Jugoinfo

(srpskohrvatski / english / italiano)
 
Cronache dal XX Incontro Internazionale dei Partiti Comunisti e Operai
 
1) Intervista a Francesco Maringiò [della Direzione PCI] al XX incontro internazionale dei Partiti Comunisti e Operai di Atene
 
2) Комунисти Србије на 20. МСКРП (Међународном Састанку Комунистичких И Радничких Партија) у Атини
SUPPORT FOR KOSOVO AS AN INTEGRAL PART OF THE REPUBLIC OF SERBIA / KOMUNISTIČKE I RADNIČKE PARTIJE SVETA DALE PODRŠKU PARTIJI „KOMUNISTI SRBIJE“ DA JE KOSOVO I METOHIJA SASTAVNI DEO REPUBLIKE SRBIJE / KOMUNISTIČKA PARTIJA RUSKE FEDERACIJE IZDALA KNJIGU: OKTOBARSKA ZNAMENJA KOMUNISTIČKE PLANETE / ИЗВЕШТАЈ СА 20.МЕЂУНАРОДНОГ САСТАНКА КОМУНИСТИЧКИХ И РАДНИЧКИХ ПАРТИЈА У АТИНИ / РЕФЕРАТ НА 20. МЕЂУНАРОДНОМ САСТАНАКУ КОМУНИСТИЧКИХ И РАДНИЧКИХ ПАРТИЈА У АТИНИ
 
3) SRP Hrvatske na XX. IMCWP i obilježavanje 100-te godišnjice osnivanja KKE 
VIDEO i FOTO / ODRŽAN XX. IMCWP I OBILJEŽAVANJE 100-te GODIŠNJICE OSNIVANJA KKE / SPEECH BY SRP REPRESENTATIVE VLADO KAPURALIN

 
Sul XX Incontro dei P.C.O. (Atene, 23-25 novembre 2018) si vedano anche:
 
* Appello del 20° Incontro Internazionale dei Partiti Comunisti e Operai
ORIG.: 20 IMCWP, Appeal of the 20th International Meeting of Communist and Workers’ Parties
* 20° IMCWP: Lista dei Partiti Comunisti e Operai partecipanti
 
Sulla situazione del movimento comunista internazionale segnaliamo anche:
 
* l'Appello "Solidarietà al Partito Comunista Polacco!"
sulle recenti persecuzioni anticomuniste in Polonia
https://www.ilpartitocomunistaitaliano.it/2018/12/03/solidarieta-al-partito-comunista-polacco-le-prime-adesioni-allappello/
 
* Il Forum Internazionale del Partito Comunista di Ucraina (Kiev 12 luglio 2018)
http://www.marx21.it/index.php/comunisti-oggi/in-europa/29191-il-forum-internazionale-del-partito-comunista-di-ucraina

 
=== 1 ===
 
 
Intervista a Francesco Maringiò 
[della Direzione PCI] al XX incontro internazionale dei Partiti Comunisti e Operai
30 Novembre 2018
 
da amna.gr

Pubblichiamo un'intervista che Francesco Maringiò ha rilasciato in occasione del XX incontro internazionale dei Partiti Comunisti


A più di 100 anni della rivoluzione di ottobre ci sono persone che ritengono il comunismo una cosa del passato. Lei è d'accordo? Cosa significa essere comunista nel 21° secolo?

Chi considera il comunismo una cosa del passato commette due errori principali. Il primo è quello di aver creduto alla campagna mediatica occidentale che ha cercato di far passare l’idea che la fine dell’esperienza sovietica coincidesse con la fine del comunismo nel mondo.
Non è così: il Novecento è il secolo dove il movimento comunista internazionale è nato ed ha mosso i primi passi e quell’esperienza, dopo grandi traguardi e straordinari successi, accanto ad alcuni errori, ha lasciato una traccia indelebile che è oggi seguita dalle organizzazioni comuniste di tutto il mondo, a partire dai paesi socialisti che, con la Cina (ma non solo), hanno assurto ad un ruolo di grande protagonismo sul piano politico. Alla luce di questo, parlare di comunismo come di un’esperienza del passato, significa - come diciamo noi italiani - mettersi il prosciutto davanti gli occhi per non vedere la verità. Al contrario, come recitava uno slogan della KNE di alcuni anni fa, il comunismo è la gioventù del mondo. Il secondo errore è quello di non aver imparato nulla dalla storia e di considerare immortale questo ordinamento sociale e politico capitalistico, dimostrando la stessa superstizione degli uomini del medioevo che consideravano quel sistema sociale immodificabile ed immortale. Nulla è immodificabile, neanche questo sistema che genera guerra, povertà, insicurezza sociale e sfruttamento. Pertanto essere comunista nel XXI secolo significa riproporre un nuovo e più razionale sistema sociale che rompe con lo sfruttamento dell’uomo sull’uomo. Nulla di più attuale e necessario per il futuro dell’umanità.

I partiti comunisti sono sempre stati in prima linea contro la soppressione dei diritti sociali e del lavoro. Tuttavia l'attacco neoliberista sferrato contro i diritti del popolo è molto vasto. Quale deve essere la risposta dei comunisti?

L’attacco ai diritti dei popoli e ai diritti sociali è aumentato in questi anni, parallelamente all’aumento della crisi organica del capitalismo, che si è manifestata chiaramente in tutto il mondo. Aumenta la crisi ed aumenta la repressione, come la storia ci ha già insegnato nel passato. I comunisti sono chiamati ad un doppio compito: da un lato lottare al fianco della classe operaia nella difesa dei suoi diritti, organizzare la lotta e sostenere le mobilitazioni popolari e, dall’altro, portare un contributo unificante nelle lotte e nella coscienza generale. Perché non c’è soluzione a questa situazione, se ciascuno lotta solo per il miglioramento della propria condizione, senza una visione generale e, soprattutto, non c’è soluzione senza avanzare una proposta alternativa a questo sistema sociale, che alimenta la repressione al fine di perpetrare lo sfruttamento di classe..

Ovunque testimoniamo l'ascesa delle forze populiste di destra, accompagnata da un forte revisionismo della storia e delle condizioni sociopolitiche. Come devono reagire i comunisti a questa situazione?

Come dicevo precedentemente il mondo è grande e le idee del socialismo si stanno rafforzando e crescendo. Questo non avviene in Europa, dove invece aumenta il revisionismo storico ed il malessere sociale è attratto dalle posizioni della destra o del populismo di destra. Anche questo, purtroppo, è già avvenuto in passato, aprendo pagine drammatiche della storia europea e mondiale. Ma la storia non si ripete mai uguale a sé stessa, per cui i comunisti sono chiamati ad un lavoro di resistenza per difendere le grandi conquiste della lotta della classe operaia ed un pensiero critico, capace di aprire un percorso diverso nella storia dell’umanità.

In Italia, il Partito Comunista non è più quello degli anni in cui esercitava la massima influenza politica e sociale. Nonostante sia andato al governo dopo la sua trasformazione, esso non rappresenta più l’anima della sinistra nel paese. Crede che esistano prospettive di un cambiamento in senso comunista nel suo paese e quali sono le sfide che il Partito deve affrontare?

Se si riferisce al Partito Democratico, evoluzione delle trasformazioni che ha avuto il PDS nato dallo scioglimento del vecchio Partito Comunista Italiano, non solo esso non rappresenta le istanze della sinistra, ma è evidente che rappresenta gli interessi del grande capitale finanziario internazionale nel nostro paese. Hanno appoggiato tutte le politiche antipopolari e di austerity imposte dall’Ue e sono stati in prima linea ad appoggiare le missioni di guerra, come nel caso della Libia. E’ un esempio fulgido di come nell’ultima fase il PCI, oramai corrotto nel suo orientamento ideologico, abbia venduto la sua anima per poter andare al governo, senza neanche riuscirci mai realmente. E’ stato usato dalle classi dominanti per sconfiggere le istanze comuniste e popolari e poi oggi viene scaricato e vive una condizione di sostanziale crisi. Certo, servirebbe un cambio di rotta nella politica italiana, in direzione della lotta per il socialismo, ma è ancora un percorso lungo, che chiede tutto il nostro impegno e, soprattutto, impone a tutti i militanti di non perdere la fiducia in questi tempi drammatici che viviamo. La sfida maggiore è quella di riuscire a vincere la battaglia per la sopravvivenza.

La Grecia è stata negli ultimi anni il campo di battaglia dell'attacco neoliberista contro la sovranità degli stati nazionali e del popolo. Quale messaggio volete trasmettere al partito comunista greco e ai greci in generale?

La Grecia è stato il banco di prova delle politiche neoliberiste e della sottrazione della sovranità popolare da parte delle istituzioni europee e dei loro alleati nel paese. Il risultato è drammatico ed il popolo greco conosce meglio di chiunque altro questa situazione, che ha sofferto in prima persona. Il Partito Comunista Greco ha scelto la strada coraggiosa di organizzare la lotta sociale e la coscienza del popolo, senza illuderlo che la soluzione fosse rientro l’angolo. Abbiamo tanto da imparare da questo punto di vista e voglio sfruttare l’occasione di questa intervista per porgere a tutti i suoi militanti ed alla sua leadership il mio saluto militante per il centesimo anniversario della sua fondazione.
 
 
=== 2 ===
 
Isto pročitaj: 
 
* SUPPORT FOR KOSOVO AS AN INTEGRAL PART OF THE REPUBLIC OF SERBIA / KOMUNISTIČKE I RADNIČKE PARTIJE SVETA DALE PODRŠKU PARTIJI „KOMUNISTI SRBIJE“ DA JE KOSOVO I METOHIJA SASTAVNI DEO REPUBLIKE SRBIJE
http://www.komunistisrbije.rs/komunisticke-i-radnicke-partije-sveta-dale-podrsku-partiji-komunisti-srbije-da-je-kosovo-i-metohija-sastavni-deo-republike-srbije/
Na 20. Međunarodnom sastanku Komunističkih i Radničkih partija Sveta koji je održan u Atini od 23-25.Novembra 2018. Godine, Partija „Komunisti Srbije“ pokrenula je inicijativu za podršku da je Kosovo i Metohija sastavni deo Republike Srbije.
U prilogu je prikazan spisak KP i RP koje su svojim potpisom dale podršku za ovu inicijativu. Ovi podaci su dostupni javnosti i na web sajtu
solidneta: www.solidnet.org

* KOMUNISTIČKA PARTIJA RUSKE FEDERACIJE IZDALA KNJIGU: OKTOBARSKA ZNAMENJA KOMUNISTIČKE PLANETE
 
 
http://www.komunistisrbije.rs/извештај-са-20-међународног-састанка-ко/

ИЗВЕШТАЈ СА 20.МЕЂУНАРОДНОГ САСТАНКА КОМУНИСТИЧКИХ И РАДНИЧКИХ ПАРТИЈА У АТИНИ

[ SLIKE: Hаша делегација са Владимиром Карченком из одељења за интернационалну сарадњу КПРФ

SLIKE: Наша делегација са Андреасом Бруксом генералним секретаром и Питером Хендy чланом ЦК Нове Комунистичке партије Британије

SLIKE: Наша делегација са другом Куцумбасом председником КПГ ]

Од 23. до 25. 11. 2018. године у Атини одржан је 20.МСКРП у организацији КП Грчке која је обележила 100.годишњи јубилеј свог историјског пута. Тема МСКРП је била: „Савремена Радничка класа и њен савез; Задаци њене политичке авангарде-комунистичких и радничких партија у борби против експлоатације и империјалистичких ратова, за права радника и народа за мир, за социјализам. Биле су присутне делегације из 90 земаља са свих конитината.

Делегати су осудили догађаје на међународном, регионалном и националном нивоу. Резмењена су мишљења и искуства стечена као резултат борбе партија у својим земљама заједнчким акцијама у претходном периоду, класној борби у својим срединама, њиховим напорима за зближавање радничке класе са другим народним и антимонополским слојевима.

У току рада било је објављено низ изјава солидарности са прогресивним снагама целога света. Наша делегација поднела је иницијативу да се пружи подршка Србији везано за Косово као саставни део Србије. Солиднет је подржао нашу иницијативу. Комунистичке и радничке партије дале су иницијативу за акције у наредном периоду:

  • Против империјалистичких ратова, интервенција и милитаризације,
  • У одбрани историје комунистичког покрета и вредности пролетерског интернационализма,
  • За учвршћивање интернационалне солидарности са народима који се боре против окупације империјалистичких претњи и интервенција,
  • Свеобухватна класна солидарност са борбом радника за радна, социјална, синдикална права и против агресивног капитала,
  • За права и еманципацију жена,
  • Борбу за политичку и синдикалну слободу и демократска права против фашистичких сила, реакционарних режима, расизма и ксенофобије, религиозне затуцаности и социјалног угњетавања.

КП Грчке је низом манифестација обележила свој јубилеј. Издвајамо изложбу историјског пута КПГ преко разних архивских материјала као и митинг у дворани „Мира и пријатељства“ у Атини коме је присуствовало 40 000 комуниста. На митингу је била присутна и наша делегација са својим партијским обележијима.

---
 
http://www.komunistisrbije.rs/20-међународни-састанак-комунистичких/

20. МЕЂУНАРОДНИ САСТАНАК КОМУНИСТИЧКИХ И РАДНИЧКИХ ПАРТИЈА У АТИНИ

У периоду од 23. до 25. новембра ове године наша делегација у саставу другарица Аријана Колунџић и друг Дејан Јовановић заједно са још 90 делегација КП и РП из читавог света учествовали су на 20.МСКРП. Домаћин састанка била је КП Грчке (ККЕ) која је овом приликом обележила и 100 година од свог оснивања. Том приликом наша делегација поднела је следећи реферат:

Драги другови и другарице,

Велико ми је задовољство да у име партије “Комунисти Србије” и у име наше делегације поздравим учеснике 20.састанка Комунистичких и радничких партија. Желим посебно да се захвалим Комунистичкој партији Грчке и другу Димитросу Куцумбасу на инзваредним напорима које су уложили током припреме овог састанка и на свему што су учинили да се пријатно осећамо у Атини и честитам вам јубилеј 100 година од оснивања велике Комунистичке партије Грчке.

У дугој историји ККЕ наша партија изражава најискреније поштовање према комунистима Маркосовим партизанима који су се борили и гинули за слободу и социјализам. Колико су грчки партизани били уважавани показује друштвена организација села Буљкес, у Југославији. Кроз Буљкес је прошло 50 000 партизана углавном рањеника и њихових фамилија. У селу је важила грчка монета, имали су своју општинску управу, позориште, школе и новине, а Југословенска власт им је обезбеђивала квалитетније животне услове него својим грађанима. Солидарност међу комунистима некад је била на много већем нивоу него данас.

Тема даншњег састанка је веома важна за интересе и права радничке класе и комуниста као њихове авангарде. Она укључује и потребу остварења револуционарних, стратешких и тактичких активности на остваривању циљева и интереса радничке класе, а то је насилно рушење капитализма.

Савремена радничка класа подразумевајући целу њену структуру (раднике у производњи, промету, пољопривреди, образовању, здравству, науци и др.) је организована у бројне субјекте који не чине довољно напора за усклађивање активности ради остваривања циљева од интереса за припаднике радничке класе. За разлику од ње припадници капиталистичког система остварују висок степен јединства у супротстављању интересима рада, мира, а у интересу експлоатације, империјализма и против настојања за остваривање социјалистичког друштва и система.

На међународној сцени, у интересу капитала, присутно је непоштовање права на којем се заснива организација УН што је за последицу имало уништавање некад стабилних држава као што су биле Ирак, Либија, Сирија и др. у и-ме “демократије” при чему су прави интереси били експлоатација нафтних извора и других богатстава а у Европи разарање Југославије, а затим ради наводно “заштите” људских права и бомбардовање Србије без одлуке Савета безбедности.

На српској политичкој сцени присутан је велики број тзв. невладиних организација од којих је већина у функцији страног капитала и од њих финансирано.

Велики  је и број, за наше услове, регистрованих, искључиво буржоаских политичких партија (преко 90) од којих је више од половине партија националних мањина, што још више компликује јединственост радничке класе у остваривању њених интереса.

Власт је у име потенцијалног чланства у неофашистичкој ЕУ, а ради испуњења тражених елемената реализовала елиминисање друштвене својине предузећа (пљачкашким приватизацијама) и извшила укидање права радника, а све у интересу капитала. Раслојавање становништва на веома богате и већину сиромашних без постојања средње класе реализовано је и враћањем национализоване имовине.

Обједињеним послодавцима у јединствена удружења треба да парира организованост радника у комунистичке организације ради остваривања својих права, пошто су синдикалне организације у данашњим условима поткупљене са недовољно координације у активностима што такође одговара интересима капитала.

Велики проблем представља и информативна блокада у обавештавању о активностима наше партије што је производ приватизације  средства информисања које у највећем броју случајева такође делују по профитном систему.

Сложену ситуацију у нашим условима чини и то што под називом социјалистичких, комунистичких и радничких партија делују и један број организација које су у служби буржоазије и немају интерес за уједињавањем.

Авангарда своје активности мора базирати на стратешком циљу дефинисаном поставкама научног социјализма, марксизма и лењинизма што подразумева оружану револуцију, а после тога и диктатуру пролетеријата.

Следеће године у Београду заједно са комунистичким и радничким  партијама из Координационог одбора са простора Југославије обележићемо 100 година од оснивања славне Комунистичке Партије Југосалвије. Само 26 година од оснивања КПЈ са Маршалом Јосипом Брозом Титом на челу је сопственим снагама поразила фашисте, срушила капитализам и почела изградњу најхуманијег социјализма на свету. У револуцији је погинуло 50 000 чланова партије, 70 000 скојеваца и исто толико кандидата за партију. Једини критеријум за пријем у партију била је храброст у борбама. Ти комунисти су наши узори. Ми у Србији већ 28 година живимо у капитализму али због својих слабости и тешких услова у којима делујемо, ни данас ни у блиској будућности, нећемо имати снаге да поведемо народ у оружану револуцију. Зато нас је срамота. Међутим никада нећемо бити фалсификатори Марксизма-Лењинизма и нећемо лагати народ да се изборима може срушити капитализам. Све земље социјализма настале су у оружаним револуцијама. Оружана револуција је једини пут за праве комунисте. Сви они који нису за тај пут су или незналице или кукавице или отворено раде за интерс буржоазије. Очистимо своје редове од квазикомуниста. Подсетимо се Лењиновог става из “Државе и револуције”: “Смена буржоаске државе пролетерском немогућа је без насилне револуције”.

ЖИВЕО СВЕТСКИ КОМУНИСТИЧКИ ПОКРЕТ !

По повратку наше делегације из Атине објавићемо детаљан извештај са састанка.

Партија „Комунисти Србије“
 

=== 3 ===

 
VIDEO 
 
 
 
ODRŽAN XX. IMCWP I OBILJEŽAVANJE 100-te GODIŠNJICE OSNIVANJA KKE

29. studenoga 2018. / SRP
 
U Ateni je od 23. do 25. studenog održana 20. Konferencija komunističkih i radničkih partija, organiziranih u SOLIDNET-u.
Domaćin je bila Komunistička partija Grčke, koja je obilježila 100-tu godišnjicu osnivanja. Događaju se odazvalo 172 predstavnika 90 partija iz 71 zemlje. S jugoslavenskog prostora bili su predstavnici KP Makedonije, Komunista Srbije, NKPJ iz Srbije i Socijalističke radničke partije iz Hrvatske.
Konferenciju, radnog naziva: Suvremena radnička klasa i njeni savezi; zadaci njene političke avangarde – komunističke i radničke partije – u borbi protiv imperijalističkih ratova, za radnička i ljudska prava, za mir, za socijalizam, u prostorijama partije otvorio je drug Dimitris Koutsoumpas, generalni sekretar CK Komunističke partije Grčke. U dva dana, predstavnici svake od prisutnih partija imali su na raspolaganju 9 minuta da iznesu referat.. Intervencije su dostupne na web stranici SOLIDNET. SRP su predstavljali Vladimir Kapuralin i Kristofor Štokić. Intervencija SRP-a je u prilogu. 25. studenog je proslavljena 100. godišnjica osnivanja Komunističke partije Grčke KKE, koja je inicijalno do 1924. godine nosila ime Socijalistička radnička partija Grčke. Zvuči poznato.
Na početku radnog dijela proslave, odana je minutom šutnje počast kubanskom revolucionaru, političaru i predsjedniku Fidelu Castru, povodom dvije godine od odlaska sa životne scene. Poslije podne, gosti su razgledali bogatu izložbenu postavu koja je kronološki obuhvatila razdoblje koje je prethodilo osnivanju partije, osnivanje, period između dva svjetska rata, razdoblje građanskog rata 1946. – 1949. godine, poslijeratno doba progona i ilegale, situacija za vrijeme vladavine vojne hunte 1967. – 1974. godine i razdoblje nakon legalizacije 1974. godine. Jedan pano posvećen je demonstracijama grčkih komunista u Solunu za vrijeme NATO agresije na SR Jugoslaviju 1999. godine. Solunska luka je u to vrijeme korištena za dopremu vojnih oruđa i logistike, a grčki su komunisti vršili ometanja tokom transporta.
Navečer, održana je glavna političko-kulturna izvedba u Pireju, gdje je partija i osnovana. Manifestacija je održana u višenamjenskoj mega-dvorani „Mira i prijateljstva“, koju zbog njene veličine nazivaju Stadion. Pretpostavlja se da je u punoj dvorani predstavu s tribina i iz partera pratilo oko 20.000 prisutnih.
 
Zaključak

U vrijeme kada su velike komunističke partije zapada: KP Italije, Francuske i Španjolske, imale uticaj među radnicima i imale veliki broj članova, sljedbenika i simpatizera, a komunističke partije istoka započinjale socijalističku izgradnju ratom razorenih vlastitih država, grčki su komunisti i njihove porodice bili zatvarani, maltretirani, ili su spas morali potražit u emigraciji.
U vrijeme nakon dobrih startnih pozicija nakon završetka II sv rata, kad su spomenute partije zapada počele gubiti snagu i uticaj među radnicima, rastakane napuštanjem revolucionarnog puta, prihvaćanjem reformizma, dijaloga s građanskim partijama i kretanjem putem tzv.. Eurokomunizma, KKE je tek izlazila iz ilegale 1974. godine. Sve nakon toga je dobro poznata novija povijest.
KKE se poput mitske ptice Feniks uzdigao, savladao prepreke i danas slovi kao respektabilan politički subjekt na domaćoj političkoj sceni. Grčke komuniste ni tektonski kontrarevolucionarni društveno-politički procesi 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su Komunističke partije socijalističkih zemalja mahom napuštale revolucionarni put i nestajale s političke scene, nisu skrenuli s revolucionarnog puta. Stoga mnogi grčku komunističku partiju na evropskom, a i širem, prostoru doživljavaju kao Pijemont komunističkog i radničkog pokreta. Ispravnost ili ne takve percepcije, potvrdit će povijest.
Bez ulaska u dublju analizu razloga zbog čega je to tako, već samo letimičan pregled događanja u svijetu govori o dosljednosti KKE kao političkog subjekta socijalističkoj ideji, odustajanja od svakog kompromisa s reformizmom i socijaldemokratskim natruhama i ustrajnom ostajanju na revolucionarnom putu. Sve to ne bi bilo dovoljno bez podrške narodnih i radničkih masa, koji nisu napustili klasnu viziju.
 
 
20. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA KOMUNISTIČKIH I RADNIČKIH PARTIJA
IMCWP, ATENA 23.-25. XI. 2018.

http://www.solidnet.org/article/20-IMCWP-Written-Contribution-of-SWP-of-Croatia/

Dragi drugovi i prijatelji,

u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske, u ime onih članica koordinacije komunističkih i radničkih partija s jugoslavenskog prostora koje nisu ovdje prisutne i u svoje lično ime, upućujem drugarski pozdrav svim prisutnima. Našim domaćinima, Komunističkoj partiji Grčke, upućujem izraze zahvalnosti za organizaciju ovog skupa koji nam omogućava da iznesemo svoja razmišljanja o aktualnoj situaciji i da zajedničkim snagama doprinesemo rješavanju problema koji nas okružuju. Posebno želim čestitati domaćinima, KKE, na jubilarnoj 100-toj godišnjici osnivanja Komunističke partije Grčke.

Frustrira saznanje da na početku XXI. Stoljeća, usprkos enormnom razvoju proizvodnih sredstava, tehnike i tehnologije, koja bi trebala omogućit dostojan život stanovnicima širom svijeta, mi smo još duboko ukopani u rovovima klasne podjele. Razlike između onih koji imaju previše i onih koji nemaju dovoljno za dostojan život, pa i osnovne životne potrebe, danas su veće od onih na početku XX. stoljeća. Iako je to posljedica nametanja hegemonije svjetskih financijskih centara moći predvođenih SAD-om, EU i NATO-om nad svima koji ne prihvaćaju njihovu imperijalnu dominaciju, to ne negira argument o evolucijskom zastoju ljudske svijesti u odnosu na druge osobine i čovjeku kao predatoru.

Urušavanjem socijalizma u Istočnoj Evropi, nestale su mnoge energije iz kojih je snagu i ideje crpio radnički i sindikalni pokret evropskog zapada pa su stečena prava i standard radnika niža. Osim toga, restrukturiranjem privrede, sve većim udjelom servisnog udjela rada u odnosu na onaj proizvodni, nepovoljno utiče na nivo revolucionarne svijesti zaposlenih. Rast nezaposlenosti, pad broja zaposlenih, sve veći udio zapošljavanja na određeno radno vrijeme u odnosu na neodređeno, obnavljanje radnih ugovora, često i na vrlo kratke intervale, uzrokuje trajnu nesigurnost radnika i dovodi do neprestanog smanjenja broja organiziranih radnika. Društvene mreže i spontane, često vrlo masovne, akcije radnika i nezadovoljnih građana nisu dovoljna zamjena za nedostatak svijesti i radničke solidarnosti, koji su danas, na puno nižoj razini od one prije jednog stoljeća. Radnici se sve manje identificiraju kroz klasni argument, a sve više kroz nacionalni i građanski. Za posljedicu imamo pojavu i jačanja ekstremističkih grupa, sve do eksplicitno fašističkih.

Socijalistička ideja se stigmatizira na svim razinama, u tome prednjače zemlje nekadašnjeg istočnog bloka, dodvoravajući se svojim novim gospodarima.

Evropa, Azija i Afrika poprišta su permanentnih ratnih sukoba i imperijalističkih agresija: Jugoslavija, Afganistan, Irak, Libija, Sirija, državni udar u Ukrajini od strane nacističkih organizacija direktno podržanih od Amerike i zapada. U svim tim slučajevima radi se o klasičnoj borbi za prostor s ciljem osvajanja tuđih teritorija na kojima se, po ustaljenom postupku, obara postojeća vlast i uspostavljaju podanički protektorati u kojima novopostavljena marionetska vodstva omogućavaju eksploataciju prirodnih resursa i infrastrukture, ali i korištenje novoosvojenog prostora u strateškom nadmetanju.

Sve te agresije ostavile su iza sebe enormna civilna stradanja i infrastrukturna razaranja koja su nagnala milione ljudi da napuste svoje domove i pokušaju naći spas u emigraciji. Ogroman broj njih je na tom putu stradao, dok je većina preživjelih upotrebljena u određenom vremenskom trenutku za proizvodnju najveće izbjegličke krize u Evropi, kojom se manipulira i koristi za političku trgovinu i ustupke.

Evropa nema pravo da se proglašava žrtvom terorističkih napada ili poplavom izbjeglica. To joj se samo poput bumeranga vraća ono u čijem stvaranju je i sama sudjelovala. Vjerno je izvršavala volju Amerike i podržavala i učestvovala u većini prljavih ratova protiv suverenih država, a prije toga je stoljećima kao kolonijalna sila izrabljivala širom Afrike, Bliskog istoka, Azije i obiju Amerika.

Već sam spomenuo jačanje radikalne desnice u Evropi. Ta je pojava postala dio svakodnevnice i u Hrvatskoj. I dok se ona u nekim evropskim zemljama pojavila kao odgovor na izbjegličku krizu i migracijske tokove ili kao izraz nezadovoljstva vazalnim odnosom matičnih država u odnosu prema Americi, u Hrvatskoj ima potpuno različito ishodište.

U Hrvatskoj afirmacija radikalne klerofašističke desnice nije posljedica protoka izbjeglica, on je protekao uglavnom bez većih potresa, nego je posljedica pobjede kontrarevolucije i secesije 90-ih godina prošlog stoljeća, posvemašnje revizije povijesti i restauracije slijednika poražene politike kolaboracionista u II. svjetskom ratu. Drugim riječima, malo blaži oblik događaja u Ukrajini.

Dakle, kapitalizam, koji je ispunio svoju povijesnu misiju, ne nudi više odgovore na potrebe čovječanstva i on stvara sve dublje društvene, političke, ali i ekološke krize, čime se određuje kao destruktivan poredak. Analiza te destrukcije nameće potrebu pomaka težišta akcije iz esencijalne sfere u egzistencijalnu. Kapitalizam je jedini sistem u ljudskoj povijesti koji je u stanju uništit čovječanstvo i to ne samo vojnim sredstvima, on uništava životvornost prirode i čovjeka. Ne uspije li čovječanstvo ukinuti kapitalizam, ukinut će on čovječanstvo. Naime, još pred jednim stoljećem Rosa Luxemburg je ustvrdila da je budućnost čovječanstva socijalizam ili barbarstvo.

Pred sobom imamo jedan vrlo organizirani stroj s jako dobro osmišljenom tehnologijom vladanja ljudima i borba protiv njega ne može biti stihijska nego organizirana.

Budući da su kritika i samokritika ugrađeni u same temelje djelovanja revolucionarne klasne ljevice, moramo pogledat istini u oči i ocijeniti naš udio odgovornosti za postojeće stanje. Sveprisutna nesloga, rivalstvo, personalne ambicije, fragmentacija do atomizacije na ljevici, multipliciranje broja organizacija s malobrojnim članstvom, oportunizam, skretanje s revolucionarnog puta i priklanjanje reformizmu i socijaldemokraciji, uz eksplicitnu podršku pojedinih komunističkih partija vojnim intervencijama, čini nas nepouzdanim i neozbiljnim osloncem za široke mase. Time direktno radimo u korist vlastite štete i pomažemo svojem klasnom neprijatelju. Condicio sine qua non bilo kakvog pomaka u toj borbi je prevladavanje postojećih podijeljenosti na klasnoj osnovi.

Uvjereni smo da će i izlaganja ostalih sudionika konferencije ukazati na probleme s kojima se naše partije susreću i da ćemo iz tih činjenica odredit pravce naših budućih djelovanja, a ono mora biti usmjereno ka jačanju međusobne suradnje. Raduje me da vas mogu obavijestiti da na području nekadašnje Jugoslavije od 2011. godine djeluje Koordinacija komunističkih i radničkih partija, koju trenutno čine po jedna partija iz svake nekadašnje republike.

Hvala na pažnji!

Vladimir Kapuralin

Atena, 23.-25. XI. 2018.
 
 
Da Rajko Blagojević della Udruzenje Medjunarodna Radnička Solidarnost di Kragujevac riceviamo e volentieri diffondiamo le seguenti sintesi sulla situazione generale socio-economica in Serbia e sugli sviluppi alla fabbrica ex-Zastava oggi FIAT-Chrysler (FCA) di Kragujevac.
 
Sulla situazione in Serbia si veda anche l'articolo di Enrico Vigna pubblicato nel settembre 2018 a questi link:
 
 

SERBIA – SITUAZIONE ATTUALE

 

Alcuni giorni fa all’indirizzo di ogni pensionato in Serbia è arrivata lettera di ringraziamento firmata dal presidente serbo Aleksandar Vučić nella quale lui ringrazia pensionati per la pazienza, la responsabilità, il rispetto e l’affetto verso patria dimostrato nel periodo precedente e perchè con il loro sacrificio e rinuncio di una parte della loro pensione si è potuto garantire il futuro dei nostril figli..

Le reazioni sono state più che accese per vari motivi. Innanzitutto il mittente è il partito radicale serbo il cui logotipo si trova sulla busta. Poi, è noto che solo Fondo pensionistico possiede evidenza sui pensionati mentre con la legge su privacy (protezione dei dati sulle persone) sono protetti i dati di ogni singolo cittadino e cosi anche del pensionato. Ed infine, i pensionati non accettano il fatto che il governo senza chiedere il loro consenso, dal 2014 fino ad oggi, aveva tolto 10 % dalle pensioni, in base ai criteri completamente sconosciuti. Perciò tale lettera viene vista da loro come offesa perchè le pensioni sono una proprietà acquisita come è noto a tutti.

In Serbia ci sono 2.583.000 impiegati e 1.720.000 pensionati che sono  nella fascia più vulnerabile della popolazione secondo i dati ufficiali. La pensione minima di 14.338,00 dinari (120 euro) ricevono perfino 290.000 pensionati mentre cca 663..000 pensionati ricevono meno di 25.000,00 dinari (210 euro).

La situazione non è rosea nemmeno per quelli che lavorano nonostante il fatto che il governo attuale continua a dichiarare che la Serbia sia un leader economico nei Balcani e che tutto “vada molto bene per noi.”

Al contrario, la realtà ci dimostra che con salario medio stiamo quasi ultimi d’Europa e da anni non ci spostiamo con la crescita economica trascurabile.

Non sorprende il dato che 25,6 % della popolazione (uno su quattro) vive sotto la soglia di povertà e più in rischio sono i giovani tra i 18 – 26 anni. La maggioranza di quelli che lavorano ricevono il salario minimo (cca 200 euro), lavorano tramite agenzie interinali “importate” dall occidente, non osano costruire proprie famiglie, non hanno casa loro e vivono dai genitori.

Il tenore di vita e dimostrato dal paniere mensile calcolato per una famiglia di quattro componenti. Per cibo, bollette, tasse, materiale igienico, istruzione, trasporto, farmaci necessita spendere circa 110.000,00 dinari (920 euro). Siccome il salario medio risulta di 46.000,00 dinari (390 euro) e se supponiamo che tutti e due genitori lavorino (???) risulta che ogni mese mancano circa 18.000,00 dinari (140 euro). I calcoli sono fatti  per salario medio statistico e cosa dire per la famiglia in cui genitori ricevono il salario minimo di 24.800,00 dinari (cca 200 euro) che è il caso di maggioranza dei lavoratori nel settore industriale.

Un altro dato significativo – in Serbia ci sono 76 “cucine popolari” dove si distribuisce un pasto gratuito al giorno alle persone che non hanno nessun sussidio.

I giovani laureati che non vedono un futuro promettente studiano il tedesco ed il norvegese sperando di costruire la vita fuori Serbia. Il dato ufficiale dimostra  che in questo secolo dalla Serbia sono andati via 486.940 cittadini.

 

FIAT – SITUAZIONE ATTUALE

 

In Serbia, uno stato dove si vive con costanti problemi e sotto stress, non fa grande notizia che il 23 novembre la Fiat ha sospeso produzione e che i lavoratori di tutti e due turni sono mandati in ferie lunghe, più probabilmente entro metà gennaio 2019. Oltre ferie di Capodanno i lavoratori saranno pagati 6 giorni con 65 % che significa i salari di dicembre ridotti. Tutto sommato i lavoratori Fiat nell’anno 2018 sono stati a casa 40 giorni.

Non è la prima volta che la Fiat cessa la produzione prima delle feste natalizie però i lavoratori sono preoccupati perchè questa volta è successo con un mese di anticipo e perchè la direzione si è decisa per un mese intero invece di più interruzioni periodiche come si faceva in precedenza. Viene spiegato che il motivo è la richiesta del mercato calata e com’è già noto la Fiat non produce scorte ma si adegua alle richieste del mercato.

Questa interruzione porta all’interruzione di produzione dell’indotto. Quando sarà ripresa la produzione non si sa.

Il sindacato in Fiat con segretario Zoran Marković fa pressioni costanti su premier Ana Brnabić di dare informazioni sul futuro della fabbrica. La premier aveva promesso che il management della Fiat avrebbe presentato i piani per i 5 anni successivi entro fine 2018 e non oltre i primi di gennaio 2019.

Ricordiamo che Fiat Chrysler Automobili il 1. giugno in Italia e poi il 29. settembre a Kragujevac (dopo la scadenza del contratto stipulato per 10 anni) ha pubblicato che la produzione a Kragujevac sarebbe continuata. Oltre al modello standard 500L sarebbe prodotta anche la versione ibrida e quella con elettromotore mentre la produzione di un modello completamente nuovo dovrebbe iniziare nella seconda metà del 2019.

Ricordiamo il grande sciopero nel 2017 quando gli operai non contenti delle condizioni di lavoro, della non adeguata organizzazione del lavoro e  dei salari bassi, hanno abbandonato i posti di lavoro ed hanno scioperato prima in fabbrica e poi davanti al Comune. Allora la premier Brnabić ha dichiarato rivolgendosi agli operai "forse il salario di 42.000 dinari (350 euro) non vi basta per la vita però se la Fiat se ne va avrete ZERO dinari e verrete di nuovo davanti al governo serbo per chiedere risoluzione del problema."

Tale posizione della premier dimostra in quale categoria sono lavoratori in industria. Ha altresì dichiarato che lo sciopero era una vergogna perchè i loro posti di lavoro erano pagati con soldi di tutti i cittadini serbi. Questo è vero perchè ha pensato alle enormi sovvenzioni che sono state date alla Fiat nei 10 anni precedenti.

Tenendo presente tutto questo ci chiediamo se il problema consiste in un contratto nuovo tra la Fiat e lo stato serbo? Non è un segreto che  il management di Torino vorrebbe il contratto senza modificare quello precedente. Il governo serbo però, che parecchie volte ha criticato il governo precedente per questo contratto, ritiene che alla Fiat non debbano dare agevolazioni cioè che la Fiat debba iniziare a versare i contributi per 2500 lavoratori con tutti i dazi, tasse e IVA. Con tale contratto nuovo anche la città di Kragujevac potrebbe finalmente avere qualche vantaggio che finora non aveva. Ciò si riferisce anche al terreno che la fabbrica occupa – 140 ettari e le fabbriche dell’indotto – 30 ettari, che sono di proprietà del Comune di Kragujevac.

Nel 2017 la Fiat ha prodotto e venduto 65.000 delle 500L (le capacità produttive sono per 180.000 unità) mentre i dati per l’anno 2018 non sono ancora pubblicati ma si sa già che il numero sarà ridotto.

Lo stato serbo partecipa con il 33% del capitale. Nella fabbrica sono stati investiti 1,3 miliardi di euro però è un dato sconosciuto quanto è stato investito da ciascuna delle parti.

 

Rajko Blagojević

29.11.2018.

 

[[ https://it.groups.yahoo.com/neo/groups/crj-mailinglist/conversations/messages/8972 ]]

(srpskohrvatski / italiano)
 
Cento anni di Jugoslavia
 
1) Cent’anni di Jugoslavia (Giorgio Fruscione)
2) 100 Godina od osnivanja Jugoslavije (Komunisti Srbije)
 
 
=== 1 ===
 
 
Cent’anni di Jugoslavia

di Giorgio Fruscione – East Journal, 30 novembre 2018

Da BELGRADO – Domani ricorre il centenario della proclamazione dell’unione di serbi, croati e sloveni in un unico regno, ovvero la Jugoslavia, come verrà ufficialmente rinominato il paese nel 1929.
 

La nascita del Regno di Serbi, Croati e Sloveni può considerarsi l’esito più politicamente rilevante della Prima guerra mondiale per la regione balcanica. Uno degli artefici della realizzazione dell’unione, re Aleksandar Karadjordjevic – che si guadagnerà l’epiteto di “unificatore” – sostenne personalmente che l’obiettivo principale dell’esercito serbo nella Grande Guerra fosse quello di arrivare a una liberazione degli slavi nel sud e alla costruzione della Jugoslavia.

D’altronde, la Jugoslavia viene spesso erroneamente fatta coincidere quasi esclusivamente con la successiva federazione di Tito, che invece non è che una delle realizzazioni di quell’ideale – lo jugoslavismo, appunto – nato circa un secolo prima la stessa Jugoslavia socialista.
Un errore che si accompagna a quello di ritenere la Jugoslavia come un ideale e uno strumento a servizio della politica “granserba”. Lo dimostrano l’attività letteraria e artistica di molti croati che fondarono il movimento culturale jugoslavo, che vide una moltitudine di collaborazioni sull’asse Belgrado-Zagabria. Ne è esempio Ljudevit Gaj, che nella seconda metà dell’Ottocento collaborò con Vuk Karadzic, padre della riforma della lingua serba, arrivando insieme a gettare le basi della futura lingua serbo-croata. E ancora lo scultore Ivan Mestrovic, amico personale di re Aleksandar, a cui corse in aiuto con le sue sculture per plasmare un’identità jugoslava attraverso monumenti in ricordo di quell’epopea che fosse interpretabile in chiave unificatrice – come la tomba del milite ignoto costruita sul monte Avala nel primo dopoguerra, ornata da cariatidi che indossano abiti tradizionali di tutte le regioni del nuovo regno. Sia Gaj che Mestrovic furono, a loro modo e in due distinti periodi storici, sia croati che jugoslavi, ovvero promotori di un’identità trasversale.

Da quel primo dicembre 1918 passarono quasi venticinque anni quando si arrivò alla seconda Jugoslavia. Ieri è infatti ricorso anche il settantacinquesimo anniversario dalla seconda seduta dell’AVNOJ, il consiglio antifascista jugoslavo, che nel 1943 a Jajce (Bosnia-Erzegovina) in piena Seconda guerra mondiale diede vita alla federazione jugoslava guidata dai partigiani di Tito.

Il sottile filo rosso che collega re Aleksandar al maresciallo Tito è a malapena percettibile. Un serbo e un croato; un monarca e un comunista; uno per lo stato centralizzato e l’altro per la federazione. Eppure Aleksandar e Tito furono due autentici interpreti della Jugoslavia. Entrambi imposero una dittatura personale nel nome del bene comune, ponendo insomma la propria autorità a ruolo di arbitri e garanti dell’ordine multinazionale, affinché non prevalesse un gruppo nazionale sugli altri. Non fu facile, soprattutto per Aleksandar.

Il cambio del nome in Regno di Jugoslavia del 1929 fu solo l’inizio della cosiddetta “Dittatura del 6 gennaio”, quando il re sciolse il parlamento, dichiarò illegali tutti i partiti politici e impose un rigoroso jugoslavismo. Fu l’estrema risposta all’attentato nel parlamento di Belgrado che pochi mesi prima portò alla morte di Stjepan Radic, leader del movimento contadino croato, in seguito alle ferite da arma da fuoco per mano del deputato nazionalista serbo Punisa Racic.
La dittatura finì con l’aumentare la rabbia nazionalista.. Il 9 ottobre del 1934, durante una visita a Marsiglia, re Aleksandar fu vittima di un attentato mortale ochestrato da nazionalisti croati (poi conosciuti col nome di “ustascia”) e macedoni del VMRO, organizzazione politico-militare che ambiva alla grande Bulgaria. Le sue ultime parole, negli istanti successivi all’attentato, furono: “Prendetevi cura della mia Jugoslavia”.

Gli errori di Aleksandar facilitarono in parte Tito, che impostò la Jugoslavia socialista su una maggiore uguaglianza tra i popoli – riassunta dal motto Unione e Fratellanza – e che spesso viene interpretata, anche in questo caso erroneamente, come l’applicazione della formula “una Serbia debole, per una Jugoslavia potente”. Fu vero il contrario, non solo per la Serbia, ma per tutte le repubbliche. E forse è per questo che vollero, così violentemente, emanciparsi da Belgrado a partire dal 1990, quando dieci anni dopo la morte del maresciallo finì il potere della Lega dei Comunisti Jugoslavi.

Per la Jugoslavia, quindi, non funzionò il centralismo e nemmeno il decentramento dei poteri, la monarchia e neanche il comunismo. Eppure, furono due entità che a modo proprio funsero da contenitore a un insieme di autentiche attività artistiche e culturali – per non parlare della crescita economica raggiunta con il socialismo dell’autogestione tra gli anni Cinquanta e Settanta – di cui tutt’oggi abbiamo traccia.

La Jugoslavia e lo jugoslavismo, oggi, sono una sorta di sopravvivenza contro la storia. E non si tratta solo di jugonostalgia, identificabile come un rammarico più o meno politico per il periodo di Tito; o di “jugosfera”, apparato di legami culturali e commerciali che, come sostiene l’esperto Tim Judah, tiene ancora in vita i rapporti tra gli ex della Jugoslavia. Si tratta anche e soprattutto di un’identità che resiste. Nell’instancabile rock jugoslavo che ancora riempie gli stadi a Zagabria e Belgrado; nel successo di quel cemento “brutalista” contro la ghettizzazione urbana; o, più semplicemente, nei discorsi da bar di quegli appassionati di sport che, puntualmente ad ogni mondiale, iniziano sempre con la frase “che squadra che avrebbe oggi la Jugoslavia…”

 
 
=== 2 ===
 
 
100 GODINA OD OSNIVANJA JUGOSLAVIJE

U organizaciji Udruženja Jugoslovena iz Lajkovca održana je proslava 100 godina od formiranja Kraljevine SHS, na kojoj je prisustvovala i naša delegacija.
 

REFERAT PARTIJE “KOMUNISTI SRBIJE”

Drugarice i drugovi u ime partije KOMUNISTI SRBIJE pozdravljam sve prisutne i zahvaljujemo se udruženju JUGOSLOVENA iz Lajkovca i predsedniku istog Vlastimiru Jevtiću koji je ujedno i član CENTRALNOG KOMITETA naše partije na organizaciji ove jubilarne manifestacije i gostoprimstvu.

Komunisti Srbije su revolucionarna marksističko-lenjinistička partija čvrste jugoslovenske orijentacije. Mi ne priznajemo razbijanje Jugoslavije  i borimo se za njenu reintegraciju u AVNOJEVSKIM granicama. Mi nismo jugo-nostalgičari mi smo jugo-futuristi. Svedoci smo danas da se falsifikuje istorija i da se rehabilituju ratni zločinci i saradnici fašističkog okupatora od razbijanja SFRJ. U Srbiji je preko 2000 ratnih zločinaca i kvinslinga rehabilitovano što predstavlja sramotu za našu državu. Pre 100 godina osnovana je zajednička država južnih slovena, ali obzirom da je bila monarhija i da je na vlasti bila reakcionarna buržoazija kojoj nije bilo u interesu da reši ni nacionalno ni socijalno pitanje nije ispunila velika očekivanja naroda i narodnosti. Kraljevina Jugoslavija je posle Albanije bila najsiromašnija država u Evropi što važi i za Srbiju danas koja se vratila 100 godina unazad. Tek je pobedom u NOB-u i socijalističkoj revoluciji predvođena slavnom KPJ i maršalom Josipom Brozom Titom na čelu ostvarila vekovni san jugoslovenskih naroda i narodnosti u okviru SFRJ da žive slobodno i ravnopravno u najhumanijioj državi na svetu. Socijalistička Jugoslavija je bila uvažavana i respektovana u čitavom svetu a njenog lidera druga Tita konsultovali su najzačajniji svetski lideri za rešavanje brojnih međunarodnih konflikata i kriza u Svetu. Današnje državice na prostoru eks Jugoslavije ne predstavljaju nikakav faktor na međunarodnoj političkoj sceni a njihovi lideri su obični politički šarlatani. Primer za to je najnovije poniženje koje je doživeo predsednik Srbije u Parizu na proslavi 100 godina od pobede saveznika u Prvom svetskom ratu.

Samo u socijalističkoj Jugoslaviji,naši narodi i narodnosti mogu povratiti slobodu, ravnopravnost i socijalnu sigurnost.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU !

 



I veri Bush

Proponiamo un commento di Pino Cabras, parlamentare M5S, su George Bush. Nel fiume di retorica totalmente acritica, se non addirittura agiografica, questo è uno dei pochi commenti che merita di essere letto.

3 Dicembre 2018

di Pino Cabras

In morte dell’ex presidente USA George Herbert Walker Bush (1924-2018), si stanno già sprecando i commenti giornalistici e istituzionali che ne esaltano la figura. Preparatevi a una scorpacciata di buone parole e santificazioni postume. Molti commentatori che quando parlano di Putin aggiungono sempre in automatico, quasi fosse un secondo cognome, la formula «ex-spia-del-Kgb», trascureranno, altrettanto in automatico, un dettaglio biografico che riguarda Bush, l’essere stato direttore della Cia.
Trascureranno cioè una qualificazione più accurata di uno dei quadri dirigenti della guerra fredda, un personaggio emblematico di un sistema che ha plasmato l’infrastruttura imperiale americana. L’appartenenza di Bush ai settori più opachi delle classi dirigenti statunitensi non è insomma una nota a margine della Storia, un incidente di percorso, una piccolezza, bensì la chiave per capire il suo ruolo con sufficiente respiro storico. Ho letto anni fa il documentatissimo saggio di Russ Baker “Family of Secrets” (Bloomsbury, 2008), che ripercorre l’incredibile galleria di azioni sporche collegabili in episodi decisivi della storia USA a quel gruppo patrizio di cui i Bush sono una componente centrale.

Poiché nei fatti quella dei Bush è una dinastia, come per tutte le dinastie ci si deve muovere dai patriarchi, a partire dal nonno del defunto, ossia Samuel Prescott Bush, tra il 1914 e il 1918 un fedelissimo di Percy A. Rockfeller (padrone della City Bank e della Remington Arms Co.), amministratore della War Industries Board (industria a produzione militare che si espanse moltissimo grazie alla prima guerra mondiale), socio del magnate della finanza Bernard Baruch e del ‘banchiere nero’ Clarence Dillon , habitué dei circoli esclusivi dell’alta finanza che originarono il CFR (Council of Foreign Relations).

Si deve poi passare a suo figlio (e padre del defunto), Prescott Sheldon Bush, amministratore e socio della Union Banking Corporation (UBC) [Ben Aris, Duncan Campbell, “How Bush’s grandfather helped Hitler’s rise to power,” «The Guardian», 25 settembre 2004. http://www.guardian.co.uk/usa/story/0,12271,1312540,00.html.] Il suo partner più importante in Germania era l’industriale nazista Fritz Thyssen: la banca fu fondata per finanziare la riorganizzazione dell’industria tedesca. Investiva ad esempio nell’Overby Development Company e nella Silesian-American Corporation (diretta dallo stesso Bush), da cui l’industria bellica di Hitler si approvvigionava di carbone anche dopo l’entrata in guerra degli USA. Investiva inoltre nella compagnia di navigazione Hamburg-Amerika Line (poi denominata Hapag-Lloyd dopo la fusione con un’altra società), le cui navi, negli anni trenta, fornivano le milizie naziste di armi provenienti dagli Stati Uniti. L’attivismo del senatore Prescott Sh. Bush fu premiato: venne insignito dal regime nazista dell’‘Aquila tedesca’. Il certificato di attribuzione di questa onorificenza in data 7 marzo 1938 fu firmato da Adolf Hitler e dal segretario di Stato Otto Meissner, come risulta dagli archivi del Dipartimento della Giustizia statunitense. Nel corso del 2001 sono venuti a galla dei documenti impressionanti sui traffici di Prescott Sh. Bush. Queste recenti ricerche dimostrano che quel Bush installò una fabbrica nei pressi di Auschwitz, dove lavorarono, ridotti in schiavitù, i prigionieri dei vicini campi di concentramento [Gli archivi vennero compulsati da John Loftus, presidente del Florida Holocaust Museum. Si veda Toby Rodgers, “Heir to the Holocaust, How the Bush Family Wealth is Linked to the Jewish Holocaust”, in «Clamor Magazine», maggio-giugno 2002.]

La nostra attenzione a questo punto può finalmente spostarsi su George Herbert Walker Bush, vicepresidente nell’amministrazione Reagan (1981-1989) e poi 41° presidente degli Stati Uniti (1989-1993). I suoi vasti interessi in zone oscure della morale politica hanno spaziato dalla copertura di certi traffici di droga a quelli di armi e petrolio, solo a stare alla vicenda Iran-Contra.

Citiamo alcuni passaggi di questa sfolgorante e spregiudicata carriera. Seguendo le orme dei suoi familiari, George debutta molto presto nei circoli anticomunisti dell’alta finanza nordamericana. Oltre ad aver occupato le massime cariche alla Casa Bianca, il suo cursus honorum lo vede fra i coordinatori del fallito sbarco nella Baia dei Porci a Cuba nel 1961, poi punto di riferimento del narco-dittatore panamense Noriega, infine superconsulente di Carlyle Group , ossia uno dei principali azionisti di molti fornitori delle forze armate americane. Ma fu anche direttore della CIA tra il 1976 e il 1977. Tra il 1981 e il 1986 – da vicepresidente degli Stati Uniti – Bush selezionò decine di figure chiave dell’amministrazione coinvolte in colossali traffici nel mercato internazionale della droga.

Nello stesso periodo, e anche questa è cosa ben nota, furono molto fitti e costanti i rapporti tra la famiglia Bush e quella bin Lāden (tanto che entrambe hanno ricoperto posizioni rilevanti nel Carlyle Group). Khalifa, Bin Mafouz, Salem bin Lāden (fratellastro di Osāma) erano nel consiglio di amministrazione della BCCI quando scorrevano immensi flussi di denaro per l’affare Iran-Contra. Quando, alla fine del 1980, alcuni emissari repubblicani s’incontrarono in segreto a Parigi con i khomeinisti moderati per far rimandare il rilascio degli ostaggi americani a Teheran e sconfiggere così Jimmy Carter alle elezioni, George padre arrivò in tutta fretta al vertice a bordo dell’aereo di Salem bin Lāden. I bin Lāden investirono nel Carlyle Group circa 1,3 miliardi di dollari e James Baker, a capo dello staff di Bush Senior, ha ammesso ufficialmente che Bush ha incontrato i bin Lāden anche nel novembre 1998 e nel gennaio del 2000.

Possiamo dunque cogliere già con pochi cenni che questo pezzo di “patriziato americano” rappresentato dalla dinastia dei Bush si tramanda una grande spregiudicatezza nei rapporti di potere con presunti nemici. Dentro le guerre, dentro i grandi affari dell’industria a produzione militare, dentro le consorterie di petrolieri che brindano all’uccisione dei Kennedy e al trionfo delle petromonarchie.

Sono strutture di potere che durano al di là delle singole persone, al punto che perfino una persona di ridottissime capacità come George W. Bush, figlio di George Herbert Walker Bush, è riuscito poi a diventare anche lui presidente, orgogliosamente dichiaratosi «a president of war» e dunque corresponsabile dei grandi disastri bellici di cui oggi ereditiamo le conseguenze.

Non uniamoci perciò alle canonizzazioni di Bush. Misuriamo semmai la serietà dei giornali dalla capacità di farne il vero ritratto.