Informazione

(hrvatskosrpski /italiano)

Destra e sinistra in Croazia

1) Šibenska deklaracija o uspostavi ujedinjene ljevice – zajedničke platforme lijevih snaga (Nova ljevica – NL, Održivi razvoj razvoj Hrvatske – ORaH, Socijalistička radnička partija – SRP i Radnička fronta – RF)
[Dichiarazione comune di quattro formazioni della sinistra croata]
2) Jasenovac: se si mascherano gli orrori (Menachem Rosensaft)


=== 1 ===


ŠIBENSKA DEKLARACIJA O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE – ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA

15. rujna 2018. 

Nova ljevica – NL, Održivi razvoj razvoj Hrvatske – ORaH,
Socijalistička radnička partija – SRP i Radnička fronta – RF,
potpisali su u Šibeniku 8. rujna 2018. “ŠIBENSKU DEKLARACIJU O
USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE – ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA”.

Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i
pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi,
udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, koji se žele priključiti
platformi.

Šibenska deklaracija započinje analizom stanja – da Hrvatska “ni
nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i
kapitalizma, nije konsolidirana demokracija ni ekonomija i da je
Hrvatska, s pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu
na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih – danas po većini
pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na
začelju EU.

“Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih koji
žele promjenu paradigme u skladu s potrebama obespravljene većine,
nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane
vlada lijevog i desnog centra”, navodi se u Šibenskoj deklaraciji.

Hrvatska nova lijeva paradigma želi uspostavu novog društvenog ugovora
koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na sljedećim područjima:

A) POVRATAK POLITIKE LJUDIMA I LJUDI POLITICI, OPĆA DEMOKRATIZACIJA I DECENTRALIZACIJA POLITIČKOG I UPRAVNOG ŽIVOTA

B) VRAĆANJE EGZISTENCIJALNE I EKONOMSKE SIGURNOSTI U SREDIŠTE
POLITIČKOG I EKONOMSKOG ŽIVOTA ZEMLJE

C) SOCIJALNA POLITIKA KOJA POTIČE EKONOMSKU SAMOSTALNOST, SIGURNOST i AKTIVNOST SVIH LJUDI

D) KULTURA, OBRAZOVANJE I SPORT KAO POTREBA, A NE TROŠAK

E) PREOBRAZBA U ZEMLJU KOJA U VANJSKOJ POLITICI VELIČA DEMOKRACIJU, MIR I SURADNJU MEĐU NARODIMA.

Potpisnici Šibenske deklaracije obvezali su se da će radi
maksimalizacije mogućnosti za provedbu postavljenih ciljeva, u svom
političkom i civilnom radu promovirati suradnju, te sklapati
potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i
pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih
težnji i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata
“kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali
složene promjene – ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih
prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj.”

U prilogu: cjeloviti tekst Šibenske deklaracije.

<< 

Mi, pojedinke i pojedinci, predstavnici i predstavnice stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta, zabrinuti za socijalnu i ekonomsku perspektivu Hrvatske i budućnost demokracije u Hrvatskoj i Evropi – donosimo

ŠIBENSKU DEKLARACIJU O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE – 
ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA

1.

Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsoldirana demokracija ni ekonomija.

S pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih, Hrvatska je danas po većini pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na začelju EU.

Dok vladajuće stranke zemlju vode primjenjujući zastarjele modele političkog jednoumlja izraženog kroz eufemizam nacionalnog zajedništva  i dok kapitalizam na poluperiferiji Evrope većinu ljudi vodi u sve dublju krizu i spiralu unutrašnjih i vanjskih dugova, osiguravajući prosperitet samo onima koji pristaju na koruptivnu isprepletenost kapitala i vlasti – Hrvatska je izgubila i još gubi stotine tisuća radnih mjesta i stanovnika.

Partitokratske stranke na vlasti u tom razdoblju, kao i danas, provode svoje interese bez osjećaja i odgovornosti za radno, socijalno, zdravstveno, obrazovno i opće stanje stanovništva.

Hrvatska je izgubila ekonomski suverenitet nad bankama, telekomunikacijama, turizmom, trgovinom, sirovinama, a po istom, kompradorskom principu (posredovanjem političke elite u korist stranih vlasnika), vladajući će uskoro predati stranim vlasnicima velike dijelove prehrambene industrije, kao i koncesije nad poljoprivrednim zemljištem, pitkom vodom, morem i obalom, dok su odlučivanje o ostacima brodograđevne industrije već prepustili Evropskoj komisiji.

Danas su plaće u Hrvatskoj među najnižima u Evropi. Radnicima u Hrvatskoj plaće su pale na 37 % prosjeka zapadne Evrope. Problem predstavlja i visoka nezaposlenost – podatak o 10% nezaposlenih (otprilike 176.000 ljudi) ne dočarava u potpunosti situaciju jer ne uključuje veliki broj atipičnih ugovora o radu. Već je oko 300.000 ljudi moralo iseliti iz Hrvatske kao ekonomska emigracija. Od početka krize 2008. izgubljeno je svako 11. radno mjesto, a nova se ne otvaraju. 

U Hrvatskoj praktički je na djelu zabrana zapošljavanja na neodređeno vrijeme. Na početku krize u zemlji je bilo 12,3% zaposlenih na određeno vrijeme. Danas, nakon što je kriza upotrijebljena za daljnje uništavanje sigurnosti radnika i širenje prekarnih modela zaposlenja, radnika s takvim ugovorima dvostruko je više, čak 22,2%. Prema atipičnim oblicima rada Hrvatska je na 4. mjestu u EU.

Istovremeno, Vlada inzistira na politici iscrpljivanja radnika snižavanjem plaća, ograničavanjem radničkih prava, otpuštanjem radnika iz javnog sektora, mjerama štednje, a sve zbog navodnog povećanja kompetitivnosti. Vladajući inzistiraju na mitovima o stranim investitorima kojima samo treba stvoriti “povoljnu klimu”, ne pitajući koliko je ta klima povoljna za radnike i većinu stanovništva. Strani investitori pak ulažu u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura,  poput telekomunikacija i trgovine, te nemaju interes financirati proizvodne kapacitete. Umjesto rizičnih ulaganja u velike fiksne troškove (zgrade, infrastrukturu, itd.), investitori preuzimaju javna poduzeća i šire se na prirodne resurse, preuzimaju obalne i šumske resurse – kupuju pravo na rentu.

Vladajući kao i njihova parlamentarna oporba ponavljaju mit o blagodatima EU fondova, zanemarujući činjenicu da je iznos koji je na raspolaganju Hrvatskoj osjetno manji od hrvatskih investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize. Iznos koji EU fondovi nude nije dostatan da bi proizveo pozitivne efekte na ekonomiju, te Hrvatska 10-50%  svakog iznosa treba dati sama. 

Za Hrvatsko se gospodarstvo uglavnom zamišlja da mu spas treba doći izvana. dok se u  potpunosti negira asimetrični odnos između centra i periferije Evrope, gdje gospodarstvo bogatih ne počiva na njihovim vještinama i sposobnostima, već na povoljnijim uvjetima u kojima se njihove ekonomije razvijaju, povoljnijim kreditima, privilegijama na perifernim tržištima, međunarodnim lobijima, državnim subvencijama poljoprivrede, znanosti i tehnologije. 

Klanjanje “slobodnom tržištu” dovelo nas je do skoro potpune deindustrijalizacije, a danas su na udaru i posljednji ostaci industrije, poput brodogradnje, jer nam EU zabranjuje državne subvencije.

Vladajuće stranke su u proteklih 28 godina u potpunosti monopolizirale politički život u Hrvatskoj, ostavljajući marginalni prostor utjecaja na kreiranje i provedbu politika. Ta isključenost većine iz stvarne uloge u političkom odlučivanju temeljni je uzrok apolitičnosti i glasačke apatije, a vladajućima odgovara jer im omogućuje daljnje oslanjanje na klijentelističku glasačku mašineriju.

U Hrvatskoj je preslab otpor neokonzervativnom valu koji nedvosmisleno kani srušiti preostale ostatke građanskih prava i osnova republike, usmjeravajući se posebno na prava žena, etničkih i seksulnih manjina, migranata kao i na slobode medija, dok navodne “protusistemske“ stranke svoju političku poziciju održavaju na valu opravdanog nezadovoljstva građana, ne nudeći održiva ekonomska i politička rješenja, utemeljena na ekonomskoj i političkoj demokraciji.

Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih  koji žele promjenu opisane paradigme  u skladu  s potrebama obespravljene većine, nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane vlada lijevog i desnog centra.

2.

Hrvatska nova lijeva paradigma želi uspostavu društvenog ugovora koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na sljedećim područjima:

• A) POVRATAK POLITIKE LJUDIMA I LJUDI POLITICI, OPĆA DEMOKRATIZACIJA I DECENTRALIZACIJA POLITIČKOG I UPRAVNOG ŽIVOTA koja će se ostvariti jačanjem intenziteta i kvalitete javnog dijaloga kao osnove za provođenje nove društvene regulacije, radi povećanja moći naroda u odnosu na predstavničke i izvršne vlasti, prijenosom ovlasti sa Sabora i Vlade na regionalne i lokalne zajednice i narod, demokratizacijom političkih stranaka i smanjivanjem ovlasti predsjednika stranaka, čelnika predstavničke i izvršne vlasti, kao i gradonačelnika i načelnika, digitalizacijom usluga i potpunom transparentnošću tijela javne vlasti, ukidanjem županija i dijela općina, razvijanjem podatkovne demokracije i dubinskom reformom pravosuđa kojem su zakoni i njihova provedba izraz težnje k pravednosti s nultom tolerancijom spram korupcije i nasilja.
 
• B) VRAĆANJE EGZISTENCIJALNE I EKONOMSKE SIGURNOSTI U SREDIŠTE POLITIČKOG I EKONOMSKOG ŽIVOTA ZEMLJE kroz korjenitu promjenu političkih i ekonomskih odnosa u korist svih potlačenih i onih koji žive od svoga rada, tekroz izgradnju solidarne, kružne i zelene ekonomije koja će se ostvariti jačanjem radničke participacije i vlasništva, poticanjem zadrugarstva i ekološke proizvodnje, očuvanjem javnih resursa i prostora od privatnih ulagača povezanih s korumpiranom javnom upravom, uvođenjem progresivne porezne politike na račun bogatijih (uključujući crkveni i ekološki porez), dokidanjem prekarnih oblika rada u korist sigurnosti (rada, mirovina i zdravlja).
 
Želimo zaštiti i sačuvati javna dobra od eksploatacije koja donosi dobit za 1% stanovništva,  a uništava osnovne resurse za našu djecu i unuke i uspostaviti ekonomiju koja je održiva i otporna na krize kreiranjem novih oblika ekonomske proizvodnje koji nisu vođeni logikom kratkoročne maksimalizacije profita za elite, već osiguranjem egzistencijalne sigurnosti za sve. Želimo pravila i uvjete poslovanja i porezne obveze gradirati s obzirom na financijsku snagu i veličinu poduzeća.

Ekonomska sigurnost treba se temeljiti na osiguravanju potreba svih, a ne na bogaćenju manjine na račun radnika, nezaposlenih, studenata i umirovljenika. Ekonomija mora biti u interesu većine, a zaposlenost, prehrambena sigurnost, stambeno pitanje trebaju biti temeljni, a ne samo usputni proizvod profitne ekonomije koji se eventualno tek djelomično ostvaruje (ali nikada potpuno i nikada za čitavo društvo).

• C) SOCIJALNA POLITIKA KOJA POTIČE EKONOMSKU SAMOSTALNOST, SIGURNOST I AKTIVNOST SVIH LJUDI, a koja će se ostvariti ukidanjem politika koje su dovele do stvaranja povlaštenih klasa ovisnih o socijalnim davanjima te prenošenjem tih prava na naredne generacije – što dovodi do stalnog porasta proračunskih izdvajanja za određene društvene skupine. Smatramo da treba stimulirati radnu aktivnost svakoga, u mjeri u kojoj je to moguće, ali isto tako izgraditi jaku socijalnu mrežu sigurnosti kako osobe nakon gubitka posla ili odlaskom u mirovinu ne bi bile izložene riziku od siromaštva. Smatramo da svi branitelji koji imaju ratni put trebaju zadržati socijalna prava, ali da stotine tisuća onih koji nisu bili na ratištu a pripadaju im određena financijska i druga prava trebaju biti izjednačeni sa svima drugima. Želimo provesti reformu mirovinskog sustava koja će osigurati zajamčenu minimalnu mirovinu za sve iznad 65 godina, a koja će biti viša od iznosa granice siromaštva, te osigurati sustav u kojem osobe s punim radnim stažem imaju mirovinu koja garantira dostojan život u starosti, te eliminirati većinu povlaštenih mirovina koje su temeljene na statusu, a ne dužini radnog staža. Želimo osigurati egzistencijalnu sigurnost obitelji proaktivnom stambenom politikom koja neće biti temeljena isključivo na tržišnim i financijskim ciljevima banaka kreditora, već ciljevima kvalitete života pojedinaca i obitelji. Svi koji žive u RH bez obzira na radni ili drugi status trebaju imati jednako dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Reforma zdravstvenog sustava treba eliminirati neefikasnosti i gubitke sustava i povećati kvalitetu zdravstvene zaštite, ojačati sustav primarne zdravstvene zaštite, značajno povećati izdvajanja za prevenciju, uključujući i svima dostupne godišnje sistematske preglede, te povećati dostupnost inovativnih terapija koje su već dostupne drugim stanovnicima EU.
 
• D) KULTURA, OBRAZOVANJE I SPORT KAO POTREBA, A NE TROŠAK zasnovana je na povećanju izdvajanja za kulturu i obrazovni sustav, posebice na investicije u kulturnu i obrazovnu infrastrukturu van velikih gradova. Zalažemo se za potpunu i dosljednu provedbu Kurikularne reforme po modelu koja neće ostati na modelu tzv. Jokićeve radne skupine, nego će uključiti potpuniju i radikalniju demokratizaciju škola te osigurati jednake obrazovne prilike od vrtića do doktorata za sve, neovisno o ekonomskom stanju njihove obitelji. Nužno je izjednačavanje infrastrukturnog standarda škola na području cijele Hrvatske. Posebni naglasak stavljamo na reafirmaciju nastavničke profesije kroz ulaganje u njihovo cjeloživotno obrazovanje i kroz povećanje plaća, rasterećenje administrativnih i drugih obveza koje nisu vezane s nastavom. Smanjivanjem nastavničkih normi i veličina pojednih odjela, želimo u praksi omogućiti individualni pristup svakom učeniku. Obrazovanje tijekom cijelog života treba biti besplatno, jednako dostupno svima, što će osigurati osobni i profesionalni razvoj svakoga. Želimo snažnije podržati različite oblike kulturne aktivnosti mladih, posebno u području nezavisne kulture, te im osigurati pristup resursima. Na području sporta, želimo većinu izdvajanja preusmjeriti na amaterski i rekreativni sport i javno dostupne sportske aktivnosti za sve dobne skupine.
 
Posebno želimo poticati jačanje civilnog društva u području zaštite ljudskih prava, posebice prava žena i prava LGTBIQ osoba, te promociji pozitivnih društvenih vrijednosti koje će doprinijeti stvaranju otvorenog, modernog i progresivnog društva.

• E) PREOBRAZBA U ZEMLJU KOJA U VANJSKOJ POLITICI PROMIČE DEMOKRACIJU, MIR I SURADNJU MEĐU NARODIMA što će se ostvariti demilitarizacijom društva i smanjenjem proračuna namijenjenoga vojsci – na 1 posto državnog proračuna, uz jačanje sustava civilne zaštite i solidarnosti među ljudima, proaktivnom mirotvornom politikom, promocijom tolerancije i suradnje sa susjedima te međunarodne razvojne suradnje, predanošću ciljevima održivog razvoja, jačanjem demokratskog legitimiteta i efikasnosti evropskih institucija i osiguravanjem humanih rješenja problema izbjeglica i migranata u regiji, kao i u Evropi.

3.

Mi,  pojedinke i pojedinci, predstavnici stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta kao potpisnici ove Deklaracije obvezujemo se da ćemo radi maksimalizacije mogućnosti za provedbu opisanih ciljeva u svom političkom i civilnom radu promovirati suradnju, te sklapati potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih težnji  i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali složene promjene –  ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj i u čitavoj Evropi – radi demokratske i održive budućnosti svih njenih stanovnika.

4.

Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, a 8.9.2018. u Šibeniku potpisali su je

– za Novu ljevicu________________________Dragan Markovina, predsjednik

– za Održivi razvoj razvoj Hrvatske – ORaH_______Mladen Novak, predsjednik

– za Socijalističku radničku partiju – SRP___________Vlado Bušić, predsjednik

– za Radničku frontu – RF_____Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja

5.

Radnička fronta – RF ističe, kao svoje izdvojeno mišljenje:

Radikalna promjena zahtijeva ukidanje nepomirljive suprotnosti između dvije osnovne klase – kapitalista (onih koji imaju monopol na sredstva za proizvodnju – banke, poduzeća, tvornice, trgovačke lance, hotele itd. – i svoj profit ostvaruju radom drugih) i radnika (svih onih koji iznajmljuju svoju radnu snagu da bi preživjeli).

Ta politika podrazumijeva re-industrijalizaciju u interesu većine, osiguravanje radnih mjesta, poticanje industrijske politike koja pokreće i povezuje različite industrijske grane, monetarnu, tečajnu i fiskalnu politiku u funkciji industrije, uvođenje radničke participacije i samoupravljanja u privredne  subjekte bez obzira na njihovo vlasništvo.

Demokracija mora prestati biti fraza kojom kapital maskira svoju diktaturu i postati društvena stvarnost kojom se ostvaruju interesi radnog naroda, stoga je potrebno smjesta prekinuti svaku rasprodaju/privatizaciju i sve temeljne resurse od općeg značaja nacionalizirati te uvesti kontrolu javnosti i radnika nad njihovim raspolaganjem.

– za Radničku frontu – RF_____Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja

 
=== 2 ===

N.B. L'Autore dell'articolo che qui riproduciamo, M. Rosensaft, riporta le stime del Museo del Memoriale dell’Olocausto degli Stati Uniti, secondo cui le vittime serbe del genocidio perpetrato dagli ustascia (1941-1945) furono tra i 320.000 e i 340.000. Va tenuto presente che altre fonti valutano un numero perlomeno doppio: per approfondimenti si veda alla nostra pagina dedicata https://www.cnj.it/documentazione/ustascia1941.htm 

In english: Croatia Must Not Whitewash the Horrors of Jasenovac (03/09/2018 -  Menachem Rosensaft)
An article published by Croatia’s best-read newspaper downplaying the atrocities at the Jasenovac concentration camp was an attempt to rehabilitate Croatia’s WWII fascist Ustasa regime and deny its complicity in the Holocaust
https://www.balcanicaucaso.org/eng/Areas/Croatia/Croatia-Must-Not-Whitewash-the-Horrors-of-Jasenovac-189824

Na srpskohrvatskom: Hrvatska ne smije zataškavati strahote Jasenovca (03.09.2018. -  Menachem Rosensaft)
Članak objavljen u najčitanijim hrvatskim novinama, koji minimizira zlodjela u koncentracijskom logoru Jasenovac, pokušaj je rehabilitacije hrvatskog fašističkog ustaškog režima i negiranje sudjelovanja tog režima u Holokaustu
https://www.balcanicaucaso.org/bhs/zone/Hrvatska/Hrvatska-ne-smije-zataskavati-strahote-Jasenovca-189824


Jasenovac: se si mascherano gli orrori

Un articolo pubblicato sul più letto quotidiano croato ha sminuito le atrocità commesse nel campo di concentramento di Jasenovac, nel tentativo di riabilitare il regime ustascia della Seconda guerra mondiale e negare la sua complicità nell’Olocausto. Un commento
03/09/2018 -  Menachem Rosensaft

(Articolo pubblicato originariamente da Balkan Insight  il 27 agosto 2018)

Ci sono realtà terribili della storia che non devono essere messe in discussione, distorte o negate da nessuno che abbia un minimo di integrità morale o senso di decenza.

Rientra in questa categoria il massacro di milioni di ebrei nei campi di sterminio di Auschwitz-Birkenau, Treblinka, Majdanek, Belzec, Chelmno e Sobibor durante l'Olocausto della Seconda guerra mondiale..

Questo vale anche in quanto la Germania nazista ha perpetrato questo crimine ultimo contro l’umanità insieme ai suoi complici internazionali fascisti.

Qualsiasi tentativo di negare, banalizzare o minimizzare la gravità di questo genocidio, o di assolvere in qualunque modo i suoi esecutori, è, in poche parole, moralmente osceno.

Per questo motivo negare l’Olocausto è un reato penale in Germania, Francia, Russia, Italia, Austria, Romania, e in molti altri paesi.

Papa Francesco ha denunciato la negazione dell’Olocausto come “follia” e il suo predecessore, Papa Benedetto XVI, l’ha definita “intollerabile”.

È anche molto importante tenere a mente che i tedeschi non sono stati gli unici a uccidere in massa ebrei, rom e altri, durante l’Olocausto. Nella regione corrispondente all'attuale Transnistria, all’epoca parte della Romania, la Guardia di Ferro di Ion Antonescu, alleata di Hitler, partecipò appassionatamente al massacro di circa 150.000-250.000 ebrei. Mentre nello stato indipendente della Croazia fascista degli ustascia, guidato Ante Pavelić, venivano commessi brutali genocidi contro serbi, ebrei e rom.

Secondo il Museo del Memoriale dell’Olocausto degli Stati Uniti, le autorità croate hanno ucciso tra i 320.000 e i 340.000 serbi residenti in Croazia e Bosnia durante il regime degli ustascia e più di 30.000 ebrei croati, questi ultimi uccisi in Croazia o ad Auschwitz-Birkenau.

Per portare a termine il genocidio gli ustascia crearono una rete di campi di concentramento locali, infami per brutalità e paragonabili alla barbarie dei campi di sterminio e di concentramento tedeschi.

Il più tristemente noto era formato da cinque campi, insieme denominati Jasenovac, vicino a Zagabria, nonché spesso chiamati “Auschwitz dei Balcani”.

Di nuovo, secondo il Museo del Memoriale dell’Olocausto degli Stati Uniti, in questi campi gli ustascia hanno brutalmente ucciso tra le 77.000 e le 104.000 persone, serbi, ebrei, rom e croati oppositori del regime. Il complesso del Memoriale di Jasenovac ha identificato 83.145 serbi, ebrei, rom e antifascisti uccisi in quei campi.

Per anni, elementi estremisti in Croazia hanno cercato di assolvere gli ustascia e minimizzare le atrocità perpetrate a Jasenovac.

L’esempio più recente di questa tendenza è il commento di Milan Ivkosić, “Jasenovac ripulito dall’ideologia, dai pregiudizi e dalle falsità comuniste”, pubblicato il 17 agosto sul quotidiano croato  Večernji list, il più letto nel paese.

Ivkosić scrive con convinzione e apparentemente senza vergogna in riferimento al libro di Igor Vukić ‘Il campo di lavoro di Jasenovac’, che, secondo Ivkosić “è in opposizione al mito decennale di Jansenovac”.

Pur riconoscendo che le condizioni nel campo erano dure, Ivkosić dichiara, grottescamente, che “c’era divertimento all’interno del campo. C’erano incontri sportivi, in particolare calcio, concerti, performance teatrali, alcune create dai detenuti stessi”.

Divertimento? A Jasenovac? Il tentativo di Ivkosić di ripulire quel luogo e gli ustascia dalla loro essenza malvagia è riprovevole. Lo stesso vale per il suo sprezzante riferimento a un “mito di Jasenovac”.

La brutale uccisione di decine di migliaia di esseri umani in quel campo non è un mito, signor Ivkosić.

“Jasenovac era un inaudito campo di sterminio, non ne esisteva un altro simile nel mondo,” ha affermato l’ ex prigioniero Milo Despot, in un’intervista di storia orale, fatta e conservata al Museo del Memoriale dell’Olocausto degli Stati Uniti.

“I tedeschi si sbarazzavano dei detenuti in modo rapido, mentre a Jasenovac l’uccisione era più crudele – con mazze, martelli e coltelli, meno con i proiettili,” ha raccontato Milo.

“Non c’erano camere a gas, ma non mancavano altre barbarie. Molti prigionieri finivano con la gola tagliata o con il cranio sfondato; altri venivano fucilati o impiccati agli alberi lungo la Sava”, ha scritto nel 2006, il reporter Nicholas Wood del New York Times, parlando di Jasenovac.

Mi chiedo se Ivkosić consideri uno dei precedenti quattro esempi di comportamento degli ustascia a Jasenovac come “divertente” per i detenuti: nel suo racconto orale, Milo Despot ha raccontato di aver assistito all’uccisione di più di cento ragazze serbe su di una chiatta, eseguita da un’unità di ustascia, che, prima di ucciderle le hanno fatte spogliare. Poi hanno tagliato loro la gola e le hanno gettate nel fiume.

In un’altra intervista, Mara Vejnović, altra testimone, ha dichiarato di aver visto gli ustascia uccidere un gruppo di bambini con gas tossici, in una caserma di Jasenovac.

Eduard Sajer era stato incaricato di scavare una fossa comune in uno dei campi di Jasenovac. Raccontò come le guardie ustascia uccidevano i detenuti, colpendoli alla testa con delle mazze; anche il fratello più giovane di Eduard è stato ucciso in questo modo. Eduard spiegò che lui e gli altri ragazzi che scavavano hanno dovuto poi trascinare i corpi nella fossa. L’unica cosa che Eduard ha potuto fare per il fratello è stato prenderlo tra le sue braccia e metterlo delicatamente a riposare per sempre..

Egon Berger, nelle sue memorie, "44 mesi a Jasenovac", ha descritto così il frate francescano croato Tomislav Filipović Majstorović, conosciuto anche come Fra Sotona ("fratello di Satana"), il famigerato comandante di Jasenovac: “Frate Majstorović, con il volto completamente truccato, vestito elegantemente e con un cappello verde da caccia, guardava con piacere le sue vittime. Si avvicinava ai bambini, anche accarezzando loro la testa. Era accompagnato da Ljubo Milos e Ivica Matković.

“Frate Majstorović disse alle madri che i loro bambini sarebbero stati battezzati e li prese. Il bambino che frate Majstorović teneva in braccio toccò innocentemente il falso viso del suo assassino. Le madri, sconvolte, capirono la situazione. Offrirono le loro vite in cambio della misericordia per i bambini. Due bambini vennero messi a terra, mentre il terzo venne lanciato in aria come un pallone. Frate Majstorović, con un pugnale rivolto verso l’alto, lo mancò per tre volte, ma alla quarta, tra una battuta e una risata, il bambino venne trafitto dal pugnale. Le madri si gettarono a terra, tirandosi i capelli e gridando terribilmente. Le guardie ustascia della 14esima divisione le portarono via e le uccisero. Dopo che anche i bambini furono brutalmente uccisi, le tre bestie si scambiarono del denaro, a quanto pare c’era una scommessa in atto, avrebbe vinto chi per primo avesse conficcato un pugnale in un bambino.”

Distorcendo la terribile realtà di Jasenovac, Ivkosić ha profanato la memoria di migliaia e migliaia di uomini, donne e bambini innocenti che sono stati assassinati in quel luogo.

Večernji list, pubblicando questa vergognosa rubrica di Ivkosić, si è fatto complice dell’inammissibile campagna volta all’assoluzione degli ustascia e dei loro crimini. Ora, sia Ivkosić che Večernji list, dovranno essere chiamati a rispondere.



La fuga dalle Casermette – 75.mo Anniversario

Si avvicina la giornata del 22 settembre a Colfiorito (Foligno PG), il cui Programma – che ha subito varie modifiche nelle ultime settimane – può essere scaricato in formato PDF alla pagina di riferimento
https://www.cnj.it/colfiorito2018.html
assieme al Manifesto, affisso a Foligno e dintorni, e ad un Depliant in distribuzione. È stato anche creato l'evento facebook: https://www.facebook.com/events/1613019828802540/ .

La giornata si articolerà in quattro parti: una parte iniziale di saluti e testimonianze, una seconda parte (prima e dopo la pausa pranzo) con le vere e proprie relazioni scientifiche, una Tavola Rotonda nella quale sono previsti numerosi interventi di invitati e organizzazioni, ed infine la rappresentazione teatrale Drug Gojko di e con Pietro Benedetti.

Sarà disponibile per l'occasione un opuscolo, intitolato La lotta antifascista dei prigionieri di Colfiorito, curato da A. Martocchia per la collana orientamenti di Jugocoord Onlus, che vuole essere un ausilio per chi si approccia a questi temi ma contiene anche alcune importanti novità storiografiche. Dopo il 22/9 sul sito www.cnj.it saranno forniti i dettagli per richiederlo in spedizione postale.

La giornata del 22 settembre sarà presentata in CONFERENZA STAMPA
mercoledi 19 settembre 2018 alle ore 12:00 nella sala "Pio La Torre" del Municipio, Piazza della Repubblica 10, Foligno (PG)

con la partecipazione del Sindaco Nando Mismetti, di Paolo Gubbini, consigliere comunale delegato per il Parco di Colfiorito, Ezio Palini, dirigente Area Sviluppo Economico, Manlio Marini presidente dell'Officina della Memoria, Andrea Martocchia e Giovanni Simoncelli in rappresentanza dell'associazione promotrice Jugocoord Onlus.


Vi aspettiamo!


--- Rado pozivamo sve rodjake bivših interniraca, drugove i organizacije borca NOB-e i sve antifašiste na inicijativu koja će se odrzati 22. septembra u Kolfjoritu, Umbriji, Italiji: https://www.cnj.it/home/sr-yu/37-vrijednosti/8901-colfiorito2018sh.html .  Prevodilac bit'će na raspolaganju. --
 



(english / deutsch / italiano)

Andrej Parubij, un leader di riferimento per l'Unione Europea

1) La “democrazia diretta” del boldriniano “Adolf” Parubij (di F. P., 5 settembre 2018)
2) Ukraine: Sowing Chaos (I+II) / Chaos säen (GFP, November 2017)
3) I comunisti ucraini contro la glorificazione del nazismo (di Pëtr Simonenko / PCU, 29 giugno 2016)


Si vedano anche

FOTO dell'incontro Boldrini-Parubij, 5 giugno 2017: 

Laura Boldrini ed il nazista ucraino (JUGOINFO 11 giugno 2017)

Laura Boldrini incontra il fascista ucraino Parubij (di Lorenzo Vagni, 6 giugno 2017)
... Parubij è stato nel 1991 uno dei due fondatori, insieme a Oleh Tjahnybok, del Partito Social-Nazionale di Ucraina, partito fascista e di estrema destra che si ispirava all’Organizzazione dei Nazionalisti Ucraini...

La Notizia di Manlio Dinucci : È NATO il neonazismo in Europa (PandoraTV, 13 giu 2017)
Il parlamento di Kiev ha votato un emendamento legislativo per l’adesione ufficiale dell’Ucraina alla Nato. Mossa pericolosissima: se l’Ucraina entrasse nella Nato gli altri 29 membri, in base all’Art. 5, dovrebbero andare in guerra contro la Russia. Il “merito” dell’iniziativa va al presidente del parlamento Andriy Parubiy, famigerato neonazista (ricevuto con tutti gli onori a Montecitorio dalla presidente Boldrini), uno dei capi del colpo di stato sotto regia Usa/Nato che ha trasformato l’Ucraina in «vivaio» del rinascente nazismo nel cuore dell’Europa...
VIDEO: https://www.youtube.com/watch?v=DoiC73rrkDU
TESTO: https://ilmanifesto.it/e-nato-il-neonazismo-in-europa/

Scherzo telefonico a Parubij, il neo-nazista che firma memorandum con la Boldrini (di Fabrizio Poggi, 28.12.2017)
... Il nazista con cui le cariche parlamentari di casa nostra non disdegnano di firmare Memorandum d’intesa ha “conversato” infatti, per ben quaranta minuti, con un robot... Dunque il falso collaboratore e Parubij parlano del videoclip “Azino 777” e del suo “Come sollevare babla” e convengono sull’urgenza di avvisare il segretario generale NATO, Jens Stoltenberg, della pericolosità di tale video e anche del libro, appena pubblicato a Mosca, sulla metodica psicologica “Vovan & Leksus”, messo a punto al quartier generale russo, dal nome in codice “Per chi suona il telefono”...


=== 1 ===

[in diretta televisiva Andrej Parubij loda Adolf Hitler]
Парубий: Этой осенью важно рассмотреть Избирательный кодекс (Телеканал ICTV, 4 set 2018)


La “democrazia diretta” del boldriniano “Adolf” Parubij


di F. P., 5 settembre 2018

A beneficio dei propri fans liberugualpiddini, ancora zoppicanti sui vecchi concetti della democrazia rappresentativa tardonovecentesca, l’euronazista speaker della Rada ucraina, Andrej Parubij ha ribadito quale sia il modello cui debba attenersi ogni sincero estimatore della democrazia “diretta”. 

Nel corso di un dibattito televisivo sulla prospettata riforma elettorale ucraina e rispondendo a una domanda relativa all’istituto referendario, il boldriniano Andrej ha confermato di essere “un grande sostenitore della democrazia diretta. C’è stato un tempo in cui mi sono occupato della questione in maniera scientifica. Anzi, dirò di più: il più grande personaggio che abbia praticato la “democrazia diretta” negli anni trenta è stato Adolf Aloisovic”, ha detto con la voce rotta dall’emozione il padrino della strage nazista del 2 maggio 2014 a Odessa. 

Forse non ritenendosi degno di pronunciare cotanto cognome, non potendo ancora vantare i “successi” del proprio idolo dalla croce uncinata, l’ucraino è ricorso all’uso ossequioso slavo di nome e patronimico; e ha aggiunto: “Anche noi dobbiamo ricordarlo.. Negli anni ’30 questo era uno dei metodi chiave, anche della manipolazione”.

Che sia tempo per gli italici estimatori di tale studioso di ripassare qualche lezione di storia su cosa siano stati gli anni ’30 in Germania e quali metodi di “democrazia diretta” ne mutui l’odierna Ucraina nazigolpista?


=== 2 ===

ORIG.: Ukraine: Chaos säen (GFP, 27.11.2017)
KIEW/BERLIN (Eigener Bericht) – Schwere Vorwürfe gegen mehrere teils einflussreiche Politiker aus der Ukraine, darunter unmittelbare Kooperationspartner der deutschen Außenpolitik, ergeben sich aus einer italienischen TV-Dokumentation über das Maidan-Massaker vom 20. Februar 2014. Demnach haben Anführer der Proteste, die heute in Kiew als Parlamentsabgeordnete tätig sind, die Scharfschützen, die damals wahllos Polizisten und Demonstranten erschossen, mit Waffen ausgestattet. Dies berichten drei Georgier, die angeben, selbst beteiligt gewesen zu sein. Offiziell wird das Massaker bis heute den ukrainischen Repressionsapparaten oder nicht näher bezeichneten Russen zugeschrieben. Die Georgier berichten auch, den heutigen Kiewer Parlamentssprecher Andrij Parubij oft in einem Hotel beobachtet zu haben, aus dem an jenem Tag Scharfschützen feuerten. Parubij war damals als "Kommandant des Maidan" für die Kontrolle bewaffneter Banden auf dem Platz zuständig. Der Mann, dessen tatsächliche damalige Rolle ungeklärt ist, war Gast auf einer Tagung der Konrad-Adenauer-Stiftung und spricht auf NATO-Veranstaltungen...
https://www.german-foreign-policy.com/news/detail/7459/



Sowing Chaos (I)

11/24/2017


KIEV/BERLIN (Own report) - Fours years after the beginning of the Maidan protests, serious accusations are being leveled against leading activists of the pro-western opponents of the reigning government, at the time. Three Georgians, who incriminate themselves for their own participation, have told the Italian media that the snipers, who had unleashed the February 20, 2013 Maidan massacre, had allegedly been acting under orders - and with the practical support - of the opposition. Their statements confirm the confessions made earlier - some even in publicly - by other snipers. There has been no reaction from Ukrainian authorities. While Kiev is marking the fourth anniversary of the beginning of the protests this week, more than three-fourths of the population sees their country as plunged into ruin and chaos, according to a poll.. The power of the Ukrainian oligarchs is still intact and corruption is becoming rampant. Only anti-Russian measures are being successfully executed including those massively limiting freedom of the press.

The Power of the Oligarchs

Four years after the beginning of the Maidan protests on November 21, 2013, the abuses, which also had provoked the demonstrations, are still prevalent throughout the country, which is now oriented on the West. The power of the oligarchs is still intact. Already one year ago, experts noted that even though there have been some reshuffles amongst divers fractions of the oligarchs, (german-foreign-policy.com reported [1]) it does not change the fact that they are still largely controlling Kiev's politics. This has been confirmed by recent studies. The last two decades have shown "that the periodical changes of political regime in Ukraine have had merely a limited effect on the oligarchic system," according to the authors of an analysis by the Swedish International Development Cooperation Agency (SIDA). Even after the February 2014 putsch, oligarchs are still in control of "strategic branches of the economy" - for example, around 80% of the Ukrainian television market.[2] "There has not been much change," notes the Brussels think tank Bruegel, "the political influence of some oligarchs increased even further."[3] In fact, since 2014, an oligarch is officially leading the country - President Petro Poroshenko.

Corruption and Fake News

Corruption continues at high levels. For example, the case of Interior Minister Arsen Avakov's son, who sold backpacks to the army at six times their normal price, allegedly, causing damage in the six-digit euros. When the National Anti-Corruption Bureau searched the man's house, the National Guard, under the responsibility of the interior minister intervened and halted the search - under the pretext of having to vacate the building because of a bomb threat.[4] This is but a minor case, when compared to others. Serhiy Leshchenko, a staunch supporter of the putsch, who has worked as an investigative reporter for the pro-western daily Ukrainska Prawda, before he was elected to the Ukrainian parliament and became a member of the its Anti-Corruption Committee, is regularly voicing sharp criticism. In the parliament, Leshchenko reports, "corruption is in the air," which is particularly evident when the budget has to be passed. The respective parliamentary sessions last "until five in the morning, because the corrupt interests of all the politically influential centers must be satisfied."[5] According to Leshchenko, the President not only personally controls the state attorney's office, but even the secret service that has "civil society activists, independent journalists and politicians of the opposition" under surveillance and intervenes "in the settlement of business conflicts." To discredit the critics, a "Ukrainian troll factory" has been established - "a center to produce fictitious internet users and fake news for information attacks on regime opponents."

Decay and Chaos

Oligarchic rule and corruption in a persisting disastrous social and economic situation is now having an effect on the mood of the Ukrainian population. For example, only 17 percent of the Ukrainians have the feeling that a "consolidation" - by whatever definition - is taking place in the country; 75 percent describe the current development as "decay," 85 percent call it simply "chaos," and 69 percent are convinced that it is easily conceivable that demonstrations against the pro-western government could take place throughout the country.[6] President Poroshenko's popularity rating has plunged dramatically - according to varying opinion polls - to between two to six percent.[7]

Freedom of the Press under Attack

Not just the Ukrainian government's corruption but even some of its exorbitant Russophobia has provoked criticism from some of the foreign Maidan sympathizers. For example, President Poroshenko's decision last May, not only to annul the Russian television's Ukrainian license, but also to shut down the popular Russian social network "VKontakte" ("In Contact") and "Odnoklassnike" ("Classmates") as well as the "mail.ru" email provider has provoked angry protests. Human Rights Watch criticized these measures as "cynical, politically calculated attacks on millions of Ukrainians' right to information." Reporters Without Borders complained that this amounts to an "unacceptable assault on freedom of expression and the press."[8] Kiev also recently passed a new language law, which severely restricts the use of the country's minority languages. This affects, above all the Russian-speaking minority, which, even after the secession of Crimea and parts of Eastern Ukraine, is still quite large. However, because these measures also affect Ukraine's Hungarian-speaking minority, the Hungarian government has announced that it would block Kiev's rapprochement efforts toward the EU and NATO until this law is repealed.

On Orders of Pro-Western Forces

Whereas the political leaders of the pro-western Ukraine festively celebrate the fourth anniversary of the beginning of the Maidan demonstrations, new reports have become available indicating that the February 20, 2014 bloodbath in Kiev - which gave the last incitement to escalation of protests, leading to the overthrow of the Yanukovych government - had been triggered by snipers, working on orders of government opponents. One of the snipers had already admitted to this back in February 2015, thereby confirming what had become common knowledge just a few days after the bloodbath in Kiev. In a secretly recorded telephone call, the Estonian Foreign Minister Urmas Paet had reported to the EU*s head of Foreign Policy, Catherine Ashton, in early March 2014, that there was widespread suspicion that "someone from the new coalition" in the Ukrainian capital may have ordered the sniper murders. (german-foreign-policy.com reported.[9]) In February 2016, Maidan activist Ivan Bubenchik confessed that in the course of the massacre, he had shot Ukrainian police officers. Bubenchik confirmed this in a film that had attracted international attention.[10]

"Shooting Indiscriminately"

Last week, the Italian daily "Il Giornale," as well as the "Canale 5" television channel published a report revealing more details. Three Georgians reported that on the day of the shooting, they too had been employed by the opponents of the government at the time as snipers. They say that they had been explicitly ordered to shoot at both policemen and demonstrators - to "sow chaos."[11] If this is true, the official narrative, also propagated by the government in Berlin - that the Ukrainian government's repressive forces had deliberately committed the February 20 massacre - caves in. Equally grave is the fact that the three Georgians are not only heavily implicating themselves, but their testimonies substantiate grave suspicions around some of the influential politicians in the current pro-western Ukraine. german-foreign-policy.com will report more soon.

 

[1] See also Zauberlehrlinge (III).

[2] Wojciech Konończuk, Denis Cenușa, Kornely Kakachia: Oligarchs in Ukraine, Moldova and Georgia as key obstacles to reforms. Swedish International Development Cooperation Agency 24.05.2017.

[3] Marek Dabrowski: Ukraine's oligarchs are bad for democracy and economic reform. bruegel.org 03.10.2017.

[4] Reinhard Lauterbach: Solide zerstritten. junge Welt 04.11.2017.

[5] Sergej Leschtschenko: Markenzeichen Korruption. zeit.de 05.05.2017. See also Das korrupteste Land in Europa.

[6] Umfragen zur Entwicklung der sozialen Lage und zur Proteststimmung in der Bevölkerung. In: Ukraine-Analysen Nr. 191, 15.11.2017.

[7] Reinhard Lauterbach: Solide zerstritten. junge Welt 04.11.2017.

[8] Zitiert nach: Steffen Halling: Kritiklos heraus aus dem Netz des Feindes? In: Ukraine-Analysen Nr. 186, 14.06.2017. S. 2f.

[9] See also The Kiev Escalation Strategy and From Račak to Maidan.

[10] Katya Gorchinskaya: He Killed for the Maidan. foreignpolicy.com 26.02.2016.

[11] Gian Micalessin: La versione dei cecchini sulla strage di Kiev: "Ordini dall'opposizione". ilgiornale.it 15.11.2017.



---


Sowing Chaos (II)

11/27/2017

KIEV/BERLIN(Own report) - In an Italian TV documentary on the February 20, 2014 Maidan massacre, serious accusations were made against several politicians in Ukraine, including influential politicians, who are Germany's cooperation partners. In the documentary, three Georgians, incriminating themselves for their own participation, report that some of the leaders of the protests, who are today members of Kiev's parliament, had supplied weapons to the snipers, who, at the time, indiscriminately killed policemen and demonstrators. Officially, this massacre is still being attributed to Ukrainian repressive organs or to unspecified Russians. The Georgians also report that the current speaker of the parliament, Andriy Parubiy, was often seen in the hotel, from where the snipers were firing that day. As "Maidan Commander," Parubiy had been in charge of controlling armed gangs on that square. The man, whose real role at the time remains unclear, was a guest at a conference held by the Konrad Adenauer Foundation and a speaker at NATO events.

Escalation Strategy

The Italian Canale 5 TV channel recently aired a documentary on the February 20, 2014 Maidan massacre [1] that focuses on the testimonies of three Georgians reporting on the Maidan protests and the escalation of violence in February. The three Georgians, who had had military training - and no personal relationship to the demonstrators in Kiev - were recruited in the Georgian capital Tbilisi in mid-January 2014 and flown to Ukraine. One of the Georgians explains that he had been chosen because of his sniper skills. According to the reports, their main job was to provoke the Ukrainian repressive forces into brutally cracking down on the demonstrators. The three Georgians had their role to play in the strategy of escalation, previously agreed upon by the leaders of the protest - including Vitali Klitschko, the protégé of Germany’s foreign policy,[2] and today's mayor of Kiev. "I think we have paved the road for a more radical escalation of the situation," one can read in an email dated January 9, 2014, which later circulated online and is attributed to Klitschko. "Is it not high time to continue with more resolute actions?" the author of the email asks.[3]

Furnished Weapons

In the documentary, the three Georgians describe how they had been positioned on the morning of February 20, 2014 - one in the Conservatory, two in the Ukraina Hotel, both buildings adjacent to the Maidan. The first shots that day were fired from the Conservatory killing policemen. Later that day, snipers in the Ukraina Hotel deliberately killed demonstrators. With their reports, the Georgians confirm what has been known for years from two other snipers, who had also incriminated themselves for their participation in the massacre. (german-foreign-policy.com reported.[4]) The snipers had acted on orders of government opponents with the aim of sowing chaos and thus initiating President Yanukovych’s overthrow. According to the three Georgians, Serhiy Pashynsky, at that time member of the parliamentary opposition, was playing a key role. He had furnished the snipers in the Conservatory and in the Ukraina Hotel with the necessary weapons. This testimony is confirmed by documentary video footage showing Pashynsky shielding the transport of a sniper rifle through the middle of the demonstration during the escalation of violence. Following the putsch in late February 2014, Pashynsky became the head of Kiev's Presidential Administration and, as member of the governing People’s Front Party, is today presiding over the Rada Committee on National Security and Defense.

On the Maidan Stage

According to the three Georgians, Volodymyr Parasyuk was also involved in delivering weapons. Parasyuk had been the leader of one of the fascist combat units on the Maidan. Following the putsch, he had first participated in one of the ultra rightwing irregular militias (the Battalion Dnipro) in the East Ukraine civil war, before he was elected to parliament in October 2014. On the evening of February 21, 2014 - the day following the massacre - it was Parasyuk, who, from the stage at the Maidan, called out for President Viktor Yanukovych to step down immediately or he would be overthrown at gunpoint. Parasyuk made a name for himself with this threat. Videos depict him standing right beside Vitali Klitschko on the stage. Berlin had maintained regular contact to Klitschko at the time. Yanukovych - fully aware of the massacre - probably took Parasyuk's threat seriously and immediately fled Kiev.

National Hero of Ukraine

Their testimonies are probably most incriminating for the fourth Georgian, Mamuka Mamulashvili, who, they say, had recruited the three Georgians in Tbilisi, and - together with a US soldier under the assumed name of Brian Christopher Boyenger - brought them to Kiev. Mamulashvili had been a military advisor to the long-time Georgian President Mikheil Saakashvili, from whose entourage the three snipers had been recruited for the Kiev mission. Following the putsch, Mamulashvili fought with the "Georgian Legion" in the East Ukrainian civil war, for which he was officially awarded the honorary title of "National Hero of Ukraine." Saakashvili, on the other hand, who fled to the United States after his presidency in 2013 to avoid standing trial in Georgia, had always supported the Maidan protests and in 2015, began his new political career in the now pro-western Ukraine - first as presidential advisor, then as Governor of Odessa and - since his rift with President Poroshenko - as an opposition politician seeking the overthrow the government. In late 2003, Saakashvili had also come to power in Georgia through a putsch, which, in turn, had served as a model for the Maidan.

The Commander of the Maidan

The Georgians' accusations also implicate, at least indirectly, the "Commander of the Maidan," Andriy Parubiy. Parubiy comes from the Ukrainian fascist scene. In the early 1990s he was one of the founders of the extreme right-wing Social National Party of Ukraine. Since 1996, he was the leader of its militarist street fighting subsidiary "Patriot of Ukraine." Following his retirement from the party, this experienced protest activist became one of the main organizers of the 2004 "Orange Revolution." In 2013, he assumed the same function at the Maidan, where he was responsible for none other than security and the "self-defense units," which were often made up of heavily armed thugs. In the Italian TV documentary, it was reported that Parubiy was going in and out of Hotel Ukraina, from where numerous deadly shots were being fired. Parubiy, claims that the hotel from which these shots were being fired - which was firmly under the Maidan demonstrators' control - had been taken over "by snipers who arrived from Russia and who were controlled by Russia."[5] Parubiy, who, according to former US Vice President Joe Biden, was conferring with the US Ambassador to Ukraine, Geoffrey Pyatt throughout the upheavals almost on an hourly basis, has never really had his role in the putsch explained. Following the putsch, he was first appointed to the post of head of the National Security and Defense Council. Since April 14, 2016 he has been serving as President of Ukraine's Parliament.

Berlin's Cooperation Partner

Thanks to this position, Parubiy can now serve as a cooperation partner for German foreign policy. He has headed, for example, a delegation of Ukrainian parliamentarians, who, from May 22 - 25, 2016 were in Cadenabbia, Italy with CDU/CSU parliamentarians at the CDU-affiliated Konrad Adenauer Foundation's Educational Center. A fellow at the German Institute for International and Security Affairs (SWP) and Matthias Lüttenberg, Head of the Russia and Ukraine Department of the German Chancellery made presentations. At this meeting, it was agreed that Parubiy would visit the Bundestag in the summer of 2016.[6] As the then German President Joachim Gauck participated at the Ukrainian state ceremony in memory of the massacre of nearly 34,000 Jews in Babi Yar, on September 29, 2016, he was commemorating - at the side of Parubiy - the victims of the German war criminals and their Ukrainian collaborators. In late May 2017, Parubiy gave a talk at the spring session of NATO's Parliamentary Assembly in Tbilisi, where German parliamentarians were also participating. When NATO's Secretary General Jens Stoltenberg addressed the Ukrainian Parliament on July 10, 2017, he discussed with the Maidan's former arms supplier, Serhiy Pashynsky - and then met with the former Maidan Commander Parubiy for a private conversation. What they talked about is not known.

 

For more information in this subject see: Sowing Chaos (I).

 

[1] Ucraina, le verità nascoste. Canale 5, 15.11.2017. Gian Micalessin: La versione dei cecchini sulla strage di Kiev: "Ordini dall'opposizione". ilgiornale..it 15.11.2017. Stefan Korinth: Maidanmorde: Drei Beteiligte gestehen. heise.de 19.11.2017.

[2] See also Our Man in Kiev.

[3] See also The Kiev Escalation Strategy.

[4] See also From Račak to Maidan and Sowing Chaos (I).

[5] Gabriel Gatehouse: The untold story of the Maidan massacre. bbc.co.uk 12..02.2015.

[6] Deutsch-ukrainische parlamentarische Zusammenarbeit. kas.de 22.05.2016.



=== 3 ===


I comunisti ucraini contro la glorificazione del nazismo


di Pëtr Simonenko (PCU), 29 giugno 2016

Intervento di Pëtr Simonenko al seminario “Glorificazione del nazismo – reato o diritto”, nel quadro della 32° sessione del Consiglio delle Nazioni Unite per i diritti dell’uomo (Ginevra, 29 Giugno 2016)

 

Gentili signore e signori, gentili partecipanti al seminario!

Permettetemi di esprimere la mia gratitudine per l’opportunità offertami di intervenire di fronte a un pubblico così autorevole e di trasmettere, al Consiglio per i diritti umani delle Nazioni Unite, le informazioni sulla reale situazione dei diritti umani in Ucraina, in considerazione del tema della 32° sessione: “Glorificazione del fascismo e attivizzazione dei neonazisti in Ucraina”.

Come cittadino dell’Ucraina, un paese la cui popolazione, negli anni dell’occupazione hitleriana e della Seconda guerra mondiale, ha sopportato pesantissime sofferenze, sottoposto a eliminazione fisica, io non posso guardare, senza preoccupazione, al fatto che, in violazione della Costituzione, nella mia Patria, quale ideologia di stato, sia stata di fatto adottata quella nazional-socialista e la pratica politica abbia acquisito un carattere totalitario e terroristico.

Il fascismo nell’attuale Ucraina indipendente non è apparso dal nulla, ma ha propri presupposti storici e socio-economici.

Parlando dei presupposti storici, desidero ricordare e richiamare la vostra attenzione sul fatto che, ancor prima del 1939, cioè prima della unione dei territori ucraini occidentali all’Ucraina – allora RSSU – in quei territori fosse attiva l’Organizzazione dei nazionalisti ucraini (OUN), la cui base ideologica era costituita dal nazionalismo integrale ucraino, che riuniva i postulati ideologici di nazismo e fascismo.

La collaborazione dell’OUN con la Germania hitleriana è confermata da numerosissimi documenti e da testimonianze oculari, dalle dichiarazioni dei leader stessi dell’OUN, dai materiali del tribunale di Norimberga del 1946.. Come esempio, desidero citare un frammento della testimonianza, a Norimberga, del vice comandante della Seconda sezione dell’Abwehr, colonnello Erwin Stolze,

che aveva esplicitamente dichiarato di aver attirato Bandera – uno dei leader dell’OUN – nell’ottobre del 1939, al lavoro direttamente nell’Abwehr: “Per carattere, Bandera era un agente energico e al tempo stesso un gran demagogo, carrierista, fanatico e bandito, che, per il raggiungimento dei propri obiettivi, non rispettava principio alcuno della morale umana, sempre pronto a commettere qualsiasi crimine”.

Ecco la testimonianza diretta, circa il sostegno dato agli occupanti nazisti e la collaborazione con essi dell’OUN, resa dal camerata di Bandera, Jaroslav Stetsko: “Dichiaro apertamente e sinceramente, che ho sempre guardato e guardo al Reich tedesco come a un amico dell’Ucraina. Sul piano politico mi attengo alla struttura monopartitica e autoritaria dell’Ucraina; sul piano sociale, alla solidarietà nazionale, che è vicina al programma nazional-socialista, ma se ne differenzia per le particolarità ucraine. Mi attengo alle posizioni della eliminazione degli ebrei e all’opportunità del trasferimento in Ucraina dei metodi di sterminio dell’ebraismo. Credo che solo con la vittoria della Germania sia possibile il ristabilimento di uno stato Ucraino Sovrano e Unito”.

Il collaborazionismo dell’OUN e la creazione, sotto la sua egida, dell’Esercito Insurrezionale Ucraino (UPA) è stato ideologicamente predeterminato; di ciò parlano apertamente i suoi leader. Ecco le parole di uno di essi, Jaroslav Oršan: “Il nazionalismo ucraino usa il termine “nazionalismo” nel senso del nazionalismo tedesco e del termine italiano “nazional-socialismo” o “fascismo”. Nazionalismo: fascismo, nazional-socialismo, nazionalismo ucraino – sono varie manifestazioni dello stesso spirito”.

L’appoggio criminale dei nazionalisti ucraini a Hitler e il collaborazionismo furono benedetti dalla chiesa uniate, che aveva e ha anche oggi un’influenza significativa sulle menti e sulle azioni dei propri fedeli, che costituiscono la stragrande maggioranza della popolazione nelle regioni occidentali. Ecco cosa è detto nel “Rapporto OUN sull’organizzazione del potere ucraino nei territori dell’Ucraina occidentale”, redatto nel luglio 1941: “Il metropolita Šeptitskij ha ordinato al clero di preparare bandiere tedesche, addobbare con esse gli edifici di culto ed esortare la popolazione a obbedire al potere tedesco”.

Non a caso, mi sono permesso di fare questo breve excursus storico. La OUN è attiva in Ucraina anche oggi. Agisce, come altre organizzazioni nazionalistiche radicali, basandosi sulla stessa ideologia del nazionalismo integrale, cioè del nazismo e del fascismo e con gli stessi metodi dei loro predecessori

Nel periodo di acutissima crisi mondiale, quale quello del primo decennio del nostro secolo, le organizzazioni naziste e fasciste ucraine sono state finanziate dal grande capitale e utilizzate da quello (come negli anni ’30 del secolo scorso in Germania) per raggruppare le masse del lümpenproletariat nella lotta contro le forze di sinistra, in primo luogo i comunisti, che godono di un largo sostegno tra la popolazione.

I presupposti socio-economici.

Un quarto di secolo di cosiddette riforme, si è risolto per il mio paese in un’autentica catastrofe. In questi anni è stata completamente distrutta la base di ogni indipendenza, vale a dire la capacità concorrenziale della nostra economia sul mercato mondiale. I processi di deindustrializzazione del paese e il degrado del suo potenziale produttivo e manageriale hanno assunto un carattere rovinoso. Centinaia di imprese hanno cessato di esistere o hanno ridotto bruscamente la propria produzione. Milioni di persone hanno perduto il diritto al lavoro, hanno cioè perso l’occupazione. Molti sono stati costretti a emigrare per guadagnare qualcosa.

Le basi produttive fondamentali del paese, in generale, sono logorate per l’85%. Della arretratezza tecnologica dell’industria totalmente privatizzata, del livello estremamente basso di sviluppo innovativo, è testimonianza il solo fatto che il quinto settore tecnologico (microelettronica, informatica, biotecnologia, ecc.) prevalente nei paesi occidentali, da noi supera appena il 5%.

A causa dei miseri stanziamenti in bilancio (0,2% del PIL quest’anno), il settore scientifico, conosciuto per le sue notevoli realizzazioni nelle sfere più diverse, è venuto a trovarsi sotto la minaccia di eliminazione di fatto.

In pratica, sono state completamente eliminate le conquiste sociali del nostro popolo: piena occupazione, alloggi e servizi sociali accessibili a tutti. Calpestando rozzamente la Costituzione, il potere oligarchico ucraino riduce la rete delle strutture statali e comunali in cui dovrebbe essere assicurata l’assistenza medica gratuita. La stessa cosa si verifica per gli istituti di istruzione e le strutture infantili prescolastiche: non vengono considerati i bisogni della popolazione e non si richiede l’opinione della gente.

Negli ultimi due anni e mezzo dopo il colpo di stato del febbraio 2014, colpi particolarmente duri sono stati assestati alla nostra economia, alla sfera sociale, al livello di vita delle persone. Il regime, insediatosi con gli slogan della “separazione degli affari dal potere”, della “eliminazione della corruzione”, ha di fatto rafforzato ancor più i fondamenti criminal-oligarchici della struttura statale affermatasi nel paese dopo il 1991.

Alle cariche più alte, sia al centro che alla periferia, sono stati platealmente candidati supericchi per miliardi e milioni di dollari. La cosiddetta “limpieza”, avviata come per una pulizia di facciata del potere dagli usurpatori, dai corrotti, da tutti coloro che minano le basi della sicurezza e della difesa nazionali dell’Ucraina, o che violano i diritti e le libertà degli individui, di fatto si è rivelata un’arma extragiudiziale per fare i conti con gli avversari politici. Il potere ha calpestato i principi fondamentali di uno stato democratico e di diritto: cioè, la presunzione di innocenza e il principio della responsabilità personale per un concreto reato, sanzionato da una sentenza del tribunale. Questo, è stato sostituito dal principio della responsabilità collettiva.

Tutto ciò si è risolto in una nuova caduta dell’economia, nel disordine del sistema finanziario; ha portato all’impoverimento catastrofico – relativo e assoluto – di milioni di persone. Dopo il crollo devastante del 2014, lo scorso anno il PIL dell’Ucraina si è ridotto di un altro 15%. La svalutazione di quasi tre volte della moneta nazionale, la grivna, ha prodotto un’inflazione galoppante, che ha raggiunto il 48,7% alla fine dell’anno e ha portato a un aumento di una volta e mezzo del costo della vita. I prezzi dei prodotti alimentari sono aumentati del 44,4%. In un anno, le tariffe comunali sono aumentate del 115% e il gas domestico di 4,5 volte.

Come risultato, una piccola percentuale di clan affaristici è riuscita ad accumulare miliardi di dollari. Utilizzando il potere e la corruzione, derubano il paese, esportando miliardi di dollari nei siti offshore. La criminalità è aumentata vertiginosamente. La maggioranza della popolazione è costretta a sopravvivere con stipendi e pensioni miseri.

Solo negli ultimi due anni il salario medio degli ucraini, calcolato in dollari, è precipitato da 450-500 a 140-150 al mese. Già oggi 9 milioni di famiglie (su quasi 17 milioni) non riescono a pagare i servizi pubblici senza contributi statali, sono cioè stati gettati oltre la soglia della sopravvivenza. E il governo, eseguendo incondizionatamente le pretese del FMI, ha di recente adottato la decisione di un nuovo aumento (più che doppio), proibitivo per la maggioranza dei cittadini, su riscaldamento e acqua calda, che non solo  acuisce l’impoverimento di massa, ma disorganizza anche tutta la vita economica.

Il popolo ucraino è venuto a trovarsi al limite della sopravvivenza. A questo riguardo, permettetemi di citare le parole del Segretario generale dell’ONU, Ban Ki Moon, da lui pronunciate il marzo scorso durante la sua visita in Libano: “La situazione è estremamente complessa e stiamo assistendo all’estinzione di fatto di paesi dell’Europa dell’Est quali Lettonia, Lituania, Estonia e Ucraina. Il calo sostanziale del tenore di vita dei cittadini di questi paesi, il rating estremamente basso del governo, il significativo aumento della criminalità e la progressiva crescita del numero di coloro che desiderano abbandonare quei territori, indicano che la strada scelta da questi stati è assolutamente errata e la loro statualità è in pericolo di auto-distruzione”.

Parallelamente alla distruzione delle basi economiche e sociali della società civile, in Ucraina vengono distrutte le basi spirituali, culturali e i fondamenti legali della democrazia reale, si violano grossolanamente i diritti e le libertà fondamentali degli individui.

Invece di promuovere i valori universali, i principi democratici di organizzazione della società, sin dai primi anni dell’indipendenza è iniziata nel paese l’esaltazione strisciante di fascismo e nazismo. E ciò viene fatto da chi, alternandosi l’un l’altro, è al potere da 25 anni.

Iniziata con il presidente Kravčuk, direttamente coinvolto nella scissione delle chiese canonica e ortodossa e con la graduale riabilitazione degli ideali del nazionalismo ucraino (cioè, di fatto, gli ideali del nazismo e del fascismo, come ho già detto prima), la politica di glorificazione è continuata con il presidente Kučma.

Negli anni della presidenza Juščenko, poi, le fiaccolate naziste divengono norma. Con decreti presidenziali, ai complici di Hitler si assegna la massima onorificenza statale, quella di “eroe dell’Ucraina”.

Ci si dà un gran da fare a riscrivere i libri scolastici e i testi didattici per gli istituti superiori; nell’ambiente accademico e nei media si propaganda la teoria del “popolo eletto” e della “esclusività” della nazione ucraina, per analogia con le teorie razziste del Terzo Reich. Vedono la luce una serie di documentari e film in cui si esaltano inesistenti imprese gloriose dell’OUN-UPA e dagli archivi si cancella con cura ogni riferimento ai loro crimini durante e dopo la Seconda guerra mondiale.

Durante la crisi, il grande capitale asservito alla finanza straniera ha iniziato a finanziare attivamente la conquista di tutte le strutture di potere e l’ingresso in politica (come negli anni ’30 del XX secolo in Germania) dei rappresentanti delle forze che professano l’ideologia del nazionalismo integrale, cioè l’ideologia del nazismo e del fascismo.

Dopo di che, il regime di Janukovič e i suoi clan oligarchici utilizzano i gruppi nazionalisti come un ariete politico nella lotta contro i partiti di sinistra, mentre continuano attivamente a dividere l’Ucraina e il suo popolo per linee linguistiche, territoriali, etniche e religiose. Proprio durante questo periodo, con il sostegno finanziario del Partito delle Regioni al potere, il partito nazionalista “Svoboda” (fino al 2004 porta il nome di Partito ucraino social-nazionale, vale a dire nazista) guadagna peso politico e diventa partito parlamentare. Tra l’altro, l’attuale speaker della Rada suprema, Andrej Parubij, è stato uno dei suoi fondatori, insieme a Oleg Tjagnibok. Così che, de facto, il parlamento ucraino è diretto da un nazista dichiarato.

Come risultato, in 25 anni di indipendenza, con gli sforzi di cinque presidenti, una serie di malversatori governativi e di populisti, con l’appoggio del grande capitale, anche straniero, con la protezione e il sostegno di una serie di governi stranieri, il nazismo ucraino  non solo è uscito dalla clandestinità, ma è addirittura salito al potere.

Come nella Germania degli anni ’30 del secolo scorso, nell’Ucraina contemporanea il terreno di coltura per lo sviluppo di neofascismo e neonazismo è stato costituito dal populismo sociale, dalla demagogia, dalla sottoproletarizzazione totale della società, con il finanziamento, da parte del grande capitale, a favore dei partiti nazionalisti e dei movimenti che si dichiarano eredi ideologici dell’OUN-UPA. Vale a dire, eredi di quelle stesse organizzazioni coinvolte nei crimini della Germania nazista e i cui leader sono stati agenti dell’Abwehr, hanno militato nelle file di SS, SD e Wehrmacht.

Il colpo di stato del 2014 ha portato a un mutamento radicale del corso politico del paese, a un brusco peggioramento della situazione nel campo dei diritti umani. Non è esagerato dire che mai, dopo la dichiarazione d’indipendenza, la nostra gente ha così sofferto come ora a causa dell’illegalità. Nell’Ucraina odierna, nessuno si sente veramente difeso dall’arbitrio, dal banditismo e dalle scorribande dei raggruppamenti illegali armati, o dagli abusi del potere e dei servizi speciali. La forza del diritto è stata sostituita dal diritto della forza.

Nel 14° rapporto ONU sul rispetto dei diritti umani in Ucraina, è detto apertamente che i cittadini vengono sottoposti a torture nelle carceri del Servizio di Sicurezza (SBU). Nella stragrande maggioranza dei casi, si tratta di detenuti politici. In generale, i funzionari ONU hanno documentato centinaia di casi di detenzione illegale, crudeltà e torture da parte dei Servizi speciali. Nel tentativo di nascondere le malefatte, il SBU, a fine maggio, ha vietato alla missione ONU di accedere alle proprie prigioni segrete, dove sono rinchiuse persone detenute illegalmente.

Un altro elemento che minaccia la sicurezza dei cittadini, è il possesso in mani private di circa 9 milioni di armi da fuoco non registrate, compresi mitra e mitragliatrici. Pensate un po’, colleghi, cosa potrebbe accadere se questa merce prendesse la strada dell’Europa.

In Ucraina viene perseguita e repressa qualsiasi manifestazione di opposizione. Sottoposto a brutale repressione è, prima di tutto, il nostro Partito comunista. L’attuale governo fa grandi sforzi per eliminarlo dalla scena politica ucraina. Oggi, nelle segrete del regime neonazista, ci sono decine di nostri compagni, e circa cinquecento sono perseguiti con accuse di crimini che non hanno commesso.

Uno dei primi passi del regime instaurato in Ucraina in seguito al colpo di stato armato del 2014, è stato lo scioglimento – in violazione della Costituzione – della fazione parlamentare del Partito comunista. Dai vertici, è stato ordinato al Ministero della giustizia di mettere al bando il partito – “senza tentennamenti” – per via giudiziaria. L’indagine, durata due anni, non ha prodotto alcuna prova che il partito comunista violasse la Costituzione. Tuttavia, le autorità giudiziarie hanno deciso la fine delle sue attività motivandola con il solo fatto che il partito non ha rinunciato al suo nome di comunista e alla sua simbologia.

Arraffato il potere, i nazional-radicali fanno sforzi titanici per privare il nostro popolo della memoria storica:

– si demoliscono barbaramente in massa i monumenti a ricordo delle realizzazioni economiche, scientifiche, culturali del periodo sovietico;

– si distruggono i monumenti dedicati agli eroi della Grande guerra patriottica, personaggi eminenti dell’epoca sovietica;

– si rinominano città e strade in onore dei collaborazionisti e dei nazisti. A Kiev, per esempio, propongono di rinominare la prospettiva Generale Vatutin, che liberò la capitale ucraina nel 1943 e fu ucciso dall’OUN, in prospettiva Bandera, a onore del capo di quegli assassini.

Sotto questo aspetto, i nazionalisti ucraini e i seguaci della “hitlerjugend” da loro diretti, non si distinguono in nulla dallo Stato Islamico, che ha distrutto un monumento simbolo dell’architettura antica, come Palmira.


(Message over 64 KB, truncated)



[Nel 57.mo Anniversario dalla fondazione – settembre 1961, conferenza di Belgrado – il Movimento dei Paesi Non-Allineati rimane uno dei grandi soggetti geopolitici della contemporaneità, soprattutto interprete delle aspirazioni dei paesi appena liberatisi dal colonialismo e proprio per questo oggi tutti invariabilmente sotto attacco brutale. Sullo stesso tema si vedano anche:

La Conferenza di Bandung e il Non-Allineamento (JUGOINFO 25.4.2018)

Call for Papers: Memories of Non-Alignment. MLA International Symposium Panel Proposal, Lisbon, 23-25 July 2019
Abstract Deadline: September 20, 2018, see



57 GODINA POKRETA NESVRSTANIH ZEMALJA – ISKRE NADE

“Tito je otišao na više od 120 putovanja
i posjetio 60 zemalja na 4 kontinenta
te razgovarao s 230 državnika iz svih
dijelova svijeta.”


Pokret nesvrstanih zemalja osnovan je prije 57 godina na Prvoj konferenciji održanoj u Beogradu od 1. – 6. 09. 1961. velikom zaslugom Tita i Jugoslavije. Usvojena je i Deklaracija šefova država i vlada, a uz nju su bila još dva dokumenta: „Opasnost od rata“ i „Apel za mir“. Glavni i završni dokument konferencije bila je Beogradska deklaracija kojom su konstatirani problemi međunarodnih odnosa, izraženo je stajalište okupljenih zemalja o pitanju kolonijalizma, hladnog rata i ratne opasnosti, kao i ekonomske eksploatacije manje razvijenih zemalja – da bi ta stajališta postala temelj na kojima se izgradio i djelovao Pokret. Nastao je s ciljem podrške nacionalnoj borbi za nezavisnost, iskorjenjivanju siromaštva, otporu kolonijalizmu, neokolonijalizmu, aparthejdu, rasizmu i imperijalizmu te suprotstavljanju svim oblicima okupacije, dominacije i blokovske podjele svijeta, ali i kao odgovor zabrinutog čovječanstva na sve opasniju bipolarizaciju svijeta kao izravnu posljedicu trke u naoružavanju konvencionalnim i atomskim oružjem – prvenstveno dvije antagonističke sile i njihovih vojnih blokova, SAD-a s NATO savezom i Sovjetskog Saveza s članicama Varšavskog ugovora.

Bilo je to jasna poruka nepristajanja na politiku hladnog rata, blokovskog svrstavanja, ideoloških sukoba na relaciji Istok-Zapad, bipolarizacije i mogućeg izbijanja svjetskog sukoba, kao i prvi otpor tendencijama opće globalizacije svijeta. Vrijeme je to velikih političkih uspjeha Nesvrstanih u smirivanju nagomilanih svjetskih problema, naročito u periodu djelovanja njihovih osnivača Tita, Nasera i Nehrua.

Pokret nesvrstanih nije predstavljao samo suprotstavljanje blokovskoj podjeli svijeta, već je pokazao da svijet nužno ne mora funkcionirati na dominaciji i hegemoniji, a još manje da se radi o pukoj neutralnosti ili ne zauzimanju stava. Pokret je sugerirao i davao odgovore i rješenja za najteža politička i ekonomska pitanja, a društvena i politička heterogenost zemalja, koje su u većoj ili manjoj mjeri, osim međusobno, imale i izvjesne odnose i sa silama i blokovima, ukazuje na to da je bio vrlo liberalan djelujući na principima uzajamnoga poštovanja, nenapadanja, nemiješanja u unutarnje poslove, gradeći jednakost i uzajamnu korist te miroljubivu i aktivnu koegzistenciju.

Pokret je naglo rastao i u kratko vrijeme okupio gotovo dvije trećine članica Ujedinjenih naroda ili 55% ukupnog stanovništva planeta, postao nezaobilazan faktor međunarodne politike i odigrao značajnu ulogu u sprečavanju globalnog blokovskog sukoba, znatno ubrzao procese dekolonizacije Afrike stvaranjem „Trećeg svijeta“, zalagao se za opće razoružanje, napose potpisivanjem sporazuma između supersila SAD-a i SSSR-a o smanjenju, neširenju i uništenju nuklearnog oružja te stvaranje bezatomskih zona, podržavajući detant – zabranu nuklearnih pokusa pod vodom, u atmosferi i svemiru; uklanjanju raketnih sistema srednjeg i kraćeg dometa u Evropi, smanjenje konvencionalnog oružja i zabrani kemijskog i mnogo drugog, čime je bitno doprinio svjetskom miru i smanjenju vojne i političke napetosti uz porast povjerenja i suradnje.

Kroz desetljeća djelovanja, Pokret je povezao mnoge male narode i njihove ekonomije oslobađajući ih dominacije velikih i moćnih. Djelujući nešto više od pola stoljeća, Pokret nesvrstanih je doživljavao uspone i padove, ovisno o političkoj i ekonomskoj situaciji u svijetu. Bio je niz godina u krizi identiteta, naročito u vrijeme naftne krize, opće globalizacije i sovjetske intervencije 1979. u Afganistanu, ali i nastojanjem jedne grupe zemalja da se približe sovjetskom bloku, pod izlikom stvaranja antiimperijalističke alijanse.

Josip Broz Tito, autoritetom ratnog pobjednika i iskusnog državnika, čovjek koji se uspješno suprotstavio hegemonima tog vremena, Hitleru, Staljinu i Zapadu, i time postao inspiracija generacijama političara Afrike i Azije, kao i Jugoslavija, originalna i jedinstvena u svijetu po radničkom samoupravljanju i jedina od evropskih zemalja, uz Cipar, postali su lideri Pokreta nesvrstanih politikom aktivne miroljubive koegzistencije među zemljama s različitim političkim sistemima. Ostvarili su golemi ugled u svijetu koji daleko nadilazi ekonomsku i vojnu moć jedne male zemlje te poštovanje i znatni utjecaj na političkoj sceni svijeta. Jednom prilikom o Nesvrstanima, Tito je rekao: „Nesvrstana politika, koju slijedi i Jugoslavija, dala je, što je dobro poznato, ogromne rezultate u borbi za mir i društveni progres. Nesvrstane zemlje su danas glavni pobornici ravnopravnih odnosa u svijetu, odnosa bez ikakve diskriminacije i miješanja u unutrašnje poslove drugih. Istovremeno, one pokazuju najrazvijeniju sposobnost za demokratsku suradnju u svim oblastima ljudske i društvene djelatnosti, i to kako u međusobnim odnosima tako i u odnosima sa svim drugim zemljama. Nesvrstane zemlje su na čelu borbe za stvaranje pravednijega ekonomskog poretka u svijetu, u kome bi već jednom narod svake zemlje trebalo da koristi svoja prirodna bogatstva prvenstveno za sebe i vlastiti razvoj.“

Nakon Tita i raspada Jugoslavije, dolazi i do slabljenja utjecaja Nesvrstanih. Većina novonastalih državica nije te sjajne diplomatske i državničke pozicije koristila, niti je pristupila Pokretu. Politikom dijametralno suprotno onoj koja je plijenila svjetske simpatije, otvarala mnoga vrata suradnji i povoljnim ekonomskim interesima, a zemlju činila politički, ekonomski i vojno neovisnom, mnoge republike nisu iskoristile, već su bezglavo pohrlile pod „sigurnosni kišobran“ NATO saveza, poput Hrvatske, Slovenije i nedavno Crne Gore, a neke, kao Makedonija i BiH, planiraju u bliskoj budućnosti, bez obzira na opći prezir i neslaganje većine svojih građana, kao i s politikom kojom politokracija ne dopušta referendumsko izjašnjavanje naroda po ovom važnom pitanju. Jedino još Srbija održava prisnije odnose s Nesvrstanima, dok Hrvatska ima status promatrača.

Zadnjih desetljeća, padom socijalističkog sistema i istočnog bloka, umanjen je utjecaj Pokreta nesvrstanih navodnim nestankom politike hladnog rata. Ipak, njegova zadaća nije završena, jer je hladni rat zamijenjen politikom „vrućeg mira“ – stari antagonizmi i imperijalistička želja za dominacijom nad svijetom i dalje su prisutni.

Kao osnovno uporište za daljnji rad i djelovanje, Pokret pronalazi u borbi protiv neokolonizacije i globalizacije, pod čijom krinkom centri moći, na novi način, pokoravaju manje i slabije narode i države. Dakle, nestankom bipolarnog svijeta nije nestalo, već se globalizacijom i pojačalo, ugnjetavanje i dominacija jakih nad malima. Sve manji broj ljudi posjeduje sve veću imovinu svijeta, siromašni su sve siromašniji, a bogati sve bogatiji. Kako je nastao na načelima otpora kolonizaciji, s ciljem zaštite malih naroda i njihovog prava na slobodu i samoodlučivanje, to je i daljnje postojanje Pokreta imperativ, jer je svijet nažalost još daleko od dosega tih ideala. Politika Nesvrstanosti koju su utemeljili osnivači, a koja danas broji gotovo 120 članica, usprkos potpune marginalizacije pa i medijske blokade od strane Zapada, u što se u potpunosti uklopila i „naša“ politika, ostavila je dalekosežne političke, ekonomske i ideološke dosege, jer su u temelje političke nesvrstanosti duboko ugrađene ideje humanizma, pravde, jednakosti i zajedništva naroda i zato ideja i danas nailazi na svoje poklonike širom svijeta.

Ranko Adorić