijeme pojačane asimilacije pripadnika nacionalnih manjina i njihovih porodica, to je vrijeme u kojem vladajuća politička stvarnost ne priznaje i ne prihvata da je hrvatsko društvo multietničko i multikonfesionalno (svaki deseti građanin nije hrvatske nacionalnosti). Dilema je i dalje prisutna (pretpostavljam da će to još dugo potrajati) da li su građani hrvatske nacionalnosti voljni navedeno respektirati i vlastitim ponašanjem pridonositi nesmetanom ostvarivanju svih nacionalnih, jezičkih, kulturnih, religioznih i drugih prava pripadnika nacionalnih, etničkih i religioznih manjina.

Hrvatska društvena mreža isprepletena je korupcijom u svim segmentima i na svim nivoima, a nositelji su politička elita inkorporirana u cjelokupnom društvu – institucijama sistema. Uzrok fenomena korupcije (sa nesagledivim posljedicama), treba tražiti u:
a) nagli prjelaz iz socijalističke planske ekonomije u robnonovčanu i tržišnu ekonomiju s obilježjima prvobitne akumulacije kapitala praćene pljačkom;

b) nepostojanje ili nerazvijene institucije civilnog društva kao i nerazvijenost efikasnih mehanizama javne kontrole vlasti;
c) specifičan načina regrutiranja novih političkih elita čiji pripadnici obnašanje političkih funkcija shvaćaju kao normalan način sticanja materijalnih dobara;

d) neprimjerena čistka u svim institucijama putem lustracije.
„Ono što se u ratu i poslije rata događalo s pravosuđem, ali i s drugim državnim i društvenim ustanovama Hrvatske može se u obliku čvrste hipoteze nazvati nacionalističkom revolucijom: nacionalističkom zbog političkog sadržaja izvedenih promjena, a revolucijom zbog protupravnosti, nasilnosti i razornosti načina izvođenja tih promjena. Hrvatsko pravosuđe je devastirano političkim udarom, što je dovelo do toga da su iz pravosuđa izbačene gotovo sve osobe srpske nacionalnosti i mnoštvo osoba osumnjičenih za političku nelojalnost po kriterijima nacionalizma. Pravosuđe u novom stanju, a ponajprije Državno odvjetništvo, vojni sudovi i novoimenovani predsjednici sudova, postali su ravnodušni promatrači i akteri bezbrojnih nezakonitosti i zločina političke i parapolitičke prirode – tako što nisu gonili ili nisu kažnjavali, a to znači da su tolerirali i pasivnošću poticali ubojstva, uništavanje imovine, izbacivanje s posla, nezakonite deložacije, nepriznavanje državljanstva i drugih prava stotina tisuća ljudi (dr.prof. Nikola Visković, Novi list, 2001, 5).

Sve to dovodi do repatrijarhalizacije hrvatskog društva i političkog života, a to znači oslanjanje pojedinaca na užu i širu obitelj u odnosu na ostvarivanje bitnih ciljeva, zaposlenje, stambeno zbrinjavanje, političku promociju, što sa druge pak strane dovodi do klijentelizma, koji je usmjeren na formiranje i održavanje masovne klijentele vladajuće političke elite s jedne strane i dovodi do razvijanja procesa dristibucije i posebnih beneficija samim članovima političke elite, njihovim bliskim pomagačima, srodnicima i rodbini s druge strane.

Ako se kritički promatra i struktuira korupcija u hrvatskom društvu, iluzorno je očekivati da će vlast ozbiljnije započeti borbu protiv mita, korupcije i organiziranog kriminala, bez obzira što u članku 31. Ustava R Hrvatske piše: “Ne zastarjevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjene u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države propisane zakonom ili ona koja ne zasterjevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima oduzet će se .“

Split, juli 2016. godine

Piše: doc. dr. sc. Pavle Vukčević 
Udruženje "Naša Jugoslavija" e-mail: pavlevukcevic @ gmail.com


(1) Napomena: Napisani tekst je skraćena verzija magistarskog rada „Pluralizam samoupravnih interesa i delegatski sistem u Jugoslaviji“, odbranjen na Fakultetu Političkih Nauka, u Beogradu 1983. godine.


=== 2 ===

Sull'invio di truppe croate al confine della Russia, deciso al summit NATO di Varsavia... e la ripresa di nomi e simbologia dello "Stato Indipendente" (NDH, nazifascista) da parte delle formazioni dell'esercito croato che saranno lì impiegate...

http://www.standard.rs/politika/35133-на-исток-иде-сатнија

НА ИСТОК ИДЕ САТНИЈА 

• понедељак, 11 јул 2016 11:58

ЉУБАН КАРАН

Зашто упућивање хрватске јединице на границу Русије изазива еуфорију и одушевљење код већине Хрвата?


Хрватска предсеница Колинда Грабар Китаровић не крије своје одушевљење по повратку из Варшаве, где је присуствовала самиту лидера НАТО. Она само репрезентује одушевљење комплетне хрватске нације, јер, како сама каже, очекује консензус око слања контингента хрватских војника на руску границу. Под насловом На исток иде сатнија објављена је ударна вест на Хрватској телевизији. Шта је то дефектно у овом наслову и које су његове скривене пруке хрватској нацији? Ради се о елитној јединици Хрватске војске, која је интегрисана у немачко-холандски контингент стациониран у Немачкој и која ће вероватно бити распоређена у неку од балтичких земаља у скаду са најновијим одлукама челника НАТО.

Шта је то сатнија и да ли ће та јединица значајно увећати снагу НАТО на Истоку? Многима ван Хрватске овде треба објашњење јер је ова држава усвојила формацију, назив јединица и чинове у војсци по узору на усташку војску НДХ Анте Павелића. Тако је сатнија јединица величине чете а официр који њом командује има чин сатника, што је у рангу капетана. Значи, хрватско учешће у престројавању НАТО снага према границама Русије са циљем војног притиска на ту земљу је симболично, јер једна чета може променити однос снага само када би била сучељена два батаљона а не две најјаче војне силе на свету – НАТО и Русија. Чему онда толико одушевљење у Хрватској?

Симболика је у питању. Да би се разумело хрватско одушевљење новом улогом у глобалном војном сучељавању, у помоћ би требало позвати хрватску историју и традицију. Јер није њима први пут да шаљу војни контингент на Исток, и тога се већина Хрвата са носталгијом и, како знају да кажу, „са посебним пијететом“, сећају. Прва јединица која је својевремено из Хрватске упућена на Исток била је 369. појачана пјешачка пуковнија усташке војске. Пуковнија је 1941. године, такође из Немачке, као и садашња сатнија, упућена на Исток, у сучељавање са Русима. Додуше, не као сада у балтичке земље (Естонија, Летонија и Литва), него много јужније – под Стаљинград, где је немачка нацистичка војска водила једну од најтежих битака у Другом светском рату. Али симболика је иста.

ЛЕГЕНДА ТРАЈЕ
Била је то најелитнија јединица тадашње Павелићеве војске и као таква понос проусташког дела нације. Није случајно да је ову јединицу на бојишту у Русији обишао Павелић лично у друштву са најпознатијим и најопеванијим усташким командантом Јуром Францетићем. Хрватско учешће на Источном фронту са Вермахтом и тада је требало бити симболично. Међутим, да ли због пропаганде или стварног хрватског расположења у то време, на позив поглавника за одлазак на Источни фронт јавило се 5.000 добровољаца, далеко више него што су очекивали, јер се знало да иду у тешке битке. Тако је пала одлука да се формира већа јединица – пуковнија. Изабрано је 3.865 добровољаца који су распоређени у три бојне (батаљона) ове јединице. Прва бојна је формирана од добровољаца из Сарајева, а друге две из Загреба и Вараждина. Војну обуку су завршили у Немачкој а затим упућени под Стаљинград у састав 100. лаке ловачке дивизије, 17. немачке армије у Групи армија југ. Били су познати под именом Хрватска легија, са геслом: „Шта бог да и срећа јуначка“.

Ова јединица је у проусташком корпусу Хрватске постала легендарна, са угледом који ни приближно никада није имала ниједна друга. О њој су певане песме и испредане приче. Иако је ју је комплетну (или оно што је од ње остало) заробила 1943. године Црвена армија, ушла је у легенду. Има ту један апсурд, јер у том величању никада се не прича шта се десило са овом легијом након заробљавања. Чак би се могло рећи да је то лажна хрватска легенда. Њен последњи командант, који је заробљен са око 700 легионара, био је артиљеријски пуковник Марко Месић (на слици испод у црвеном кругу) – стриц далеко познатијег Стјепана Месића, хрватског политичара који је био последњи председник Председништва СФРЈ и који је на крају рекао: „Мој посао је завршен, Југославије више нема“.

Марко Месић је са већином својих војника преврбован у заробљеништву, тако да је постао командант Прве југословенске бригаде која је са Црвеном армијом под борбама са Немцима дошла на подручје Југославије и где је ушла у састав 23. српске дивизије 14. корпуса НОВЈ. Тако су се Месић и његове елитне усташе на крају рата, као партизани, борили против своје усташке сабраће, док су их они славили и величали и од њих направили легенду. Било је помало и смешно што су усташке главешине у Загребу доделиле Месићу једно од највиших одликовања, јер су били убеђени да је погинуо под Стаљинградом. Тако је потпуни апсурд да је ова легија у Хрватској постала легенда јер од тада постоји термин „Црвене усташе“. Али управо тако се догодило – то је најцењенија и најпоштованија војна формација у Хрватској свих времена.

„ЦРВЕНЕ УСТАШЕ“
Њену популарност код Хрвата није тешко доказати. Већ у Другом светском рату једна домобранска војна формација носила је име ове контроверзне пуковније, да би јој проласком времена популарност расла. Нису тачна нека писања да је легија била домобранска јединица, једноставно зато што су домобранске формације чинили мобилисани људи, а усташке јединице добровољци. До грађанског рата у Хрватској легенда је вишеструко надувана, тако је у Хрваткој и БиХ било више јединица под називом 369. бојна. Сматрало се за велику част распоређивање у такве јединице. Већ то је био сигуран знак и показатељ да нова хрватска власт у лику ХДЗ неће бити опредељена за антифашизам, него управо за фашизам и усташке традиције. Чак ни левом крилу ХДЗ, које је предводио Фрањо Туђман, није сметало што се њихова борба ослања на усташке легенде јер су са усташком емиграцијом ушли у чврст савез на идеји стварања независне Хрватске државе. Када се размишља и анализира како је уопште могуће да су се повезали и договорили усташка емиграција и партизански и левичарски део Хрватске, требало би имати на уму следбенике Марка Месића и такозване „Црвене усташе“.

И не само то. Веза усташа и комуниста у Хрватској датира још из времена Краљевине Југославије, значи још пре Другог светског рата, јер су се истовремено и заједно налазили у затворима по основу истих кривичних дела против државе. Без обзира на политичка определења, од ултралевих до ултрадесних, у затвору су успостављана пријатељства која су настављана по изласку из затвора. Ако се нису могли дружити због различитих политичких погледа, тајно су се веома поштовали и увек су били спремни да помогну једни другима, па и да тајно постижу договоре и савезе. Нема ту ништа чудно. Нешто слично се недавно дешавало у притвору Хашког трибунала, где су високи официри и политичари, који су у рату били на супротним странама, у притвору склапали пријатељства, међусобно се поштовали и били спремни да помогну један другоме и у приватном животу и у одбрани пред судом.

Зато не би требало да чуди одушевљење у Хрватској због слања сатније на границу Русије, јер је већинско мишљење у тој земљи да ова јединица наставља традиције „славне“ Хрватске легије. Сувише је примера да је то управо тако, а навешћу само један – однос према војсци Краљевине Југославије и касније према ЈНА у СФРЈ. Ниједну од ове две војске већина Хрвата никад није сматрала својом и увек су је притајено сматрали непријатељском. Војску Краљевине Југославије (Краљевине СХС) искористили су да врате своје изгубљене територије које су заузели Италијани, Аустријанци и Мађари. Војску СФРЈ искористили су да прикрију своју искрену активну улогу у фашистичком покрету. Зато је у време Југославије био латентно присутан проблем одзива Хрвата и пријављивање у војне школе. За ЈНА је то био велики проблем због фамозног кључа и дефинисаних процената официра и подофицира у складу са бројношћу нација у Федерацији. Конкретно за Хрвате тај проценат је пеглан тако што су далеко више од дефинисаног процента примани у Ратно ваздухопловство и Ратну морнарицу, јер је једино у тим видовима одзив био прихватљив. Солуција је била – ако већ неће у копнену војску, примај их тамо где хоће. Наравно да је то пеглање ишло на штету других нација.

ХРВАТСКА ПРЕД НАТО ДИСКРЕДИТУЈЕ СРБИЈУ
Општа је оцена да недавни самит лидера земаља НАТО пакта у Варшави није формалног карактера и да су донесене веома значајне одлуке – на Западу их представљају као искључиво одбрамбене, док се у Русији гледају као изразито офанзивне, до нивоа припрема за напад на Русију. Учињено је доста на општој мобилизацији и увезивању снага НАТО, као и пропагандном деловању на бољем разумевању опасности од Русије. У свему томе има и симболике – град у коме је основан Варшавски уговор сада је угостио шефове НАТО пакта.

Амерички председник Барак Обама био је веома конкретан и потпуно одређен када је позвао челнике НАТО да не попуштају пред све већом претњом Русије. Предложио је наставак санкција према Русији „док потпуно не прихвате прекид ватре у Украјини“, тако да нема дилеме да ли ће се санкције наставити иако неке земље под притиском властитих економских губитака стидљиво најављују њихово укидање. Ипак, најважнија ствар коју је самит донео јесте размештање нових НАТО снага на граници Русије, пре свега у балтичким земљама (где се нашла и хрватска сатнија), јер је то конкретан и провокативан војни потез који мора изазвати реакцију Русије. Управо тако се и догодило, јер је председник Русије Владимир Путин одмах потписао указ о повећању армије. Истовремено, врши предислокацију и распоред јединица Руске армије у складу са потезима НАТО.

Јавио се и гробар Совјетског Савеза Михаил Горбачов, који успаничено каже: „НАТО прича о одбрани, а припрма напад на Русе“. Горбачову би требало веровати, јер је увек имао добре везе на Западу, где је веома цењен. Његова узнемирност конкретним догађањима требало би да забрине. Он још каже: „Реторика у Варшави вришти од намера да практично прогласи рат Русији“.

Ко би рекао да ће хрватска председница, Колинда Грабар Китаровић у тако сложеној ситуацији покушати да усмери пажњу овог великог скупа, који увезује бар четвртину света, према Србији. Разрадила је тезу преко које је нашла начина да учесницима самита прикаже Србију као реалну и надолазећу опасност, која посебно забрињава Хрватску. Није то ни мало наиван напад, јер не може да се мери било која Колиндина изјава у Загребу са оним што је рекла о Србији пред 2.500 званичника, 2.000 медија, 28 чланица НАТО и 26 земаља партнера овог пакта. Овај потез се може третирати не само као перфидан него крајње злонамеран и подмукао, тако да заслужује адекватан одговор Србије. Инсистирала је да се мора зауставити продор Русије на Балкан преко Србије и образложила зашто је посебно брине војно повезивање Србије са Русијом. Према њој, та војна веза расте јер се најављују велике заједничке војне вежбе, међу којима је посебно поменула војну вежбу „Словенско братство“, која је најављена за октобар.

ГАЂАЈУ РУСИЈУ, ПОГАЂАЈУ СРБИЈУ
Основно питање није шта то Хрватска ради, него зашто то ради. На то питање Србија мора наћи одговор. Јер, ако неко у тако сложеној ситуацији, која би се без резерве могла назвати широка припрема за рат две најаче светске силе, које су истовремено светска опасност јер држе прст на нуклеарном окидачу, истакне Србију као светски проблем, његове намере нису чисте и треба их озбиљно схватити. Који је то интерес и који план Хрватске који може бити толико важан да занемарује своје тренутне економске интересе ради њега? Јер требало би знати да је број руских туриста у Хрватској последњих година увелико повећан. Да су они рекордери по просечном броју ноћења по једном туристи и галантни у трошењу новца. Сем тога, порастао је интерес руских купаца за некретнине у Хрватској. Зашто онда држави коју дрма и економска и политичка криза то није важно, него и даље одапињу отровне стреле према Русији. Уствари, када год у својим изјавама гађају Русију испадне да успут погоде Србију.

Ономе ко добро познаје усташки покрет и његове стратешке циљеве јасно је шта се крије иза сталних и перфидних напада на Србију – територијалне претнензије према Србији и Републици Српској. Само то је довољно важно да би се занемаривали важни економски интереси. Међутим, забринутост Хрватске није измишљена, она је стварна. Не зато што се плаши некаквог напада из Србије, него што осећа да би нека већа сила од Србије могла да осујети њихов прастари план – Хрватска до Дрине.

Није се у Хрватској пробудила носталгија само према 369. пуковнији на основу бојне која иде на Исток. Најмање пола године проусташке снаге и њихови познати ставови поново су потпуно овладали независном Хрватском, као пре 75 година. Симболи и узори младих постали су усташки хероји и викари а клерофашизам основна идеологија. Ствари су отишле до нивоа потпуне неприхватљивости не само од стране српског корпуса, који је тиме угрожен, него и неких поузданих хрватских савезника. Њихови савезници још увек толеришу понашање хрватске власти, али су све мање спремни да и сами учествују у фашизацији Хрватске. У последње време нема их ни на једној хрватској прослави где славе своје „велике победе“, у којима су почињени масовни ратни злочини.

Зато не би било исправно закључити како је антисрпски иступ Колинде Грабар Китаровић искључиво везан за предизборну кампању у Хрватској и очајнички покушај да ХДЗ задржи власт. Наравно да све то јесте везано за предизборну кампању и све што се у Хрватској буде рекло и дешавало до септембра биће у тој функцији. Али проблем је у томе што то нису лажне предизборне изјаве и обећања које ће се након избора заборавити. Ради се о трећем неоствареном циљу усташког покрета – проширењу граница Хрватске на границе бивше НДХ. Сви то могу заборавити, занемарити и сматрати утопијом, али усташки покрет неће, јер то је суштина његовог оснивања

(Message over 64 KB, truncated)

Il Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia ONLUS si unisce al sentimento di tutti gli amanti della pace e della fratellanza tra i popoli del mondo augurando BUON COMPLEANNO al più grande leader internazionalista vivente FIDEL CASTRO RUZ!

CNJ ONLUS - www.cnj.it
---

http://www.lantidiplomatico.it/dettnews-leggere_fidel__leggere_il_futuro/82_16845/

Leggere Fidel è leggere il futuro

( a cura di Marinella Correggia)


Buon compleanno al Presidente di tutti. A Fidel Castro che da tanti decenni è un uomo politico generoso e solidale con il mondo. In omaggio ai suoi 90 anni ecco una piccola antologia dai suoi discorsi e scritti, su temi di rilevanza mondiale.


Leggere (o ascoltare) Fidel è leggere il futuro. Perché spesso le sue proposte hanno precorso i tempi e le sue previsioni si sono avverate. Un reportage di Telesur conclude con queste parole: «Fidel cumple años pero también cumple sueños».


Contro le guerre


«Lottare per la pace è il dovere più sacro di tutti gli esseri umani, indipendentemente dalla loro religione, cittadinanza, colore della pelle ed età».


Fidel Castro si è sempre impegnato nella prevenzione e nella denuncia delle guerre imperialiste, in particolare a partire dall’intervento “Onu” in Iraq nel 1991. Nel 2009 chiede: «Perché Obama accettò il Nobel per la pace se aveva già deciso di portare la guerra in Afghanistan fino alle ultime conseguenze? Non era obbligato a compiere questo atto di cinismo.»


Libia: il 3 de marzo 2011 Fidel Castro spiega che la «colossale campagna di menzogne scatenata da tutti i mezzi di informazione ha provocato una grande confusione nell’opinione pubblica mondiale» e chiede «Perché questo impegno a presentare i ribelli libici come membri significativi della società che chiedono i bombardamenti di Stati uniti e Nato per uccidere libici?» Il 4 marzo, Fidel chiede al mondo di sostenere la proposta negoziale del presidente venezuelano Hugo Chávez : «Il presidente bolivariano, Hugo Chávez, sta compiendo uno sforzo encomiabile per trovare una soluzione che eviti l’intervento della Nato in Libia. Le sue possibilità di successo sarebbero maggiori se egli riuscisse nell’impresa di creare un ampio movimento di opinione a favore dell’idea, prima che si verifichi l’intervento armato e non dopo, per evitare che i popoli vedano ripetersi altrove l’atroce esperienza dell’Iraq»


La rivoluzione


(Discorso il 1 maggio 2000, Piazza della rivoluzione José Martí, L’Avana)

«La rivoluzione è il senso del momento storico; è cambiare tutto ciò che va cambiato; è uguaglianza e libertà piene; è essere trattati e trattare gli altri come esseri umani; è emanciparci grazie a noi stessi e ai nostri propri sforzi; è sfidare le potenti forze che dominano all’interno e all’esterno della nazione; è difendere i valori in cui si crede al prezzo di quasiasi sacrificio; è modestia, disinteresse, altruismo, solidarietà ed eroismo; è lottare con audacia, intelligenza e realismo; è non mentire mai e non violare principi etici; è la profonda convinzione che non esiste potere al mondo capace di schiacciare la forza della verità e delle idee. Rivoluzione è unità, è indipendenza, è lottare per i nostri sogni di giustizia per Cuba e per il mondo, questa è la base del nostro patriottismo, del nostro socialismo e del nostro internazionalimo».

( Fidel Castro, Ecología y desarrollo. Selección temática 1963-1992, Editora Política, La Habana). «Solo il socialismo può salvare l’umanità dai pericoli spaventosi che la minacciano: l’esaurimento delle risorse naturali che sono limitate, il crescente inquinamento ambientale, l’aumento incontrollato della popolazione, la tragedia della fame e la catastrofe delle guerre» (1974).


Sul dollaro, radice di molti mali

«L’impero ha dominato il mondo più con l’economia e la menzogna che con la forza. Aveva ottenuto il privilegio di stampare valute convertibili alla fine della Seconda guerra mondiale, monopolizzava l’arma nucleare, disponeva di quasi tutto l’oro del mondo ed era l’unico produttore su vasta scala di beni intermedi, beni di consumo, alimenti e servizi a livello mondiale.
Tuttavia, c’era un limite alla sua possibilità di stampare moneta: il collegamento con l’oro, al prezzo costante di 35 dollari l’oncia. Andò avanti così per 25 anni, finché il 15 agosto 1971 un ordine presidenziale di Richard Nixon ruppe unilateralmente questo impegno internazionale: truffando il mondo. Non mi stancherò mai di ripeterlo. In questo modo furono trasferiti sull’economia mondiale i costi del riarmo e delle avventure belliche, specialmente la guerra del Vietnam.
Oggi un milione di dollari vale 30 volte più di quanto valeva quando Nixon sospsese la convertibilità del dollaro in oro. (…) Se non si tiene conto di questo, le nuove generazioni non avranno un’idea chiara della barbarie imperialista. In virtù del privilegio di Bretton Woods gli Stati uniti, cancellando unilateralmente la convertibilità,pagano con pezzi di carta i beni e i servizi che comprano al resto del mondo. E quest’ultimo ha dovuto subirne le spese: le sue risorse naturali e il suo denaro hanno supportato il riarmo e coperto gran parte dei costi delle guerre imperiali.»
(tratto da Granma e Cubadebate)


La fame, lo sfruttamento e gli sprechi


Discorso al Vertice mondiale Onu sull’alimentazione - Roma 1996:

«La fame, inseparabile compagna dei poveri, è figlia dell’iniqua distribuzione delle ricchezze e delle ingiustizie di questo mondo.

(…) Il colonialismo non è estraneo al sottosviluppo e alla povertà di cui oggi soffre gran parte dell'umanità. Così come non gli sono estranei l'opulenza oltraggiosa e lo spreco delle società di consumo espresse da quelle antiche potenze coloniali che avevano sfruttato la maggior parte delle nazioni. Per lottare contro la fame e l'ingiustizia sono morte nel mondo milioni di persone. (…)
Quale cura applicheremo affinché entro i prossimi venti anni gli affamati siano 400 milioni anziché 800 milioni? Questi obiettivi, così modesti, sono una vergogna! (…) Se il mondo, giustamente, si commuove quando si verificano disastri, catastrofi naturali, o sociali che uccidono centinaia o migliaia di persone, perché non si commuove nello stesso modo di fronte a questo genocidio che ha luogo ogni giorno davanti ai nostri occhi? (…)
Sono il capitalismo, il neoliberismo, le leggi di un mercato selvaggio, il debito estero, il sottosviluppo, lo scambio ineguale a uccidere tante persone. (…) Perché si investono 700 miliardi di dollari ogni anno nelle spese militari e non si utilizza una parte di queste risorse per combattere la fame e frenare il degrado dei suoli, la desertificazione e la deforestazione di milioni di ettari ogni anno, il riscaldamento dell'atmosfera, l'effetto serra che incrementa cicloni, penuria o eccesso di pioggia, la distruzione dello strato d'ozono e altri fenomeni naturali che danneggiano la produzione di alimenti e la vita dell'uomo sulla Terra? (…)
Perché va avanti la produzione di armi sempre più sofisticate benché la guerra fredda sia finita? Per cosa si vogliono produrre queste armi, se non per dominare il mondo? Perché questa feroce concorrenza nel vendere armi a Paesi sottosviluppati - armi che non li renderanno più forti nel difendere la loro indipendenza-, dove quello che c'è da uccidere è la fame? Perché sommare a tutto questo politiche criminali, blocchi assurdi che comprendono alimenti e medicine per uccidere di fame e malattie popoli interi?
Dov'è l'etica, la giustificazione, il rispetto dei diritti umani più elementari, qual è il senso di tali politiche? Regni la verità e non l'ipocrisia e la menzogna. Prendiamo coscienza che in questo mondo devono cessare le tendenze egemoniche, l'arroganza e l'egoismo. Le campane che oggi suonano per coloro che muoiono di fame ogni giorno, suoneranno domani per l'umanità intera se non vorrà, non saprà o non potrà essere sufficientemente saggia per salvare se stessa. »


«In questo periodo l’umanità sta affrontando problemi gravi e senza precedenti. (…) Mi riferisco alla crisi alimentare provocata da fattori economici e dai cambiamenti climatici di origine antropica che apparentemente sono già irreversibili, ma che la mente umana ha il dovere di affrontare con rapidità. (…) I problemi hanno preso forma d’improvviso, con fenomeni che si stanno verificando in tutti i continenti.(…) I raccolti di frumento, soia, mais, riso e diversi altri cereali e leguminose, la base alimentare del mondo (…), sono colpiti gravemente dai cambiamenti climatici, con problemi gravissimi. (…) Oltre 80 paesi, tutti nel Terzo mondo, e quindi già afflitti da difficoltà reali, sono minacciati di vere e proprie carestie. I problemi sono drammaticamente seri. Tuttavia, non tutto è perduto. (…) Se i milioni di tonnellate di soia e mais che si vorrebbero investire nella produzione di agrocarburanti saranno invece destinati a produrre alimenti, gli i nusitati aumenti dei prezzi delle derrate rallenterebbero, e gli scienziati troverebbero soluzioni.»



L’urgenza del clima e l’ingiustizia ecologica


Discorso pronunciato a Rio De Janeiro nel 1992, alla Conferenza delle Nazioni unite su ambiente e sviluppo

«(…) Occorre far rilevare che sono le società di consumo le grandi responsabili della gravissima distruzione ambientale. Nate dalle potenze coloniali e dalle politiche imperiali, a loro volta hanno generato l'arretratezza e la povertà che oggi flagellano l'immensa maggioranza dell'umanità.
Con il solo 20 % della popolazione mondiale, le società abbienti consumano i due terzi dei minerali e i tre quarti dell'energia che si producono nel mondo. Hanno avvelenato mari e fiumi, contaminato l'aria, assottigliato e bucato la fascia di ozono, saturato l'atmosfera di gas climalteranti con effetti catastrofici che già si fanno sentire. I boschi spariscono, i deserti si espandono, migliaia di milioni di tonnellate di terra fertile vanno a finire ogni anno in mare.
Diverse specie sono in via di estinzione. La pressione demografica e la povertà portano a sforzi disperati per sopravvivere, anche a spese della natura. Non è possibile gettare la colpa di tutto ciò sui paesi del Terzo Mondo, ieri colonie, oggi nazioni sfruttate e saccheggiate da un ordine economico mondiale ingiusto. La soluzione non può essere quella di impedire lo sviluppo a chi ne ha più bisogno. Tutto ciò che oggi contribuisce al sottosviluppo e alla povertà è una violazione flagrante dell'ecologia. Ne muoiono ogni anno nel Terzo mondo decine di milioni di uomini, donne e bambini (…).
Lo scambio diseguale, il protezionismo e il debito estero attentato all'ecologia e favoriscono la distruzione ambientale. Se si vuole salvare l'umanità dall’autodistruzione, è necessario distribuire meglio le ricchezze e le tecnologie disponibili. Meno lusso e meno sperpero in pochi paesi perché si abbia meno povertà e meno fame in gran parte del mondo. Stop al trasferimento nel Terzo Mondo di stili di vita e abitudini di consumo rovinosi. Si renda più razionale la vita umana. Si instauri un ordine economico internazionale giusto. Si utilizzi tutta la scienza necessaria per uno sviluppo senza distruzione. Si paghi il debito ecologico e non il debito estero. Scompaia la fame e non l'essere umano.
Dal momento che le presunte minacce del comunismo sono sparite, e non ci sono più pretesti per guerre fredde, corse agli armamenti e spese militari, che cosa impedisce di destinare immediatamente queste risorse a promuovere lo sviluppo del Terzo Mondo e a combattere la minaccia di distruzione ecologica del pianeta? Basta con gli egoismi, basta con le egemonie, cessino insensibilità, irresponsabilità e inganno. Domani sarà troppo tardi per fare quello che avremmo dovuto fare da molto tempo.»


(11.8.2016)

(français / english / italiano)


Milosevic innocente

1) Milosevic innocenté par le tribunal pénal international pour l’ex-Yougoslavie (Initiative Communiste)
2) Telesur : Milosevic innocenté par le tribunal pénal international pour l’ex-Yougoslavie: les médias silencieux (Telesur)
3) Milosevic exonerated, as the NATO war machine moves on (Neil Clark)
4) Milosevic Exoneration: Radio Free Europe's Clumsy Attempt at Damage Control (Andy Wilcoxson)


Sullo stesso argomento si vedano anche:

ICTY Exonerates Slobodan Milosevic for War Crimes (Rassegna JUGOINFO del 28.7.2016)
1) Hague Tribunal Exonerates Slobodan Milosevic for Bosnia War Crimes Ten Years Too Late (by Andy Wilcoxson)
2) Момир Булатовић: ВЕЛИЧИНА СЛОБОДАНА МИЛОШЕВИЋА
3) Madeleine Albright's Criminal Enterprise (by William Dorich)

Milosevic scagionato dal Tribunale penale internazionale per Jugoslavia. E nessuno lo dice / Il silenzio su Slobodan Milosevic (di Giulietto Chiesa, 9 agosto 2016)

La Corte Penale Internazionale per l'ex Jugoslavia ha scagionato Slobodan Milosevic dalle responsabilità per i crimini di guerra della guerra bosniaca 1992-95...

oppure http://megachip.globalist.it/Secure/Detail_News_Display?ID=126353&typeb=0
oppure in VIDEO: Il Punto di Giulietto Chiesa: il Tribunale dell’Aja scagiona Milosevic (PandoraTV, 9.8.2016)
Il Tribunale dell’Aja scagiona Milosevic. Ma nessuno lo sta dicendo! E nessuno pagherà per il misfatto...
http://www.pandoratv.it/?p=10499
VIDEO: https://www.youtube.com/watch?v=6myryvlbuiY

“Perché Milosevic è innocente” (di Francesco Manta, 26.7.2016)
...  Rivelazioni di Wikileaks espongono la vicenda secondo cui la Corte di Giustizia dell’Aja avesse discusso della condizione di salute di Milosevic con i rappresentanti dell’ambasciata americana senza il consenso del diretto interessato, alimentando tutti i sospetti legati ad una oscura e triste pagina delle relazioni internazionali contemporanee...

ARCHIVIO MILOSEVIC. Le pagine dedicate sul nostro sito:
in particolare: L'ASSASSINIO IN CARCERE. 2011: Le rivelazioni Wikileaks


=== 1 ===


Milosevic innocenté par le tribunal pénal international pour l’ex-Yougoslavie: une information censurée par les médias


L’ex président de la Yougoslavie Slobodan Milosevic  innocenté par le Tribunal Pénal International pour l’ex Yougoslavie. En catimini, c’est l’une des conclusion du verdict de plus de 2000 page rendus par le Tribunal contre Radovan Karazic, président de la République Serbe de Bosnie durant la guerre en Bosnie. Dans le silence assourdissant des grands médias occidentaux, outils de propagande détenus exclusivement par l’oligarchie capitaliste. 

Radovan Karazic, convaincu de crimes de guerres, a lui été acquitté de l’accusation de génocide. Le président du tribunal O-Gon Kwon  pour être l’un des juges dans le procès Milosevic connait particulièrement les accusations et arguments de l’accusation par l’OTAN contre Milosevic. Le verdict dans l’affaire Karazic indique sans beaucoup de doute que si le procès de Milosevic était allé à son terme de façon impartiale il aurait probablement débouché sur une absence de condamnation de Milosevic.

Quelques citations du verdict du 24 mars : Milosevic innocenté par le tribunal pénal international

www.initiative-communiste.fr a pu consulter le verdict rendu par le TPI. Un verdict du tribunal rendu le 24 mars 2016 qui dégage toutes responsabilités de Milosevic dans un plan visant le nettoyage ethnique mené en Bosnie, verdict soulignant par ailleurs les responsabilités des leaders nationalistes des serbes de Bosnie, mais également des leaders nationalistes croates et bosniaques, identifiant d’ailleurs la déclaration unilatérale d’indépendance de la Bosnie par l’islamiste Itzebegovic comme l’événement déclencheur de l’escalade guerrière.

« Si l’on considère les preuves présentées dans cette affaire en relation avec Slobodan Milosevic et son adhésion à la JCE, le tribunal rappelle qu’il a partagé et adopté l’objectif politique de l’accusé et des dirigeants des Serbes de Bosnie de préserver la Yougoslavie et d’empêcher la séparation ou l’indépendance de la Bosnie Herzegovine et qu’il a coopéré de façon resserré avec l’accusé durant cette période. Le tribunal rappelle également que Milosevic a fourni une assistance sous forme de personnel, fourniture et armes au serbes de Bosnie durant le conflit. Toutefois, sur la base des preuves présentées aux tribunal, les intérêts divergeant qui sont apparus durant le conflit entre les dirigeants Serbes de Bosnie et les dirigeants Serbes en particuliers la désapprobation et les critiques répétées de la politiques et des décisions prises par l’Accusé (ndt Karazic] et les dirigeants Serbes de Bosnie, le tribunal n’est pas convaincu qu’il y aurait des preuves suffisantes présentés dans cette affaire pour jugé que Slobodan Milosevic était d’accord avec ce plan commun [NdT le plan d’épuration ethnique, de persécution et de génocide]  »   » Au début même de mars 1992, il y avait un désaccord manifeste entre l’Accusé et Milosevic lors d’une réunion avec des représentants internationaux durant laquelle Milosevic et d’autres leaders serbes ont ouvertement critiqué les leaders Serbes de Bosnie de commettre des « crimes contre l’humanité » et un « nettoyage ethnique » et de mener la guerre pour leur propre intérêt.
§3460 p1302 du jugement du 24 mars 2016 du TPI dans l’affaire IT-95-5/18-T

Le Tribunal rappelle par ailleurs l’opposition de Milosevic à l’institution du république serbe de Bosnie en réponse à la proclamation unilatérale par Itzebegovic de l’indépendance de laBosnie-Herzégovine (§2685), le leader musulman soutenu par l’Occident proclamant ouvertement vouloir établir un état islamique. Ainsi que la ferme opposition de Milosevic à ce que les bosniaques musulmans pro yougoslaves soient écartés (§2687) et sont opposition catégorique à toutes discrimination ethniques. Devant les Serbes de Bosnie, Milosevic déclare en mars 1994 à Belgrade « les membres des autres nations et ethnies doivent être protégés » »‘l’interêt national des Serbes est l’opposé de la discrimination » (§3288 pa 1241). Milosevic s’oppose également aux visés des nationalistes serbes en matière d’expansion territoriale, mais sans grande influence sur eux, même si la Yougoslavie sous la direction de Milosevic tente d’imposer la paix aux leaders des serbes de Bosnie

« le Tribunal constate qu’alors qu’à l’origine Milosevic avait des intérêts similaire à ceux des Serbes de Bosnie, quand leurs intérêts ont divergé, son influence sur les leaders des serbes de Bosnie c’est réduite. Milosevic a ainsi mis en doute que le monde accepte que les Serbes de Bosnie puissent obtenir représentant 30% de la population de Bosnie puissent obtenir plus de 50% du territoire et a encouragé un accord politique. Il a déclaré que les serbes ont gagné la guerre, et qu’il n’y avait presque plus de bosniaques musulman en république serbe de Bosnie. Au mois d’aout 1994, les leaders serbe ont condamné les leaders serbes de Bosnie comme commettant des crimes contre l’humanité et poursuivant un nettoyage ethnique » §3290 p 1242

« En raison des différence de vues entre les leaders des serbes de Bosnie et les Serbes en 1993 et 1994, la République Fédérale de Yougoslavie a réduit son soutien à la République Serbe de Bosnie et encouragé les serbes de Bosnie a accepté des propositions de paix. Il faut également considéré que les dirigeants (ndt ie Milosevic) étaient très soucieux des vues extrême des leaders des serbes de Bosnie et qu’ils ne pouvaient pas soutenir leurs intentions, notamment le nettoyage ethnique. »

Face à l’extrémisme et la violence des leaders serbes de Bosnie refusant le plan de paix, le Tribunal (§3295) souligne que le gouvernement Yougoslave cesse ses relations économiques et politiques avec les leaders de la RSB et impose un blocus sur la rivière Drina. On est très loin de l’accusation portée par les procureurs du TPI en porte voix de l’OTAN, de Milosevic chef d’une conspiration criminelle visant au nettoyage ethnique des Croates et des musulmans de Bosnie, dans le but de réaliser son projet d’une « Grande Serbie. Le début de défense présenté par Milosevic à son procès – avant son décès brutale en prison – visait d’ailleurs à démontrer son engagement dans la préservation d’une Yougoslavie multiethnique et la continuité de sa constitution, tandis que la guerre et la fièvre nationaliste, en Slovénie et en Croatie, puis en Bosnie sont alors soutenus par l’Union Européenne et les capitales occidentales reconnaissant les proclamations armés d’indépendances et les épurations ethniques qui en découlent.

Médiamensonge, démonisation et criminalisation : les méthodes de manipulations des impérialismes capitalistes pour lancer leur guerre


Tout au long des années 1990, dans une Europe loin d’être une Europe de paix, l’Union Européenne emmenée par l’Allemagne et les Etats-Unis et avec l’actif soutien de la France de Chirac ou de Jospin, c’est également à force de propagande et de média mensonge qu’a été pratiqué une politique interventionniste guerrière pour dépecer la Yougoslavie, afin de permettre à l’OTAN d’y établir ses bases et au Capital européen, en particulier allemand de faire main basse sur les entreprises publiques de la Yougoslavie socialiste. Par exemple, les médias dénoncent alors la mise en œuvre par Milosevic d’un plan d’épuration ethnique au Kosovo, le soit disant plan fer à cheval.Le ministre allemand de la Défense d’alors, Rudolf Scharping, indique le 9 avril 1999 que ce plan est exécuté depuis novembre 1998, appelant à une intervention de l’OTAN. Il prétend même connaitre le détail des unités militaires yougoslaves utilisées par ce plan. En 2000, un général de brigade allemand, Heinz Loquai, lache cependant le morceau :  » Les contradictions dans l’argumentation du ministre de la Défense sont tellement importantes que l’on peut avoir de sérieux doutes sur l’existence d’un tel document « . Rudolf Scharping répliquait alors en indiquant que « le plan Fer à cheval est entre les mains du tribunal pénal international sur la Yougoslavie à La Haye » (..) c' »est l’une des preuves fondamentales de l’acte d’accusation contre Milosevic et sa clique ». C’est effectivement sur cette base qu‘un acte d’accusation secret était déposé par la procureur du TPI Louise Arbour le 22 mai 1999 contre Milosevic et plusieurs responsables de son gouvernement, acte d’accusation ensuite modifié en 2001 pour intégrer des accusations concernant les guerres yougoslaves en Bosnie et en Croatie. Un acte d’accusation faisant partie intégrante de l’intervention militaire contre la Yougoslavie. Une accusation politique.

C’est sur la base de ces accusations et en violation des résolutions de l’ONU qui n’autorisent aucunement le recours à la force que pendant 78 jours l’OTAN bombarde la Yougoslavie en 1999. Les 60 000 missions aériennes de l’OTAN bombarderont notamment le centre de la capitale Belgrade en visant délibérément les populations civiles. Des missiles de l’OTAN détruiront l’immeuble de la télévision serbe ainsi que l’ambassade de Chine et de très nombreuses infrastructures civiles, OTAN qui revendique viser spécifiquement les médias serbes. Alors que l’OTAN installe l’une de ses plus grandes bases au Kosovo, plus de 200 000 serbes, tziganes et autres minorités subissent l’épuration ethniques et sont chassés de leurs maisons et de leurs terres. Une épuration ethnique suivant celles menées en 1995 par l’armée croate en Krajina. Aucun responsable ni de l’OTAN ni des chancelleries occidentales n’a été poursuivi pour crimes contre l’humanité.

Livré en 2001 par les autorités serbes pro UE installés à la suite des bombardements de l’OTAN à Belgrade au Tribunal Pénal International pour la Yougoslavie, Milosevic meurt en prison alors qu’il prépare sa défense, dans des circonstances troubles, laissant suspecter un probable empoisonnement : le TPI refusant d’autoriser les soins préconisés par les médecins russes pour ses graves problèmes cardiaques, les médecins néerlandais mettant plusieurs mois à lui communiquer les résultats de test sanguins montrant la trace d’antibiotiques (rampicine) non prescrits annihilant les effets de ces médicaments pour le cœur. Les résultats des examens médicaux de Milosevic étaient pourtant communiqués à l’ambassade américaine par le TPI et ce dès 2003 comme en témoigne un cable wikileaks. En fin d’année 2005, Milosevic avait vu sa demande de faire paraître comme témoin T Blair et G Schoeder refusé par le tribunal. Le tribunal ne rendra pas de verdict. Cependant, le jugement rendu par le tribunal dirigé par O-Gon Kwon donne une indication très clair sur ce qu’aurait été son jugement.

En 2006, les Etats Unis font exécuter Saddam Hussein dans un simulacre de procès condamnés par l’ensemble des défenseurs des droits de l’Homme. Kadhafi sera lui lynché

Du mensonge sur les armes de destruction massive en Irak à la manipulation de Timisoara en passant par les couveuses du Koweit, il y a de nombreux exemples de ces médias mensonges, véritable armes de propagande de guerres utilisés par les médias de l’oligarchie capitaliste pour chauffer à blancs les opinions et ainsi faire taire le camps de la paix. Irak,Yougoslavie, Libye,Ukraine, Syrie… ce sont toujours les mêmes méthodes.

Plus de 15 ans après la mise en accusation par l’OTAN de Milosevic, le désaveu produit par le TPI lui même des accusations portées par des procureurs directement aux ordres de l’OTAN doit faire réfléchir.  Rappelons par exemple que la campagne de presse massive en France pour lancer des bombardements sur Damas en utilisant une attaque au gaz Sarin attribué par le gouvernement français à Bachar Al Assad mais qui s’est révélée par la suite probablement menée par les terroristes islamistes ?

Des leçons à retenir et partager pour défendre la paix

En 1999, même ceux qui étaient  contre la campagne impérialiste anti-serbes servant de justification aux bombardements de l’OTAN contre la Yougoslavie, se disaient souvent que quand même il y avait peut-être
un peu de vrai dans ces innombrables accusations contre Milosevic.

Maintenant le fait qu’il soit complètement innocenté aura de quoi surprendre même des gens jusque là très méfiants envers les médias et les politiciens du Capital, et montrer à quel point leur crédibilité est de zéro virgule zéro, à l’image du « Plus c’est gros, plus ça passe » de  Goebbels. On pourra attendre longtemps les déclarations de regrets de la fausse gauche impérialiste, « radicale » ou pas qui fut complice de cette campagne de calomnies impérialiste servant à justifier des crimes de guerres


En 2011 en Libye c’est au prétexte de défendre la population de Benghazi que Sarkozy avec l’aide du Royaume Unis et le soutien des Etats-Unis a lancé une campagne de bombardement contre la Libye, faisant chuter le régime de Kadafhi, plongeant la Libye dans le chaos et déstabilisant l’ensemble de la région en alimentant le terrorisme islamiste. Les mêmes appels enflammés de BHL que lors des interventions de l’OTAN en Yougoslavie  sont utilisés pour affaiblir l’opposition de l’opinion publique à la guerre. Comme en Bosnie, les islamistes sont utilisés pour faire exploser la Libye. En 2012, ce sont ces mêmes islamistes qui tuent l’ambassadeur américain en Libye, à Benghazi. 3 soldats des forces spéciales françaises sont églament tués en 2016 alors que leur hélicoptère est abattu par des islamistes rattachés à l’EI qui tiennent toujours la ville. Depuis une pétition a été lancée sur internet pour réclamer le jugement de Sarkozy par la Cour Pénal Internationale.

En 2011, les militants franchement communistes étaient bien seuls à s’opposer à la guerre impérialistes en Libye. Ils seront ensuite bien seuls pour réclamer que les impôts servent à défendrent les conquis sociaux, pas pour la guerre impérialiste en Syrie, bien seuls pour défendre les antifascistes, le parti communistes d’Ukraine et le peuple du Donbass fasse à la guerre et la répression fasciste de la junte pro UE mise en place en 2014 à Kiev par un coup d’état soutenu. Mais les faits leurs donnant raison, il est inévitable que les citoyens soucieux de défendre la paix les rejoignent pour faire front contre les guerres et interventions impérialistes dont les victimes directes se comptent désormais également par centaines sur le sol français.

JBC pour www.initiative-communiste.fr


=== 2 ===

Source: http://www.initiative-communiste.fr/articles/culture-debats/milosevic-innocente-tribunal-penal-international-lex-yougoslavie-information-censuree-medias/

Telesur : Milosevic innocenté par le tribunal pénal international pour
l’ex-Yougoslavie: les médias silencieux

traduction www.initiative-communiste.fr

Le dernier dirigeant communiste de Yougoslavie était comparé à Hitler alors que son pays subissait des sanctions, était démantelé et alors que des milliers de gens furent tués par les USA et l’OTAN

Le 24 mars dernier , le tribunal pénal international pour l’ex-Yougoslavie a omis de tenir une conférence de presse ou d’annoncer que le président de la Yougoslavie puis de la Serbie Slobodan Milosevic n’avait aucune responsabilité pour les charges de crimes de guerre lors de la guerre de Bosnie de 1992-1995 dont il
avait été accusé.

A la place, le tribunal  a commodément enterré cette déclaration d’innocence au milieu du verdict contre Radovan Karazic. L’ancien président des serbes de Bosnie a été prononcé coupable de crimes de
guerre et condamné à 40 ans de prison en même temps que le tribunal a trouvé à l’unanimité que « Le tribunal n’a pas pu trouver suffisamment de preuves prouvant que Milosevic était d’accord avec ce plan commun. »[ de nettoyage ethnique des musulmans et croates de Bosnie]

En réalité, le tribunal a trouvé que c’était exactement le contraire qui était vrai.

Tout comme lors du battage médiatique au sujet des « armes dedestruction de masse » menant en 2003 à l’invasion des USA en Irak, Milosevic était appelé le « Boucher des Balkans » lors du « procès dusiècle » et a été accusé de « crimes de guerre » au milieu du bombardement de la Yougoslavie en 1999.

Arrêté en mars 2001, Milosevic a fait face à un procès de cinq ans, en se défendant et déterminé à le gagner,  quand il est mort en prison le 11 mars 2006, au milieu des rumeurs d’empoisonnement.

La décision du tribunal a fait part du fait que lors des rencontres entre Serbes et Serbes de Bosnie « Slobodan Milosevic déclara que « tous les membres des autres nations et ethnies doivent être protégés. et que « l’intérêt national des serbes est de ne pas faire de discrimination« . Milosevic déclara également que « tout crime doit être combattu avec détermination ».

Le tribunal déclara aussi que « Milosevic exprima également ses réserves sur une assemblée des serbes de Bosnie excluant les musulmans se déclarant pro-yougoslaves ».

Le tribunal TPIY continua en déclarant que « De 1990 à mi-1991, l’objectif politique de l’accusé Karadzic était la préservation de la Yougoslavie et d’empêcher la sécession de la Bosnie-Herzégovine, qui aurait pour résultat une séparation des serbes de Bosnie de la Serbie. »

C’est uniquement grâce aux recherches du journaliste Andy Wilcoxson, qui a découvert la décision du TPIY fin juillet , que le fait que Milosevic ait été innocenté a pu être connu, mais cependant les grands médias internationaux n’en parlent toujours pas.

Le dernier dirigeant socialiste de Yougoslavie fut démonisé et comparé sans cesse à Hitler par les grands médias pour justifier les sanctions des USA et de l’OTAN contre la Yougoslavie, la démanteler et y tuer
des milliers de gens.

Cette dernière révélation vient dix ans après la mort de Milosevic.


=== 3 ===

En français: Milosevic est disculpé mais rien n’arrête la machine de guerre de l’OTAN
Par Neil Clark – Mondialisation.ca, 08 août 2016 / rtnews.com 3 août 2016



Milosevic exonerated, as the NATO war machine moves on


Neil Clark , 2 Aug, 2016

The ICTY’s exoneration of the late Slobodan Milosevic, the former President of Yugoslavia, for war crimes committed in the Bosnia war, proves again we should take NATO claims regarding its ’official enemies’ not with a pinch of salt, but a huge lorry load.
For the past twenty odd years, neocon commentators and 'liberal interventionist' pundits have been telling us at every possible opportunity, that Milosevic (a democratically elected leader in a country where over 20 political parties freely operated)  was an evil genocidal dictator who was to blame for ALL the deaths in the Balkans in the 1990s. Repeat after me in a robotic voice (while making robotic arm movements): 'Milosevic's genocidal aggression' 'Milosevic's genocidal aggression'.
But the official narrative, just like the one that told us that in 2003, Iraq had WMDs which could be launched within 45 minutes, was a deceitful one, designed to justify a regime change-op which the Western elites had long desired.
The ICTY’s conclusion, that one of the most demonized figures of the modern era was innocent of the most heinous crimes he was accused of, really should have made headlines across the world. But it hasn‘t. Even the ICTY buried it, deep in its 2,590 page verdict in the trial of Bosnian Serb leader Radovan Karadzic who was convicted in March of genocide (at Srebrenica), war crimes and crimes against humanity.
There was no official announcement or press conference regarding Milosevic‘s exoneration. We’ve got journalist and researcher Andy Wilcoxson to thank for flagging it up for us.
How very different it all was when the trial of the so-called ‘Butcher of the Balkans’, began in February 2002! Then, you‘d have to have been locked in a wardrobe not to be aware of what was going on.
CNN provided blanket coverage of what was described as “the most important trial since Nuremberg.” Of course, Milosevic’s guilt was taken as a given. “When the sentence comes and he disappears into that cell, no one is going to hear from him again,” declared US lawyer Judith Armatta from the Coalition for International Justice, an organization which had the former US Ambassador to Yugoslavia, Warren Zimmerman, as an advisory board member.
Anyone who dared to challenge the NATO line was labeled a “Milosevic apologist”, or worse still, a “genocide denier”, by ‘Imperial Truth Enforcers’.
But amid all the blather and the hype surrounding the ’trial of the century’ it soon became apparent the prosecution was in deep, deep trouble. The Sunday Times quoted a legal expert who claimed that “Eighty percent of the prosecution’s opening statements would have been dismissed by a British court as hearsay.” That, I believe, was a generous assessment.
The problem was that this was a show trial, one in which geopolitics came before hard evidence. It’s important to remember that the original indictment against Milosevic in relation to alleged Kosovo war crimes/genocide was issued in May 1999, at the height of the NATO bombing campaign against Yugoslavia and at a time when war was not going to plan for the US and its allies.
The indictment was clearly designed to exert pressure on Milosevic to cave into NATO’s demands.
The trouble for NATO was that by the time Milosevic’s trial was due to start, the Kosovo narrative had already unraveled. The lurid claims made by the US and its allies about genocide and hundreds of thousands being killed, catalogued by the great John Pilger here, had been shown to be false. In September 2001, a UN court officially held that there had been no genocide in Kosovo.
So in an attempt to beef up their weakening case against Milosevic the prosecutors at The Hague had to bring in new charges relating to the war in  Bosnia, accusing ‘Slobo’ of being part of a ‘joint criminal conspiracy’ to kill/ethnically cleanse Bosnian Croats and Bosnian Muslims in pursuance of a ’Greater Serbia’ project.
In normal criminal prosecutions evidence is collected and then, if it’s deemed sufficient, charges are brought. But the opposite happened in the case of Milosevic: he was charged for political reasons and the hunt for evidence then followed.  
The irony is that the former Yugoslav President had already been praised by President Clinton for his role in brokering a peace deal in Bosnia in 1995, which was signed in Dayton, Ohio.
The truth is that Milosevic was no hardcore Serb nationalist but a lifelong socialist, whose commitment was always to a multi-racial, multi-ethnic Yugoslavia.
His aim throughout his time in power was not to build a ’Greater Serbia‘, but to try and keep Federal Yugoslavia together, as the ICTY now belatedly acknowledges.
Not only was Milosevic not responsible for ethnic cleansing which took place in Bosnia, he actually spoke out against it. The ICTY noted Milosevic’s “repeated criticism and disapproval of the policies made by the Accused (Karadzic) and the Bosnian Serb leadership.” Milosevic, a man for whom all forms of racism were anathema, insisted that all ethnicities must be protected.
But in order to punish Milosevic and to warn others of the consequences if they dared to oppose US power, history had to be re-written. The pro-Yugoslavia socialist who had opposed the policies of the Bosnian Serb leadership had to be turned, retrospectively, into the villain of the Bosnian War and indeed blamed for all the bloodshed which took place in the Balkans. Meanwhile, the aforementioned US Ambassador Warren Zimmerman, whose malign intervention to scupper a diplomatic solution helped trigger the Bosnian conflict got off scot-free.
The ‘Blame it All on Slobo’ campaign saw facts simply thrown out of the window. One article, written, I kid ye not, by an Oxford University Professor of European Studies even had Milosevic as leader of Yugoslavia in 1991 (the year that Slovenia broke away). In fact the Bosnian Croat, Ante Markovic, was the leader of the country at the time.
Inevitably, Milosevic was likened to Hitler. “It was just like watching the evil strutting Adolf Hitler in action,” wrote the News of the World’s political editor, when Milosevic had the temerity to defend himself in court. “There were chilling flashes of the World War Two Nazi monster as the deposed Serb tyrant harangued the court.”
To make sure readers did get the Milosevic=Hitler point, the News of the World illustrated their diatribe with a picture of Hitler ‘The Butcher of Berlin’, in front of a concentration camp, with a picture of Milosevic ‘The Butcher of Belgrade’ superimposed on a picture of a Bosnian concentration camp. Which in fact, he had nothing to do with.
Very conveniently for the prosecution, Milosevic died suddenly in his cell in March 2006.
Going by what we had seen at the trial up to that point, it’s inconceivable that a guilty sentence could have been passed. A whole succession of ’smoking gun’ witnesses had turned out to be dampest of damp squibs.
As I noted in an earlier piece:
Star witness Ratomir Tanic was exposed as being in the pay of Western security forces, whilst ex-Yugoslav secret police chief Rade Markovic, the man who was finally going to spill the beans on Milosevic and reveal how his former master had ordered the expulsion of ethnic Albanians from Kosovo, in fact did the opposite and testified that he had been tortured to tell lies and that his written statement had been falsified by the prosecution.
In addition, as I noted here, the former head of security in the Yugoslav army, General Geza Farkas (an ethnic Hungarian), testified that all Yugoslav soldiers in Kosovo had been handed a document explaining international humanitarian law, and that they were ordered to disobey any orders which violated it. Farkas also said that Milosevic ordered no paramilitary groups should be permitted to operate anywhere in Kosovo. 
When Milosevic died, his accusers claimed he had “cheated justice”. But in fact, as the ICTY has now confirmed, the injustice was done to Milosevic.
While he had to defend himself against politically-motivated charges at The Hague, the US and its allies launched their brutal, illegal assault on Iraq, a war which has led to the death of up to one million people. Last year a report from Body Count revealed that at least 1.3 million people had lost their lives as a result of the US-led ‘war on terror’ in Iraq, Afghanistan and Pakistan.
Those sorts of figures help us get Kosovo into some kind of perspective. Even if we do hold Milosevic and the Yugoslav government responsible for some of the deaths there in 1999, (in a war which the West had clearly desired and provoked) far, far, greater death and destruction has been caused by the countries who were the keenest to see the President of Yugoslavia in the dock. As John Pilger noted in 2008, the bombing of Yugoslavia was the “perfect precursor to the bloodbaths in Afghanistan and Iraq.”
Since then we’ve also had the NATO destruction of Libya, the country which had the highest living standards in the whole of Africa and the backing of violent 'rebels' to try and achieve ‘regime change’ in Syria.
You don’t have to be Sherlock Holmes to see a pattern here.
Before a US-led war or ‘humanitarian intervention’ against a targeted state, a number of lurid claims are made about the country‘s leader and its government. These claims receive maximum media coverage and are repeated ad nauseam on the basis that people will bound to think they’re true.
Later it transpires that the claims were either entirely false (like the Iraq WMD ones), unproven, or greatly exaggerated. But the news cycle has moved on focusing not on the exposure of the fraudulent claims made earlier but on the next aggressive/genocidal ‘New Hitler’ who needs to be dealt with.  In 1999 it was Milosevic; now it’s Assad and Putin.
And guess what, dear reader? It’s the same people who defend the Iraq war and other blood-stained Western military interventions based on lies, unproven claims or great exaggerations, who are the ones doing the accusing.
As that very wise old saying goes: When you point one finger, there are three fingers pointing back to you.

Neil Clark is a journalist, writer, broadcaster and blogger. He has written for many newspapers and magazines in the UK and other countries including The Guardian, Morning Star, Daily and Sunday Express, Mail on Sunday, Daily Mail, Daily Telegraph, New Statesman, The Spectator, The Week, and The American Conservative. He is a regular pundit on RT and has also appeared on BBC TV and radio, Sky News, Press TV and the Voice of Russia. He is the co-founder of the Campaign For Public Ownership @PublicOwnership. His award winning blog can be found at www.neilclark66.blogspot.com. He tweets on politics and world affairs @NeilClark66


=== 4 ===


Milosevic Exoneration: Radio Free Europe's Clumsy Attempt at Damage Control


www.slobodan-milosevic.org - August 9, 2016
Written by: Andy Wilcoxson


Gordana Knezevic of Radio Free Europe/Radio Liberty (RFE/RL) attacked me and she attacked Neil Clark for reporting that Slobodan Milosevic has been exonerated by the Karadzic trial chamber at the ICTY for crimes committed during the Bosnian war. According to Ms. Knezevic, the reporting done by Neil Clark and myself was "a perfect example of fact-bending journalism".

Ms. Knezevic argues that "The Trial Chamber did not in fact make any determination of guilt with respect to Milosevic in its verdict against Karadzic. Indeed, Milosevic was not charged or accused in the Karadzic case. The fact that a person is, or is not, found to be part of a joint criminal enterprise in a case in which he is not charged has no impact on the status of his own case or his own criminal responsibility. In short, the trial against Karadzic was against him and him only, and therefore has no impact on the separate case against Slobodan Milosevic."

To bolster her claim she cites correspondence she received from the ICTY, which reads:

"The Trial Chamber of the Karadzic case found, at paragraph 3460, page 1303, of the Trial Judgement, that 'there was no sufficient evidence presented in this case to find that Slobodan Milosevic agreed with the common plan' [to create territories ethnically cleansed of non-Serbs]. The Trial Chamber found earlier in the same paragraph that 'Milosevic provided assistance in the form of personnel, provisions and arms to Bosnian Serbs during the conflict'."

What Ms. Knezevic clearly fails to comprehend is the nature of the charges against Slobodan Milosevic and Radovan Karadzic. Milosevic and Karadzic were accused of being co-conspirators and together undertaking a joint criminal enterprise to ethnically cleanse Muslims and Croats from Bosnian-Serb territory.

Paragraph 9 of the indictment against Karadzic says: "Radovan KARADZIC participated in an overarching joint criminal enterprise to permanently remove Bosnian Muslim and Bosnian Croat inhabitants from the territories of BiH claimed as Bosnian Serb territory by means which included the commission of [crimes]." And in Paragraph 11 the indictment asserts that "Radovan KARADZIC acted in concert with other members of this criminal enterprise including [...] Slobodan MILOSEVIC".

Conversely, paragraph 6 of the indictment against Milosevic says: "Slobodan MILOSEVIC participated in the joint criminal enterprise [...] The purpose of this joint criminal enterprise was the forcible and permanent removal of the majority of non-Serbs, principally Bosnian Muslims and Bosnian Croats, from large areas of the Republic of Bosnia and Herzegovina, through the commission of crimes." And in Paragraph 7, "The individuals participating in this joint criminal enterprise included Slobodan MILOSEVIC, Radovan KARADZIC, [etc ...]".

Because we are talking about the exact same joint criminal enterprise, Ms. Knezevic is not correct when she says, "The fact that a person is, or is not, found to be part of a joint criminal enterprise in a case in which he is not charged has no impact on the status of his own case or his own criminal responsibility."

Although Milosevic wasn't officially "charged" in the Karadzic trial (he had been dead for two years before Karadzic was even arrested), it was the indictment's assertion that Radovan Karadzic and Slobodan Milosevic undertook the joint criminal enterprise together that prompted the Karadzic chamber to make findings regarding Slobodan Milosevic's culpability. The charges against Milosevic and Karadzic are inexorably linked. The Karadzic indictment accuses Slobodan Milosevic of participating in the very same joint criminal enterprise that he was charged for in his own trial. The Karadzic chamber's determination that there was insufficient evidence to find that Slobodan Milosevic was part of the exact same joint criminal enterprise he was charged for in his own trial impacts his criminal responsibility in a very direct and obvious way, especially considering that the presiding judge in the Karadzic trail was one of the judges who sat on the bench throughout the Milosevic trial.

The Karadzic chamber didn't stop at finding that the evidence against Milosevic was merely "insufficient" either. As I observed in my original article, the judges went beyond that and cited exculpatory evidence showing that he opposed ethnic cleansing and sought a political solution that was fair to the Muslims and the Croats, facts which Ms. Knezevic completely and dishonestly ignores in her argument. 

Instead, she launches into an ad hominem attack on Neil Clark, calling him "a leading apologist ... for Serbian war crimes" without presenting one scrap of evidence that he has ever condoned war crimes committed by Serbs or anyone else. Then she tries her hand at amateur psychology saying "He seems to enjoy the notoriety of being contrarian, even if it means proclaiming the innocence of war criminals and mass murderers."

Ms. Knezevic sneers that "Clark and his ilk can continue to imagine an alternate reality" ... then in the very next paragraph she claims that Slobodan Milosevic was the President of Yugoslavia in 1992 (he wasn't the president of Yugoslavia until 1997), which goes to show that the director of RFE/RL’s Balkan Service is a fool who doesn't even know basic facts about the country she's reporting on -- facts like the correct identity of the president.

She links to a bizarre rant against the Ron Paul Institute because she says it helps her "understand the background and motives of Milosevic&#

(Message over 64 KB, truncated)


(english / français / italiano)

Distribution d’armes à l’opposition syrienne depuis les Balkans

1) BALKAN ARMS TRADE. A dossier by BIRN (LINKS) / Armi: Balcani, canale da 1.2 miliardi di euro verso il Medio Oriente
2) Balkans Arms Airline. Un trafic bien organisé entre Balkans et Moyen-Orient
3) Montenegro: boom dell'export di armi


Sui paesi ex-jugoslavi come retrovia strategico dello squartamento della Siria si vedano anche:
ARMI DA CROAZIA, BOSNIA E KOSOVO PER I TERRORISTI ANTI-SIRIANI (JUGOINFO del 2.3.2013)
https://it.groups.yahoo.com/neo/groups/crj-mailinglist/conversations/messages/7606
SUI TERRORISTI SIRIANI ADDESTRATI DALL'UCK IN KOSOVO:
https://it.groups.yahoo.com/neo/groups/crj-mailinglist/conversations/messages/7516
http://www.voltairenet.org/article176855.html
https://it.groups.yahoo.com/neo/groups/crj-mailinglist/conversations/messages/7354
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/7350
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/7339


=== 1 ===

BALKAN ARMS TRADE
Making a Killing: The 1.2 Billion Euro Arms Pipeline to Middle East (Lawrence Marzouk, Ivan Angelovski and Miranda Patrucic, BIRN, 27 lug 2016)
An unprecedented flow of weapons from Central and Eastern Europe is flooding the battlefields of the Middle East...

Read the documents behind the investigation here:
1) Documents related to the legality of the arms trade 
http://birnsource.com/en/folder/222
2) Contracts and end-user certificates related to arms sales 
http://birnsource.com/en/folder/223
3) Flights carrying ammunition between Saudi Arabia and Turkey
http://birnsource.com/en/folder/225
4) Weapons flights between Central and Eastern Europe and the Middle East
http://birnsource.com/en/folder/226
5) US arms shipments from Balkan Back Sea ports to Turkey and Jordan
http://birnsource.com/en/folder/227
6) US Department of Defense buy-up of Balkan weapons and ammunition

Making a Killing (Birn Balkans, 27 lug 2016)
Central and Eastern European governments have directed an unprecedented flow of weapons and ammunition to four key backers of Syria’s armed opposition since the escalation of the bloody civil war in 2012.
A yearlong investigation by the Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) and the Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP) reveal for the first time the emergence of an €1.2 billion arms pipeline fueling conflict in the Middle East, causing untold human suffering.  
It is a trade that is almost certainly illegal, experts say.

Arms Exports to Middle East: A Question of Legality (Lawrence Marzouk, Aubrey Belford and Joshua Futtersak, BIRN, 27 lug 2016)
Human rights and arms experts believe some of Central and Eastern Europe’s weapons trade with Saudi Arabia, the region’s principal supplier of weapons to Syria, is likely breaking international law...
http://www.balkaninsight.com/en/article/arms-exports-to-middle-east-a-question-of-legality-07-26-2016

Serbia PM Defends Lucrative Saudi Arms Sales (Jelena Cosic, BIRN, 2 ago 2016)
Serbia’s prime minister brushed aside criticism of his country’s controversial arms trade with Saudi Arabia, arguing that he “adores” weapons exports because they boost the state coffers...

Montenegro Opens Weapons Supply Line to Saudi Arabia (Dusica Tomovic, BIRN, 3 ago 2016)
An arms broker who sold almost 300 tonnes of aging Yugoslav-era weapons and ammunition to Saudi Arabia says “It’s no concern of mine” if the Gulf kingdom later diverts them to Syria...
http://www.balkaninsight.com/en/article/montenegro-opens-weapons-supply-line-to-saudi-arabia-08-02-2016


--- IN ITALIANO:


Armi: Balcani, canale da 1.2 miliardi di euro verso il Medio Oriente


Un team di giornalisti investigativi ha scoperto numerosi voli aerei impiegati per trasportare migliaia di tonnellate di armi e munizioni, utilizzate poi nei conflitti in Medio Oriente

(Originariamente pubblicato da OCCRP  , 27 luglio 2016, titolo originale “Making a Killing: The €1.2 Billion Arms Pipeline to Middle East  ”)

Mentre Belgrado dormiva, nella notte del 28 novembre 2015, gli enormi motori turbofan di un cargo bielorusso Ruby Star Ilyushin II-76 ruggivano in partenza. La sua stiva era carica di armi destinate a conflitti lontani.

Alzandosi dalla pista dell'aeroporto Nikola Tesla, il massiccio aereo perforava la nebbia serba per dirigersi verso Jeddah, in Arabia Saudita.

È stato uno degli almeno 68 voli - scoperti dal Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) e dall’Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP) - che in soli 13 mesi hanno trasportato migliaia di tonnellate di armi e munizioni dall'Europa centro-orientale agli stati del Medio Oriente e alla Turchia, che, a loro volta, le inoltravano verso le brutali guerre civili in Siria e Yemen. I voli sono solo una piccola parte di quei 1,2 miliardi di euro di armi passati attraverso i Balcani dal 2012, quando parte della primavera araba si è trasformata in conflitti armati.

Nel frattempo, negli ultimi due anni, mentre migliaia di tonnellate di armi volavano verso sud, centinaia di migliaia di rifugiati scappavano verso nord, da conflitti che hanno ucciso più di 400.000 persone. Ma mentre l'Europa ha chiuso la rotta dei rifugiati, il corridoio da miliardi di euro di armi verso il Medio Oriente, spedite in aereo e nave, rimane aperto e altamente lucrativo.

Secondo gli esperti di armi e diritti umani si tratta di un commercio che è quasi certamente illegale.

"I fatti fanno pensare ad uno spostamento sistematico di armi verso gruppi armati accusati di gravi violazioni dei diritti umani. Se così fosse, i trasferimenti sono illegali secondo il 'Trattato delle Nazioni Unite sul Commercio di Armi' e il diritto internazionale, e quindi devono cessare immediatamente", ha dichiarato Patrick Wilcken, un ricercatore sul controllo di armi di Amnesty International, che ha esaminato le prove raccolte dai giornalisti.

Ma con centinaia di milioni di euro in gioco e fabbriche regionali di armi che lavorano a ritmi forzati, vi è un forte incentivo nel lasciare fiorire il business. Sono state concesse numerose licenze di esportazione di armi, che dovrebbero garantire la destinazione finale delle merci, nonostante svariate prove che le armi vengono inoltrate verso gruppi armati sia siriani che di altre nazionalità, accusati di abusi e diffuse atrocità in violazione dei diritti umani.

Robert Stephen Ford, ambasciatore degli Stati Uniti in Siria tra il 2011 e il 2014, ha dichiarato a BIRN e OCCRP che il commercio è coordinato dalla Central Intelligence Agency statunitense (CIA), dalla Turchia e dagli stati del Golfo, attraverso centri in Giordania e Turchia, anche se in pratica poi avviene spesso che il rifornimento di armi aggiri questa procedura.

BIRN e OCCRP hanno esaminato - nel corso di un anno di indagini - i dati di esportazione di armi forniti dai singoli paesi, i report delle Nazioni Unite, i registri di volo e i contratti di vendita, rivelando che migliaia di fucili d'assalto, granate da mortaio, lanciarazzi, armi anticarro e mitragliatrici pesanti si stanno riversando nella tormentata regione mediorientale e provengono da Bosnia Erzegovina, Bulgaria, Croazia, Repubblica Ceca, Montenegro, Romania, Serbia e Slovacchia.

Dall'escalation del conflitto siriano nel 2012, gli otto paesi sopra nominati hanno avallato l'invio di almeno € 1.2 miliardi di armi e munizioni all'Arabia Saudita, alla Giordania, agli Emirati Arabi Uniti (UAE) e alla Turchia. La cifra è probabilmente molto più alta. I dati sulle licenze di esportazione di armi per quattro degli otto paesi non erano disponibili infatti per il 2015, né per sette su otto paesi per il 2016. I quattro paesi destinatari sono importanti fornitori di armi alla Siria e allo Yemen, con poco o nessun pregresso di acquisto dall'Europa centro-orientale prima del 2012. E il ritmo dei trasferimenti non sta rallentando, con alcune delle più rilevanti commesse arrivate proprio nel 2015.

Armi e munizioni dell'Europa centro-orientale, identificate da più di 50 video e foto pubblicati sui social media, sono ora in uso dal filo-occidentale Free Syrian Army, ma sono anche nelle mani di combattenti di gruppi islamisti, come Ansar al-Sham, l'affiliata dell'al Qaeda Jabhat al-Nusra, lo Stato islamico dell'Iraq e il Levante (ISIS), le fazioni in lotta per il presidente siriano Bashar-al Assad e le forze sunnite in Yemen.

Le segnature su alcune delle armi che identificano la loro origine e data di produzione rivelano che quantità significative sono state prodotte recentemente, nel 2015.

Dei 1,2 miliardi di euro in armi e munizioni di cui è stata autorizzata l'esportazione, si sa che circa 500 milioni sono già stati consegnati, in base a informazioni commerciali prodotte dalle Nazioni Unite e sulla base di relazioni nazionali sulle esportazioni di armi.

La frequenza e il numero di voli cargo - BIRN e OCCRP ne ha identificati almeno 68 in poco più di un anno - rivelano un flusso costante di armi dagli aeroporti dell'Europa centro-orientale alle basi militari e aeroporti nel Medio Oriente.

L'aereo più comunemente usato - Ilyushin II-76 - può trasportare fino a 50 tonnellate di carico, circa 16.000 fucili AK-47 Kalashnikov o tre milioni di proiettili. Altri modelli, tra cui il Boeing 747, sono in grado di trasportare almeno il doppio di tale carico.

Ma armi e munizioni non arrivano solo in aereo. I giornalisti investigativi hanno individuato almeno tre spedizioni effettuate da militari americani da porti del Mar Nero, che si stima abbiano contribuito all'arrivo di 4.700 tonnellate di armi e munizioni nel Mar Rosso dal dicembre 2015 ad oggi.

Un membro svedese del Parlamento europeo ha definito questo commercio come vergognoso. “Forse – la Bulgaria, la Slovacchia e la Croazia - non si vergognano affatto, ma penso che dovrebbero", ha dichiarato Bodil Valero, che è stata anche rapporteur dell'ultimo rapporto sugli armamenti redatto dal PE. "I paesi che vendono armi all'Arabia Saudita o a stati della regione del Medio Oriente-Nord Africa non stanno facendo valutazioni sui rischi e, di conseguenza, sono in violazione del diritto comunitario e nazionale".

OCCRP e BIRN hanno parlato con i rappresentanti del governo in Croazia, Repubblica Ceca, Montenegro, Serbia e Slovacchia, e tutti hanno risposto allo stesso modo, dicendo che rispettano gli obblighi internazionali. Alcuni dicono che l'Arabia Saudita non è su alcuna lista nera di armi internazionali, e altri hanno detto che il loro paese non è responsabile se le armi sono state dirottate altrove.

Arabia Saudita, regina delle armi

L'inizio del corridoio di armi tra Europa centro-orientale e Medio Oriente è datato inverno 2012, quando decine di aerei cargo, carichi di armi e munizioni dell'epoca jugoslava acquistate dai sauditi, cominciarono a lasciare Zagabria diretti in Giordania. Subito dopo, emerse il primo filmato da cui risulta l’uso di armi croate sui campi di battaglia in Siria.

Secondo un rapporto del New York Times, del febbraio 2013, un alto funzionario croato offrì scorte di vecchie armi croate alla Siria, nel corso di una visita a Washington nell'estate del 2012. Zagabria è stata poi messa in contatto con i sauditi, che hanno finanziato gli acquisti, mentre la CIA ha fornito la logistica di un ponte aereo, la cui creazione cominciò alla fine di quell'anno.

Mentre il governo della Croazia ha sempre negato qualsiasi ruolo nella spedizione di armi alla Siria, l'ex-ambasciatore degli Stati Uniti in Siria, Ford, ha confermato a BIRN e OCCRP il racconto fatto al Times da una fonte anonima, su come l'affare è stato condotto. Ford ha detto che non era in grado però di parlarne più in profondità.

Questo è stato solo l'inizio di un flusso senza precedenti di armi provenienti dal sud-est Europa verso il Medio Oriente, visto che il corridoio è stato ampliato per includere le scorte eccedenti di altri sette paesi. Commercianti di armi locali hanno fornito armi e munizioni dei loro paesi d'origine, e hanno mediato la vendita di munizioni dall'Ucraina e dalla Bielorussia. Hanno anche tentato di garantire sistemi anticarro di fabbricazione sovietica acquistati dal Regno Unito.

Secondo l'analisi dei dati di esportazione forniti dai singoli paesi, prima della primavera araba nel 2011, il commercio di armi tra l'Europa orientale e l'Arabia Saudita, la Giordania, gli Emirati Arabi Uniti e la Turchia - quattro sostenitori principali della frammentata opposizione della Siria - era trascurabile o inesistente.

Ma ciò è cambiato nel 2012. Tra quell'anno e il 2016, otto paesi dell'Europa orientale hanno approvato almeno 806 milioni di euro in esportazioni di armi e munizioni verso l'Arabia Saudita, secondo i rapporti sull’esportazione di armi nazionali e comunitarie, nonché in base a fonti governative. A questi vanno aggiunti 155 milioni di euro verso la Giordania, 135 verso gli Emirati Arabi Uniti e 87 verso la Turchia, per un totale di 1,2 miliardi di euro.

Il Qatar, un altro fornitore chiave di equipaggiamenti per l'opposizione siriana, non compare nelle licenze di esportazione dell'Europa centro-orientale.

Jeremy Binnie, esperto di armi nel Medio Oriente per il settimanale Jane's Defense Weekly, una pubblicazione notoriamente considerata come la fonte più attendibile di informazioni sulla difesa e sicurezza, ha detto che la maggior parte delle esportazioni di armi provenienti dall'Europa orientale è probabilmente destinata alla Siria, e in misura minore, allo Yemen e alla Libia.

"Con poche eccezioni, i militari dell'Arabia Saudita, la Giordania e gli Emirati Arabi Uniti e la Turchia usano armi di fanteria e munizioni occidentali, piuttosto che di progettazione sovietica", ha detto Binnie. "Sembra di conseguenza probabile che le grandi spedizioni di tali materiali in corso di acquisizione da - o inviati a - questi paesi siano destinate ai loro alleati in Siria, Yemen e Libia".

BIRN e OCCRP hanno ottenuto documenti confidenziali del ministero della Difesa della Serbia e minute di una serie di incontri interministeriali avvenuti nel 2013. I documenti mostrano che il ministero ha sollevato preoccupazioni sul fatto che le consegne per l'Arabia Saudita sarebbero state destinate alla Siria, sottolineando che i sauditi non usano scorte dell'Europa centro-orientale e solitamente forniscono armi all'opposizione siriana. Il ministero ha allora revocato la licenza di esportazione per l'Arabia Saudita, per poi cambiare idea più di un anno dopo, approvando così nuove spedizioni di armi e citando l'interesse nazionale.

E' noto che le forze di sicurezza saudite sono equipaggiate da aziende occidentali e che usano quantità limitate di attrezzature dell'Europa centro-orientale. Questo include camion militari prodotti in Repubblica Ceca, e alcuni fucili d'assalto fatti in Romania. Ma anche le esportazioni di armi destinate ad essere utilizzate dalle forze saudite suscitano polemica, dato il loro coinvolgimento nel conflitto in Yemen.

L'Olanda è diventato il primo paese dell'Unione europea a fermare le esportazioni di armi verso l'Arabia Saudita, a seguito del numero di civili morti nella guerra dello Yemen, e il Parlamento europeo ha chiesto un embargo sulle armi da parte di tutta l'Ue.

La logistica del rifornimento: voli cargo e lanci aerei

Le armi provenienti dall'Europa centro-orientale sono consegnate agli stati del Medio Oriente tramite voli cargo e navi. Identificando gli aerei e le navi che consegnano le armi, i giornalisti sono stati in grado di monitorare il flusso di armi in tempo reale.

L'analisi dettagliata degli orari aeroportuali, la storia dei vettori cargo, i dati di tracciamento di volo, e le fonti di controllo del traffico aereo hanno contribuito a individuare 68 voli che portavano armi ai conflitti del Medio Oriente negli ultimi 13 mesi. Belgrado, Sofia e Bratislava spiccano come i principali hub per questo ponte aereo.

I più frequenti sono stati i voli operati da Belgrado, capitale della Serbia. Sono stati conteggiati voli che o era confermato trasportassero armi, o erano diretti verso basi militari in Arabia Saudita o negli Emirati Arabi Uniti, oppure erano effettuati da esportatori ufficiali d'armamenti.

Molti di questi voli hanno fatto una sosta aggiuntiva in Europa centrale e orientale - nel senso che hanno probabilmente raccolto più armi e munizioni - prima di volare verso la loro destinazione finale.

Le statistiche di volo dell'UE forniscono un'ulteriore prova della scala delle operazioni. Esse rivelano che gli aerei che volano dalla Bulgaria e dalla Slovacchia hanno consegnato 2.268 tonnellate di carico - pari a 44 voli con l'aereo più comunemente utilizzato - Ilyushin II-76 - a partire dall'estate del 2014 per le stesse basi militari in Arabia Saudita ed Emirati Arabi Uniti individuate da BIRN e OCCRP.

Distribuzione delle armi

Armi acquistate per la Siria da sauditi, turchi, giordani e Emirati Arabi Uniti sono poi instradate, secondo Ford, l'ex ambasciatore USA in Siria, attraverso due centri di comando segreto – chiamati Centri di Operazioni Militari (Military Operation Centers (MOC) - in Giordania e in Turchia.

Questi centri - che vedono la presenza di ufficiali di sicurezza e militari provenienti dal Golfo, dalla Turchia, dalla Giordania e dagli Stati Uniti - coordinerebbero la distribuzione di armi ai gruppi di opposizione siriani controllati. Questo secondo le informazioni del Carter Center di Atlanta, un think tank che ha un'unità di monitoraggio del conflitto.

"Ciascuno dei paesi coinvolti per aiutare l'opposizione armata ha mantenuto un potere di decisione finale su quali gruppi in Siria avrebbero ricevuto assistenza", ha dichiarato Ford. Una serie di documenti trapelati, appartenenti ad un'azienda di trasporto merci, forniscono ulteriori indizi su come i militari sauditi forniscono armi ai ribelli siriani.

Secondo i documenti ottenuti da BIRN e OCCRP, la società moldava AeroTransCargo ha fatto sei voli nell'estate del 2015, portando almeno 250 tonnellate di munizioni suddivise tra basi militari in Arabia Saudita e l'aeroporto internazionale di Esenboga, ad Ankara, la capitale della Turchia, indicato come un punto di arrivo per armi e munizioni destinate ai ribelli siriani.

Pieter Wezeman, del Stockholm International Peace Research Institute, un'organizzazione leader nel monitoraggio di esportazioni di armi, ha detto che sospetta che i voli facciano parte dell'operazione logistica per il rifornimento di munizioni ai ribelli siriani.

Dalle MOCs, le armi vengono poi trasportate via terra sino al confine siriano, o lanciate con paracaduti da aerei militari.

Un comandante siriano di Aleppo, del Free Syrian Army, che ha chiesto di rimanere anonimo per proteggere la sua sicurezza, ha dichiarato a BIRN e OCCRP che le armi provenienti dall'Europa centro-orientale venivano distribuite in Siria. "Non ci interessa il paese d'origine, sappiamo solo che vengono dall'Europa orientale", ha detto.

I sauditi e i turchi hanno anche fornito armi direttamente a gruppi islamici che non sono appoggiati dagli Stati Uniti, e che hanno talvolta finito per combattere le fazioni sostenute dal MOC, ha aggiunto Ford.

I sauditi sono anche noti per aver lanciato materiale da aerei, incluso qualcosa che sembravano essere fucili d'assalto serbi, ai loro alleati in Yemen.

Ford ha dichiarato che mentre lui non era personalmente coinvolto nei negoziati con la Serbia, la Bulgaria e la Romania sul rifornimento di armi alla Siria, è probabile che la CIA abbia avuto un ruolo nella questione.

"Per le operazioni di questo tipo, sarebbe difficile per me immaginare che non ci fosse un certo coordinamento tra i servizi di intelligence, ma potrebbe essere stato rigorosamente limitato ai canali di intelligence", ha detto.

Gli Stati Uniti non hanno svolto solo un ruolo nella logistica del trasporto di armi sponsorizzato dal Golfo e provenienti dall'Europa dell'est verso i ribelli siriani. Attraverso il loro Dipartimento della Difesa e il Comando di Operazioni Speciali (SOCOM), hanno anche acquistato e consegnato grandi quantità di merci militari, provenienti dall'Europa orientale, all'opposizione siriana, come parte di un programma per il valore di 500 milioni di dollari americani che riguardava addestramento ed equipaggiamento.

Dal dicembre 2015, SOCOM ha commissionato tre navi da carico per trasportare 4.700 tonnellate di armi e munizioni dai porti di Costanza, in Romania, e Burgas, in Bulgaria, al Medio Oriente, probabilmente come parte del rifornimento segreto di armi alla Siria.

Le spedizioni includono mitragliatrici pesanti, lanciarazzi e armi anticarro - così come proiettili, mortai, granate, razzi ed esplosivi, secondo documenti relativi agli appalti concessi dal governo USA. L'origine delle armi spedite da SOCOM è sconosciuta ma il materiale elencato nei documenti di trasporto è disponibile nei magazzini di tutta l'Europa centro-orientale.

Non molto tempo dopo una delle consegne, gruppi curdi appoggiati da SOCOM hanno pubblicato un'immagine su Twitter e Facebook, che mostra un magazzino pieno di scatole di munizioni arrivate tramite una mediazione degli Stati Uniti nel nord della Siria. SOCOM non ha voluto confermare o negare che le spedizioni erano destinate alla Siria.

I dati di approvvigionamento degli Stati Uniti rivelano anche che SOCOM ha assicurato, tra  2014 e 2016, almeno 27 milioni di dollari in armi e munizioni provenienti dalla Bulgaria e 12 milioni di dollari in armi e munizioni provenienti dalla Serbia, destinate ad operazioni segrete ed ai ribelli siriani.

Un affare in crescita

Il ricercatore sul controllo delle armi, Wilcken, ha detto che l'Europa centro-orientale è ben posizionata per incassare l'enorme aumento della domanda di armi a seguito della primavera araba.

"La prossimità geografica e il controllo negligente dell'esportazione hanno messo alcuni stati balcanici in pole position per trarre profitto da questo commercio, in alcuni casi con l'assistenza segreta degli Stati Uniti", ha aggiunto. "L'Europa orientale sta riabilitando le industrie di armi della guerra fredda, che sono di nuovo in espansione e danno profitti".

Il premier serbo Vučić si vantava di recente che il suo paese potrebbe produrre cinque volte la quantità di armi che produce attualmente e ancora non soddisfare la domanda esistente. "Purtroppo in alcune parti del mondo, le persone sono in guerra più che mai, e tutto ciò che si produce, si riesce a venderlo", ha dichiarato.

Le aziende di armi in Bosnia Erzegovina e Serbia producono a piena capacità, con l'aggiunta di alcuni turni extra, e non stanno accettando attualmente nuove commesse.

Funzionari di alto livello dell'Arabia Saudita - più abituati a negoziare miliardi di dollari in ordini di jet da caccia con i giganti della difesa occidentali - sono stati costretti a trattare con una manciata di piccoli intermediari di armi che operano da poco in Europa orientale, ottenendo accesso ad armi come l'AK-47 e lanciarazzi.

Intermediari, come la serba CPR Impex e l'Eldon della Slovacchia, hanno svolto un ruolo fondamentale nel rifornimento di armi e munizioni per il Medio Oriente.

L'inventario di ogni consegna di solito è sconosciuto, a causa della segretezza che circonda gli affari d'armi, ma due certificati di destinazione finale e una licenza di esportazione, ottenuti da BIRN e OCCRP, rivelano la straordinaria portata del buy-in per i beneficiari siriani.

Ad esempio, il ministero della Difesa dell'Arabia Saudita ha espresso il proprio interesse ad acquistare dal fornitore di armi serbo CPR Impex un certo numero di armi, tra cui centinaia di vecchi carri armati T-55 e T-72, milioni di munizioni, sistemi missilistici multi-lancio e lanciarazzi. Le armi e munizioni elencate qui sono state prodotte nell'ex-Jugoslavia, in Bielorussia, Ucraina e Repubblica Ceca.

Una licenza di esportazione rilasciata a una società slovacca poco conosciuta chiamata Eldon, nel gennaio 2015, ha concesso all'azienda il diritto di trasportare migliaia di "lanciagranate portatili anticarro", mitragliatrici pesanti e quasi un milione di proiettili dall'Est Europa, per un valore complesso di quasi 32 milioni di euro, in Arabia Saudita.

L'analisi di BIRN e OCCRP dei social media mostra che le armi provenienti dagli stati dell'ex-Cecoslovacchia e l'ex-Jugoslavia, e la Serbia, la Croazia e la Bulgaria sono ora presenti sui campi di battaglia della Siria e Yemen.

Mentre gli esperti ritengono che i paesi sopramenzionati continuano a sottrarsi alle loro responsabilità, il corridoio di armi aggiunge sempre più benzina a un conflitto altamente infiammabile, aumentandone sempre più la drammaticità. "La proliferazione delle armi nella regione ha causato indicibili sofferenze umane; un gran numero di persone sono state sfollate e le parti in conflitto hanno commesso gravi violazioni dei diritti umani, tra cui rapimenti, esecuzioni, sparizioni forzate, torture e stupri ", ha dichiarato Wilcken.

Hanno contribuito al Report Atanas Tchobanov, Dusica Tomovic, Jelena Cosic, Jelena Svirčić, Lindita Cela, Pavla Holcova e RISE Moldova.



=== 2 ===



(B2) De Belgrade ou Nis, de Bratislava ou d’Ostrava, de Sofia ou de Bourgas … ce sont pas moins de 68 vols cargos chargés d’armes qui sont venus ces derniers 13 mois approvisionner les conflits en Syrie et dans le Golfe révèle une enquête menée par plusieurs journalistes des Balkans. 50 de ces vols sont confirmés comme transportant des armes, 18 de ces vols le sont « probablement ». Et ces charters d’un nouveau genre ne semblent pas nouveaux. Depuis 2012, nos confrères des Balkans estiment que ce trafic, très organisé, atteint une valeur d’au moins 1,2 milliard d’euros.

Un trafic très organisé

En examinant plus attentivement les données d’exportation d’armes, les rapports de l’ONU, les dossiers de vol, et les contrats d’armes sur un an, ce sont ainsi des milliers de fusils d’assaut, des obus de mortier, des lance-roquettes, des armes anti-chars et de mitrailleuses lourdes qui sont partis des stocks et des usines de Bosnie-Herzégovine, Bulgarie, Croatie, République tchèque, Monténégro, Roumanie, Serbie et Slovaquie. Destination : la Syrie via la Jordanie, l’Arabie Saoudite, les Emirats arabes unis. Le Yémen et la Libye seraient également des destinations finales des armes, bien que dans une moindre mesure. Pour les transporter, l’avion le plus couramment utilisé est l’Ilyushin II-76. L’avantage : il transporte dans ses flancs jusqu’à 50 tonnes de fret, soit environ 16 000 fusils AK-47 Kalachnikov. 

Des achats bien organisés… via la CIA

Ces armes, achetées par les Saoudiens, les Turcs, les Jordaniens et les Emirats Arabes unis sont ensuite acheminés à travers deux installations secrètes de commande – appelée opération militaire Centres (MOC ) – en Jordanie et en Turquie. Ces unités coordonnent la distribution d’armes à des groupes d’opposition syriens sélectionnés par les Américains selon le think-tank d’Atlanta, le Centre Carter.  Selon Robert Stephen Ford, ambassadeur américain en Syrie entre 2011 et 2014,  la CIA a probablement joué un rôle d’intermédiaire entre les pays des Balkans (notamment Serbie, Bulgarie et Roumanie) et du Moyen-Orient pour la vente des armes.

Les Américains en première ligne

Les journalistes ne manquent pas de souligner que le Département de commandement des opérations spéciales de la Défense (SOCOM) des Etats-Unis a également acheté et livré de grandes quantités de matériel militaire en provenance d’Europe de l’Est pour l’opposition syrienne dans le cadre d’un programme de « train and equip », pour une valeur de 500 millions $. Ainsi, depuis décembre 2015, trois navires cargos ont transporté 4.700 tonnes d’armes et de munitions en provenance des ports de Constanza (en Roumanie) et Burgas (en Bulgarie) vers le Moyen-Orient. Probablement dans le cadre « d’une livraison clandestine d’armes en Syrie ». Les envois inclurait des mitrailleuses lourdes, des lance-roquettes et des armes anti-chars – ainsi que des munitions, des mortiers, des grenades, des roquettes et des explosifs. L’origine des armes livrées est, elle, inconnue. Les documents que les journalistes ont pu consulter ne donnant les informations qu’à partir de stocks localisés en Europe centrale et orientale.

NB : C’est principalement à travers les réseaux sociaux, notamment twitter et Facebook, que ces armes sont ensuite localisées à leur destination finale. Un groupe de soldats kurdes, soutenus par le SOCOM, ont ainsi publié de nombreuses photos montrant un entrepôt où s’empilent des boîtes de munitions, avec l’estampille made US. 

Un boom des ventes depuis 2012

C’est le conflit en Syrie qui est le principal facteur de cette augmentation selon les auteurs de l’enquête. Avant le printemps arabe en 2011 , le commerce des armes entre l’Europe de l’Est et l’Arabie Saoudite, la Jordanie, les Emirats Arabes Unis, Émirats Arabes Unis , et la Turquie – quatre principaux partisans de l’opposition syrienne – était négligeable, voire inexistant, selon l’analyse faite par les journalistes. Cela change en 2012. 

Les usines des Balkans tournent à plein tube

Et le rythme des transferts ne ralentit pas, avec quelques-unes des plus grandes transactions approuvées en 2015. Les usines de fabrication d’armes de Bosnie-Herzégovine et de Serbie tournent à « pleine capacité », avec des équipements supplémentaires et d’autres « ne prennent plus de nouvelles commandes ».

Plus d’1,2 milliard de commandes

Depuis 2012, huit pays d’Europe orientale auraient ainsi exporté plus de 829 millions d’euros d’armes et munitions vers l’Arabie saoudite, 155 millions vers la Jordanie, 135 millions vers les Emirats arabes unis et 87 vers la Turquie. Seul le Qatar, pourtant fournisseur clé d’équipement militaire à l’opposition syrienne, n’est pas dans les licences d’exportations en provenance d’Europe centrale et orientale.

Le chiffre est probablement beaucoup plus élevé estiment les auteurs de l’enquête. « Les données sur les licences d’exportation d’armes pour quatre pays sur huit ne sont pas disponibles pour 2015 et sept des huit pays pour 2016. » 

(transcrit par Nicolas Gros-Verheyde & Leonor Hubaut)

(1) Enquête réalisée par le Balkan Investigative Reporting Network – BIRN Kosovo et BIRN HUB – une équipe de journalistes de toute l’Europe centrale et orientale qui a pour ambition de « promouvoir la primauté du droit, la responsabilité et la transparence dans les Balkans et la Moldavie ». Un projet soutenu par l’Agence autrichienne de développement (ADA).


Nicolas Gros-Verheyde

Rédacteur en chef de B2 - Bruxelles2. Correspondant UE/OTAN à Bruxelles pour Ouest-France, Sud-Ouest et Lettre de l'expansion. Auditeur de la 65e session de l'IHEDN (Institut des Hautes Etudes de la Défense nationale). © B2. Merci de citer "B2" ou "Bruxelles2" en cas de reprise

=== 3 ===


Montenegro: boom dell'export di armi

13 luglio 2016

In un rapporto del ministero dell'Economia del Montenegro viene riportato che il paese ha esportato armi nel corso del 2015 per 11.3 milioni di euro, con un aumento del 100% rispetto all'anno precedente.
Il sito di informazioni web BIRN ha visionato il rapporto che contiene informazioni sulle singole licenze di esportazione, sui beni venduti e sul loro valore.
Sono 23 i paesi ai quali il Montenegro ha venduto armamenti e tra questi vi è la Polonia, la Serbia, la Bulgaria e l'Ucraina. “Il paese a cui sono stati venduti più armamenti è il Bangladesh, per un controvalore di 3.03 milioni di euro”, si legge nella relazione.
Sono 39 le aziende registrate in Montenegro e che possono occuparsi di import-export di beni che implicano un controllo dello stato.
Il principale esportatore di armamenti in Montenegro è l'Industria della difesa del Montenegro (MDI). Azienda in passato pubblica è stata acquistata nel 2015 dalla CPR Impex con sede a Belgrado e dalla israeliana ATL Atlantic Technology Ltd per 680.000 euro.
Nel 2009 e poi nel 2012 MDI è stata accusata di aver esportato illegalmente armi in Libia e Siria. L'azienda ha negato però ogni addebito. Dopo queste accuse il Montenegro ha reso più severa la propria legislazione in merito al commercio di armamenti come parte del processo negoziale per l'ingresso nell'Ue.
Nel maggio 2015 l'ong MANS [ http://www.mans.co.me ] ha denunciato alla magistratura montenegrina il primo ministro Milo Đukanović per supposte malversazioni nella privatizzazione di MDI.

Link: BIRN – Montenegro Earns More Cash From Arms Sales (by Dusica Tomovic in Podgorica, 13.7.2016)
The latest report on the arms trade in Montenegro shows that the value of exports has risen significantly in recent years...
http://www.balkaninsight.com/en/article/montenegro-arms-exports-continue-to-surge-07-12-2016